Od početka nedavnih borbi u Bosni primio sam mnogo pitanja zapadnih drugova o njihovom karakteru i o tome šta se zapravo događa. Mnogi drugovi bili su nezadovoljni medijskim izvještavanjem, koje nije pružalo dovoljno informacija. U početku sam odlučio biti oprezan i ne komentirati Bosnu jer sam smatrao da nemam dovoljno podataka za dublju analizu. Zbog toga je ovaj članak više kratka novinarska analiza. Naravno, konačna i iscrpnija analiza uslijedit će kasnije.
Dakle, šta se događa u Bosni?
Od industrijske borbe do nereda
Sve je počelo demonstracijama radnika pet tuzlanskih fabrika: Dite, Polihema, Poliolhema, Gumare i Konjuha. Radnici su protestirali protiv privatizacije svojih preduzeća, koja je dovela do stečaja i zatvaranja pogona. Moglo bi se pomisliti da je to tek još jedna radnička priča iz bivše Jugoslavije jer su takvi slučajevi zaista prilično česti. Ali možda su upravo zato što su toliko česti radnici odlučili otići dalje. Budući da su radnici ustrajali u demonstracijama, intervenirala je policija, pretukavši i uhapsivši mnoge od njih. Bila je to iskra koja je izazvala požar.
Sedmog februara Bosna je bila na nogama, protestirajući protiv korumpirane vlasti, nezaposlenosti i cjelokupnog društvenog stanja. Situacija je eksplodirala i mase su izašle na ulice.
U Tuzli se policija predala demonstrantima, spustila štitove, skinula kacige i odložila palice te pustila masu da zauzme zgrade. Demonstranti su zapalili sjedišta Skupštine grada Tuzle i gradske uprave. Radnici pet tuzlanskih fabrika objavili su svoje zahtjeve:
- Održavanje javnog reda u saradnji građana, policije i civilne zaštite kako bi se izbjegle kriminalizacija, politizacija i svaka manipulacija protestima.
- Uspostavljanje tehničke vlade, sastavljene od stručnih, nestranačkih i nekompromitiranih ljudi koji nisu imali nijedan mandat ni na jednom nivou vlasti, a koja bi Tuzlanski kanton vodila do izbora 2014. godine. Ta bi vlada bila obavezna podnositi sedmične planove i izvještaje o aktivnostima i ostvarivanju postavljenih ciljeva. Njen rad nadzirali bi svi zainteresirani građani.
- Hitno rješavanje pitanja zakonitosti privatizacije preduzeća Dita, Polihem, Poliolhem, Gumara i Konjuh, što podrazumijeva:
- povezivanje radnog staža i osiguravanje zdravstvene zaštite radnicima;
- krivično gonjenje privrednih kriminalaca i svih aktera koji su učestvovali u tim postupcima;
- oduzimanje nezakonito stečene imovine;
- poništavanje privatizacijskih ugovora;
- provođenje revizije privatizacije;
- vraćanje fabrika radnicima i njihovo stavljanje pod nadzor javne vlasti radi zaštite javnog interesa te ponovno pokretanje proizvodnje u fabrikama u kojima je to moguće.
- Usklađivanje plaća predstavnika vlasti s plaćama zaposlenih u javnom i privatnom sektoru.
- Ukidanje dodatnih primanja predstavnika vlasti na osnovu članstva u komisijama, odborima i drugim tijelima, kao i svih drugih neopravdanih naknada koje radnici u javnom i privatnom sektoru nemaju.
- Ukidanje plaća ministrima i eventualno drugim dužnosnicima koji primaju naknadu i nakon isteka ili prekida mandata.[1]
U Sarajevu su demonstranti zapalili sjedišta Predsjedništva Bosne i Hercegovine i Vlade Kantona Sarajevo, kao i različita vozila. Razbijeni su prozori Hypo banke. Zgradu Arhiva Bosne i Hercegovine zahvatio je požar i dio arhivske građe je uništen. Vrijedi napomenuti da činjenice proturječe medijskoj kampanji prema kojoj su demonstranti namjerno zapalili Arhiv. Budući da je stradala građa iz vremena Austro-Ugarskog Carstva, mediji su taj incident iskoristili kako bi diskreditirali demonstracije.
U Mostaru su demonstranti zauzeli i zapalili sjedište Vlade Hercegovačko-neretvanskog kantona. Nakon toga Molotovljevim koktelima zapalili su sjedišta Gradske uprave, Hrvatske demokratske zajednice[2] i Stranke demokratske akcije.[3] Policija nije intervenirala jer već nekoliko mjeseci nije bio izabran direktor regionalne policije, jedina osoba ovlaštena aktivirati specijalne policijske snage. U tim demonstracijama učestvovali su ljudi s „obje strane rijeke”, odnosno i Bošnjaci i Hrvati.
U Zenici su demonstranti zauzeli gradonačelnikov ured, a on je izjavio da će ponuditi ostavku ako bi to pomoglo rješavanju krize. Premijer Tuzlanskog kantona Sead Čaušević podnio je ostavku. Je li to bila prva pobjeda pokreta?
Prema hrvatskim novinama Jutarnji list, u sarajevskim protestima povrijeđene su 93 osobe, među kojima 73 policajca i 20 civila. Policijska represija općenito je bila veoma brutalna i predstavljala je jedan od neposrednih povoda za nerede. Postoje brojni videosnimci na kojima se vidi kako policajci tuku ljude, gađaju ih kamenjem ili ih bacaju u rijeku. Neki političari Evropske unije čak su zaprijetili oružanom intervencijom[4] ako se neredi ne zaustave. To ne bi trebalo shvatiti samo kao praznu prijetnju jer je Himzo Selimović, direktor Direkcije za koordinaciju policijskih tijela Bosne i Hercegovine, od Evropske unije i međunarodne zajednice zatražio oružanu intervenciju u Bosni ukoliko se neredi nastave.[5] Nakon toga podnio je ostavku. Važno je spomenuti i kako je ruska vlada napala Evropsku uniju zbog njene osude nereda te iskoristila Bosnu kako bi ponovo otvorila pitanje podrške Evropske unije opozicijskim nemirima u Ukrajini.[6] Hoćemo li zaista svjedočiti oružanoj intervenciji u Bosni?
Mnoge je iznenadilo to što su bijes i nasilje izbili tako naglo. Ali je li to zaista bilo toliko iznenađujuće nakon „Arapskog proljeća”, Grčke i drugih sličnih borbi kojima smo nedavno svjedočili? U neredima su uglavnom učestvovali mladi ljudi. Ako uzmemo u obzir da mlade generacije u bivšoj Jugoslaviji doslovno nemaju budućnost, neredi i nisu toliko iznenađujući. Međutim, to je bilo daleko od bezumnog nasilja. Demonstranti su napadali isključivo simbole korupcije i moći – zgrade vlasti i političkih stranaka – upravo ona mjesta koja su odgovorna za njihov položaj.
Neredi su se zaustavili, ali borba se nastavila – sada u drugim oblicima.
Kratak komentar o medijskom izvještavanju
Tokom nereda bosanskohercegovački mediji pokušavali su demonstrante prikazati kao divlju gomilu huligana i vandala koja nema podršku građana Bosne i Hercegovine. Požar u Arhivu pomogao im je u oblikovanju takve slike. Al Jazeera je bila jedna od najvećih medijskih mašinerija: građanima je savjetovala da ne napuštaju domove osim ako je to zaista nužno te je intervjuirala sindikaliste koji su pozivali policiju da se bolje organizira kako bi ugušila nerede. Time su se trebale diskreditirati tvrdnje da su nerede pokrenuli radnici.[7]
Srpski i hrvatski mediji u Bosni i Hercegovini pokušavali su nerede predstaviti kao bošnjačku zavjeru protiv druga dva naroda.
Postojalo je nekoliko lijevo-liberalnih medija koji su pokušavali objektivno izvještavati ili pokazati podršku protestima. Postoje i brojne Facebook grupe koje vode sami demonstranti i koje nude „alternativu” dominantnim medijima.
Za publiku koja se prvenstveno služi engleskim jezikom važno je naglasiti da je grupa istraživača uspostavila internetski arhiv Bosnia-Herzegovina Protest Files, u kojem se mogu pronaći engleski prijevodi svih dokumenata relevantnih za pokret. Veoma je koristan i članak objavljen na internetskoj stranici Jasmina Mujanovića, „The Demands of People of Bosnia and Herzegovina”, u kojem je autor objedinio zahtjeve koje su ljudi iznijeli tokom demonstracija.
Politička i ekonomska pozadina
Bosna i Hercegovina vjerovatno je jedna od najsloženijih država u Evropi. Krvavi građanski rat od 1992. do 1995. završen je Dejtonskim sporazumom, koji su supotpisale Hrvatska i Srbija, a kojim je Bosna podijeljena na dva entiteta – Federaciju Bosne i Hercegovine i Republiku Srpsku – te Distrikt Brčko, samoupravnu jedinicu koja formalno pripada obama entitetima. Čak i nakon završetka rata Bosna i Hercegovina ostala je područje neprestanih napetosti zbog složenog administrativnog uređenja i interesa političkih elita, koje su često poticale nacionalno neprijateljstvo između Bošnjaka, Hrvata i Srba. Političke elite dosad su uspijevale stanovništvo držati vezanim za nacionalne identitete. Srpske elite pokušavale su osigurati sve veću autonomiju Republike Srpske, bošnjačke elite nastojale su postići snažnije centraliziranu Bosnu, dok su se hrvatske elite borile za uspostavljanje trećeg, hrvatskog entiteta. Hrvatska ministrica vanjskih poslova Vesna Pusić nedavno je podržala tu ideju kao moguće rješenje bosanskohercegovačke krize.[8]
Kada već govorimo o složenosti administrativnog sistema, važno je napomenuti da ona proizvodi i administrativnu neefikasnost koja neposredno utječe na živote stanovništva. Korijeni ovih nereda mogu se, naprimjer, pronaći i u protestima zbog jedinstvenog matičnog broja građana,[9] koji vlast nije bila sposobna izdavati. Zbog toga novorođene bebe nisu mogle dobiti zdravstvenu zaštitu niti napustiti Bosnu kako bi je dobile u inostranstvu.
Kada se govori o Bosni, ljudi obično vole isticati samo probleme povezane s nacionalnim identitetima, dok „zaboravljaju” društvene probleme. Bosna se nalazi u veoma ozbiljnoj ekonomskoj krizi, koja je dodatno pojačala mjere štednje i fleksibilizaciju tržišta rada. Tome treba dodati dobro poznate posljedice privatizacija iz devedesetih godina, nevjerovatno visoku nezaposlenost – nezaposleno je čak 44 posto radne snage – te veliki broj radnika koji rade, ali ne primaju plaću. Privatizacija preduzeća u zemljama bivše Jugoslavije obično je završavala njihovim stečajem i gubitkom radnih mjesta. Novi vlasnici nisu bili zainteresirani za ulaganje u preduzeća, nego samo za što brže izvlačenje kapitala i viška vrijednosti. Tako je nastao čitav sloj bogatih ljudi koje radnici preziru. Zbog iskustva jugoslavenskog samoupravnog socijalizma radnici osjećaju veoma snažnu povezanost sa svojim radnim mjestima. Ne mogu razumjeti novu mantru o fleksibilizaciji tržišta niti zašto su „njihova” preduzeća završila u stečaju.
Cjelokupan bosanskohercegovački ekonomski model zasniva se na otvaranju prema ulaganjima stranog kapitala. Andreja Živković piše:
Do 2008. godine priliv stranog kapitala poticao je rast zasnovan na uvozu i potrošačkom dugu, ali je istovremeno uništavao industriju i stvarao sadašnju dužničku krizu. S jedne strane, precijenjena valuta vezana za euro omogućavala je zaduživanje potrebno za plaćanje uvoza, dok je, s druge, odvraćala ulaganja u realnu ekonomiju i činila izvoz nekonkurentnim. Budući da je ekonomija potpuno zavisna od vanjskih izvora rasta, a da će se finansijska kriza tržišta u razvoju, koju je pokrenula Argentina, nesumnjivo dalje odraziti na eurozonu, Bosna se sada nalazi na prekretnici.[10]
Buržoazija: kapitalizam, nacionalizam i teorije zavjere
Ovi neredi nisu probudili samo bosanskohercegovačke radnike nego i buržoaziju. Buržoazija se suočila s autentičnim pokretom usmjerenim protiv nje, pokretom zasnovanim na društvenim i klasnim pitanjima umjesto na nacionalnim. Zato je morala intervenirati što je brže moguće.
Premijer Kantona Sarajevo Suad Zeljković podnio je ostavku. SDA je pozvala na smirivanje situacije i krivično gonjenje huligana. Međutim, određeni bošnjački intelektualci i političari počeli su tvrditi da su demonstracije zavjera protiv Bošnjaka koji žele centraliziraniju i ujedinjenu Bosnu. Prema njihovim tvrdnjama, demonstracije je organizirala Evropska unija kako bi Bosnu dodatno „federalizirala”.
Srpske i hrvatske nacionalne elite pokušavale su nerede i borbu predstaviti kao „bošnjačko proljeće”. Političar iz Republike Srpske Mladen Bosić usporedio je proteste s „Arapskim proljećem”. Za njih su ti neredi predstavljali samo zavjeru protiv njihovih naroda i pokušaj novih bošnjačkih nacionalističkih stranaka da napadnu kantonalne vlade radi stvaranja centralizirane Bosne u kojoj bi Hrvati i Srbi bili tek nacionalne manjine. Neredi su predstavljani kao bošnjačka antibirokratska „Jogurt revolucija”. Taj argument dominirao je nacionalnim medijima, a kao dokaz se navodilo pitanje zašto izvan Federacije nije bilo protesta.
HDZ Bosne i Hercegovine tvrdio je da su neredi „klasičan primjer državnog udara na institucije stvorene washingtonskom i dejtonskom strukturom Bosne i Hercegovine, s ciljem rušenja federalnog sistema Federacije BiH i regionalnih institucija vlasti”.[11] Stranka je zatim tvrdila da uzvik „Ovo je Bosna!” predstavlja poruku upućenu bosanskim Hrvatima. Vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić za nerede je optužio međunarodnu zajednicu.
Različite teorije zavjere bile su jedino utočište buržoazije, koja očigledno odbija povjerovati da su radnici sposobni samostalno misliti i djelovati.
Predsjednik Republike Srpske Milorad Dodik tvrdio je da u Republici Srpskoj neće biti nemira. Prema njemu, neredi su se događali samo u Federaciji zbog bošnjačke zavjere usmjerene prema stvaranju unitarne Bosne. Kasnije je otišao u Beograd na sastanak s potpredsjednikom Vlade Srbije Aleksandrom Vučićem, koji je izjavio da su „ljudi s druge strane rijeke Drine, u Republici Srpskoj, uvijek zainteresirani za mišljenje Srbije, koja želi samo stabilnost”.[12]
Ali dok je potpredsjednik srbijanske vlade pozivao na stabilnost, Sindikat policije u Beogradu objavio je saopćenje u kojem je izrazio simpatije prema socijalnim protestima u Bosni. U njemu se tvrdilo da je sličan scenarij moguć i u Srbiji, „u kojoj također ima mnogo osiromašenih i nezaposlenih ljudi, kao i zaposlenih koji ne primaju plaće, uz korupciju na svim nivoima i političku manipulaciju građanima”. Sindikat je zaprijetio da će se pridružiti demonstracijama ako do njih dođe i u Srbiji.[13] To bi trebalo shvatiti veoma ozbiljno, uzmemo li u obzir industrijske borbe radnika u Kraljevu i Vranju, koji su 12. februara čak blokirali autocestu.[14]
Hrvatski premijer Zoran Milanović posjetio je Mostar nakon nereda, donoseći istu poruku „stabilnosti” i pokušavajući „smiriti situaciju”. Kada su ga novinari upitali zašto kao premijer druge države nije posjetio glavni grad Bosne i Hercegovine, Sarajevo, odgovorio je da je Mostar „bliže”. Naravno, svrha njegove posjete bila je otići u grad s hrvatskom većinom kako bi odvratio Hrvate od pridruživanja protestima.
Istovremeno je policija hapsila Hrvate koji su u Livnu pokušavali organizirati demonstracije protiv HDZ-a Bosne i Hercegovine. Protesti podrške organizirani su u svim većim gradovima Republike Srpske, premda s veoma malim brojem učesnika, a podršku protestima pružili su i radnici drvne industrije u Drvaru. Udruženje vojnih veterana Republike Srpske također je objavilo saopćenje u kojem je najavilo proteste ako Milorad Dodik ne podnese ostavku.[15] Jasno je da ljudi, uprkos manipulacijama buržoazije i medija, pokušavaju pokazati da ove demonstracije imaju društveni i klasni karakter te odbijaju dopustiti nacionalistima da ih okrenu jedne protiv drugih. Kao što je pisalo na jednom grafitu u Tuzli: „Smrt svim nacionalistima.”
Plenumi: organiziranje borbe ili njeno ometanje?
U Tuzli, Sarajevu, Bihaću, Mostaru i Brčkom organizirani su narodni plenumi. Iskreno govoreći, svakog trenutka neki novi grad pokušava organizirati svoj plenum, tako da sam vjerovatno neke od njih izostavio.
Plenumi su direktnodemokratske skupštine inspirirane organizacijskim modelom koji su hrvatski studenti koristili tokom blokada univerziteta 2009. godine. Odgovarajući na pitanje šta je plenum, aktivist Damir Arsenijević kaže:
Plenum je skupština svih članova određene grupe. To je javni prostor za raspravu. U njemu nema vođa ni zabrana. Odluke se donose javno… Plenum nije politička stranka, nevladina organizacija niti udruženje jednog čovjeka. Plenum je stvarna i jedina demokratija. Plenum vlastitom deklaracijom oblikuje i usvaja zahtjeve upućene svim institucijama državne vlasti. Iza tih deklaracija stoje svi jer su one riječi svih nas i zahtjevi svih nas. Svi drugi oblici djelovanja prema institucijama državne vlasti predstavljaju nastavak korupcije, stranačko-političke krađe te težnje prema ličnoj koristi i bogaćenju na račun opljačkanog naroda.[16]
Međutim, iako se plenumi obično posmatraju kao nešto pozitivno – kao mjesta na kojima se konačno može čuti glas masa – moram izraziti određenu skepsu prema plenumu u Tuzli. Moja skepsa proizlazi iz upornog zanemarivanja izvornih radničkih zahtjeva. Plenum je pozivao samo na mirne demonstracije i uspostavljanje tehničke vlade, umjesto da se bavi izvornim socijalnim pitanjima povezanima s pet preduzeća.
Radnici propalih preduzeća, koji već godinama pred kantonalnim institucijama zahtijevaju svoja prava i koji su organizirali proteste u Tuzli, organizirali su plenum građana. Pozvali su sve građane da im se pridruže, zajedno ojačaju prijedloge i odluče o njima, nakon čega će ih uputiti Skupštini Tuzlanskog kantona.
Organizatori su na sastanku izjavili da se borba za njihova prava mora nastaviti demokratskim sredstvima i uvažavanjem zahtjeva građana te da su podršku dobili i od pripadnika akademske zajednice u Tuzli.
Pozvali smo sve građane Tuzle i drago mi je što se odazvao veliki broj pravnika, profesora, obrazovanih i stručnih ljudi. Ovdje predstavljamo tri tačke koje predlažemo, a koje su dodatno proširene. Situacija je takva da ništa ne možemo raditi na brzinu. Želimo da sve bude urađeno stručno i u skladu sa zakonom.[17]
Kao što možemo zaključiti iz rezolucija plenuma, izgleda da su malograđanski stručnjaci potrčali pomoći radnicima u njihovoj borbi, govoreći im šta je najbolje i šta je realistično učiniti. Tuzlanski plenum također je dobio priliku predložiti vlastite ljude kojima bi bili dodijeljeni mandati za formiranje lokalne vlasti.
Sarajevski plenum iznio je šire narodne zahtjeve, koji mogu poslužiti kao pregled vrsta prijedloga koje su građani iznosili:
- Smanjiti plaće i naknade političkih dužnosnika na svim nivoima vlasti!
- Ukidanje mandata mora značiti i ukidanje naknada!
- Prodati novi vozni park, a taj novac uložiti u pokretanje proizvodnje u fabrikama u stečaju!
- Reformirati javne prihode i rashode te osigurati njihovu transparentnost!
- Usvojiti zakon o porijeklu imovine!
- Procesuirati osobe osumnjičene za zloupotrebu položaja!
- Poništiti sve nezakonite privatizacijske ugovore i utvrditi odgovornost nadležnih institucija!
- Osnovati nezavisnu antikorupcijsku komisiju!
- Štetu nastalu tokom protesta pokriti iz dijela budžetskih prihoda namijenjenih naknadama predstavnicima vlasti![18]
Iz svega ovoga možemo vidjeti da je borba poprimila drugačiji oblik – od nereda se prešlo na plenume. Morat ćemo pričekati kako bismo vidjeli hoće li ijedan od tih zahtjeva zaista biti proveden. Zasad se čini da su svi zadovoljni time što je nasilje prestalo. Ipak, ostaje pitanje odnosa plenuma prema samoj borbi.
Kao što se može vidjeti iz zahtjeva, riječ je o narodnim zahtjevima ukorijenjenima u protivljenju političarima i političko-ekonomskim elitama. Možemo ih povezati sa zahtjevima borbi u Egiptu, Tunisu ili Turskoj, gdje su ljudi također tražili šire demokratske slobode i socijalna prava. Takvi zahtjevi postali su prilično uobičajeni tokom protesta u bivšoj Jugoslaviji. Prisjetimo se samo hrvatskih protesta pod sloganom „Bando lopovska!” ili protesta protiv vlasti u martu i aprilu 2011. godine. Ti protesti uvijek su predstavljali napad na bahatost, korupciju i siromaštvo. Uvijek su zahtijevali vladavinu prava i socijalnu državu – „pravedno društvo” unutar postojećeg društva. Ponekad su ti zahtjevi povezani s nostalgijom za Jugoslavijom i socijalnom sigurnošću koju je pružala. To su zahtjevi za boljim životnim uvjetima – za boljom budućnošću.
Međutim, ljudi bi također trebali shvatiti da svi ti zahtjevi nikada neće biti u potpunosti ispunjeni. Čak i kada je buržoazija izložena tolikom pritisku da se mora povinovati željama masa, ona samo čeka trenutak u kojem će pritisak oslabiti kako bi krenula u protunapad. Uprkos tome, ovakvi pokreti pomažu u oblikovanju svijesti radnika za buduće borbe. Radnici bi, međutim, trebali razmišljati i o tome šta će učiniti kada se pokret ugasi. Kako će nastaviti svoju borbu?
Važno je zapitati se i kako će ova borba utjecati na čitavu regiju. Trebamo li očekivati slične borbe u Hrvatskoj, Srbiji, Crnoj Gori, Albaniji, na Kosovu ili u Makedoniji? Sve te zemlje nalaze se u dubokoj ekonomskoj krizi i povremeno stvaraju pokrete koji se suprotstavljaju političkim elitama. Ipak, malo je vjerovatno da će radnička klasa u drugim zemljama neposredno odgovoriti na situaciju u Bosni. Ali s vremenom niko ne bi trebao isključiti mogućnost zajedničkog djelovanja na nivou bivše Jugoslavije.
Bilješke
[1] Engleski prijevod cijelog teksta: „Bosnia and Herzegovina: Workers and Citizens’ Proclamation after the Resignation of the Government of Tuzla Canton”.
[2] Hrvatska demokratska zajednica (HDZ) najveća je hrvatska politička stranka u Bosni i Hercegovini. Riječ je o demokršćanskoj stranci desnog centra. Stranka dijeli ime sa strankom iz Hrvatske jer su tokom devedesetih godina izvorno činile jednu organizaciju.
[3] Stranka demokratske akcije (SDA) najveća je bošnjačka politička stranka u Bosni i Hercegovini. Riječ je o muslimanskoj demokratskoj stranci desnog centra.
[4] „EU to Consider Intervention in Bosnia if Tension Escalates”, Novinite.
[5] „Demonstranti se razišli, uspostavljen saobraćaj”, Al Jazeera.
[6] „Vijeće federacije RF: Stav Europske unije prema Sarajevu je politika dvostrukih standarda”, Ruski vjesnik.
[7] Dragan Markovina, „Narodni bunt i medijska demagogija”, Abrašmedia.
[8] Robert Bajruši, „Vodeći hrvatski intelektualci predlažu: ‘Evo kako riješiti probleme u BiH’”, Jutarnji list.
[9] Jedinstveni matični broj građanina – JMBG.
[10] Andreja Živković, „The People’s Uprising: A Break with Dayton Bosnia?”, LeftEast.
[11] „Kaos i anarhija u BiH: Gorjele zgrade vlade: Gotovo 100 ozlijeđenih, uništeni brojni automobili, devastirane ulice…”, Jutarnji list.
[12] Marija Ristić, „Serbia, Croatia Meet Bosnian Leaders to ‘Calm’ Unrest”, Balkan Insight.
[13] „Statement by the Belgrade Police Union (Belgrade #1)”.
[14] „Radnici ‘Jumka’ blokirali autoput kod Vranja”.
[15] „Declaration by RS Veteran Union (RS #1)”.
[16] Damir Arsenijević, „What Is a Plenum?”
[17] Jasmin Mujanović, „The Demands of People of Bosnia and Herzegovina”.
[18] Isto.
Izvor: Juraj Katalenac, „What’s Up with Bosnia?”, izvorno objavljeno 16. februara 2014. u časopisu Insurgent Notes; arhivirano u biblioteci The Anarchist Library. Dostupna je i verzija teksta na portalu Libcom.
