Nepodnošljiva lakoća umiranja. Ono što položaj pisca u totalitarnom društvu posebno čini neizdržljivim jeste osećanje kako su reči izgubile prava značenja, izlizale se i sasušile, postale prazne ljušture na đubrištu ideologije. Rečima se imenuju stvari: u magli onaj ko zna prava imena stvari postaje gospodar velike moći, stvara ili menja svet. Ako su reči nejasne i neprecizne, i značenja su lažna. Sve gubi vrednost, pa i ljudski život. U takvim svetovima varvarstvo potiskuje civilizaciju. Za varvare je civilizacija uzrok svih zala, bolesti i izopačenosti. Varvarin ruši gradove jer ih mrzi iz dna svoje divlje duše kao izvore svekolikog zla i pomora. U gradu je samo srce civilizacije, njenih boleština i poroka. Naši savremeni varvari izrasli su iz duha palanke. Njihova psiha opčinjena je mitologijom i idealima plemenskog i patrijarhalnog života. To je društvo nepromenljivo u vremenu, zaleđeno u nepokretnosti. Opsednuto je žudnjom za teritorijama i heraldičkim simbolima. Ali iza svega zjapi užasna, proždiruća praznina. Nemački pesnik Gotfrid Ben, očevidac apokaliptičkog kraja velikog svetskog rata piše o toj »užasnoj egzistencijalnoj praznini« koju vidi oko sebe, o poručnicima izašlim iz Hitlerjugenda, sa »obrazovanjem čija je suština bila u sistematskom brisanju svakog duhovnog i moralnog životnog sadržaja, kako iz knjiga, tako i iz prakse i u zameni koju su umesto toga dobijali: gotskim kneževima, kamama i senicima za noćenje na vežbama… Umetnost zabranjena, novine 278 ugušene, metak u potiljak za sopstveno mišljenje… Ovde je vladala prostorna varka; prelazeći preko pontonskih mostova, trenutak pre eksplozije, na nišanima snajpera, pojedinac je osećao kako postaje kosmička katastrofa…« Onda, kao i danas, beše to vreme nepodnošljive lakoće umiranja. Vreme ubica. Moć zla. Moć zla sadržana je u njegovoj sposobnosti mnogostrukog transformisanja. U srednjovekovnim monaškim ispovestima nalazimo opise onih dugo iščekivanih trenutaka kada se u nebeskoj svetlosti ukazuje gizdavi Hristos, sav u zlatu i dragom kamenju – obična podvala demona koji veru i strpljenje božijih sluga iskušava i na razne druge načine: pozivima na blud, krivoverstvo i zločinstvo. Poznato je da demoni najčešće opsedaju institucije vere. Opat Rihalm piše da su samostani glavna meta đavolskih izroda: »Oni jašu po česticama prašine u zrakama sunca, posvuda su razasuti poput prašine, spuštaju se na nas kao kiša, oni su tako bezbrojni da ispunjavaju čitav svet, sav zrak«. Dok mali, drski demoni zagorčavaju svakodnevni život iskušenika sitnim pakostima, oni vrhovni, pod neposrednom komandom samog Lucifera, deluju snagom demagogije, neprikosnoveno vladaju masama koristeći se starim i otrcanim, ali uvek uspešnim oružjem – rečima. Pozivaju na poslušnost ideologiji, naciji, veličaju patriotizam, vapiju za rodoljubljem. Kao što je njihovo obličje vođe lažno, tako se iza ideala o kojima govore prikriva surovi svet bezočnog nasilja, prolivena ljudska krv, leševi, ruševine, svet u haosu i plamenu. Moć zla opčinjava mase. Krvavi pir, opijenost zločinom plaćaju se posle otrežnjenja stidom i sramotom. To je nasleđe koje pijani očevi ostavljaju unakaženoj deci. Takva je i ova nesreća koju smo sami sebi stvorili slušajući glasove Pakla; ali, jad koji smo naneli drugima pretvoriće se uskoro u vapijući glas bede i pokore čitavih naroda. Nevini traže osvetu. Grobovi se neće smiriti dok kazna ne stigne zločince. Ravnodušnost. Ravnodušnost je jedan od najstrašnijih smrtnih grehova. Svakodnevno gledamo užasne, nepodnošljive slike nemilosrdnog razaranja gradova i maskiranja civila. Sarajevo gori pred našim očima. Tamo još uvek žive naši prijatelji, rođaci. Dok nisu sasvim utihnuli telefoni, slušali smo njihove glasove pomirene sa sudbinom. Svi su postavljali ono strašno pitanje koje nikada nisu glasno izgovorili: Šta činite za naš spas? Zašto Beograd ćuti? Večeras Beograđani, kao i svakog drugog, običnog dana, sede pred televizorima, druže se po kafanama, bezbrižno hodaju ulicama, odlaze u pozorišta. Uoči katastrofe koja se i nama neminovno približava, svuda ravnodušnost. I to će biti najveća kazna koja će i nas pogoditi, ravnodušnost sa kojom će biti jednog dana dočekani naši krici za pomoć. Poruke iz tame. Pred našim očima, sa nama kao učesnicima, promiče ubrzani film istorije. Mnogi imaju osećaj da će se probuditi iz te noćne more. To je nešto slično halucinantnim vizijama uživaoca opijuma. Buncanje i košmari sumanutih bolesnika. Sve drugo samo ne stvarnost, jedina stvarnost iz koje ne možemo uteći. Kakva je to sila koja je običnom ljudskom životu nametnula težinu zla sveukupne ljudske istorije? Krvavi šekspirovski zaplet sa čaplinovskim nadrealizmom, sa ajzenštajnovskom montažom. Smenjuju se na beskrajnoj traci ludaci, heroji, cirkusanti, ubice, vagabundi, fašisti, komunisti, nacionalisti; klicanje naroda, grmljavina topova, tutanj tenkova, koncentracioni logori, masovne grobnice, vapaji bespomoćnih. Nestao je svet kojem smo pripadali, a ne znamo, ne vidimo šta nastaje na njegovim ruševinama. Živimo u Atlantidi potopljenoj u moru krvi. Oblaci dima sa silnih zgarišta zaklonili su sunce. Oko nas su zavladali hladnoća i tama. Javljamo se iz toga diluvijalnog mraka onima što će doći posle nas sa molbom da nam oproste što im u nasleđe ostavljamo pustoš i očajanje, i mržnju, to otrovno seme bačeno u razrovane njive. Hoće li neko poverovati da nismo bili u stanju da sprečimo pomor i ludilo, da je snaga nas malobrojnih bila ništavna, nikakva u odnosu na njihovu silu, njihovo varvarstvo? Hoće li se uopšte kroz mnogobrojne koprene vremena probiti i čuti taj vapaj, taj glas pokajanja i očajničke molbe za oproštaj upućen iz duboke tame boljim i dostojnijim ljudima u dalekoj, za nas nedostižnoj budućnosti?
Beogradski krug, 1993.