Renzo Novatore: Također sam nihilista (1920.)

I

Individualist sam jer sam anarhist; anarhist sam jer sam nihilist. Ali i nihilizam shvaćam na svoj vlastiti način…

Ne zanima me je li nordijski ili orijentalni, niti ima li ili nema historijsku, političku, praktičnu tradiciju, ili onu teorijsku, filozofsku, duhovnu, intelektualnu. Nazivam se nihilistom jer znam da nihilizam znači negaciju.

Negaciju svakog društva, svakog kulta, svake vladavine i svake religije. Ali ne žudim za Nirvanom ništa više nego za Schopenahuerovim očajnim i bespomoćnim pesimizmom, što je gora stvar nego nasilno odricanje od samog života. Moj je pesimizam entuzijastičan i dionizijski, kao plamen je koji zapaljuje moju vitalnu zanesenost, koji se ruga svakom teorijskom, naučnom ili moralnom ograničenju.

 I ako se nazivam individualističkim anarhistom, ikonoklastom i nihilistom, to je upravo zato što vjerujem da u ovom nazivlju stoji najviši i najpotpuniji izraz moje voljne i bezobzirne osobnosti koja, kao nabujala rijeka želi da se širi, pobunjenički metući sve nasipe i ograde sve dok se ne sudari s granitnom stijenom, kršeći se i cijepajući. Ja ne odbacujem život. Uzvisujem ga i pjevam!

 II

Ko god odbacuje život jer osjeća da on nije ništa osim boli i tuge, a ne pronalazi u sebi herojsku hrabrost za samoubistvo – po mom mišljenju je – groteskni prevarant i bespomoćna osoba; baš kao što je neko bijedno inferiorno biće ukoliko vjeruje da je sveto stablo sreće izvrnuta biljka na koju će se svi majmuni moći izverati u manje ili više bliskoj budućnosti i da će tad sjenka boli biti otjerana svjetlećim vatrometom istinskog Dobra…

 III

Život – za mene – nije ni dobar ni loš, nije ni teorija ni ideja. Život je stvarnost, a stvarnost života je rat. Za onoga ko je rođeni ratnik, život je fontana radosti, za ostale je samo fontana poniženja i tuge. Više ne zahtijevam od života bezbrižnu radost. On mi je nije mogao pružiti, i više ne bih ni znao šta raditi s njom sad kad je moja adolescencija prošla…

Umjesto toga zahtjevam da mi poda perverznu radost bitke koja mi pruža tugaljive grčeve poraza i pohotna uzbuđenja pobjede.

Poražen u blatu ili pobjednik pod suncem, pjevam život i volim ga!

Nema odmora za moj pobunjenički duh osim u ratu, baš kao što nema veće sreće za moj lutalački, negirajući um od nesputane afirmacije mog kapaciteta za život i radovanje. Svaki moj poraz služi mi samo kao simfoničan preludij u novu pobjedu.

IV

Od dana kad sam došao na svijet – kroz nasumične slučajnosti o kojima ovdje ne želim raspravljati – nosio sam sa sobom svoje vlastito Dobro i svoje vlastito Loše.

Dakle: svoju radost i svoju tugu – još kao embrij. Oboje su zajedno sa mnom napredovali cestom vremena. Što sam intenzivnije osjećao radost, to sam dublje razumijevao tugu. Nemoguće je potisnuti jedno bez da se potisne i drugo.

Sad sam razbio vrata i otkrio sfinginu zagonetku. Radost i tuga su tek dva pića od kojih se život veselo opija. Stoga nije istina da je život bijedna i zastrašujuća pustinja gdje cvijeće više ne cvijeta, gdje rumeno voće ne sazrijeva.

 I čak i najsnažnija od svih tuga, ona koja snažnog čovjeka vuče ka svjesnom i tragičnom lomu njegove vlastite individualnosti, je tek snažna manifestacija umjetnosti i ljepote.

 I vraća se nazad u univerzalnu ljudsku struju sa bljeskovitim zrakama kriminala koja krši i mete svu kristaliziranu stvarnost zaokruženog svijeta mnogih, kako bi se uzdigla prema konačnom idealu plamena i raspršila u beskrajnu vatru novog.

V

Pobuna slobodnog protiv tuge je samo intimna, strastvena želja za intenzivnijom i većom radosti. Ali najveća radost može mu se pokazati samo u ogledalu najdublje tuge, spajajući se potom s njom u ogromni barbarski zagrljaj. Iz ovog ogromnog i plodnog zagrljaja, isijava veći osmijeh jakog, dok usred sukoba, pjeva najgromoglasniju himnu životu!

Himnu isprepletenu zazorom i prijezirom, iz volje i moći. Himnu koja vibrira i pulsira u svjetlu sunca dok ono sja preko grobova, himnu koja ništa oživljava i popunjuje ga zvukom.

VI

Iznad Sokratovog robovskog duha koji stoički prihvaća smrt i Diogenovog slobodnog duha koji cinično prihvaća život, uzdiže se trijumfalna duga na kojoj svetogrdni lomitelj novih utvara, radikalni ništitelj svakog moralnog svijeta, pleše. Slobodnjak je taj koji pleše na visinama među čarobnim blještavilom sunca.

I kad se veliki oblaci sumorne tame uzdignu iz močvarnih ponora kako bi prepriječili njegov pogled u svjetlo i blokirali njegovu stazu, on put otvara pucnjevima iz svog Browninga ili zaustavlja njihov smjer plamenom svoje prevladavajuće mašte, tjerajući ih da pokleknu pred njim kao krotko roblje.

Ali samo onaj koji zna i prakticira ikonoklastički bijes uništenja može posjedovati radost rođenu iz slobode, te jedinstvene slobode uzgojene tugom. Ustajem protiv stvarnosti vanjskog svijeta za trijumf stvarnosti mog unutarnjeg svijeta.

Odbijam društvo za trijumf sebe. Odbijam stabilnost svake vladavine, svakog običaja, svakog moraliteta, za afirmaciju svakog voljnog instinkta, sve slobodne emocionalnosti, svake strasti i svake fantazije. Rugam se svakoj dužnosti i svakom pravu kako bih mogao pjevati slobodnu volju.

Prezirem budućnost patnje i uživam svoje dobro i svoje loše u prezentu. Prezirem čovječanstvo, jer to nije moje čovječanstvo. Mrzim tiranine i mrzim robove. Ne želim i ne pružam solidarnost jer sam uvjeren da je to tek još jedan novi okov i zato što zajedno s Ibsenom vjerujem da je onaj koji je najviše sam – najjači.

Ovo je moj Nihilizam. Život za mene nije ništa do herojske poeme radosti i perverzije napisane krvavim rukama tuge i boli ili tragičnim snom o umjetnosti i ljepoti.


Abele Rizieri Ferrari, poznatiji kao Renzo Novatore bio je pjesnik i filozof koji se ranih 1920-ih godina borio protiv fašizma u Italiji. Kao individualistički anarhist, nihilist i ilegalist zabilježio je svoje ideje u knjizi ‘Prema kreativnom Ništa’. Pisao je pod velikim utjecajem Maxa Stirnera, sarađivao u anarhističkim časopisima poput Iconoclasta! s drugim čuvenim talijanskim anarhistom Brunom Filippijem, te je u podzemnim strukturama otpora djelovao je u sklopu pljačkaške bande inspirirane anarhističkim idejama – Sante Pollastro. Ubili su ga karabinjeri u zasjedi kod Genove 1922. ‘Također sam i nihilista’ objavljen je 1920. godine u listu ‘Nichilismo’.