- Šta je metahumanizam? Metahumanizam je kritika nekih temeljnih pretpostavki humanizma poput slobodne volje, autonomije i superiornosti νθρωποι (anthropoi) na osnovu njihove racionalnosti. Produbljuje pogled na tijelo kao na polje relacionih sila u pokretu i stvarnosti kao imanentnog otjelovljenog procesa postajanja koji ne završava nužno u definiranim formama ili identitetima, ali koji se može razviti u beskonačnu amorfogenezu. Čudovišta su obećavajuće strategije za izvođenje ovog razvoja dalje od humanizma.
- Svijet kao kompleks odnosa – Metaljudsko kao metatijelo: Metahumanistička kritika predlaže produbljivanje shvaćanja stvarnosti kao nekvantifibilnog polja tijela u odnosu, ili metatijela, u promjenjivom i konstitutivnom odnosu jednih s drugima. Ovime pokušavamo napokon prevazići kartezijanski rascjep između tijela i uma, objekta i subjekta, predlažući pogled na um kao na otjelovljeni relacioni proces; a na tijelo kao relacioni pokret koji operira od molekularnog i bakterijskog preko individualnih i psihičkih, do društvenih i kozmičkih nivoa, i u drugim dimenzijama iskustva. Ne postoji mogućnost mapiranja totaliteta ili granica sila koje konstituiraju metatijelo i ne postoji njihova ultimativna eksteriornost, mada mogu gravitirati prema proviziornim nodalnim tačkama koje čine imanentni perspektivizam i formaciju odnosa moći.
- Prema zajedničkom relacionom tijelu: Tradicionalna relacionalnost razvila se ili je bila podređena raznolikim sistemima intenzivne regulacije. U savremenom kapitalizmu afekata, relacionalnost je sve više podređena kontroli kroz tehnologije koje proizvode afekte globalnog standarda koji distribuiraju diskretne koreografije. Pankoreografika je biopolitički meta-sistem kontrole u kojem metatijela bivaju preventivno aproprirana. Mogućnosti reaproprijacije i redefiniranja tehnologija postajanja trebaju biti pokazana.
- Prema politici pokreta i radikalnog pluralizma: Radikalna pluralistička politika je nepaternalistički pokret koji djeluje kroz strukture moći kako bi izbjegao retotalitarizaciju politike. Ne cilja nikakvom finalnom stanju nego naglašava potrebu da se permanentno prevazilaze savremeni izazovi koji se pojavljuju iz nužnosti, kroz kombiniranje imanentizma predloženog metačovjekom s perspektivizmom postčovjeka, naglašavajući važnost pokreta spram identiteta.
- Metačovjek kao postanatomsko tijelo: Predlažemo izazov anatomijama, formama, kartografijama i identetima koji konstituiraju humanistički koncept anthroposa, i tehnologije koje omogućavaju da takva predstavljanja nastanu. Anatomija, kao mapa ljudskih i društvenih tijela može biti samo artikulirana iz perspektive izvanjske tijelu. Izazivamo kartezijanski rascjep koji nas situira kao subjekte izvanjske objektivnoj stvarnosti i drugim subjektima. Kroz reaproprijaciju i subverziju tehnologija percepcije možemo rastaviti stanje eksteriornosti, a time i anatomiju i sudbinu tijela, ne radi nove anatomije, nego postanatomskog tijela. Metahumanizam tako predlaže estetiku amorfnoga, uzimajući u obzir metamedije, metaformans i metaformativnost kao mogućnosti koje će permanentno redefinirati osjetilne organe.
- Metaljudi kao metaseksualci: Metaseksualnost je proizvodno stanje dezorijentacije želje koja izaziva kategorije spolno-rodnog identiteta i seksualne orijentacije. Metatijelo nije konačno odredivo u smislu morfološkog spola ili roda nego je prije amorfogeneza beskrajnih potencijala spolova: mikrospolova. To je postqueer: mi smo iznad razumijevanja roda kao performativa. Metaspol ne samo da izaziva diktaturu anatomskog, genitalnog i binarnog seksa, nego također i vrste i intimnosti. Panseksualnost, javni seks, poliamorija ili dobrovoljni seks-rad su sredstva redefiniranja seksualnih normi u otvoreno relaciono polje, gdje modalnosti afekta rekonfiguriraju granice srodnosti, porodice i zajednice.
- Redefiniranje nauke i znanja: Imanentizam i perspektivizam ne trebaju biti autokontradiktorni koncepti – zadržavamo oba! No, ipak predlažemo potrebu da se imanencija uvede u proizvodnju znanja i reviziju okrastalih struktura. Perspektive su kontingentni nodusi unutar stratificiranih intenziteta metatijela. Predlažemo i eksploziju i rastakanje postojećih stratuma i prolazak kroz njihove noduse, rekonfigurirajući perspektive kao i samu imanenciju.
- Prema relacionoj ekologiji – metaljudska etika: Metatijelo treba shvaćati kao održivo relaciono tijelo koje uključuje antroposa, druge vrste, tehnologiju i okoliš. Metaljudska etika obećava donijeti forme interakcije koje izbjegavaju permanentnu superiornost sile spram drugih, tako da određeni nenasilni ekvilibrij bude uspostavljan iznova i iznova.
- Prema transformaciji, amorfogeneza i pojavno postajanje metaljudi: Nema potrebe za razlikovanjem procedura genetskog poboljšanja i klasičnog obrazovanja. Oboje se oslanjaju na bezvremensku razliku ili korist, obzirom na reprezentacije normativnog režima koji nije univerzalan nego rezultat paternalističkih političkih tehnologija afektivne produkcije. Razumijevamo alteracijske procese metaljudskog kao tekuće tipove amorfogeneze relacionog tijela, svo vrijeme podređene daljnjoj kritici.
- Šta je metaljudsko? Metačovjek nije ni stabilna stvarnost, esencija ili identitet, ni utopija, već otvoreni set strategija ili pokreta u prezentu. Implicira potrebu za deteritorijalizacijom stratuma moći i nasilja te podsticanje novih formi otjelovljene racionalnosti kroz proizvodnju graničnog tijela koje operira u postojećim granicama i redefinira ih. Mikro-recherche razmatra genealogije tijela, pokrete i afekte, za potrebu, kako izazivanja postojećih režima, tako i proizvodnju novih oblika otpora i postajanja.
