I dogodi se tog ljupkog jutra, poslije noći čarobnih snova i ukusnih mora da pjesnik ustane i zaplače Majci Prirodi: Non serviam. Punim plućima jeka prevodioca optimistično ponavlja: ‘Neću te služiti.’ Majka Zemlja već je bila spremna pokositi mladog buntovnika, kad skinuvši šešir on načini graciozno gestu i izjavi: ‘Ti si stara šarmerica.’ Ovaj non serviam ostaje ugraviran u jutro historije svijeta. Nije to bio ni hirovit vapaj, ni površni čin pobune. Bio je to rezultat cijele revolucije, suma mnogostrukih iskustava. Pjesnik, potpuno svjestan svoje prošlosti i svoje budućnosti, proglašava svijetu deklaraciju svoje nezavisnosti od Prirode. Više joj ne želi služiti kao rob. Pjesnik kazuje svojoj braći: ‘Do sad nismo učinili ništa osim imitiranja izgleda svijeta, nismo stvorili ništa. Šta je moglo doći od nas da nije već pred nama bilo, pred našim očima, oko njih, prkoseći našim rukama i stopalima?’ ‘Pjevali smo prirodi (što se nje nije doticalo). Nikad nismo stvorili valjane stvarnosti kako to ona čini i kako je činila kad je bila mlada i teška od stvaralačkih impulsa. ‘Prihvatili smo bez daljnjeg razmišljanja činjenicu da, sem onih koje nas okružuju, ne može biti drugih stvarnosti i nismo mislili da ih sami možemo stvarati u svijetu koji može biti naš u svijetu koji ima vlastitu floru i faunu. Faunu i floru koju može stvoriti samo pjesnik kroz svoj poseban dar koji je ista ta priroda samo njemu dala.’ Non serviam. Ne moram biti tvoj rob, Majko Prirodo: bit ću ti gospodar. Iskoristit ćeš me; što je uredu. Ja to ne želim i ne mogu razumijeti: ali i ja ću iskoristiti tebe. Imat ću također svoja stabla, koja neće biti poput tvojih, imat ću svoje planine, svoje rijeke i oceane, imat ću svoje nebo i zvijezde. I nikad mi nećeš moći reći: ‘To stablo nije lijepo, ta nebesa mi ne čine zadovoljstvo… Preferiram svoje.’ Odgovorit ću ti da su moja nebesa i moja stabla moja, a ne tvoja i da ne moraju izgledati slično. Tako nas više nećeš moći pretrpavati svojim pretjeranim tvrdnjama da si stara, osjetljiva i senilna. Sad bježimo iz tvojih zamki. Zbogom stara šarmerice: zbogom majko i pomajko, neću te zanijekati, niti te prokleti za sve one godine ropstva i služenja. Bila su to najvrijednija podučavanja. Jedino ne želim nikad zaboraviti tvoje lekcije, ali znam da sam dovoljno star da idem sam kroz svijet, tvoj i moj. Nova epoha počinje. Otvara svoja dijamantna vrata, spuštam se na koljeno i pozdravljam te s poštovanjem.
