O onome što slabi državu i vodi njezinu raspadu135
Raspad država proizlazi iz njihove nesavršene uspostave
1.
Iako ništa što čine smrtnici ne može biti besmrtno, ipak, kad bi ljudi koristili razum koji svojataju, njihove bi države možda bile sigurne od propadanja zbog nutarnjih bolesti. Po naravi svoje uspostave države su namijenjene da opstanu jednako dugo kao i čovječanstvo ili kao prirodni zakoni ili pak kao sama pravda koja im podaruje život.
Otuda, kad budu dovedene do raspadanja, i to ne zbog sile izvana već zbog unutrašnjeg nereda, krivica ne leži na ljudima kao građi, već kao graditeljima i uređivačima država. Naime, kad se ljudi na kraju zamore od međusobnog trvenja i rušenja i zažele se svim srcem udružiti u jednu čvrstu i trajnu zgradu, ipak zbog nedostatka umijeća da stvaraju prikladne zakone da bi njima uredili svoje djelovanje, te zbog blagosti i strpljenja u podnošenju grubih i mučnih trenutaka svoje veličine u nestajanju, oni se bez pomoći nekog vrlo vrsnog graditelja mogu okupiti samo u neku suludu građevinu koja će se, izdržavši jedva njihovo vlastito doba, jamačno srušiti na glave njihovih potomaka.
2.
Stoga ću među slabosti države ubrojiti na prvom mjestu one koje izrastaju iz nesavršene uspostave i koje sliče bolesti prirodnog tijela, a koje proizlaze iz urođenih manjkavosti.
Manjak apsolutne vlasti
3.
Jedna od njih jest ta da je onaj tko treba dobiti kraljevstvo ponekad zadovoljan i s manje moći nego što je nužno potrebno za mir i obranu države. Otud, ako radi javne sigurnosti ponovo treba preuzeti obnašanje jednom ostavljene vlasti, događa se da to nalikuje nezakonitom činu, koji potom (kad dođe prilika) navede veliko mnoštvo na pobunu.
Tako su isto tijela djece, rođene od bolesnih roditelja, sklona ili preranom umiranju ili čišćenju od loših svojstava, polučenih iz kvarnog začeća, izbijanjem žuči i krasta. Čak i kad kraljevi samima sebi odreknu takvu potrebnu moć, to se ne događa uvijek (već samo ponekad) iz neznanja o tome što je potrebno za preuzetu službu, već često u nadi da će je ponovo zadobiti kad im se ushtjedne.
To nije mudro razmišljanje. Jer, one koji ih budu držali za njihova obećanja, te će protiv njih podržavati strane države koje će, radi dobra svojih vlastitih podanika, propustiti malo prilika da oslabe državu svojih susjeda. Tako je Thomasa Becketa, nadbiskupa od Canterburyja, papa podržao protiv Henryja II, budući da je Vilim Osvajač, kad je bio prihvaćen, ukinuo podložnost svećenstva nakon što je prisegnuo da neće narušiti slobodu crkve. Tako su i Francuzi podržali barone u njihovoj pobuni protiv kralja Ivana, nakon što je Vilim Rufus (da bi dobio njihovu potporu kod prenošenja nasljedstva sa svog starijeg brata na sebe) uvećao njihovu moć do takvog stupnja da ona više nije bila sukladna s vrhovnom vlasti.
4.
To se ne dešava samo u monarhijama. Iako je geslo stare rimske države glasilo Senat i rimski narod, ni senat ni narod nisu zahtijevali potpunu vlast, što je najprije izazvalo pobune Tiberija Grakha, Gaja Grakha, Lucija Saturnina i drugih, a potom ratove između senata i naroda pod Marijem i Sulom, te ponovo pod Pompejem i Cezarom, sve do potiskivanja demokracije i uspostave monarhije.
5.
Atenski narod se obavezao na odricanje od jedne jedine radnje, a ta je bila da nitko, pod prijetnjom smrti, nije smio predložiti obnavljanje rata za otok Salaminu. Pa ipak, da Solon nije postigao da ga proglase ludim136 i da nije svojim ponašanjem i izgledom luđaka upravo to predlagao okupljenom narodu u stihovima, Atenjani bi imali stalno spremnog neprijatelja pred samim vratima svoga grada. Na takve nezakonitosti i smicalice primorane su sve države koje makar imalo ograniče svoju moć.
Privatni sud o dobrom i zlom
6.
137 Na drugom mjestu vidim bolesti države koje nastaju iz otrova buntovničkih učenja, od kojih jedno glasi da je svaki privatni čovjek sudac dobrog i zlog djelovanja. To je istinito u uvjetima puke prirode gdje nema građanskih zakona, a također i pod građanskom vladavinom u slučajevima koji nisu određeni zakonom.
Inače, očigledno je da je mjerilo dobrih i zlih radnji građanski zakon, a sudac u tome je zakonodavac koji je uvijek predstavnik države. No, prema onom lažnom učenju ljudi su skloni tome da sami raspravljaju i osporavaju zapovijedi države i da ih potom ili slušaju ili odbacuju, kako po svojoj privatnoj procjeni budu držali prikladnim. Time se država rastače i slabi.
Pogrešna savjest
7.
Drugo učenje, protivno građanskom društvu jest to da je grijeh sve što netko učini protiv svoje savjesti. Ono počiva na pretpostavci da je svatko sudac dobrog i zlog. Jer, nečija savjest i nečija prosudba jesu jedno te isto, i kao što sud može biti pogrešan, tako isto može biti i savjest.
Stoga, premda netko tko nije podčinjen nikakvom građanskom zakonu griješi u svemu što čini protiv svoje savjesti, budući da slijedi samo pravilo svog razuma, tako ipak ne stoji s onim tko živi u državi, jer tu je zakon javna savjest po kojoj je već pristao da bude vođen. Inače, uz takvu raznolikost kakva postoji među privatnim savjestima, koje nisu ništa drugo do privatna mnijenja, država nužno mora propasti, a nitko ne sluša vrhovnu vlast više nego što se njemu čini dobrim.
Svojatanje nadahnuća
8.
Također se obično naučava da se vjera i svetost ne postižu učenjem i razumom, već natprirodnim udahnjivanjem i ulijevanjem duha. Prihvatimo li to, ne vidim zašto bi itko trebao davati razlog za svoju vjeru i zašto svaki kršćanin ne bi ujedno bio i prorok, i zašto bi itko trebao uzeti radije zakon svoje zemlje za pravilo svoga djelovanja nego svoje vlastito nadahnuće.
Tako opet padamo u grešku da preuzimamo na sebe suđenje o dobru i zlu, ili pak da za suce u tome postavljamo one pojedince koji tvrde da su natprirodno nadahnuti, sve do raspada svake građanske vladavine.
Vjera dolazi kroz slušanje, a slušanje kroz događaje koji nas vode u nazočnost onih koji nam govore, a sve te događaje izvodi svemogući Bog. Pa ipak, oni nisu natprirodni, već su samo nevidljivi zbog velikog broja događaja koji se steknu u svakom pojedinačnom učinku.
Vjera i svetost doista nisu česti, no ipak nisu ni čudesa, već se prenose obrazovanjem, odgojem, popravljanjem i drugim prirodnim načinima na koji ih Bog izvodi prema svome izboru i u vrijeme koje smatra prikladnim.
Ta tri mnijenja, pogubna za mir i vladavinu, proistječu u ovim krajevima iz jezika i pera neukih bogoslova, koji, spajajući riječi iz Svetoga pisma nesukladno razumu, čine sve što mogu kako bi uvjerili ljude da svetost i prirodni razum ne idu zajedno.
Podčinjavanje vrhovne vlasti građanskim zakonima
9.
Četvrto mnijenje, protivno prirodi države, jest to da onaj tko ima vrhovnu vlast potpada pod građanski zakon.138 Istina je da su svi vladari podložni prirodnom zakonu, jer takvi zakoni su božanski i ne može ih ukinuti nijedan čovjek i nijedna država.
Ali on nije podložan zakonima koje donosi sam vrhovni vladar, to jest, sama država. Jer, biti podređen zakonu znači biti podređen državi, to jest, predstavniku vrhovne vlasti, to jest, samome sebi. A to nije podređenost, već sloboda od zakona.
Budući da ta pogreška postavlja zakon iznad vladara, ona postavlja i suca iznad njega kao i silu da ga kazni, a to znači postaviti novog vrhovnog vladara, i opet, iz istog razloga, trećeg da kažnjava onoga drugog, i tako neprestance bez kraja, sve do pomutnje i raspada države.
Pripisivanje apsolutnog vlasništva podanicima
10.
Peto učenje koje vodi raspadu države jest da svaki privatni čovjek ima takvo apsolutno vlasništvo nad svojim dobrima da isključuje pravo vrhovnog vladara. Doista, svatko ima neko vlasništvo koje isključuje pravo svakoga drugog podanika, ali ga ima samo na temelju vrhovne vlasti bez čije zaštite bi svatko drugi imao jednako pravo na to isto.
Isključi li se time također i pravo vrhovnog vladara, on ne može vršiti službu za koju je postavljen, a to je braniti ih i od stranog neprijatelja i od međusobnog nanošenja štete; dosljedno tome, država više ne postoji.
11.
Ako vlasništvo podanika ne isključuje pravo vrhovnog vladara na njihova dobra, onda još manje isključuje pravo na njihove pravosudne i izvršne službe u kojima predstavljaju samog vrhovnog vladara.
Podjela vrhovne vlasti
12.
Postoji šesto učenje, posve i izravno suprotno biti države, a to je da se vrhovna vlast može podijeliti. Naime, što znači podijeliti moć države nego rastočiti je, jer podijeljene sile međusobno se uništavaju.
Što se pak tiče tih učenja, najčešće ih se opaža kod nekih od onih što se bave zakonom po pozivu i nastoje učiniti ljude ovisnim o svojim učenjima, a ne od zakonodavne vlasti.
Oponašanje susjednih nacija
13.
Poput krivih učenja i primjer drugačije vladavine u nekoj susjednoj državi navodi ljude ponekad na promjenu postojećeg oblika. Tako je židovski narod bio ponukan da odbaci Boga i da pozove proroka Samuela za kralja prema običajima drugih naroda.
Isto tako su manji grčki gradovi bili neprestano smućivani pobunama aristokratskih ili demokratskih stranaka; tako je u gotovo svim državama jedna strana htjela oponašati Lakedemonjane, druga opet Atenjane.
Ne sumnjam da danas mnogi uživaju gledajući ove posljednje neprilike u Engleskoj, jer oponašaju Nizozemsku misleći da je za bogaćenje dovoljno samo promijeniti vladavinu, kao što su učinili oni. Jer, ustrojstvo same ljudske prirode podložno je želji za novotarijama, pa stoga, kad ih na to izazivaju susjedi koji su se upravo time obogatili, onda je nemoguće da ljudi ne pristanu uz one koji ih nagovaraju na promjenu i da ne prigrle prve početke nereda (premda se grdno ražaloste zbog nastavljanja), poput toplokrvnih životinja koje se, kad dobiju svrbež, češu vlastitim noktima sve dok više ne mogu izdržati bol.
Oponašanje Grka i Rimljana
14.
Što se tiče pobuna, napose u monarhijama, jedan od najčešćih uzroka tome jest čitanje knjiga o politici i povijesti starih Grka i Rimljana. Odatle mladi ljudi i svi koji nisu opskrbljeni protusredstvom čvrstog razuma, polučivši jak i zadivljujući dojam o velikim ratnim podvizima njihovih vojskovođa, dođu na dopadljive ideje i o svemu drugome što su ovi inače učinili, i ne misle da njihov napredak proizlazi iz međusobnog natjecanja pojedinaca, već iz vrlina samog narodnog oblika vladavine, i ne uvažavaju pri tome neprestane pobune i građanske ratove uzrokovane nesavršenstvom njihove politike.
Iz čitanja takvih knjiga, velim, ljudi posežu za ubijanjem svojih kraljeva, jer grčki i latinski pisci u knjigama i govorima o politici prikazuju to dopuštenim i pohvalnim kod svakoga, pod pretpostavkom da taj nazove vladara tiraninom prije nego što ga ubije. Naime, oni ne kažu da je dopušten regicid, ubijanje kralja, već tiranicid, to jest ubijanje tirana.
Iz tih knjiga oni koji žive pod monarhom stvaraju uvjerenje da podanici u narodnoj državi uživaju slobodu, a da su u monarhiji svi robovi. Kažem da takvo mišljenje stvaraju oni koji žive pod monarhijom, a ne oni koji žive pod narodnom vladavinom, jer ovi ne nalaze takvo gradivo.
Ukratko, ne mogu zamisliti da je za monarhiju išta pogubnije nego dopuštenje da se takve knjige čitaju javno bez trenutne primjene ispravaka od strane mudrih učitelja, sposobnih da odstrane njihov otrov. Neću se ustezati da taj otrov usporedim s ugrizom bijesnog psa; to je bolest koju liječnici nazivaju hidrofobijom ili strahom od vode.
Naime, kao što onaj ugrizeni pati od stalne žeđi, a ipak se užasava vode i u takvom je stanju kao da ga otrov pretvara u psa, tako je i kod monarhije: nakon što je jednom ugrizu ti pisci o demokraciji, koji neprestano reže na takvo stanje, ništa joj ne nedostaje toliko kao jak vladar; ako ga imaju, ipak ga se užasavaju, kao iz neke tiranofobije ili straha od čvrste vladavine.
15.
Kao što je bilo učenjaka koji su mislili da u čovjeku postoje tri duše, tako ima i onih koji misle da u državi ima više od jedne duše (to jest, više vladara), te postavljaju neku previšnju vlast* nasuprot vrhovnoj, kanone nasuprot zakonima, i duhovnu vlast nad građanskom, i djeluju na ljudske umove riječima i distinkcijama koje po sebi ne znače ništa, nego (svojom nejasnoćom) samo odaju da tu bludi varka nekoga drugog kraljevstva (nevidljivog, kao što neki misle), poput kraljevstva vila u tami.
Međutim, budući da je očigledno da je građanska vlast i vlast države jedna te ista stvar te da previšnja vlast i moć donošenja kanona i dodjele odobrenja podrazumijevaju državu, odatle slijedi da tamo gdje je jedan vrhovni, a drugi previšnji vladar, gdje jedan donosi zakone, a drugi kanone, tu nužno moraju biti dvije države nad istim podanicima. To kraljevstvo je podijeljeno u sebi i ne može opstati.
Jer, bez obzira na beznačajnu razliku između svjetovnog i duhovnog, to su ipak dva kraljevstva, a svaki podanik je podanik dvaju gospodara. Naime, kako vlast Svetog Duha potražuje pravo da proglašava grijeh, ona dosljedno tome potražuje i pravo da određuje i zakon (jer grijeh nije ništa drugo do prekoračenje zakona); nadalje, kako građanska vlast potražuje pravo da proglašava zakon, svaki podanik mora slušati dva gospodara, od kojih svaki hoće da se njegove zapovijedi uvažavaju kao zakon, što je nemoguće.
Postoji li pak samo jedno kraljevstvo, tada ili ono građansko, tj. vlast države, mora biti podčinjeno duhovnom, i tada nema druge vrhovne vlasti osim duhovne; ili pak ono duhovno mora biti podčinjeno svjetovnom, i tada ne postoji nikakva druga previšnja vlast osim svjetovne.
Otuda, kad se te dvije vlasti suprotstave jedna drugoj, država može biti samo u velikoj opasnosti od građanskog rata ili raspada. Naime, budući da je građanska vlast vidljivija i da stoji pod jasnijim svjetlom prirodnog razuma, ona mora uvijek privući znatan dio naroda; a premda duhovna vlast stoji u mraku skolastičkih razlikovanja i teških riječi, ipak, kako je strah od tame i duhova veći od drugih strahova, njoj nikad ne manjka dovoljno velik dio naroda da ometa, a katkad i uništi državu.
To je bolest koju nije neprikladno usporediti s epilepsijom ili padavicom (koju su Židovi smatrali vrstom opsjednutosti duhovima) u prirodnom tijelu. Jer, kao što u toj bolesti postoji neprirodan duh ili vjetar u glavi koji obuzima korijene živaca pokrećući ih nasilno, oduzima im kretanje koje im treba prirodno davati snaga duše u mozgu, i tako uzrokuje nasilne i nepravilne kretnje u udovima (zvane trzanje), tako da onaj tko je time zahvaćen ponekad padne ili u vodu ili u vatru, poput nekoga tko je lišen osjetila.
Isto tako i u političkom tijelu, kad vlast duhova pokreće udove države bilo prijetnjama kaznom ili nadom u nagrade139 (što su njezini živci), drugačije nego što bi ih pokretala građanska vlast (duša države), i kad čudnovatim i teškim riječima guši njihovo razumijevanje, to mora razjediniti narod te ili skršiti državu pritiskom ili je gurnuti u oganj građanskog rata.
Miješana vladavina
16.
Ponekad također i u čisto građanskoj vladavini ima više od dvije duše države, kao kad moć ubiranja novca (hranidbena sposobnost države) počiva na općoj skupštini, moć vođenja i zapovijedanja (pokretačka sposobnost) na jednom čovjeku, dok moć donošenja zakona (što je razumska sposobnost) ovisi o prigodnom slaganju ne samo toga dvoga, već još jednoga trećeg.140
To dovodi državu u pogibelj, i to ponekad zbog nedostatka sloge oko dobrih zakona, a najčešće zbog nedostatka hrane potrebne za život i kretanje. Jer, premda samo malobrojni zamjećuju da takva vladavina nije vladavina, već cijepanje države na tri stranke, i nazivaju to miješanom monarhijom, istina je ipak da to nije jedna nezavisna država, već tri nezavisne stranke; ne jedna predstavnička osoba, već tri.
U kraljevstvu Božjem mogu biti tri nezavisne osobe bez razbijanja jedinstvenosti Boga koji vlada, ali tamo gdje vlada čovjek, podložan različitim mnijenjima, ne može biti tako. Otud, ako je kralj nositelj osobe naroda, a opća skupština također nosi osobu naroda, i opet druga skupština nosi osobu dijela naroda, oni nisu jedna osoba i jedan vladar, nego tri osobe i tri vladara.
17.
Ne znam s kojom bolesti u prirodnom ljudskom tijelu mogu točno usporediti tu nepravilnost države. No, vidio sam čovjeka kojemu je iz jedne strane izrastao drugi s vlastitom glavom, rukama, grudima i stomakom. Da mu je na drugoj strani izrastao još jedan, usporedba bi možda bila točna.
Nedostatak novca
18.
Do sada sam naveo one bolesti države koje su od najveće i najizraženije opasnosti. Postoje i druge koje nisu tako velike, ali svejedno nisu neprikladne za razmatranje.
Najprije, teškoća ubiranja novca za nužnu upotrebu države, osobito za približavanja rata. Ta teškoća proizlazi iz uvjerenja da svaki podanik ima vlasništvo nad imanjima i dobrima koje isključuje pravo vladara da ih koristi.
Otuda se dešava da vrhovna vlast, koja predviđa nužde i opasnosti države (jer otpor naroda ometa priljev novca u javnu riznicu), umjesto da se protegne i da preduhitri i spriječi takve pogibelji u začetku, ona se stegne koliko god može, i kad više ne može, prepire se zakonskim smicalicama s narodom da bi dobila makar i male svote; kad one ne budu dovoljne, takva vlast je na koncu spremna otvoriti silom putove za trenutnu opskrbu, ili propasti.
Bude li često izložena takvim krajnostima, vlast mora na kraju ili privesti narod potrebnoj sklonosti ili će država propasti. Utoliko prikladnije možemo usporediti tu nesklonost naroda s groznicom: pri tome, mesnati udovi su ili ukrućeni ili zakočeni otrovnom tvari, a vene, koje se putem prirodnog protjecanja prazne u srce, ne opskrbljuju se krvlju iz arterija (kao što bi trebale); zbog toga najprije dolazi do hladnog grčenja i drhtanja udova; potom slijedi vreo i jak napor srca da ostvari prolaz krvi, i prije nego što to postigne, srce se zadovolji malim osvježenjem pomoću onoga što nakratko rashlađuje, sve dok (ako je priroda dovoljno jaka) na kraju ne probije ukrućenost začepljenih dijelova i ne rasprši otrov u znoj ili (ako je priroda preslaba) bolesnik ne umre.
Monopoli i zloupotrebe zakupa
19.
Nadalje, u državama ponekad postoji bolest slična upali porebrice, a to je kad se državna riznica, izlijevajući se iz svog pravog toka, skuplja u prevelikom obilju kod jedne ili više privatnih osoba, putem monopola ili zakupa javnih prihoda. Tako krv kod upale porebrice, dospijevajući u opnu grudnog koša, stvara upalu, praćenu groznicom i bolnim probadanjima.
Miljenici
20.
Isto tako je i opća omiljenost nekog moćnog podanika (ako država nema veoma dobro jamstvo njegove odanosti) opasna bolest, zato što laskanje i omiljenost nekoga častoljubivog odvraća narod (koga bi trebala pokretati samo vlast vrhovnog vladara) od poslušnosti zakonu da bi slijedio nekoga o čijim vrlinama i namjerama nema nikakvo znanje.
To je obično opasnije u narodnim vladavinama nego u monarhijama, zato što je vojska takve snage i množine da se lako može uvjeriti da je ona narod. To su bila sredstva kojima je Cezar, koga je narod postavio protiv senata, postao gospodarom i senata i naroda pošto je pridobio strasti svoje vojske. Takvo postupanje omiljenih i častohlepnih ljudi je prava pobuna, i može se usporediti s učincima čaranja.
21.
Druga slabost države jest neumjerena veličina nekog grada, ako je on u stanju iz vlastitih izvora pokriti troškove velike vojske. Jednako tako i velik broj korporacija koje su, kao manje države u želucu veće, poput crvi u crijevima prirodnog čovjeka.
Tome se može dodati sloboda onih koji svojataju političku mudrost da osporavaju apsolutnu vladavinu i koji su, premda ponikli najvećim dijelom iz taloga naroda, ohrabreni krivim učenjima da neprestano čeprkaju po temeljnim zakonima tako da muče državu jednako kao oni mali crvi koje liječnici nazivaju ascarides.
22.
Tome možemo pridodati, nadalje, nezasitni tek, boulimia, za povećanjem oblasti, neizlječive rane koje se često zadobiju od neprijatelja, i natekline od nedovršenih osvajanja, koja su često teret i koja se gube s manje opasnosti nego što se zadržavaju. Također i mlohavost zbog lagode i iscrpljenost poradi raskalašenosti i suvišnih izdataka.
23.
Konačno, kad u ratu (izvan ili unutar zemlje) neprijatelji dobiju posljednju bitku, tako da (kad državne snage više ne drže bojno polje) za odane podanike više ne postoji nikakva zaštita, tad je država u RASPADU, i svatko je slobodan da štiti samoga sebe onako kako mu to nalaže vlastita procjena.
Jer, vladar je opća duša koja državi daje život i kretanje; ako hlapi, ona ne vlada udovima više nego što bi kostur upravljao čovjekom, kad ga napusti duša, iako je besmrtna.
Premda se, naime, pravo jednog vladara s vrhovnom vlašću ne može ukinuti činom nekog drugog, obaveza podanika se može ukinuti. Onaj kome treba zaštita, može je tražiti bilo gdje drugdje, i kad je nađe, obavezan je i sam štititi svoju novu zaštitu dok može (bez prijetvornog hinjenja da se podčinio iz straha).
No, kad se jednom ukine vlast neke skupštine, njezino pravo propada konačno, zato što je uništena sama skupština, te dosljedno tome, ne postoji mogućnost da se vrhovna vlast opet vrati u nju.
Engl. supremacy: Hobbes koristi ovaj termin za pretenziju na premoć duhovničke, tj. crkvene vlasti nad svjetovnom (civilnom) vrhovnom vlašću, te stoga ovaj termin prevodim emfatičnije izrazom „previšnja vlast“ umjesto samo „nadređenost“. (prev.)
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk, Prijevod: Borislav Mikulić
