Institut za teologiju i politiku (ITP) zamišljen je kao generator za uspostavljanje prve balkanske, odnosno postjugoslavenske kontekstualne teologije s političko-teološkom i teološko-oslobodilačkom orijentacijom. Uz to, prioritetna zadaća ITP-a je stvaranje teološkoga diskursa sposobnog da učinkovito odgovori na posljedice nekritičkog stapanja etnonacionalnih i religijskih elemenata, što u navedenim prostorima poprima najradikalniji oblik u onome što prepoznajemo kao fenomen etnoreligioznosti.
Etnoreligioznost je spoj etničkih i religijskih elemenata u kojem religijske institucije postaju dio etnonacionalističke agende kao njezina sveta reprezentacija. Iako angažman ITP-a prvenstveno proizlazi iz jugoslavenskog iskustva, on se ne smije promatrati isključivo u tim okvirima. U vremenu kada religijski narativ jača, osobito u svojim fundamentalnim varijantama stopljenima s nacionalnim ili očitovanima u obliku političkih religija, postaje jasno da čitav ovaj angažman ima globalnu važnost.
U tom smislu, rad ITP-a može se smatrati integralnim dijelom jedinstvene, univerzalne borbe, očitovane kao još jedno specifično mjesto unutar napora koje ulažu druge političke i teologije oslobođenja. Ovo je mjesto dosad bilo prazno. Unatoč gotovo tridesetogodišnjoj analizi jugoslavenskog slučaja, unutar koje je mnogo smislenoga rečeno i napisano, još uvijek nedostaje jasno teorijsko utemeljenje prikladno za praktičnu konfrontaciju s društveno-religijskim i društveno-političkim problemima. Problem, dakle, nije u nedostatku kvalitete, nego u nedostatku konstruktivno oblikovane i praktično uporabljive teorije, osobito na dvjema razinama – religijskoj i političkoj. To je zato što se politička situacija na ovim prostorima ne može učinkovito rješavati bez uključivanja religijskog elementa u raspravu, budući da se uloga crkava u životu postjugoslavenskih društava smatra konstitutivnom. To posebno dolazi do izražaja ako uzmemo u obzir da, kako je pokazano, jedina konkretna podjela među narodima bivše Jugoslavije nije kulturna niti jezična, nego isključivo religijska.[1] Posljedično se Hrvati isključivo identificiraju kao katolici, Srbi kao pravoslavci, a Bošnjaci kao muslimani, čime se ove zajednice održavaju u međusobnoj suprotstavljenosti.
Problem postaje još veći jer se ovo uvjerenje, koje je započelo na razini puke manifestacije, razvilo u svojevrsno kategorično mišljenje, poprimivši ontološku dimenziju ili koban karakter za te narode. To nas dovodi do točke da se u sučeljavanju s ovim etnonacionalno-religijskim konceptom moramo njemu približiti konkretnije. Drugim riječima, ne smijemo se prema njemu odnositi kao prema klasičnoj sekularnoj ideologiji prije nego što ga lišimo njegova religijskog omotača koji je poprimio kao mimikriju. Preciznije, on služi kao zamka u koju upadaju svi kritičari ovog etnonacionalno-religijskog amalgama, nesposobni razlučiti da je religijska dimenzija u cijeloj ovoj priči tek fasada iza koje se odvija realizacija privatnih interesa u skladu sa zahtjevima etnonacionalističkih politika. Posljedično, svaka kritika, ma koliko konstruktivna, nedvojbeno se proglašava napadom na samu vjeru – in odium fidei.
U tom smislu, uspostavljanje instituta poput ovdje predloženog nameće se kao imperativ. S jedne strane, njegova je uloga translacijska
, što znači da na teorijskoj razini razlikuje religijski diskurs od etnonacionalnih elemenata i obratno. S druge strane, njegova je funkcija oslobađajuća, što znači da se na praktičnoj razini izravno suprotstavlja etnonacionalističkim ideologijama posvećenima od strane religijskih institucija. Unutar ovoga okvira razvija se niz argumenata, korak po korak, koji čine svojevrsni putokaz za uspostavljanje nove kontekstualne teologije. Prema dosadašnjim iskustvima, ova teologija u svojem DNK sadrži gene nove političke teologije i teologije oslobođenja. Stoga se smatra postupkom deprivatizacije vjere iz etnonacionaliziranih religijskih struktura i suočavanja s društvenim zlom, prije svega posljedicama etničkog čišćenja i genocida.
Kada preciznije kontekstualiziramo ovaj narativ, u slučaju deprivatizacije radi se o kritičkom propitivanju zlouporabe ideje Boga unutar etnoreligijskih zajednica nastalih u okvirima hrvatskog katolicizma i srpskog pravoslavlja, od kojih se svaka identificira s Isusom i njegovim patnjama, dok svoje neprijatelje, tj. jedni druge, identificiraju s njegovim krvnicima. Istovremeno, u slučaju suočavanja s društvenim zlom radi se o potiskivanju narativa koji veliča i blagoslivlja zločince iz vlastitog naroda, uz istodobno demoniziranje i prezir prema žrtvama drugih naroda. Ovo je ključno adresirati jer aktualna društveno-religijska i društveno-politička stvarnost na postjugoslavenskim prostorima svjedoči životu u onome što je opisano kao “kultura ubijanja” – vrhunac “nacionalne obnove” koja traje od devedesetih. Ta je “obnova” imala za cilj maksimalnu etničku homogenizaciju nacionalnog teritorija, postignutu protjerivanjem drugih ili potpunim brisanjem njihove baštine i kulturnog nasljeđa iz vlastitog životnog prostora. U tom procesu neke su religijske strukture odigrale krajnje nečasnu ulogu kao važni poticatelji navedenog procesa. Posljedično, došlo je do značajnog porasta etnototalitarnih ideologija i etnoklerikalnih aspiracija na postjugoslavenskom tlu. Prvo je ideologija koja organski teži kontroli svih teritorija na kojima živi određena etnička skupina, čak i ako dio te skupine živi unutar teritorija druge države. Drugo je težnja klera koji živi u etnički homogenoj nacionalnoj zajednici da uspostavi etničku crkvu, istodobno se namećući kao svjetovni vođa. Upravo su ta dva čimbenika dovela do radikalne fuzije etnonacionalnih i religijskih aspekata, kasnije prepoznate kao fenomen etnoreligioznosti. Stoga suočavanje s etnoreligioznošću postaje neizbježna zadaća ITP-a jer ona proizvodi niz problema po religijsku organizaciju i njezinu zajednicu u pogledu politike, teologije, identiteta i društvenog konteksta, pri čemu čitav proces ispreplitanja svjetovnih i sakralnih aspekata ljudskog života vodi u stanje duboke krize i mogućega sloma. Neizravno nas to također vodi prema suočavanju s “kulturom ubijanja”, društvenim modusom vivendi postjugoslavenskog prostora.
Teološki narativ ovdje, naravno, postaje mnogo dublji i složeniji, a upravo je to početna točka znanstvenoistraživačkog angažmana ITP-a. On naglašava da će se normalizacija spomenute regije postići tek kada se religijska dimenzija stabilizira i oslobodi utjecaja etnonacionalističkih ideologija. Važnost rada ITP-a još je naglašenija jer stabilnost balkanske regije izravno utječe na snagu koncepta europskog jedinstva. Stoga je promišljanje jugoslavenskog iskustva i izvlačenje pouka iz njega ne samo dobra prilika, nego i hitna potreba, osobito u vremenu kada religijski diskurs sve više fundamentalizira i još čvršće veže uz etnonacionalne politike u specifičnim društveno-političkim kontekstima.
Trenutno, slikovito rečeno, kršćanska Europa sukobljava se s islamom, a pobornici Islamske države s vrijednostima kršćanskog Zapada, no ako se usredotočimo na specifične dijelove svijeta, ubrzo ćemo shvatiti da podjela postaje sve konkretnija, kao primjerice ona između hrvatskog katolicizma, srpskog pravoslavlja i bošnjačkog islama. Doista, važno je uzeti u obzir da je takva vrsta podjela u nekim drugim sredinama manje radikalizirana, ali jednako je važno razumjeti da ono što se pojavljuje kao brak iz interesa između određenog etnonacionalnog i religijskog aspekta može dovesti samo do jačanja njihovih borbenih kapaciteta.
ITP ovu točku stalno naglašava jer smatra da se takve situacije mogu spriječiti jedino zadržavanjem ljudi u stanju pripravnosti. No, u tom smislu, ITP razvija konstruktivne kapacitete uz svoj kritički pristup. U okviru svoga rada otvorio je mogućnost školovanja kroz Akademiju za teologiju i politiku. Premda temelj nesumnjivo nosi izražen balkanski karakter, njegova je primjena namijenjena univerzalnoj upotrebi. To znači da obrazovanje koje nudi Akademija nije jednostrano, nego specifično: ima cilj ponuditi uvide fokusiranjem na određeni problem u određenom dijelu svijeta, koji se potom, kada se rekontekstualizira, može koristiti kao učinkovit alat za prepoznavanje i osujećivanje problema u drugim dijelovima svijeta. U skladu s tim, mnogi su pozvani sudjelovati, jer ITP potiče i druge sredine da osnuju slične obrazovne inicijative. Cilj ITP-a je, među ostalim, stvoriti mrežu Akademija za teologiju i politiku kroz partnerstva širom svijeta. To bi bila misija proširenja među-kršćanske suradnje (ali neizravno i među-religijske), jer bi ove akademije trebale omogućiti suradnju osoblja i razmjenu studenata kako bi se ideja ekumenizma konkretno primijenila. U tom smislu glavni je cilj potaknuti nastanak kontekstualnih teologija sposobnih suočavati se s društveno-političkim i društveno-religijskim problemima u vlastitom životnom okruženju te razmjenjivati ta iskustva s drugima. To je oblik “receptivnog ekumenizma odozdo”, ostvaren kombinacijom obrazovanja i društvenog angažmana. Iskreno se nadamo pronaći partnere i podršku za ovaj pothvat. Osim znanstvenoistraživačkog i obrazovnog koncepta, ITP je pokrenuo i biblioteku “Sraz”, koja je u svojoj početnoj fazi usmjerena na objavljivanje djela domaćih autora čiji sadržaj, kako je navedeno, pridonosi stvaranju balkanske, odnosno postjugoslavenske kontekstualne teologije političko-teološke i teološko-oslobodilačke vrste. Naravno, ideje ITP-a nisu iscrpljene navedenim, ali trenutni kapaciteti kojima raspolažemo ograničeni su, što nas, htjeli mi to ili ne, zasad prisiljava da se usredotočimo na postojeće – a to zasigurno nije mala stvar.
[1] Snježana Kordić, Jezik i nacionalizam (Zagreb: Durieux, 2010), 209–10, 238–40.; Neven Budak, Prva stoljeća Hrvatske (Zagreb: Hrvatska sveučilišna naklada, 1994), 57.; Sima Ćirković, Srbi među europskim narodima (Zagreb: Golden marketing-Tehnička knjiga, 2008), 9–10, 36.; Irina Ognyanova, „Religion and Church in the Ustasha Ideology (1941-1945)“, Croatica Christiana periodica 33, izd. 64 (2009.): 161.
Izvor: politicaltheology.com