O bijegu od principa suprotnosti s dvojicom monaha i ženom na obali rijeke, jednim liječnikom i jednim filozofom
Srušili smo Berlinski zid, otvorili granice, prihvatili internet i većina nas živi u multikulturalnim gradovima. Ali postojanje zida i dalje je živo iskustvo modernih Europljana. Suočeni s porastom broja imigranata i, možda ponajprije, sa sve većom slabošću centra koji smo navikli smatrati isključivo svojim, počinjemo ponovno podizati zidove, postavljati ograde i bodljikavu žicu duž granica nacionalnih država. Istovremeno, svjesni smo da se produbljivanje podjela sve manje tiče barijera jezika, etniciteta ili političkih sistema. Današnji zidovi rastu kroz zajednice koje žive na istoj strani rijeke i podižu se u obliku oštrih i konfrontirajućih granica kulturnih identiteta.
Sve veća blizina Drugoga, onoga koji više nije izvan našeg svijeta nego unutar našeg intimnog prostora, nekada rezerviranog za ono što nam je poznato i blisko, stvara novi zid koji zatvara naše savremene tjeskobe i konfuzije. Sve jasnije shvaćamo da naš identitet više nije jedno te isto sa duhom zajednice i da smo, vodeći žestoke bitke u obranu prve vrijednosti – identiteta – izgubili velik dio duha druge – zajednice. Problem savremene Europe nije u tome da dodatno ojača različitosti i razlike, nego u onome što je Czesław Miłosz nazvao „vezivnim tkivom“, konceptom na kojem je zasnovao svoj „rodni kraj“. Stoga je savremena naracija Europe priča o suživotu. Jer samo je suživot u stanju usmjeriti onaj tok mišljenja i djelovanja koji ponovo može srušiti zid podignut na Starom kontinentu – sada ne više svijet ropstva i Hladnog rata, nego svijet rastuće blizine strancu.
Naš zajednički život danas je u dubokoj krizi. Europa sve više podsjeća na selo prikazano u filmu Wernera Herzoga Herz aus Glas (Srce od stakla), gdje se izgubila tajna koja je ležala u osnovi života mještana, a proroci su najavljivali kraj svijeta. Dok su migranti na dohvat ruke, očajnički tražimo žrtvenog jarca i s nepovjerenjem gledamo na muslimane. Međutim, utvrđivanjem iza vlastitih bedema nećemo uspjeti izgraditi racionalne temelje za našu budućnost. Etničko čišćenje, deportacije, getoi, rasizam i ksenofobija: sve smo to već iskusili. Pa ipak, i dalje ne želimo priznati da ništa od toga ne donosi ništa osim ljudske patnje. Ne nude nikakvo rješenje i potpuno su iracionalni.
Sada smo suočeni s mnogim vrlo teškim i vrlo stvarnim problemima: ekološkim, demografskim i socijalnim. Rješenja za te probleme moramo tražiti i na moralnim i na ekonomskim osnovama. Ono što im je svima zajedničko jest činjenica da se nijedan od njih ne može riješiti „pojedinačno“. Možemo ih rješavati jedino djelujući kao snažna zajednica, zajednica koja se može obnoviti u zajedničkom djelovanju s drugima, obuhvatajući naš cijeli susjedski prostor ovdje i sada i nudeći gostoprimstvo strancima.
Ovu tvrdnju ne treba shvatiti kao ad hoc lijek koji proizlazi iz potrebe da se suočimo s izazovom velikog migrantskog vala koji je prouzročio nedavnu europsku krizu. Ovdje je u pitanju stoljećima čuvana tajna zajedničkog života, tajna koja je potpuna tek kada u sebe uključuje prisutnost stranaca. Zato će ova priča biti priča o suživotu sa strancima.
Suživot nas uči o našim vlastitim nedostatnostima – krvnim vezama, nacionalnosti ili kulturi – u pokušaju zasnivanja zajednice. Na poljskom se ova karakteristika naziva obcowanie, što doslovno znači „bivanje s drugim“. To je prilično neobična riječ, jer da bismo izrazili pojam bivanja zajedno, skloniji smo naglasak staviti na ono što nam je zajedničko, kao što je to slučaj s drugim jezicima koji taj pojam izvode iz latinske riječi communio. Tražeći ekvivalent poljskog termina u drugim evropskim jezicima, bolje je posegnuti za riječju ksenopolis, koristeći je ne samo za označavanje zajednice prijateljski nastrojene prema Drugome, nego i one koja je sastavljena od Drugih.
Naša bi se priča mogla započeti ovako…
Priča o dvojici monaha i ženi na obali rijeke
Nekada davno, dvojica monaha lutala su zemljom. Pripovjedači se razlikuju u opisima monaha. Neki ih zovu Li i Wu, drugi jednostavno govore o „manjem i većem monahu“ ili „mlađem i starijem“, dok treći kažu: „onaj koji je slušao svoje srce i onaj koji je slušao svoj razum“. Jedno je sigurno: bili su braća iz duboko tradicionalnog reda.
Dvojica monaha položila su zavjete vjernosti principima, uključujući zavjet šutnje tokom dana i uzdržavanje od iskušenja žena. Put kojim su išli doveo ih je do jedne rijeke. Na njenoj obali susreli su ženu. I oko ovog susreta postoje različita tumačenja. Neki kažu da je žena prešla rijeku ujutro, dok je vodostaj još bio nizak, pa je bila odsječena od svoje kuće zbog monsunske kiše i poplave; drugi tvrde da je most bio srušen; treći pak naglašavaju da je bila odjevena u skupu odjeću i bojala se uništiti svoju svilenu haljinu. U jednom se svi pripovjedači slažu: bila je mlada i lijepa.
Također se kaže da je prvi monah (nazovimo ga mlađim) skrenuo pogled od nje i, ostajući vjeran svojim zavjetima, prešao rijeku ne obraćajući pažnju na ženu u nevolji, dok je stariji putnik, ne razmišljajući mnogo, uzeo ženu u naručje i prenio je na drugu obalu. Žena mu se zahvalila i razišli su se.
I tu se različite verzije priče ponovo razilaze: neki kažu da je mlađi monah progovorio starijem nakon pet minuta, neki nakon tri sata ili nakon cijelog dana, a neki tvrde da se priča nastavlja ne više na putovanju, već u udobnosti mraka i samostanske ćelije; drugi insistiraju na tome da je mlađi monah, prepun pitanja, pokušavao započeti razgovor, ali ga je sve do noći dočekivala duboka šutnja. Jedino što je sigurno jest da se putovanje monaha promijenilo od trenutka susreta sa ženom.
Dok je stariji monah nastavio u skladu sa samim sobom, uživajući u ljepoti krajolika i obraćajući pažnju na sve što sreće, mlađi više nije mogao mnogo toga primjećivati u svojoj okolini jer se bojao da će sresti još nekog stranca i osjećao je određeni teret nametnut na njega – teret nevidljiv, ali stvaran (poput prošlosti koja je prošla, a ipak je prisutna). Druga sigurna stvar jeste da je mlađi monah bio prepun pitanja, natopljenih optužbama na račun starijeg monaha zbog toga što je nosio ženu u naručju: „Ta žena ti je svojim glatkim bedrima stisnula kukove, svojim mekim grudima dotakla tvoja leđa, svojim gracioznim ramenima obgrlila ti vrat, a možda je svojim toplim obrazom dotakla i tvoj obraz.“
Iako zapisi o razgovoru između dvojice monaha ne donose sve pojedinosti, možemo ga svesti na nekoliko jednostavnih pitanja poput: „Kako si mogao prekršiti pravila koja je uspostavila naša tradicija i izdati sebe i svoj red? I zbog koga? Žene koju nisi ni poznavao? Strankinje?“
Čak i ako uzmemo u obzir sve verzije ove priče (kojih ne samo da ima mnogo, nego se i prilično razlikuju), vidimo da se sve svode na neizbježan odgovor starijeg monaha: „Brate, ja sam ženu prenio i ostavio na drugoj obali rijeke. Hoćeš li je ti nositi sa sobom do kraja svog života?“
Egzegeze
Najstarija tradicija kaže da su monasi bili budisti, sljedbenici zena. Živjeli su u Kini. Ipak, istina je da su mogli biti sljedbenici bilo koje religije, članovi bilo koje zajednice ili stanovnici bilo koje zemlje. Zavjeti koje su položili nalik su zavjetima koje polažemo svojim vjerama, domovinama ili vrijednostima. Ne postoji mjesto na svijetu s kojeg neka cesta, prije ili kasnije, neće voditi do rijeke na čijoj obali ćemo zateći Drugoga.
Iz ove priče možemo naučiti različite lekcije. Neki naglašavaju koliko je pogubno za čovjeka da njeguje negativne misli i osjećaje. Oni nam ne dopuštaju da rješavamo životne probleme. Umjesto toga, udaljavaju nas od stvarnog svijeta. Učimo da su stvari koje nas približavaju stvarnosti i omogućuju nam da se učinkovito nosimo sa životom ukorijenjene u spontanom činu srca i filozofiji koja nam dopušta da slijedimo blaženstvo. Zen škole ponekad „predaju“ ovu priču svojim učenicima kao koan, kako bi ukazale na čistoću uma starijeg monaha. Upravo ta kvaliteta omogućila mu je da prepozna situaciju, adekvatno na nju reagira i potom nastavi svoje putovanje, potpuno pripremljen za njegov sljedeći stadij.
Da bismo izašli na kraj s izazovima koje život donosi, naš um mora biti otvoren za različite mogućnosti, koje su znatno ograničene kada je opterećen negativnim sjećanjima i zamjeranjima iz prošlosti. Drugim riječima, mentalna vezanost za ideje ili ranija iskustva sprječava nas da u potpunosti živimo ovdje i sada. Jedan učitelj meditacije izrazio je to još jednostavnije: „Naljutimo se kada netko baci smeće u našu kuću, ali se ne štitimo od toga da nam smeće puni naše umove.“
Slično tome, indijski isusovac Anthony de Mello citira arapskog mistika Abu Hassana Bushanju, koji kaže: „Sam čin griješenja nije toliko štetan koliko želja i misao o tome. Jedno je kada se tijelo nakratko prepusti užitku, a sasvim drugo kada ga um i srce prežvakavaju beskrajno dugo.“ De Mello nastavlja: „Svaki put kada prežvakavam grijehe drugih, sumnjam da mi to prežvakavanje pruža veće zadovoljstvo nego sam grijeh pruža grešniku.“
Za hindu filozofa Jiddua Krishnamurtija susret na rijeci je, prije svega, priča o „dobroj samoći“, kako je tvrdio: „Samo kada poklanjamo potpunu pažnju nekom problemu i riješimo ga odmah – ne noseći ga sa sobom do idućeg dana, do iduće minute – tada postoji samoća… Imati unutarnju samoću i prostor veoma je važno jer to podrazumijeva slobodu da se bude, da se ide, da se djeluje, da se leti. Uostalom, dobrota može procvjetati samo u prostoru, baš kao što vrlina može procvjetati samo kada postoji sloboda. Možda imamo političku slobodu, ali iznutra nismo slobodni.“
Kršćanska tradicija također poznaje priču o dvojici monaha na hodočašću relikvijama jednog velikog sveca. Na putu ih iznenađuje, ne toliko činjenica da su vidjeli lijepu ženu, koliko činjenica da je ta žena bila od krvi i mesa. Tumači ove priče naglasak stavljaju na unutarnju vrijednost ljudskog bića, o kojoj odlučuje ono što se zbiva u srcu, te je suprotstavljaju legalističkom moralu koji je u ranim vremenima kršćanstva simboliziran likom farizeja. Zato, govoreći o ovoj temi, često prizivaju Isusove riječi koje, kako bilježi apostol Matej, glase: „Očisti najprije unutrašnjost čaše i zdjele, da im i vanjština bude čista“, ili riječi proroka Izaije koje Isus citira: „Ovaj me narod usnama časti, a srce mu je daleko od mene. Uzalud me štuju naučavajući nauke, zapovijedi ljudske.“
Stariji monah, ili Prelazak
Što dublje ulazimo u priču o dvojici monaha, to više otkrivamo njezinih tumačenja; što je više pokušavamo razumjeti u odnosu na vlastiti kontekst, sve više smo uvjereni da je to priča o suživotu. Ipak, ne bismo se trebali dati zavesti mišlju da je susret na rijeci trajao samo vrlo kratko ili da su suživot, kao i njegova nemogućnost, jednostavno dio naše svakodnevice.
Čak i naša svijest nalik je ovoj priči, koja je ispisana na temelju intenzivnih iskustava, iskustava granica, kao što su susreti s Drugim; ta se priča pretvara u narativ o životu koji negdje u dubinama naše svijesti sadi sjeme koje može niknuti tek nakon dugo vremena. Stariji monah, sa svojom prirodnom mudrošću i mirnom unutarnjom slobodom, izaziva naše poštovanje, koje je ipak pomiješano s izvjesnom srdačnom ljubomorom.
Teško je poreći da postoji znatna udaljenost između nas i monaha i da njegov put promatramo s jednog daljeg mjesta u svijetu; naš je prostor mnogo problematičniji, opterećen međuljudskim komplikacijama, životnim uvjetima, naslijeđenim teretom i kulturnim predrasudama. Čini nam se kao da se naši korijeni duboko ukopavaju u zemlju, dok su se njegovi već razgranali prema nebu. Udaljenost koju je pred nama otvorio stariji monah stvara prostor u kojem, kako kaže Krishnamurti, može procvjetati naše razumijevanje suživota.
Ona nam omogućuje da iskusimo spontani čin vlastitog srca, rođen iz konkretne životne situacije i potrebe da se susretnemo s Drugim. Time naše ranije uvjerenje pada u drugi plan, uključujući i naše zakletve i zavjete. Situacija pritom zahtijeva da, kako bismo ih prekršili, moramo imati hrabrosti izložiti se optužbama za izdaju i napuštanje vlastitog naroda i sebe samih.
Ovaj čin srca, koji je kamen temeljac suživota, ima svoj trag u jednoj od najstarijih knjiga Biblije. U Levitskom zakoniku čitamo: „A došljak koji boravi s tobom neka ti bude kao domorodac izmeđ vas, i ljubi ga kao sebe samoga.“ Ovo Božje učenje upućeno Mojsiju spominje se više puta u Starom zavjetu; u prethodnim stihovima Levitskog zakonika govori se o ljubavi prema bližnjemu u smislu ljubavi prema „svojim ljudima“, dok nas Ponovljeni zakon uči da volimo „došljake, jer ste i vi bili došljaci u zemlji egipatskoj“. Nadalje, u Knjizi Izlaska čitamo: „Došljaka ne ucviljujte niti ga tlačite, jer ste i sami bili došljaci u zemlji egipatskoj.“
Prvo od ovih učenja jedan je od najstarijih pokušaja, ako ne i najstariji, u judeo-kršćanskoj tradiciji da se uspostavi odnos s Drugim, drugim riječima – suživot. Ono spaja dvije zapovijedi koje se na drugim mjestima u Bibliji tretiraju odvojeno, često i suprotstavljeno, kao da pripadaju dvama različitim redovima: racionalnom i iracionalnom.
U prvom dijelu učenja pozvani smo da pridošlicu (Drugog, čovjeka na putu, imigranta, izbjeglicu itd.) tretiramo kao svog sunarodnjaka, svog čovjeka. Takvo ponašanje naginje ka jednakosti pred zakonom i toleranciji prema različitostima (vjerskim, rasnim, nacionalnim itd.). Ovaj zakonodavni aspekt osobito je važan danas, jer se većina nastojanja da se uspostavi odnos suživota, umjesto da se fokusira na toleranciju i druge vrijednosti „nehvatljive“ našem razumu, oslanja na ustavni poredak koji jamči ljudska prava.
Levitski zakonik ni na koji način ne zanemaruje ovaj pravni aspekt suživota, ali se na njemu ne zaustavlja. Njegovo učenje ide dalje, prema ljubavi – ljubavi koja znači prelazak preko granice, izraženoj riječima „kao samoga sebe“. Takva ljubav prema strancu potiče promjenu u tebi, napuštanje vlastitog Ja. Ta nam ljubav nije dana sama po sebi, kao što nam je dana ljubav prema sebi. Zato se može ostvariti samo kroz taj prelazak, u bivstvovanju s Drugim.
Objavljeno u OTHER AS A JOURNAL, NO. 6.
(Academia.edu)