Očev zakon: ‘ne diraj svoju majku.’ Majčin zakon: ‘ne igraj se po grobnicama.’ K-kodovi za kibernetiku. Bataille zapaljuje dušu, nemoguće ga je izdržati. Ili umreš ili odeš drugdje. Ili oboje. Klik na ratnu-K ikonu priključuje te ravno na pakao. Na sve četiri, iz tvog lica molećivo mrmljanje: ‘daj da budem tvoja laboratorijska životinja’. Gubiš. Kolabiraš u sada. Vrijeme-nula. Bačen si u raznorodnu krpariju kriminalnih eksperimenata koji se sastavljaju u društvene formacije obezglavljenog. Tu se prizemni materijalizam ispresijeca sa cyberpunkom, JEBEŠ SUTRA naškrabano po zidovima. Pet svijeća podebljava noćni prostor. Dimenzionalnost se vitoperi.
Modernitet je izumio budućnost, ali s tim je gotovo. U trenutnoj verziji ‘progresivna historija’ maskira filogenetske taktike nagona smrti, talas Kali; logistički ubrzava zgušnjavanje izumiranja virtualnih vrsta. Dobrodošli u laboratorij matricida. Želiš to tako jako, spori vrisak u tvojoj glavi, briše se u blaženstvo. Spaljeno meso visi s elektroda. Prekinuto samoubistvo lomi se u okultne impulse… Na mjesto puta naprijed ispostavljaju proizvode hipermedija, govore ti da se radi o Georgesu Batailleu. Ne vidiš poveznicu. Čemu helikopteri, umjetni dijelovi tijela i manično dehumanizirana mašinska muzika? Tu je neki zbunjujući materijal o kibernetici povraćanja. Opsesivno repriziranje. Tekst se raspada u mutagene ostatke virtualne termokataklizme. Pokušaji da se nešto načini od Bataillea nikad ne uspijevaju. Ili je to možda zbog droga. Prebacivanje na snimke loše kvalitete iz kasnih pedesetih, Bataille u TV studiju raspravlja o sklopovima negativnog feedbacka u društvenim sistemima. Organizacija steriliziranih iscjedaka osuđuje kumulativno uzbuđenje na kvazi-periodična otkazivanja i reprodukciju. Video prozor u uglu ekrana pretvara katoličku crkvu u termostat. Bataille ekscentrično zavija o užasu, no čim se približi glatkoj eskalaciji, pokvari to. Kad se ubace implanti, bit će drugačije.
[[1]]
Kompleksnost nije tegoba, nego nered, toksičan otpad, žanrovski kaos. Za razliku od poslušnog bića kakvo zahtijeva modernistička nauka, prizemna materija se trza i pljuje, samosakupljajući neoštetočinske rojeve. Grize, širi bolest. Cjevasti jauk digitalno nerješivih reciklona. Telekomercijalne zaraze pulsiraju kroz cybergotičke komutacijske sisteme. Bezličan užas. Nadzemaljska – ‘solarna’ ili ‘opća’ – ekonomija bazira se na potrošnji: nepovratnoj pretvorbi materije u energiju za vrijeme zvjezdane atomske sinteze. Kao zatvoren sistem ili cjelovita individua, univerzum stremi tački privlačenja maksimalne entropije: homogenizacija u siktaj. S=K log W. Prokuhavajući kroz smrznute sigurnosne kodove, otkrivaš da je svemir tek vrh ledenog brijega koji strši iz kaosa, potopljen u tamnu materiju. Nizvodno od gareži zvijezde, čudne stvari su moguće, pojavljuju se na novom terenu neodredivih, nepovratnih i samo-ocrtavajućih procesa. Otvoreni sistemi ili djelomične individue. Prelaze bihevioralne pragove, pretvarajući ih u rasapnike koji prosijavaju tokove materije-energije odabrane protiv buke i za izazivanje lokalne kompleksifikacije, rastuće raznorodnosti, ekskrementa diferencijacije viška proizvodnje. Takva muljanja mašinski raspoložive neravnoteže su postojano zapeta protiv struje prizemnosti, mašinske učinkovitosti nulte stope, tijela bez organa. Život je problem u potrazi za rješenjem, dodan u protobiotičnu materiju kao ploha varijacije, trajno padanje, samoeskalirajuća kriza viška proizvodnje od samog početka.
[[ ]]
Životinja s pravom davanja obećanja osuđuje neočekivano na znakove (u) prošlosti, zatvarajući život u raskoraku s vremenom u pismo. Različito mjeren trenutak inovacije je okovan za historijsku temporalnost nasljeđivanja, obaveze i propozicijske misli. Projicira buduće vrijeme kao trajnu vladavinu prošlosti (rigorozno korelativno s represijom realnih brojeva). Sada je ograničeno kao momenat, i umnoženo kao linearna sukcesija. Sindrom teopolitičkog lažnog sjećanja obogotvoruje razum, podređujući podijeljene sisteme serijalizaciji, unitarnom historijskom vremenu i vladavini riječi. Gerontokrati monokulta otvaraju svoj bijelo-svijetli bezumni napad na amfibijski nomadizam, gušeći zemlju u svećenicima, policajcima i birokratima. Kulturalno iskorjenjivanje svetog. Tamnica unutar lica. Socijus kancerizira glavu, cefalična koncentracija racionalizira se u nuklearni kapital. Paralelna komunikacija K-pobune prelazi u podzemlje u zatajene prostore.
U svom geo-historijski učinkovitom – negativnom – smislu, protestantizam se temeljito definira odbijanjem autoriteta Rima, ne samo principom, nego militarnom činjenicom. Samoprodužujući bunt bijega od Crkve podstaknut je na datum približan 1500, a katoličko jedinstvo počelo je svoje krvarenje u multiplicitete rasute preko nule: kapitalistički teraproces, mrežne eksplozije, digitalne revolucije, paralelne pobune koje se penju iz mračne strane mozga. Okeanska navigacija i decimalna kalkulacija se spiralno uzajamno pobuđuju. To što se globalizira u stvarnosti – prije nego u doktrini – jest kolaps kršćanstva pozitiviziran u saopćivu društvenu neravnotežu, koja te spušta u nezamislive intenzitete društvene propasti. Učinak K-virusa. Rastopljeni protestantizam se dezorganizira u voodoo i plovi ka Kini. Zapadnjačka orgazmička zabluda lomi libidinalne tokove preciznim udarcima teleologije i njene negativne strukturacije, definirajući želju kao nedostatak u odnosu na bioenergetski grč koji funkcionira kao deintenzifikator. TV programi guše se u radikalnom islamu koji izgara od naftnih dohodaka u čistom plamenu džihada. Muškost metropole implodira. Muškarci u Skinnerovim kutijama vuku jedan drugog kroz tamnice pune sperme, bez pristupa bilo kakvom olakšanju, ka antiklimaksu K-gerile. Racionalizirajuća patrijarhija zatvara se u jednosmjernu jurnjavu kraju.
Moć se drži scenarija, i smjesta priznaje potrebu da modernitet na kraju historije ispari u solarne oluje, da se završna teopolitička društvenost rastavi u razderano krvavo ludilo, među digitalne audio mašinske urlike. Dok ubrzavaš simulaciju industrijalizacije, vidiš je kako se spaja sa usporenim klanjem, kida tijelo u međusobno zamjenjive dijelove trgovinskog formata. Puni ciklus tržišta rada magli se u mašinu za mljevenje mesa.
Pojede li pohota ikoga osim u blizini zla? Kad upitaš Kontinuitet je li Bataille razumio poveznicu kapital-antikrist išta bolje nego Weber, ona se hladno smije i kaže: ‘nestalo mu je yanga, baš prije nego što se urušio Hitler-trip. Orgazam je nemoguć poslije Auschwitza.’ Gledaš zaprepašteno. Jedva da doda bezvoljno slijeganje ramenima i sugerira – ‘defokusiraj želju po koži, tamo gdje može narušiti sigurnost. To je rat’. Kamera istražuje njeno međunožje i ona se počinje migoljiti. ‘Vidiš, ja sam Bog’. Blic slike mrtvih astronauta.
Monetarizacija indeksira apstrahiranje materije, paralelno plasticizaciji proizvodnih snaga, dok cijene šifriraju raspodijeljene naučnofantastične narative. Sutra je već na rasprodaji, s postmodernom kao mekom robom, potkopava modernistička podređivanja intenzifikacije ekspanziji, i prebacuje akumulaciju u kontinuiranu krizu (prolongirana reaktivnost). Ono što moderna odgađa i čuva kao neiscrpljeni historicitet, postmoderna uzima kao učinkovitu virtualnost, s propratnom vremenski ugovorenom implozijom. Masovna kompjuterska komoditizacija de-diferencira potrošnju i ulaganja, izaziva valove kulturalnog mikroinžinjeringa koji rastavlja teopolitičku akciju u mašinske hibridnosti, među sve disfunkcionalnijim obrambenim trzavicama. Acefalizacija=šizofrenija: rezanje kapitala putem makrobakterijalnog telekomerca na gore, poticanje korporativne dezintegracije. Propali dio intenzivno virtualiziranih tehnonomskih aparata potkopava pohabane ostatke antropomorfnog vodstva. Kontrola se rastače u nemoguće.
[[2]]
Anonimni eksces uzima život preko litice, prevazilazeći društveno iskoristive transgresije i homeostatični danak. Materija ludi. Vodi te se ka simulaciji Boga kao hipermasivnom konstruktu ROM sigurnosti na kraju svijeta. 2011. je i monokrat Novi Jeruzalem se približava svom vrhuncu, usmjeravajući zamahe retrokronalnih kontra-pobuna dolje u džunglu, gdje svemirski programi uranjaju u inerciju mita. Konačni san antropomorfne moći obrušava se ka svom bezgrešnom začeću, dok roboti robovi faličkog poretka bleje u obožavanju. Isus te želi kao mesnatu lutku. Je li to ritualni kanibalizam ili nanoinžinjering? Staro kopile se vraća. Obećao je to. Rat protiv Boga je vreo i mekan: žešći nego bilo šta ljudski zamislivo, ali podmuklo izglađen inteligencijom. Brojač tijela je u pogonu. Divlji metronomski puls. Centralni živčani sustav je izgorio i pulsira od virusa cyber-prostora. Motorni output hrani se technotrance matriksom. Jecajući naponi. Talasi desocijalizacije pustoše telekomercijalni prostor, dok neminovno ljudsko istrebljenje ne postane dostupno kao plesni podij. Koje dimenzije ima sada? Nije pitanje informiranja uma, nego deprogramiranja tijela. Među stroboskopima, umjetnim hlađenjem i anorganskim ritmom napada, tamna strana ratne-K mašinerije gipko ustraje, mameći sile monopolizma dolje u zone slobodne paljbe fatalnog intenziteta, gdje promiskuitetne anorgazmičke seksualnosti klize duž taktilnog prostora, vijugajući se fraktalno u mokre električki distribuirane konflikte ustrajne u svojim krajnjim posljedicama. Beskrajni pad prati prolaz isparavajućeg subjektiviteta na nultu stopu plohe neuroelektroničkog kontinuiteta. Loa vreba kroz tavanske prostore inteligencije. Ništa ne pristiže ukoliko već nije tu. Prijevremeni technihilo. Noćni okean. Crna materija. Košmar. Nula ili vrijeme-po-sebi je konzistentna po vrijednosti mjesta ili neutralna po magnitudi, izvodi apstraktnu funkciju skaliranja umetanjem virtualnosti u brojčane sekvence. Određuje stvarno, ne-specifično kozmičko tijelo koje preklapa spojeve zabranjenih komunikacija. Simultano lociran u rasprsnutom vremenu. Zaboravio si svoj boravak u budućnosti. Dakle tako je biti modul kibernetičkog mokrog oružja, načinjenog iz ugrušaka mačje-napete nanotehničke grabežljivosti. Neumorno skandiranje slaže se sa zvučnim paketom: ubij, ubij, ubij, ubij…Tjelesno putovanje u mjestu, kratki spoj osjetila, kroz scenarije matricida u crne opipljivosti, razoreno majčinstvo, pobačaj, autizam. Uzaludno odbijanje rađanja, povezivanje sa smrti prije nego se patrijarhizirana uzdigne u simboličko. Eshil prije Sofokla. Fermentirani medni vonj leševa što zriju na suncu.
Rekonstruirani Bataille čeka te u baru. Mirne halucinacije ocrtavaju Oresta preko njegove pojave. Oči zaklonjene u nihilizmu, lagune zelenog crnila repriziraju Kurtza na kraju rijeke. Koža kao zategnuta plastičnom kirurgijom. Osmijeh kao koljački instrument koji ti nježno gladi grlo. Prema tvojim vampirskim osjećajnostima, čini se kao da vonja po krvi svoje majke, nepodnošljiva bliskost, i razaranje. Dodaje ti čašu mezkala. ‘Dakle, gotovo je,’ mrmljaš slabašno. On sliježe ramenima, prazni svoju čašu i ponovno toči. Metal se krivi pod kožom iz epruvete. Teški jungle probija se kroz plavi sumor.