Ideja nunizma – od grčkog ‘sada’, je specifična artikulacija moderniteta avangardnog pjesnika, dramaturga i upravitelja pozorišta Pierrea Alberta Birota. Nunizam inzistira na aktualnom trenutku i prepušta prošlost samu sebi. Vitalnost i voljnost Birotovog nunizma prepoznatljivi su elementi i iz kubizma i futurizma. Od 1916. do 1919. Birot uređuje avangardni list SIC – Sons Idees Couleurs (Zvukovi Ideje Boje) u kojem svoje radove objavljuju i futuristi i nadrealisti i dadaisti.
Izam koji nadilazi druge.
Nunizam je rođen s čovjekom i nestat će samo s njim.
Svi veliki filozofi, veliki umjetnici, veliki pjesnici, veliki naučnici, svi nositelji plamena, tvorci svih vremena su bili, jesu, bit će – nunisti.
Svi koji tražimo nešto, budimo najprije nunisti.
Nema života izvan nunizma
Biti nunist ili ne biti nikako.
Nunički dijalog
Z i A pred modernom slikom, 1916.
A: Ne, ne, šta uraditi? Prosto ne shvaćam.
Z: U čemu je problem?
A: U svemu! Ne vidim ništa raspoznatljivo. To je žena, jel da? Ok, ali zašto joj je glava četvrtasta, vrat debeo i noge kratke? S takvim proporcijama ne izgleda mi kao ijedna žena koju sam ikad sreo. Priroda ne izgleda tako, znaš.
Z: To mi nije nikad padalo na pamet. Da je ova žena načinjena kao što kažeš: prirodno – ova slika ne bi bila umjetničko djelo.
A: Da, svi odgovarate tako, ali imamo primjer prošlosti, ne možeš zanijekati da svi ti veliki majstori…
Z: Ah, to sam baš pošao da napomenem. Jesi li ih zbilja pogledao?
A: Kako možeš pitati? Svo svoje slobodno vrijeme provodim u muzeju.
Z: Ali reci mi, je li ‘priroda’ poput egipatskog granita?
A: A ne, ali je nešto drugo i…
Z: Je li ‘priroda’ poput fidijskog mramora?
A: Očito ne.
Z: Poput jednog od Giottovih svetaca?
A: Ne, ali…
Z: Poput Michelangelove figure?
A: Ne, više kao…
Z: Poput Rubensa?
A: Ne, on je Flamanac?
Z: Kao Velasquez?
A: Ne, manje…
Z: Kao Rembrandt?
A: Ne, očito je nasilnije, ali kako ih biraš, ili pričaš o njima, o Leonardu, o Raphaelu, to je prirodno za tebe!
Z: Reci mi, držiš li zbilja da je ‘priroda’ poput Leonardovog St. Jeana ili Raphaelove Djevice?
A: Ti likovi su mnogo ljupkiji nego u prirodi.
Z: To je jedno mišljenje, ali ako ih držiš ljupkijim nego ‘prirodu’ oni nisu poput ‘prirode’.
A: U tom smislu si u pravu.
Z: Dakle, sam posmatraš i vidiš da majstori velikih epoha nikad nisu svojim djelima podarili potpunu ‘prirodnost’, to jest nijedno djelo prošlosti nije čisto objektivan prikaz.
A: To je istina, nije mi bilo jasno do sada.
Banalnost
Štujemo li Izidu, Jupitera, Janusa, Jahvu, Krista, Budu, Moloha? Ne.
Nosimo li tunike, peplume, oklop? Ne.
Govorimo li egipatski, grčki, romanski, hebrejski… Rimski, kineski? Ne. Zašto bi stoga naša umjetnost bila egipatska, grčka, romanska, gotička, kineska ili japanska?
Naša ideja, naš kostim, naš jezik, jesu li isti kao u vrijeme Luja XIV, Luja XV, Luja XVI? Ne. Zašto bi stoga naša umjetnost bila ista? Jesu li naš ideal, naš način oblačenja ili govorenja, isti kao u proteklom stoljeći? Nalikuje li naše vrijeme vremenu naših roditelja? Ne. Radimo stoga kako su radili svi ljudi u svakoj vremenskoj epohi. BUDIMO MODERNI; nek naši radovi budu izraz vremena u kom su nastali, samo ovi radovi žive. SVE OSTALO JE VJEŠTAČKO. SVAKOM VREMENU NJEGOVA UMJETNOST.