Nikolaj Fjodorovič Fjodorov: Zajednički zadatak (ekscerpt) (cca. 1900.)

Besklasna poljoprivredna komuna u kojoj bi intelektualci bili učitelji i gdje bi se domaća proizvodnja mogla odvijati za vrijeme zimskih mjeseci, okončala bi natjecanje, spekulaciju, društveni nemir, revolucije, čak i međunarodne ratove, jer bi sve vitalne sile koje se sada rasipaju na prepirke pronašle beskrajno polje primjene.Djelovanje besklasnih ruralnih komuna otvorilo bi prostor za miran rad, ali i za smjelost i hrabrost, duh avanture, žeđ za požrtvovnošću, novitetima i koristima. Bilo koja zajednica zasigurno posjeduje postotak takvih urođenih mogućnosti. Tako su nastajali zalutali vitezovi, askete koje su otvorile šume dalekog sjevera, Kozaci, odbjegli kmetovi i drugi. Sada bi bili istraživači nebeskog prostora.Predrasuda da je nebesko prostranstvo čovjeku nedostižno rasla je postupno kroz stoljeća, ali nije mogla nastati ab initio. Takvu predrasudu porodili su tek su gubitak tradicije i odvajanje mislećeg čovjeka od čovjeka akcije. Međutim, čovječjim sinovima nebeski svjetovi su budući domovi predaka, jer nebesa će biti dostižna samo uskrslima i uskrsujućima. Istraživanje svemira tek je priprema za nastambe budućnosti. Širenje čovječanstva planetom popraćeno je stvaranjem novih (vještačkih) organa i pokrova. Svrha čovječanstva je promjeniti sve prirodno, slobodni dar prirode, u ono što stvara rad. Svemir, ekspanzija preko granica planete, zahtjeva upravo takvu radikalnu promjenu. Veliki hrabri podvig s kojim se čovječanstvo sada suočava zahtjeva najveće ratničke vrline smjelosti i samopožrtvovanja, isključuje ono najgore u ratu – oduzimanje života ljudima poput sebe.Sudbina Zemlje nam govori kako ljudska aktivnost ne može biti zaustavljena ograničenjima planete. Moramo se pitati da li nas naše znanje o njenom vjerojatnom usudu, njenom neizbježnom odumiranju, primorava da nešto učinimo ili ne. Može li znanje biti korisno ili je tek beskoristan ukras? U prvom slučaju možemo reći da je Zemlja svoje sudbine postala svjesna kroz čovjeka, a ta svijest očito je aktivna – put je spasenja. Mehaničar se pojavio baš kad je mehanizam počeo da propada. Apsurdno je reći da je priroda stvorila i mehanizam i mehaničara; mora se priznati da Bog obrazuje čovjeka kroz svoje vlastito ljudsko iskustvo. Bog je kralj koji čini sve za, ali također i kroz čovjeka. Ne postoji svrhovitost u prirodi – do čovjeka je da je uvede, i to je njegov vrhovni raison d’etre. Stvoritelj kroz nas obnavlja svijet i vraća u život sve što je jednom uvenulo. Tako je priroda bila prepuštena svom vlastitom sljepilu, a čovječanstvo svojim požudama. Kroz rad na ponovnom oživljavanju, čovjek kao nezavisno, samostvoreno biće slobodno se odaziva na poziv božanske ljubavi. Stoga čovječanstvo ne smije biti pasivni putnik, nego posada svoje zemaljske letjelice potaknute silama prirode koje još niti ne poznajemo – je li to foto, termo ili elektro pogon?

Nećemo moći otkriti koja sila je pokreće sve dok ne budemo u stanju kontrolirati istu. U drugom slučaju, to jest, ako je znanje o konačnoj sudbini naše Zemlje neprirodno, strano i za nju beskorisno, onda nam ne preostaje ništa drugo nego pasivno se fosilizirati u kontempliranju sporog razaranja našeg doma i groba.Mogućnost stvarne transcendencije iz jednog svijeta u drugi samo djeluje fantastično. Nužnost takvih pomaka se podrazumijeva onima koji se usude trezveno posmotriti teškoće stvaranja istinski moralnog društva, liječenja svih društvenih nedaća i zala, jer odreći se posjedovanja nebeskog prostora je odreći se rješenja ekonomskog problema koji je postavio Malthus i, uopćeno, moralne ljudske egzistencije. Šta je veća fantazija – misliti kako ostvariti moralni ideal dok se oči zatvara pred ogromnim preprekama na putu, ili s hrabrošću prepoznati ove prepreke?Jasno, možemo se i odreći moralnosti, ali to implicira odricanje bivanja čovjekom. Šta je veća fantazija – stvoriti moralno društvo pretpostavljajući postojanje drugih bića u drugim svjetovima i zamišljajući tamošnje iseljavanje duša, čije postojanje ne može biti dokazano, ili transformirati ovu transcendentnu migraciju u imanentnu – to jest, načiniti takvu migraciju ciljem ljudskog djelovanja?Prepreka izgradnje moralnog društva je odsustvo uzroka ili zadatka dovoljno velikog da apsorbira sve energije koje se trenutno troši na razdor. U historiji svijeta ne znamo za događaj koji, premda društvu o kojem je riječ prijeti svršetkom, može ujediniti sve svoje sile i zaustaviti svađe i neprijateljstva unutar tog društva. Sve historijske epohe svjedočile su aspiracijama koje otkrivaju čovječanstvo kao nevoljno da ostane zatvoreno unutar uskih granica naše Zemlje. Takozvana stanja ekstaze i zanosa ka nebu bile su manifestacije takvih aspiracija.Zar to nije dokaz da će, ukoliko čovječanstvo ne pronađe šire polje djelovanja, epohe zdravog razuma, ili prije umora i razočarenja besplodnim čežnjama, biti naslijeđeno epohama entuzijazma, ekstatičnih vizija i tako dalje? Kroz historiju ova raspoloženja su se smjenjivala. Naša epoha to potvrđuje, jer mi vidimo uz ‘kraljevstvo ovog svijeta’ sa svom svojom prljavom stvarnošću, ‘Kraljevstvo Božije’ u formi revivalističkih pokreta, spiritualističkih preokreta, i slično. Dok god nema stvarnih prevoda u druge svjetove, ljudi će pribjegavati fantazijama, ekstatičnim zanosima i zloupotrebi opijata. Čak i obično pijanstvo je očito uzrokovano odsustvom šireg, čistijeg, sveobuhvatnijeg djelovanja.Tri posebna problema – regulacija atmosferskih pojava, kontrola Zemljine kretnje i potraga za ‘novim zemljama’ (za kolonizirati) čine jedan opći problem, problem preživljavanja ili, preciznije, povratka životu naših predaka. Smrt može biti imenovana stvarnom samo kad sva sredstva obnove života, barem ona koja postoje u prirodi i koja je ljudska vrsta otkrila, budu bezuspješno oprobana. Ne treba pretpostavljati nadanja da će za ovu svrhu biti otkrivena posebna sila.To što treba pretpostaviti jest da će agent biti transformacija slijepe sile prirode u svjesnu silu.

Smrtnost je induktivan zaključak. Znamo da smo potomci mnoštva umrlih predaka. Ali koliko god bio velik broj umrlih, on ne može biti osnova za bezuslovno prihvatanje smrti jer bi to značilo odricanje od naše filijalne dužnosti. Smrt je svojstvo, stanje uslovljeno uzrocima; nije kvalitet koji određuje šta ljudsko biće jeste i šta mora da bude.(…) Kako bi se osigurale dobre žetve, poljoprivreda se mora proširiti preko granica Zemlje, jer uslovi koji određuju žetve i, općenito, biljni i životinjski život, ne ovise samo o tlu. Ako je tačna pretpostavka da je sunčev sustav galaksija s jedanaestogodišnjim elektromagnetskim ciklusom za vrijeme kojeg kvantitet sunspots sunčevih pjega i magnetnih (Sjeverno svjetlo) i električnih oluja seže naizmjenice svoj maksimum i svoj minimum, i da meteorološki proces ovisi o ovim fluktuacijama, slijedi da to također vrijedi i za dobre i loše žetve.Posljedično, cijeli teluro-solarni proces mora biti razmotren na poljoprivrednom planu. Ako je, štaviše, istinito da su interakcije među fenomenima električne prirode i da je ova sila srodna ili čak istovjetna sa živčanim impulsima koji služe volji i svijesti, iz toga slijedi da se trenutno stanje sunčevog sustava može porediti s organizmom u kojem živčani sustav nije potpuno razvijen i još uvijek nije diferenciran od mišićnog i drugih njegovih sustava.Čovjekove ekonomske potrebe zahtjevaju organizaciju takvog regulatornog aparata, bez kojeg bi sunčev sustav ostao slijep, neprekoračen i smrtonosan entitet. Problem se sastoji s jedne strane, u elaboraciji puteva kojima bi se sve što se dešava u sunčevom sustavu prenijelo u (među)ljudsku svijest i, s druge, u uspostavljanju provodnika kojima bi sve što se u njemu dešava, sve što se prokreira, moglo postati aktivnost obnavljanja. Dok god takvi putevi informiranja svijesti ne postoje, dok god nemamo ništa više od provodnika koji usmjeravaju djelovanja u proste revolucije i prevrate, svijet će predstavljati jedan čudan, poremećen red, koji bi bolje bilo opisati kao nered, ‘indiferentnu prirodu’ koja ne osjeća i nije svijesna, koja nastavlja da ‘sija vječnom ljepotom’, dok se biće svjesno te nepokvarene ljepote  osjeća isključeno i isključivo. Može li Biće koje nije ni isključeno ni isključivo biti Stvoritelj toga što je prije kaos nego kosmos?Naravno, ne možemo znati kakav je svijet bio u početku jer ga poznajemo samo takvog kakav jeste. Međutim, sudeći prema Stvoritelju, možemo do određene mjere pretpostaviti ili zamisliti kakav je svijet nevinosti i čistote mogao biti. Ne možemo li zamisliti također i da je odnos prvih ljudi i svijeta bio sličan novorođenčetu koje još nema kontrolu nad svojim organima, koje još nije naučilo njima upravljati, drugim riječima, jesu li prvi ljudi mogli biti bića koja su trebala (i mogla, bez patnje i boli) razvi  ti takve organe koji bi bili sposobni za život u drugim svjetovima, u svim okruženjima?

No, čovjek se radije predavao zadovoljstvu i nije uspio razviti, stvoriti organe prilagođene svim okolišima, i ti organi (to jest, kozmičke sile) atrofirali su i ostali paralizirani, a Zemlja je postala izoliran planet: Misao i biće postali su odvojeni. Čovjekovo kreativno djelovanje reducirano je na hranjenje i potom proždiranje. Čovjek se postavio na milost sudbine (to jest, godišnje rotacije Zemlje), podredio se Zemlji; rađanje djece zamjenilo je vještinu reprodukcije sopstva u drugim bićima, proces uporediv s rođenjem Sina od Oca, ili procesijom Svetoga Duha. Kasnije je naglo širenje povećalo borbu potaknutu neobuzdanom navalom razmnožavanja; i porastom rađanja, smrtnost je također rasla. Uslovi koji su mogli regulirati ovo spajanje pojava su nestali, i postpuno su došle revolucije, oluje, suše, potresi; sunčev sustav postao je nekontrolirani svijet, zvijezda s jedanaestogodišnjim ciklusom ili nekom drugom periodikom različitih katastrofa. Takav je sistem koji znamo. Na jedan ili drugi način, da bi nas potvrdio u našem znanju, solarni sistem mora biti transformiran u kontrolirani ekonomski entitet. Neizmjernost Sunčevog sustava dovoljna je da inspirira divljenje i, prirodno, prigovarači će naglašavati našu neznatnost. Kad skrenemo pažnju ka malim česticama koje se sastoje od enormnog broja još manjih i koje bi također trebale biti dovedene unutar ljudskog ekonomskog upravljanja, tada će ovi prigovori biti na račun naše veličine; zaista, za infuzorij ove male čestice čine se uistinu velike, a ipak njima su dostupnije nego nama.Problem očito nije jedne veličine, i naša relativna neznatnost ili ogromnost samo indiciraju teškoću – drastičnu teškoću, ali ne i nemogućnost. Za široki intelekt sposoban obuhvatiti kretnje kako najvećih nebeskih tijela u Univerzumu, tako i najsitnijih atoma u jednu formulu, ništa ne bi ostalo nepoznato; bile bi mu dostupne i budućnost i prošlost. Kolektivni um svih ljudi koji zajednički radi zajednički mnogim generacijama bio bi, dakako dovoljno velik – sve što je potrebno jest sloga, mnogostruko jedinstvo.


Iako je utjecao na brojne savremenike, velikane poput Tolstoja i Dostojevskog, samozatajni Nikolaj Fjodorovič Fjodorov pisao je jako malo i za života nije objavljivao. Nije vjerovao u posjedovanje knjiga, svaku koju bi kupio ili dobio poklanjao je biblioteci moskovskog Muzeja Rumjancev u kojoj je radio. Za vrijeme svog asketskog života, pak, razvijao je ideje veće od svemira. Smatrao je da su sve ovozemaljske ljudske brige trivijalne. Da su silne prepirke, neprijateljstva i ratovi tek gubitak energije i odvlačenje pažnje od jednog jedinog bitnog zadatka – ukidanja smrti. Premda duhovan i religiozan, nije mislio u metaforama. Nije se mirio s činjenicom da ljudi pate, gladuju i naposljetku umiru. Smatrao je da čovječanstvo mora usmjeriti sve svoje snage ka naučnom razvoju koji će omogućiti ovladavanje entropijom galaksije, osvajanje novih planeta koje će naseliti svi naši oživljeni umrli preci. Smatra ga se ocem ruskog kozmizma, raznovrsne i raznorodne škole filozofske, naučne i religiozne misli. Njegove ideje inspirirale su sovjetske osvajače svemira u XX. vijeku, a preko sto godina kasnije njegov utjecaj pronalazimo i u savremenim transhumanističkim pokretima. U novom izdanju emisije ABC protiv 123 čitamo fragment iz njegove posthumno objedinjene i objavljene Filozofije zajedničkog zadatka, nastale na samom početku XX. stoljeća.