Prijavi se Bosanac za posao. »Zar vi, Bosanci, niste suviše lenji?«, upita poslodavac. »A, ne«, reče Bosanac, »Crnogorci su lenji. Mi smo oni glupi.«
Balkansko imaginarno iznenada je ponovo iskrslo nakon završetka Hladnog rata. Region je ranije bio podeljen između različitih tipova fantazama. Neki su to videli kao potvrdu komunističkih teorija čudotvorne industrijalizacije i urbanizacije nazadnih ruralnih društava. Drugi su na jug poluostrva projektovali plemenitu odbranu slobodnog sveta od sovjetskog varvarizma. Neki drugi, opet, videli su u jugoslovenskoj politici samoupravljanja i nesvrstanosti nekakav treći put između staljinizma i kapitalizma. Čak je i sićušna Albanija imala svoje privrženike: disidentsku frakciju maoista koja je imala knjižaru u Latinskoj četvrti i tvrdila da je Enver Hoda (Hoxha) jedini lider koji je ostao veran komunističkom idealu. Ohrabrene pažnjom (često praćenom značajnom ekonomskom i vojnom pomoći odgovarajućih geopolitičkih sponzora) balkanske zemlje utrkivale su se da zauzmu mesto neke od želja velikog Drugog. Tako je Rumunija, nadajući se zapadnim zajmovima, veličala svoje tobožnje latinske korene. Bugarska je bučno tvrdila da je najodaniji slovenski brat Rusiji i tiho je preprodavala sovjetsku naftu; kandidujući se za članstvo u Evropskoj Zajednici, Grčka je svečano pozirala kao kolevka evropske civilizacije.
Sa krajem ideološke ere Balkanci su skliznuli natrag ka onome što su bili pre rata, tj., periferija Evrope: u najboljem slučaju, devičanska pogranična zemlja koju tek treba civilizovati, u najgorem, geto koji treba da spreči emigriranje na Zapad nepoželjnih populacija. Balkanci su hitro odgovorili internalizovanjem ovog novog status quo-a imaginarnog. U novoj debati o identitetu, iz 1990-ih godina, tako je, u velikoj meri, dominiralo pitanje »biti ili ne biti« Balkanac. Poslednjih decenija postalo je opšte mesto reći da su orijentalni identiteti konstruisani pogledom zapadnog drugog. Internalizovanje tog prestižnog drugog postaje »sadržina« lokalnih samoreprezentativnih strategija koje imaju za cilj da zavedu i prkose tom istom drugom. Identitet je, zapravo, uvek nagodba između pripisanih i prihvaćenih atributa. Erotski naboj – ili, da tako kažemo, strukturalna diskrepancija – između njih, esencijalni je deo odnosa između zajednica. Pogrešno razumevanje drugog, hotimično ili ne, deo je interakcije: previše hermeneutike dovodi do opasnosti od podrivanja identitarnih formacija i ljudskih odnosa koje one impliciraju. Uzmimo kao primer dete kome je rečeno da je fino kako bi se učinilo finim; uzmimo kao primer upotrebu stereotipa i klišea korišćenih u »ratu polova«.
U slučaju polunezavisnih država, poput onih na Balkanu, nacionalni glumci su, s jedne strane, neprestano raspeti između potrebe da se uklope u zamisli geopolitičkih sponzora, povinujući se, u skladu sa opštim ključnim rečima, normama i narativima, i, sa druge, potrebe da diferenciraju sebe i zadobiju sopstvenu egzistenciju u univerzalnom imaginarnom moderniteta. Ravnoteža između njih prilično je delikatna, s obzirom da previše pridržavanja pravila pomućuje sliku zemlje i otežava joj da se internacionalno »prodaje«, dok previše identiteta, međutim, nosi opasnost od ispadanja iz sistema svetske razmene. U 1990-im, »dobri đak« tranzicije, Bugarska, bila je primer prve tendencije; Srbija, izazvavši Zapad na realni rat, primer je druge.
Tehnologija građenja identiteta bila je, zapravo, ostvarena do kraja XIX veka i od tada je na raspolaganju svake nacije-države koja želi da se afirmiše, budući da »nema ničeg internacionalnijeg od nacionalnih identiteta«. Oni uključuju ne samo etabliranje institucija suvereniteta, kao što su parlamenti, škole, vojske, već i imaginarne produkcije poput velikih predaka i mitova porekla, književnog nasleđa i muzeja, centralizovanog folklora i tipičnih nacionalnih krajolika. Dimenzija imitacije jeste, na taj način, jedno od najupadljivijih obeležja moderniteta. Lakanovskom terminologijom rečeno, identifikacija se odvija na dva nivoa: na nivou imaginarnog identifikuje se sa specifičnim objektom koji se želi biti, dok se na ravni simboličkog takođe identifikuje sa pogledom (ili subjektom pogleda, i pravilom koji ovaj pogled nameće) stvarajući polje u kome se odvija identifikacija.
Na prvom nivou, grupa se identifikuje sa objektom želje produkovanim univerzalizovanom modernom kulturnom scenom. Objekt je željen ne zbog svojih sopstvenih kvaliteta, već zato što ga drugi žele, a ovo objašnjava mimetičko nasilje koje neminovno ide uz proces. Prema tome, izgradnja identiteta u uslovima odložene modernizacije, impliciraće svirepu kompeticiju oko neznatnih razlika, preterano investirajući nečije atribute i agresivno zanemarujući svojstva takmaca. Na drugom nivou, koji bismo mogli nazvati nivoom metaidentiteta ili okvirnog identiteta, grupa sebe identifikuje sa samim (internacionalnim) poljem gde su nacionalni identiteti produkovani, i sa pravilima igre koja ga karakteriše.
Situacija postaje još konfuznija jer su oba nivoa identifikacije podvrgnuti istorijskoj promeni gde starije figure samopredstave ne iščezavaju već istrajavaju, stupaju u čudnovate konstelacije sa novima. Dakle, interakcija onog imaginarnog postaje krajnje kompleksna, a sam pojam identiteta – problematičan, budući da različite strategije identiteta koegzistiraju, protivreče uzajamno i stupaju u kompleksne međusobne odnose. U tom smislu, nedostatno je kritikovati »esencijalističku« upotrebu identiteta, već bismo pre trebali interpretirati složene situacije interakcije onog imaginarnog. Opšte uzev, radije izbegavam termin »esencijalizovanje«, jer on pretpostavlja da postoji izvestan tip ikoničnosti koji ne bi bio esencijalistički, da postoji neka vrsta razigranog osećanja arbitrarnosti znaka koja nas može zaštititi od preozbiljnog shvatanja atributa pripisanih drugome ili nama samima. Čini mi se da svaki put kada pripišemo neku sliku nekome mi činimo istu stvar i svodimo njegovo/njeno/naše egzistencijalno bogatstvo, zatvaramo njega/nju/sebe u večnu idealnost znaka. Dejstvo arbitrarnosti – ironije, relativizacije – izgleda da je sekundarni efekt umnožavanja kontradiktornih atributa, ovladavanja suptilnostima jezika identiteta. Ispostavlja se, dakle, da su esencijalizacija i deesencijalizacija situirane na prilično različitim nivoima: prva, budući u osnovi povezana sa načinom na koji znak operiše, druga – sofistikovana kulturna strategija, ograničena u vremenu i prostoru. Jedan način relativizovanja (ili, ako se želi, deesencijalizovanja) jeste prosto jukstaponiranje konkretne konstrukcije identiteta u vremenu i prostoru.
U klasičnom veku izgradnje nacije temeljni atribut nacionalnog mita bila je njegova večnost. Biti drevan smatrano je najprestižnijom odlikom zamišljene zajednice, legitimišući, među ostalim stvarima, posedovanje teritorija i vladavinu nad ljudima. Trka ka davnini je, na Balkanu, bila svakako potaknuta od strane grčkog nacionalnog pokreta, budući da je osvojio želju romantične Evrope i privatizovao klasičnu baštinu antičkog sveta. Nijedna balkanska zemlja neće izbeći iskušenje otkopavanja nekakvih opskurnih predaka koji bi bili stari barem koliko i Stari Grci – Iliri, Tračani, Dačani, itd. Jedan od paradoksa osećanja zajednice jeste u tome da je istorijska istina od sekundarnog značaja: sam simbolički rat oko predaka čini da se građani drže zajedno, da isključuje izdajnike, da prepoznaje ko smo to »mi«, a ko su »drugi«. Uz sve to, napor da se balkanske nacije reprezentuju kao večne supstance naišao je na jednu krupnu poteškoću, a to je jaz koji odvaja njihove moderne države od tobožnje slave njihovih predaka. Veliki problem sa kojim su se sučeljavali graditelji identiteta bio je, dakle, kontinuitet.
Konstantinos Paparigopulos (Paparigopoulos), profesor istorije na Atinskom Univerzitetu, prvi je, sredinom XIX veka, razvio tumačenje grčke istorije kao jedinstvenog kontinuuma koji obuhvata antičku, srednjevekovnu i modernu istoriju. Ipak, praksa »progomopleksije (obožavanje predaka)« i »arhajolatrije (obožavanje starine)« nije bila jednostavna u kulturi gde je Pravoslavna Crkva već jednom raskinula sa paganskim običajima. Ona je sada morala da pređe preko uvođenja, od strane patriota, antičkih imena (poput Ahileja) koja su počela da zamenuju hrišćanska.
Uspostavljanje istorijskog kontinuiteta ići će osobito teško u zemlji poput Bugarske čije je postojanje bilo zamrznuto pet vekova dugom otomanskom vladavinom. Utemeljivački tekst nacionalne obnove jeste »Slovensko-bugarska istorija« iz 1762. godine, koju je napisao atoski monah Pajsije, koja počinje Adamom, a potom nastavlja da sklapa raspršena svedočenja o »slavnim delima prvih od naše rase«. Njegovi glavni neprijatelji nisu Otomani, već pre Grci, i, donekle, Srbi, za koje se kaže da ismevaju Bugare zato što nemaju svoju, vlastitu istoriju. Ali ne bi se trebalo stideti toga da se bude Bugarin/Bugarka i da se govori naš maternji jezik, jer smo mi takođe imali slavne kraljeve, a čak su i Grci dolazili da im se poklone. Još je teže bilo intelektualcima u Makedoniji koja se na mapi pojavila tek 1945.; oni su preduzeli nezahvalan zadatak premošćavanja jaza između starog kraljevstva Aleksandra Velikog iz IV veka p. n. e., kratke vladavine bugarskog kralja Samuila u X i XI veku, i njihove savremene Socijalističke Jugoslovenske Republike.
Grčka nacionalna obnova zacrtala je drugi trend koji će biti sleđen širom Balkana, a to je izumevanje, u XIX veku, artificijelnog jezika očišćenog od inostranih unosa i običnom čoveku poprilično teškog za razumevanje, koji je trebao da dokaže neposrednu vezu između ovenčane davnine i uboge moderne balkanske nacije. Upornost nametanja »katarevuze« dosegla je svoj klimaks tokom pukovničke diktature (1967–1974), koja je konačno diskreditovala ovo preduzeće i dovela do ozvaničenja »demotiki (narodnog jezika)«, tek 1976.
Jezička reforma bila je važna za rumunske intelektualce i političke elite koje su, u XX veku, otkrile svoje korene u Rimskom carstvu koje je okupiralo Dakiju tokom svega jednog i po veka. Zapravo, jedina veza koju su imali sa njim bio je romanizovani jezik kojim su govorili, menjajući tako alfabet iz ćiriličnog u latinični, zamenjujući slovenski u crkvenoj službi latinskim i čišćenjem slovenskih reči (reforma se zvanično dogodila 1859.). Amblematični nacionalni istoričar Nikolae Jorga (Iorga) tvrdiće dvadesetih godina XX veka da je slovenski uticaj »površan«, da se rumunski jezik može dobro govoriti i gotovo nikad ne upotrebljavajući slovenske reči. Ideološki smisao ovog kreiranja »orijentalnog latiniteta« leži u punom razlikovanju ne sasvim konsolidovanog nacionalnog identiteta od identiteta balkanskih suparnika.
Pozna diferencijacija jezikom od gore, jeste uobičajen obrazac u regionu. Zabeležimo da je nova Bugarska država, kada je prihvatila ovaj oficijelni jezik 1879., odabrala istočne dijalekte koji su najudaljeniji od srpskog; kada je oficijelni makedonski ustanovljen 1945., on je bio baziran na »najautohonijim« zapadnim dijalektima, pre nego na severnim, sličnim susednom srpskom, ili istočnima koji postepeno prelaze u bugarski. Sa znamenitim izuzetkom srpsko-hrvatskog promovisanog od strane prvaka jugoslovenstva, centrifugalne lingvističke sile uvek su bile snažnije od centripetalnih. (Zabeležimo da je jedan od prvih rezultata raspada Jugoslavije bilo objavljivanje »Razlikovnog rječnika« u Hrvatskoj, koji pomaže patriotama da upotrebljavaju reči i izraze koji bi ih diferencirali od njihovih istočnih suseda.)
Zabeležimo, takođe, da je samo Otomansko Carstvo ponavljalo obrazac izmišljanja nacije uobličen od strane svojih bivših pokrajina, ali ono je to izvelo pri onome što bi moglo nalikovati ubrzanom hodu. Kemalistička revolucija koja je težila da transformiše ostatke Otomanske imperije u modernu naciju-državu neće propustiti priliku da, tridesetih godina XX veka, razvije »tursku istorijsku tezu«, dokazujući da su Turci dali doprinos civilizaciji znatno pre otomanskih vremena, kao i da pođe u traganje za prastarim precima među narodima poput Hititskog. Ova imaginarna aktivnost bila je propraćena raskidom sa arapskim pismom i uvođenjem latinskog alfabeta, adaptiranog turskom jeziku. Razvijena je lingvistička teorija o takozvanom »jeziku Sunca«, vrsti čistog turskog, bliskog savremenom narečju i oslobođenog svih arapskih i persijskih importa, za koji se govorilo da je drevni jezik koji je igrao centralnu ulogu u razvoju civilizacije.
Izvestan broj podudarnosti u ovom regionalnom obrascu konstrukcije identiteta čini se da zavređuje razmatranje – na primer, tendencija da se »privatizuje« istorijsko nasleđe i borba oko njega sa susedima. Nacionalni identitet postaje neka vrsta kompeticije, dok se diferencijacija dešava na modernizmom etabliranoj univerzalnoj sceni želje. S druge strane, mlade nacije bez neprekinutih tradicija teže da smatraju nasleđe očitim izvorom prestiža pre nego kulturnim naporom i samoograničenjem. To čini kompeticiju još surovijom, budući da su svi u sličnoj poziciji (politička volja, državne institucije, intelektualna aktivnost…) obzirom na ambleme identiteta, čija je sadržina od manjeg interesa.
Balkanci su postali zloglasni zbog simboličkih ratova oko nasleđa. Aleksandar Veliki predmet je spora između Makedonije i Grčke, Ćirilo i Metodije između Grčke, Bugarske, Makedonije i Srbije, tračka kultura između Bugarske i Rumunije itd. Većina ovih znamenja identiteta jedva da ima veze sa prisutnim lokalnim praksama, i oni su produkt želje velikog Zapadnog Drugog. Ovo možemo ilustrovati kroz priču o ponovnom pronalasku Olimpijskih igara. Nemački profesor Kurcijus (Curtius) održao je strastveno predavanje o ovome pitanju, i ono je naišlo na prijemčivost bogatog trgovca Zapasa (Zappas) koji je mislio da je dobra ideja da se igre pokušaju oživeti. Kralj Oto I takođe je bio zainteresovan da preduzme nešto oko slike siromašne zemlje u kojoj se obreo. Međutim, nije bilo nikakve stvarne tradicije modernog sporta i takmičenja u Grčkoj sredinom XIX veka, i prvih nekoliko igara bilo je propast. Kada je baron Kuberten (Cubertain) počeo da radi u pravcu uspostavljanja modernih međunarodnih Olimpijskih igara, on se ipak suočio sa tvrdoglavim otporom od strane Grka koji su zaštitni znak igara videli kao svoje vlasništvo. Priredba je naposletku pregovorima dobila dimenzije koje danas ima: Grčka zauzima naročito mesto u simboličkom aranžmanu (vatra dolazi sa Olimpa, grčke atlete stupaju u stadion kao predvodnici svečane povorke pri otvaranju igara), ali su organizacija, finansiranje i učešćе međunarodni.
Slično tome, moglo bi se zapitati na koji način moderna Rumunija trpi uticaj svojih dačkih predaka, šta spaja drevne Hitite i naciju-državu Mustafe Kemala Ataturka (Atatürk), ili, gde se u modernoj Albaniji mogu videti tragovi plemenitih Ilira. Turci ne bi otkrili Troju, Turci kojima do nje nije ni najmanje stalo; a ipak, ona je od svog otkrića postala moćan simbolički resurs ove zemlje. Starina je, na izvestan način, kao nafta: zapadna kompanija je otkrije, a potom je mlade nacije-države nacionalizuju i počnu prodavati natrag Zapadu.
Površni karakter produkcije nacionalne »opreme identiteta« svakako je univerzalni fenomen. Kako to Mihael Hercfeld (Hertzfeld) formuliše (interpretirajući Benedikta Andersona (Anderson)), nacionalni identitet je ikoničan: on pretpostavlja prelaz od socijalnog odnosa ka ikoničnom znaku, od nečeg složenijeg ka nečеm jednostavnijem. U stvari, simplifikacija je suštinski aspekt identifikovanja. Da bi, kroz metonimiju i metaforu, »ovladao« kompleksnim drugim, ego ga redukuje na ono što je Frojd nazvao jedinstvena crta (einziger Zug), veoma nalik načinu na koji se njegova pacijentkinja Dora nesvesno identifikovala sa svojim ocem imitirajući njegov kašalj. Drugi aspekt ovoga jeste dobro poznati paradoks pamćenja: mora se zaboraviti da bi se setilo, jer sećanje je, nužno, rearanžiranje prošlosti, uvođenje hijerarhija, potiskivanja i glorifikovanja. Ta dva univerzalna aspekta formacije identiteta na Balkanu su pojačana veoma brzom »sustići-Evropu«-modernizacijom-odozgo, kao i traumatičnim karakterom same izgradnje nacije, koja mora da izađe na kraj sa nekolikim vekovima bezdržavne, na opstanak usmerene egzistencije pod Otomanima, i sa stranim uplitanjima koja su bila neophodna da bi se stvorile praktično sve moderne države regiona.
Rezultat je supstitucija blizine udaljenošću. Neposredna prošlost, vekovi unutar Otomanskog carstva koji su duboko uobličili čitav život i kulturu regiona, potisnuta je, a slika dalekih vremena slave zaodeneuta je nacionalnim ponosom, iako je njena veza sa sadašnjošću često problematična. Ovaj isti psiho-socijalni obrazac opetovan je svaki put kada je »sramni« period u istoriji izostavljen, a nove političke elite zakoračile na javnu scenu. Na primer, dekomunizacija je u Bugarskoj otpočela proterivanjem 45 godina kulturne produkcije i povratkom predratnim »zlatnim« godinama.
Drugi, već nagovešteni partikularitet jeste ono što bismo mogli nazvati bajronovskim kompleksom: preovlađujuća uloga stranog pogleda i odobravanja u konstrukciji identiteta. Kompleks dugovanja Zapadu stalno biva naglavačke izokrenut, tako da u regionu nema ni jedne nacije koja, u jednom momentu, nije proizvela neku ideju o onome šta je dala svetu i civilizaciji. To se dešava zbog ambivalentnog karaktera samog poklona, koji nije samo predmet želje već i pretnje. Darovi trebaju biti uzvraćeni, budući da je dug jedno od pomagala moći. Ipak, neke od njih – kao što je dar života roditelja deci – nemoguće je uzvratiti, i tako oni postaju kičmeni stub tradicionalne ideologije dominacije. Na isti način, dar nacionalnog suvereniteta Velikih Sila balkanskim narodima – čak pre nego što su se konstituisali kao subjekti sopstvene istorije! – postaje simboličko breme. Otplaćivanje duga tim geopolitičkim dobrotvorima pokornošću samo prolongira ovo stanje simboličke submisije. Radikalan način da se pobegne iz nje i da se poništi dug, jeste da se izmisli prethodni dar koji velikodušni strani gest svodi na puku otplatu. Tako, ako je Grčka bila kolevka civilizacije, Evropa samo vrši svoju dužnost pomažući joj da obnovi svoju državu. Ako je Rusija bila civilizovana i hristijanizovana kroz dar ćiriličnog pisma i ćiriličnih spisa, ona je naprosto bila obavezna da oslobodi slovenske narode na Balkanu.
Strategija izmišljanja duga koju je lansiralo grčko nacionalno buđenje, kada su se filhelenski komiteti za podršku grčke nacionalne stvari rasprostrli širom Evrope, uspevala je otad bez izuzetka. Njena korisnost može biti ilustrovana debatom oko grčkog pristupa Evropskoj Zajednici 1980. godine, kada je zvaničnik Ministarstva Inostranih Poslova u Britanskom Parlamentu izjavio da bi grčki ulazak bio »odgovarajuća otplata današnje Evrope kulturnog i političkog duga koji svi dugujemo grčkom, bezmalo tri hiljade godina starom, nasleđu«. Na istoj liniji, postkomunistički diskurs podvlači obavezu Zapada da pomogne Istočnu Evropu jer ju je napustio na Jalti (»Nica ispravlja istorijsku nepravdu Jalte«, izjavio je bugarski premijer pošto je samit od 12. novembra 2000. godine, potvrdio proširenje EU). Posle NATO-bombardovanja Srbije postalo je opšte mesto reći da je Zapad obavezan da rekonstruiše zemlju; sva buduća pomoć, prema tome, predviđena je kao vraćanje duga, pre nego kao dar.
Geopolitička zavisnost čini strano odobrenje osnovnim faktorom za legitimisanje unutrašnjih političkih, ekonomskih i kulturnih pozicija. Posledica je opšti rascep stavova prema Zapadu i podela inteligencije na Antizapadnu i Prozapadnu, fenomen najbolje proučen u Rusiji, prvoj zemlji koja je trebala da bude modernizovana silom odozgo. Jedan manje očit efekt ovog rascepa na nivou imaginarnog jeste čudnovata koegzistencija ubistvene ozbiljnosti povodom nacionalnog nasleđa i njegove reifikacije u jeftine masovne proizvode za brzu turističku potrošnju. Ovo šizofreno stanje stvari treba sagledati, na primer, u vezi sa Pravoslavnim Hrišćanstvom: s jedne strane, ono je obasuto poštovanjem čak i od strane nevernika, i ljutito branjeno od svih kritika i poređenja; s druge, manastiri su transformisani u hotele i prodavnice suvenira.
Međutim, rascep se prostire kroz sve odnose prema nasleđu. Širom Balkana postoje dve sasvim zasebne maršrute za turizam: jedna za strance, druga za građane. U Istanbulu, tako, grupe turske školske mladeži, vojnika i penzionera odaju poštu neobaroknoj palati Dolmabahče, simbolu moderne državnosti, dok se strani turisti postrojavaju da vide harem u drevnoj palati Topkapi; u Atini Partenon privlači hodočasnike sa svih strana sveta, dok je patriotski muzej rata od interesa prevashodno lokalnim posetiocima. U ovoj podeli između »konvertibilne« vrednosti drevnog nasleđa i upotrebe moderne istorije samo u svrhu nacionalnog obrazovanja, treća tačka samo što se nije razvila: pitanje Vizantijskog nasleđa. Budući od slabijeg interesa zapadnim turistima (čini se da Vizantija, sem toga, ima blago negativnu konotaciju u katoličkim kulturama), takvi lokaliteti su u ogromnoj meri zanimljivi za posetioce iz pravoslavnih zemalja, pogotovo »novoruse« u potrazi za kulturnim poreklom. Industrija »religioznog turizma« traži alternativne strategije da zaposedne mesto želje drugog.
Modernitet može biti definisan kao kultura koja sebi dozvoljava da bira između predaka: Platon ili crkveni oci? Ugledati se na stare ili moderne? Poštovati germansku ili klasičnu mitologiju? Što su preci udaljeniji lakše ih je iskoristiti u sadašnjici. Grci su, na Balkanu, bili ponovo ti koji su dali primer za tkanje na različitim razbojima prošlosti: Atina, kada je trebalo legitimizovati demokratiju, Sparta, kada je vojna uprava ili diktatura tražila korene identiteta u prošlosti; antičko doba kada se koketira sa Zapadom, Vizantija, kada se obraća Rusiji. Slično tome, rumunska inteligencija je počev od XIX veka bila podeljena između latinske i dačke tendencije, tj., između naglaska na tobožnjem Rimskom ili na Dačkom poreklu rumunske nacije. Na primer, narastajuća izolacija Čaušeskuovog (Caușescu) režima bila je propraćena usponom dačkih starosedelačkih tendencija.
Tri su zvanična noseća stuba u Bugarskoj. Protobugari su ratnici koji su porazili velesilu Vizantiju i ustanovili državu na njenoj teritoriji u VII veku. Njihova jedinstvenost čini ih savršenim simbolom nacionalista, suverenista, iredentista i sličnih. Nacionalni panteon predstavlja Slovene kao marljiv, egalitaristički, slobodoljubiv narod, koristan u vremenima proruske orijentacije ili izgradnje socijalizma. Trački preci (stari, mudri, miroljubivi) bili su kanonizovani tek 70-ih godina, možda ne bez izvesne veze sa novom orijentacijom ka miroljubivoj koegzistenciji i potrebom priznanja od strane Zapada. Ovo nasleđe je imaginarno, budući da je teško uvideti kakav su uticaj na modernu bugarsku kulturu izvršili protobugarski kanovi. Njegova ideološka funkcija jeste da prekine kontinuitet realnih kulturnih tradicija, nasledеnih od Vizantijskog i Otomanskog Carstva. Takav prekid, suštinski politički po svojoj prirodi, čini se da je u srži kolektivnih identiteta (razlika ustanovljava identitet).
Erotizam identiteta je najočitiji u stereotipskim nacionalnim pošalicama, do krajnosti razvijenim u takvim multikulturnim područjima kakvo je Balkan. A, ako je komunizam transponovao nacionalnu stereotipizaciju na prostor Saveta za Ekonomsku Saradnju, unutar jugoslovenske federacije ona nikad nije izgubila svoje dejstvo. Postojala je, takođe, mračnija, »politička« (ili, da tako kažemo, političko-paranoidna) dimenzija ovoga. Bučno promovisani bratski odnosi među republikama bili su nezvanično interpretirani terminima »ko-je-šta-dužan« i »ko-koga-eksploatiše«: da li su bogati (poput Slovenije) bili oni koji pomažu siromašne (poput Makedonije) preraspodelom nacionalnog proizvoda, ili su nerazvijeni eksploatisani od strane industrijalizovanih nejednakom razmenom? Pseudodisidentski Memorandum Srpske Akademije Nauka (1986), kamen-međaš uspona nacionalizma, bio je svedočanstvo takvog »mi-dajemo-više-no-što-nam-se-vraća« fantazma.
Nacionalni identiteti tesno su spregnuti sa onim što Gofman (Goffman) naziva »timskim učinkom«. Na Balkanu se od građana očekuje veoma visok nivo solidarnosti pred strancima kada se pokreću pitanja od simboličkog značaja za zamišljenu zajednicu. Pod komunizmom i različitim balkanskim diktaturama čin »odavanja rđave slike zemlje« bio je često smatran zločinom i mogao je biti kažnjen zatvorom ili logorom za »prevaspitavanje«. Nakon promene u 1980-im, pritisak na individuu bio je osetno olakšan, ali nije sasvim nestao. Najbolje se to može videti u slučajevima svetih tabua, koje je svaka balkanska zemlja sebi nametnula i koji produkuju lingvističke rituale pripadanja ili nepripadanja. Ime »Republika Makedonija« ne može biti izgovoreno od strane pravog Grka/Grkinje, Bugarin/Bugarka treba da poriče postojanje makedonskog jezika, Turčin/Turkinja nikad ne bi smeo/la priznati stvarnost Jermenskog genocida, itd.
Guranje drugog u neki od pretpostavljenih identiteta nije samo estetska delatnost; na Balkanu ono ima političku pretenziju. Proglašavajući istočnog suseda beznadežno balkanskim, pravoslavnim, muslimanskim, nacionalni ideolog kao da odbacuje balast i približava se nebesima moderniteta, trenutno zvanim »Evropa«. Tako je rastakanje bivše Jugoslavije često bilo viđeno kao motivisano obećanjem »ulaska u Evropu«. Posmatrajući evro-modernitet kao telos, nacije interpretiraju konstrukciju identiteta kao vid kompeticije, izražavajući, na taj način, duboku ambivalentnost procesa identifikovanja. Prećutni otpor regionalnoj kooperaciji, utvrđen kao preduslov za inostranu pomoć tokom 1990-ih, još jedan je primer takve ambivalentne identifikacije. S jedne strane, pojedinačne zemlje su uplašene od skrajnutosti u balkanski identitet, ali, sa druge, čini se da one osećaju modernizaciju kao igru nultog ishoda koja ima dobitnike i gubitnike. Zajedno sa brojnim primerima iz klasičnog doba nacionalne državnosti, rivalitet između Bugarske i Rumunije, dve zemlje kandidatkinje za članstvo u EU, bilo je zapanjujuće: bugarska vlada je uložila svu svoju energiju da se izdvoji iz takvog povezivanja. Decembra 2000. godine, kada je Ministarski Savet objavio predstojeće ukidanje viza za Bugare, niko se nije trudio da sakrije svoje zadovoljstvo činjenicom »da smo mi ispred Bukurešta«. Sa druge strane, demokratski obrt u Srbiji nije bio dočekan u Sofiji bez izvesne zebnje: »oni će sada dobiti svu pažnju Zapada«. Neki posmatrači sugerisali su da će Srbija sada biti pridodata našem balkanskom paketu, i da »ćemo mi morati da se krećemo dalje zajedno sa njima«.
Mogli bismo reći da je najpouzdaniji znak balkanskog identiteta otpor prema balkanskom identitetu. Graditelji nacija u regionu posvećuju se raskidima sa regionalnom kulturom; tako Jorga tvrdi da su »Rumuni više susedi Parizu nego Beogradu i Sofiji«. Što dalji i imaginarniji preci (Iliri, Dačani, Hetiti, …), lakše je kreirati mit apsolutne autohtonije i izdvojiti sebe iz regionalnog konteksta. Obeležja nacionalnog identiteta produkovana su, u stvari, da bi bila prezentovana prevashodno velikom, zapadnom Drugom, koji bi trebalo da presudi da je vaša zemlja bolja od ostalih. Ukoliko su granice povukli strani političari i generali, strano javno mnjenje biće ono koje će proceniti »progres« postignut od strane pojedinih zemalja i povući razgraničenja između nacionalnih kultura.
Drugim rečima, hotimično samoizumevanje usmereno je ka »nadoknađivanju istorijskog zakašnjenja« u procesu modernizacije; od XIX veka, balkanske zemlje očajnički su pokušavale da pregovorima obezbede sliku brze promene, pridržavanja standarda i prihvatanje svih atributa evropskih nacija-država. (Ovo bi moglo objasniti tačnu opasku Todorove da su, ako je Orijent bio konstruisan kao nesvodivi Drugi, Balkanci internalizovali poziciju mosta, raskršća, područja osuđenog na večitu tranziciju.)
Strateški cilj nacionalnih visokih kulturnih produkcija jeste da stvore diskontinuitet i unesu oštru distinkciju između svake nacionalne kulture i njenih suseda. (Na Balkanu, više no ma gde drugde, komparacija je politički angažman!) Kao i drugde u svetu ovo predstavlja kontrast relativnoj homogenosti svakodnevne kulture koja se ne zaustavlja na državnim granicama. Kroz čitav region nalaziće se na isti način pripreme kafe ili bureka, izvođenja muzike ili trbušnog plesa, psovanja ili dranja. Ovaj dramatični sudar onoga što je nazvano »identitetom-odozgo« i »identitetom-odozdo« možda je najsvojstvenija karakteristika ovog regiona. Visoka kultura se, u stvari, konstruiše upravo potiskivanjem svih tragova lokalne kulture koji se smatraju degradirajućim, orijentalnim, amorfnim, itd. Takva je vrsta samodiscipline koju nacionalne elite preferiraju da ponude pogledu zapadnog Drugog. Konstrukcije identiteta mogli bismo razumeti kroz ovu binarnu tenziju između predstavljivog i sramotnog. Oficijelna visoka kultura treba biti shvaćena u svojoj dinamičkoj tenziji sa onim što potiskuje; norma i transgresija tvore jedan sistem i pretpostavljaju se uzajamno.
Još komplikovanijom erotiku identiteta čini promenljivost standarda nametnutih tim stranim pogledom. Tako, sasvim zasebno od različitih objekata nacionalne želje postoje, takođe, i periodične promene pravila igre koja produkuju te objekte. Te promene mogle bi se razvrstati u tri velika talasa modernizacije. Prvi talas bila je želja da se nadoknadi zaostatak za ostalim civilizovanim narodima osnivanjem nacionalnih institucija: realnih, poput parlamenata, vojski, operskih kuća i muzeja; imaginarnih, poput prestižnih predaka, nacionalnih književnosti (po mogućstvu uključujući međunarodno priznate laureate Nobelove nagrade); i lingvističke i folklorne homogenosti. Posle Prvog svetskog rata svet se izmenio. Sada su razvijene države bile te koje su proizvele model industrijalizacije, urbanizacije i masovne kulture, ali, i ideološke čistote. Ovo potonje stvorilo je čitav dijapazon režima, počev od ekstremno desnih Metaksasa (Metaxas) i Antoneskua (Antonescu), završno sa Hodžinim ortodoksnim staljinizmom. Treći talas pojavio se 80-ih godina sa konzervativizmom Tačerove (Thatcher) i Regana (Reagan), a kulminirao je padom Berlinskog zida. Siromašne balkanske nacije morale su iznenada podneti još jedan obrt: razvoj i fabrike postali su zastareli, a nacionalna homogenost je slabo kotirana kod međunarodnih institucija zaokupljenih pitanjima kakvo je pitanje ljudskih prava. Aspiracija ka standardima normalnih zemalja više nije bila motivisana željama da se bude slobodan ili da se proizvodi nalik njima, već da se konzumira poput njih.
U ovom novom svetu binarna tenzija koja produkuje efekt identiteta teži da bude preokrenuta; čini se da su univerzalno i partikularno zamenili mesta – kultura hroničnog deficita moderne univerzalnosti zamenjena je kulturom hronične potražnje lokalnog i partikularnog. Sramni multietnički karakter regiona, dobijen u nasledstvo od otomanskog sistema mileta, postao je, začudo, simbolički resurs. Gradovi poput Istanbula, Soluna, Sarajeva ili Plovdiva, ugošćuju internacionalne institucije, konferencije ili, naprosto, turiste, inscenirajući svoju multikulturalnu tradiciju; u web-prezentaciji Bukurešta noseća metafora »rapsodije« upotrebljava se da sugeriše slobodno mešanje naroda, kultura i tradicija. Multikulturalizam je isturen na ono što je Gofman nazvao »čelom«, budući da su ga zapadni pokrovitelji i zaštitnici počeli smatrati za nešto autentično i dragoceno; nacionalna homogenost potisnuta je na »začelje« identiteta, budući viđena kao povezana sa arbitrarnim nasiljem i samoživosti.
Strategije samoreprezentacije počinju da menjaju pravce: identitet više nije baziran na univerzalnom raskidu sa partikularnim, već, na estetizovanom lokalnom pružanju otpora bezličnom globalnom. Promena koja je zahvatila čitavu planetu ponovo će se najsnažnije osetiti na Balkanu, gde je identitet shvaćen kao prirodni resurs koji privlači strane geopolitičke »investitore«. Prestonice stradalništva (postkomunističke zemlje, zatim Bosna i Kosovo) finansirane su na medijskom tržištu; tako je krvavo nizanje ratova u bivšoj Jugoslaviji promenilo međunarodne stavove prema regionu, obavezujući EU da usvoji brže procedure integracije ovog regiona, razrađujući Pakt Stabilnosti za finansijsku pomoć, itd. Modernističke figure univerzalizma koje su potekle iz regiona, poput dramskog pisca Joneska (Ionesco), literarnog teoretičara Julije Kristeve (Kristeva) ili reditelja Tea Angelopulosa (Angelopoulos), zamenjeni su ekskluzivnim preprodavcima lokalnog kolorita poput pisca Ismaila Kadarea (Kadare), muzičara Gorana Bregovića ili reditelja Emira Kusturice.
Što se ekonomije tiče, kratak pokušaj industrijalizovanja brzo je napušten u postmodernoj eri, određujući regionu da razvija sektore razonode, kuhinje, egzotizma. Herojska modernizacija koja je žrtvovala partikularno univerzalnom ne interesuje više nikoga: strani će pogled, umesto toga, privilegovati sve što je nekada bilo potisnuto, naime, specifičnost. A, ako ova nije postojala, morali bismo je izmisliti.
Napomene
- Poslednji primer ovog stava bilo je ishitreno stvaranje Kosovskog protekto-rata (ili kako god se ve} odlu~ili da ga nazovemo), preduzeto, izme|u ostalih razloga, da bi imalo gde vratiti albanske izbeglice koje su se nastanile u Za-
padnoj Evropi. - Konstruisanje Orijenta Edvarda Saida (Said), izmi{ljanje Isto~ne Evrope Lerija Volfa (Wolff), zami{ljanje Balkana Marije Todorove (Todorova). »Moj identitet bitno zavisi od mojih dijalekti~kih odnosa sa drugima«, u: Charles Taylor, The Malaise of Modernity (Toronto, Ont.: Anasi, 1991), 48.
- Melu~i podvla~i “jaz”, “nere{ivu napetost”, izme|u samodefinicija i definicija nametnutih od strane drugih (Alberto Melucci, The Playing Self: Person and Meaning in the Planetary Society ∞Cambridge: Cambridge University Press,
1996≤, 32). Up., tako|e, Robert G. Dunn, Identity Crises. A Social Critique of Postmodernity (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1998). - Ovo ne zna~i da je uzajamno razumevanje izme|u ljudi i grupa nemogu}e, ve}, naprotiv, da takvo razumevanje nu`no ide dalje od identiteta. 281 m Collectanea 03 / Balkan kao metafora: Izme|u globalizacije i fragmentacije
- Anne-Marie Thiesse, La création des identités nationales : Europe 18e-20e siècle (Paris : Seuil, 1999).
- Razlog za takvu uniformnost jeste potreba za uzajamnim priznanjem u sistemu sveta koji je stalno sve te{nje povezan. Devetnaesti vek je, izme|u ostalog, vek diplomatije.
- ^esto je, u stvari, bilo isticano da, na nivou kolektivnih, kao i na nivou individualnih identiteta, evropska kultura favorizuje protivstavljanje i izazov kao paradoksalan na~in integrisanja u normu: postajete nalik drugima upra`njava-
ju}i sopstveni “autenti~ni” partikularitet. - Ova distinkcija proizilazi iz Lakanove (Lacan) jukstapozicije pojma Idealich (slika Ja u ogledalu investirana od strane su{tinski narcisti~kog libida), i pojma Ichideal (Ego-ideal, konstruisan kroz simboli~ku funkciju jezika i situiranog
na strani kastracije, odricanja i pravila koje je Frojd razvio u pojam Superega). (Jacques Lacan, Le stade du miroir comme formateur de la fonction du Je, telle qu’elle nous est revelée dans l’expérience psychanalytique (1936), i Remarque sur le rapport de Daniel Lagache: »Psychanalyse et structure de la personalité«, u Écrits (Paris: Seuil, 1966); Seminaire, livre I. Les écrits techniques de Freud (Paris: Seuil, 1975). Up., tako|e, Slavoj @i`ek, The Jouissance of One’s Nation (Sofia: Lettre Internationale, winter 1993); The Sublime Object of Ideology (chapter 3, »Che Vuoi?«) (London: Verso, 1989). - Prema teoriji Rene @irara (Girard), {to su pozicije koje te`e istome objektu ujedna~enije, nasilje kojim kompeticija rezultira je ve}e. Relativna sli~nost balkanskih zemalja ~ini izazovnom primenu ovog osporenog modela (René Gi-
rard, La violence et le sacré, ∞Paris: Grasset, 1972≤). - Razra|uju}i Frojdov pojam »narcisizma malih razlika«, Majkl Ignatijev (Ignatieff) podvla~i nesposobnost nacionalista u postjugoslovenskom prostoru da vide i ~uju bilo {ta izuzev sopstvenih patnji u svojevrsnom narcisizmu bola (Michael Ignatieff, Blood and Belonging: Journeys into the New Nationalism ∞London: Vintage, 1994≤).
- Ono {to bi se trebalo dogoditi mo
e biti upore|eno sa prelaskom sa knji-evnog »dela«, shva}enog kao da ima telos, sredi{te, privilegovana tuma~enja, i autora, na »tekst«, prostor gde se razli~ita zna~enja i glasovi koegzistiraju i
prepli}u (Roland Barthes, »De l’oeuvre au text«, u: Oeuvres completes, vol. 2 ∞Paris: Seuil, 1994≤). »Proces civilizovanja« u sferi identiteta podrazumevao bi pronala`enje hijerarhija i etabliranje dijalo{kog prostora gde strategije identiteta mogu koegzistirati. - Na primer, nije va
no znati da li je stara Makedonija imala i{ta zajedni~ko sa modernim Grcima ili Makedoncima. Ali emocije koje ovo pitanje izaziva i lin- gvisti~ki obredi koji ga okruuju (na primer, tabui, o~ito ga|enje i obavezna indignacija), zasigurno su esencijalni sastojci doti~na dva nacionalna identiteta). - Paisii Hilendarski, Slav-Bulgarian History (Sofia: Bulgarski Pisatel, 1972),
- Nicolae Iorga, Études Roumaines: Influences étrangères sur la nation roumaine. Leçons faites à la Sorbonne (1922) (Paris: Librairie universitaire J. Gember, 1923), 23.
- Imaginarni deo operacije sastojao se od tvrdnje da je moderni makedonski bio legitimni naslednik staroslovenskog dijalekta kojim se govorilo oko Soluna i za koji se pretpostavlja da je bio jezik sveta~ke bra}e ]irila i Metodija, na ko-
jem bi se bazirala slu`ba u slovenskoj Crkvi . - Kao i ime sáme Makedonije, koje Grci smatraju esencijalnim delom temelja njihovog identiteta.
- Michael Herzfeld, Cultural Intimacy: Social Poetics in the Nation-state (New York: Routledge, 1997); The Social Production of Indifference: Exploring the Symbolic Roots of Western Bureaucracy (Oxford: Berg, 1992); Benedict Anderson, Imagined Communities: Reflections of the Origin and Spread of Nationalism (London: Verso, 1983.).
- Sigmund Freud, The Ego and the Id (1923) (Chapter 3, “Ego and Superego: The Ego-Ideal”), u: The standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud (London: Hogart Press, 1953-1966), vol. 19; Dora: An Analysis of a Case of Hzsteria (London: Simon & Schuster, 1997).
- Up. na primer Marc Augé, Les formes de l’oubli (Payot, 1998).
- Ethnikos eghoismos, na gr~kom.
- Up. Ivaylo Ditchev, The Gift in the Age of Its Techical Reproducibility (Sofia: LIK, 1999). Ivazlo, Sonia Combe, eds., Albanie utopie: Huit-clos dans les Balkans (Paris: Autrement, 1995).
- Nakon rusko-turskog rata 1828-1829, Srbija je postala me|unarodno priznata autonomna kne
evina pod turskom vrhovnom vla{}u i pod ruskom za{ti- tom. Bugarska je stekla isti status posle rusko-turskog rata 1877-1878. Razmo- trite slede}i udbeni~ki stih devetnaestovekovnog nacionalnog pesnika Bugarske, Ivana Vazova (Vazov): »I mi smo ne{to dali svetu i Slovenima svim, pismo da mogu ~itati«. Sve komponente ove pretpostavke su o~igledno ideolo{ke konstrukcije : ko smo to mi? (bugarska nacija projektovana je natrag u IX vek), {ta zna~i »dali smo« (stvaranje alfabeta bilo je poru~eno od strane vizantijskih vlasti), i tako dalje. - Richard Clogg, Concise History of Greece (Cambridge: Cambridge University Press, 1992), 2.
- Za Rumuniju vidi Katherine Verdery, National Ideology Under Socialism (Berkeley: University of California Press, 1991).
- Sve zemlje regiona po~ele su da razvijaju svoje turisti~ke industrije u {ezdesetim, uz jedini izuzetak Albanije, koja je po~ela da se otvara prema svetu tek 1992.
- Spu{taju}i se putem iz Sofije ka Gr~koj, prolazi se pokraj velike bilbord »ikone« Hrista Iskupitelja sa strelom ispod njega koja usmerava ka hramu iza njega objavljaju}i, na bugarskom i gr~kom: »crkveni suveniri, 50 m«. 283 m Collectanea 03 / Balkan kao metafora: Izme|u globalizacije i fragmentacije
- U ve}ini ovih zemalja cena ulaznice za muzej razli~ita je za lokalno stanovni{tvo i strance, potonjima se tra`i da plate nekoliko puta vi{e.
- ^au{eskuov (Causescu) antislovenski nacionalizam koji je podupirao njegove politi~ke deklaracije i osigurao mu veliku narodnu podr{ku, velikodu{no je bio nagra|en od strane Zapada. Rumunija je primljena u GATT 1971, MMF1972, dobila je prioritet od EZ i status najpovla{}enije nacije od SAD 1973. (Up. Katherine Verdery, What Was Socialism and What Comes Next? ∞Princeton: Princeton University Press≤;Verdery 1991).
- Nekoliko decenija pre oslobo|enja zemlje, u XIX veku, ruski slovenofil Jurij Venelin (Venelin) ohrabrio je Bugare da sakupe istorijske i etnografske dokaze svog slovenskog porekla, jer je rusko javno mnjenje, u to vreme, obliko-
vao Nikolaj Karamzin (Karamzin), koji je mislio da su oni Tatari, a ovo sigurno ne bi i{lo u prilog ruskoj intervenciji u njihovu korist. (Iuri Venelin , »Two Letters to Vassil Aprilov« ∞Sofia, 1942≤.) - Ilia Iliev, »The Proper Use of Ancestors«, Balkan Ethnology, vol. 2, December 1998.
- Vizantijsko nasle|e obja{njava hri{}ansko-pravoslavnu tradiciju, dok je otomansko duboko obele
ilo sve aspekte svakodnevnogivota. - Ernesto Laclau, ured., The Making of Political Identities (Introduction) (Verso: London, 1994).
- Stereotipizacija je po~ela ponovo da se javlja tek po raspadu Saveta za Ekonomsku Saradnju Balkana.
- Za Srbe se ima obi~aj re}i da su bili izlo
eni »genocidu« na Kosovu, da su nepravedno optueni da su »ugnjeta~i, centralisti, policajci«, iako su »podneli najve}e `rtve«, a srpska ekonomija je, navodno, podvrgnuta nepravi~nim
uslovima trgovine (Memorandum Srpske Akademije Nauka i Umetnosti ∞1986≤ ∞Beograd: GIP Kultura, 1995≤, 119, 120, 122, 123). - Iako on ne upotrebljava termin identitet, Gofman mo`e biti koristan – za razumevanje kompleksnog na~ina na koji je ne~iji dru{tveni »karakter« rezultat interakcije ~injenice, kulturne konvencije, svesnog i nesvesnog u~inka, te
recepcije i interpretacije od strane drugog. Ne~ija socio-kulturna maska permanentno je rezultat nagodbe, ona je deo odnosa prema drugima. - Pre nekoliko godina izvesni turski patriota dizajnirao je virus koji je uni{tavao va{ hard-disk kadgod biste na va{em ra~unaru otkucali izraz »genocid Jermena«.
- Frojd je 1923. pisao da »poistove}enje sa ocem poprima odbojne nijanse i pretvara se u `elju da se otarasi oca kako bi se zauzelo njegovo mesto uz majku«. Tako je identifikacija, esencijalno ambivalentna po svom karakteru, dalje
razvijanje oralne organizacije libida koja asimiluje objekt razaraju}i ga (The Ego and the Id, u: The Standard Edition of the Complete Psychological Works of Sigmund Freud, ∞London: The Hogarth Press, 1953-1966≤, 32). - Dva primera odbijanja da se bude deo Balkana mogu se videti kod predsednika Tu|mana, Konstantineskua (Constantinescu), odnosno, Hrvatske i Rumunije.
- Iorga, Études Roumaines, 10.
- Jedan aspekt ovoga jeste hotimi~no zanemarivanje drugog. »Nacionalizam je transformacija identiteta u narcizam… nacionalisti~ki jezik – govoriti o sebi radije nego o drugima… Problem, da se poslu`im korisnim terminom H. M. En-
censbergera (Enzensberger), jeste autizam: grupe tako zato~ene u njihovom sopstvenom krugu, po sebi pravednih ispa{tanja, ili, tako zatvorene u sopstvene mitove ili obrede nasilja da ne mogu slu{ati, ~uti, u~iti od ma koga van sebe sámih. ∞Ono zastra{uju}e jeste≤ ‘ti ne razume{’-aspekt politike identiteta« (Ignatieff, Blood and Belonging, 69, 97). - Todorova, Imagining the Balkans (Oxford and New York: Oxford University Press, 1997).
- ^ak i folklor, obilato kori{}en pod komunizmom, mo
e biti smatran delom visoke nacionalne kulture, jer je bio rezultat stroge politike posmatranja, fil- triranja, i kontrole, ako ne potpunog izumevanja praksi namenjenih stvaranjueljene slike narodnog umetni~kog genija. - Cornel West, »A Matter of Life and Death«, October 61 (1992): 20-23.
- Michael Herzfeld, The Social Production of Indifference: Exploring the Symbolic Roots of Western Bureaucracy (Oxford: Berg, 1992). Mogli bismo takođe primeniti gofmanovske termine »~ela« i »za~elja« pri opisivanju nacionalnih identiteta (Erving Goffman, The Presentation of Self in Everyday Life ∞Penguin, Harmondsworth and New York, 1982≤).
- »Nekada se formiranje identiteta temeljilo na porodici i radu, a sada se temelji na potro{nji« (Dunn, 1998: 64).
- Gde bi identitet bio vi|en kao »rezervoar civilizacijskih razlika« (Alexander Kiossev, Catalogues of the Absent, u The bulgarian Canon? The Crisis of Literary Heritage ∞Sofia: A. Panov, 1998≤, 12).
- U postmodernom dru{tvu, »razlika prodaje« (Douglas Kellner, Media Culture: Cultural Studies, Identity and Politics between Modern and Postmodern ∞London: Routledge, 1995≤). Up., isto tako, Arjun Appadurai, Modernity at Large.
Cultural Dimensions of Globalization (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1996).
Prevod: \or|e ^oli}
Izvor: Ivaylo Ditchev, »The Eros of Identity«, Balkan as Metaphor. Between Globalization and Fragmentation, eds. Du{an I. Bjeli} & Obrad Savi}, The MIT Press, Cambridge, Masschusetts & London, England, 2002, pp. 235-250)