Ovdje sam da kažem da je naša kuća u plamenu.
Prema IPCC-u, imamo manje od dvanaest godina prije nego što postane nemoguće poništiti naše greške. U tom periodu, moraju se dogoditi presedanske promjene u svim aspektima društva, uključujući smanjenje naših CO₂ emisija za najmanje 50%.
I imajte na umu: te brojke ne uključuju pitanje pravednosti, koje je apsolutno neophodno da bi Pariški sporazum funkcionisao globalno; ne uključuju ni tačke preokreta, ni povratne petlje, poput izuzetno snažnog metana oslobođenog topljenjem arktičkog permafrosta.
Na mjestima poput Davosa, ljudi vole pričati o uspjehu. Ali njihov finansijski uspjeh dolazi uz nezamislivu cijenu. A kad je riječ o klimatskim promjenama, moramo priznati da smo podbacili. Sve političke strukture u svom sadašnjem obliku podbacile su, i mediji su podbacili u stvaranju široke javne svijesti. Ali Homo sapiens još nije podbacio.
Da, propadamo – ali još uvijek ima vremena da se sve preokrene. Još uvijek možemo to popraviti. Još uvijek je sve u našim rukama. Ali ako ne prepoznamo ukupne neuspjehe naših sadašnjih sistema, vjerovatno nemamo nikakve šanse.
Suočavamo se s katastrofom neizrečenih patnji za ogroman broj ljudi. I sada nije vrijeme za uljudan govor ili za fokus na to šta smijemo ili ne smijemo reći. Sada je vrijeme za jasno govorenje.
Rješavanje klimatske krize najveći je i najsloženiji izazov s kojim se Homo sapiens ikada suočio. Međutim, glavno rješenje je toliko jednostavno da ga može razumjeti i malo dijete. Moramo zaustaviti emisije stakleničkih gasova. Ili to činimo ili ne.
Kažete: ništa u životu nije crno-bijelo. To je laž. Vrlo opasna laž. Ili sprječavamo zagrijavanje od 1,5 stepeni – ili ne. Ili izbjegavamo pokretanje nepovratne lančane reakcije izvan ljudske kontrole – ili ne. Ili odlučujemo da nastavimo kao civilizacija – ili ne. To je toliko crno-bijelo. Ne postoje sive zone kada se radi o opstanku.
Svi imamo izbor. Možemo pokrenuti transformativnu akciju koja će osigurati buduće uslove života čovječanstva. Ili možemo nastaviti kao do sada i propasti. To zavisi od vas i mene.
Neki kažu da se ne bismo trebali baviti aktivizmom, već da sve treba prepustiti političarima i samo glasati za promjenu. Ali šta da radimo kada ne postoji politička volja? Šta da radimo kada potrebna politika nigdje nije na vidiku? Ovdje u Davosu, kao i svuda drugo, svi pričaju samo o novcu. Čini se da su novac i rast naši glavni i jedini interesi. A budući da klimatska kriza nikada nije bila tretirana kao kriza, ljudi jednostavno nisu svjesni njenih punih posljedica na naš svakodnevni život. Ljudi ne znaju da postoji nešto poput karbonskog budžeta, niti koliko je nevjerovatno mali preostali karbonski budžet. To mora da se promijeni – danas.
Nijedan drugi savremeni izazov nije ni blizu važnosti stvaranja široke javne svijesti i razumijevanja o našem rapidno nestajućem karbonskom budžetu, koji bi trebao postati nova globalna valuta i samo srce buduće i sadašnje ekonomije.
Sada smo u trenutku istorije kada svako ko ima ikakav uvid u klimatsku krizu koja prijeti našoj civilizaciji i čitavoj biosferi mora govoriti jasnim jezikom, bez obzira koliko to bilo neugodno ili neprofitabilno. Moramo promijeniti gotovo sve u našim sadašnjim društvima. Što je vaš ugljični otisak veći, to je vaša moralna dužnost veća. Što je vaša platforma veća, to je vaša odgovornost veća.
Odrasli stalno govore: „Dužni smo mladima dati nadu.“ Ali ja ne želim vašu nadu. Ne želim da budete puni nade. Želim da paničite. Želim da osjećate strah koji ja osjećam svakog dana. A onda želim da djelujete. Želim da djelujete kao u krizi. Želim da djelujete kao da je kuća u plamenu. Jer jeste.
Svjetski ekonomski forum, Davos, 24. januar 2019.