Kao rezultat hiljada milijuna godina evolucije, univerzum postaje svjestan sebe, sposoban razumjeti nešto od svoje prošlosti i svoju moguću budućnost. Ova kozmička samosvijest ostvaruje se u sićušnom fragmentu univerzuma – u nekolicini nas ljudskih bića. Možda je bila ostvarena i drugdje, kroz evoluciju svjesnih živih stvorenja na planetama drugih zvijezda. No, na ovoj našoj se to nikad prije nije dogodilo. Evolucija na ovoj planeti je historija ostvarivanja uvijek novih mogućnosti stvari od koje je zemlja (i ostatak univerzuma) načinjena – život; snaga, brzina i svijest, let ptica i društvena uređenja među pčelama i mravima; pojava uma, mnogo prije nego se o čovjeku i snilo, s proizvodnjom boje, ljepote, komunikacije, majčinske brige i počecima inteligencije i uvida. I najzad, za vrijeme posljednjih par otkucaja kozmičkog sata, nešto potpuno novo i revolucionarno, ljudska bića kapacitirana za konceptualnu misao i jezik, samosvijest i svrhu, za akumulaciju i udruživanje svjesnog iskustva. Jer ne treba zaboraviti da je ljudska vrsta radikalno drugačija od svih mikroskopskih jednoćelijskih životinja koje su živjele hiljadama milijuna godina unazad, koliko i da su nastali iz komadića kamena ili metala. Novo razumijevanje univerzuma nastalo je kroz nova znanja prikupljena u posljednjih sto godina – od psihologa, biologa i drugih naučnika, od arheologa, antropologa i historičara. Definiralo je čovjekovu odgovornost i sudbinu – da bude agent za ostatak svijeta kroz zadatak ostvarivanja svojih inherentnih potencijalnosti koliko god je to moguće. Baš kao da je čovjek najednom postavljen za direktora, upravitelja najvećeg od svih poslova, posla evolucije – postavljen bez da ga se pitalo, bez valjanog upozorenja i pripreme. Štaviše, on taj posao ne može odbiti. Želio to ili ne, bio svjestan svog rada ili ne, on uistinu određuje budući pravac evolucije na Zemlji. To je njegova neizbježna sudbina i što prije to shvati i u to počne da vjeruje, to bolje za sve koje se to tiče.
Zadatak se u konačnici svodi na sljedeće – potpuno ostvarenje čovjekovih mogućnosti, kao pojedinca, zajednice ili kao cijele vrste i njenog pustolovnog mimohoda kroz koridore vremena. Svako od nas počne kao tek zrnce mogućnosti sferična, mikroskopska jajna stanica. U devet mjeseci pred rođenje automatično se razvije u istinski čudesan organizacijski raspon; po rođenju, nastavljajući se na automatski rast i razvoj, individua počinje ostvarivati svoje mentalne mogućnosti – gradeći ličnost, razvijajući posebne talente, usvajajući različita znanja i vještine, igrajući svoju ulogu u održavanju društva na životu. Ovaj post-natalni proces nije automatski ili predodređen. Može krenuti vrlo različitim pravcima ovisno o okolnostima i vlastitom individualnom trudu. Stepen do kojeg kapaciteti bivaju razvijeni može biti manje ili više dovršen. Konačni rezultat može biti zadovoljavajući ili prilično obratno: konkretno, ličnost može drastično podbaciti u ostvarivanju bilo kakve cjelovitosti. Jedna stvar je sigurna, dobro razvijena, dobro integrirana ličnost je najvrijedniji proizvod evolucije, najpotpunije ostvarenje znano u svemiru. Prva stvar koju ljudska vrsta mora uraditi da bi se pripremila za kozmički ured u koji je postavljena jest istražiti ljudsku prirodu, otkriti mogućnosti koje su joj na raspolaganju (uključujući, naravno, njena ograničenja, bilo inherentna ili nametnuta činjenicama izvanjske prirode). U dobroj mjeri smo završili geografsko istraživanje prirode, i beživotne i živuće, do tačke u kojoj su njeni glavni okviri postali jasni; ali istraživanje ljudske prirode i njenih mogućnosti jedva da je počelo. Ogromni Novi svijet nemapiranih mogućnosti čeka svog Kolumba. Veliki ljudi prošlosti dali su nam tek tračke mogućeg na putu razvoja ličnosti, intelektualnog shvaćanja, duhovnog postignuća i umjetničkog stvaralaštva. Ali to je jedva nešto više od Pisgah tračaka. Mi moramo istražiti i mapirati cijelo carstvo ljudskih mogućnosti, jer je carstvo fizičke geografije već istraženo i mapirano. Kako stvoriti nove mogućnosti za obični život? Šta može biti učinjeno kako bi se iznijele latentni kapaciteti običnog muškarca i žene za razumijevanje i užitak; kako bi se ljude podučilo tehnikama postizanja duhovnog iskustva (naposlijetku, tehnike plesa ili tenisa se lako usvajaju, pa zašto onda ne bi mistične ekstaze i duhovnog mira?; kako bi se razvili urođeni talenat i inteligencija djeteta u razvoju umjesto da ih se obeshrabruje i remeti? Već znamo da slikanje i mišljenje, muzika i matematika, gluma i nauka mogu značiti nešto i najobičnijim prosječnim dječacima i djevojčicama – ukoliko se za ostvarivanje dječjih mogućnosti primjene tek i metode straha. Počinjemo shvaćati da čak i najsretniji ljudi žive ispod daleko ispod svojih kapaciteta, a da većina ljudskih bića ne razvije ništa više od komadića svog potencijala za mentalnu i duhovnu učinkovitost. Ljudska vrsta je zapravo uronjena u široki prostor neostvarenih mogućnosti, to je izazov za istraživački duh. Naučna i tehnička istraživanja podarila su običnim ljudima diljem svijeta pojam fizičkih mogućnosti.Zahvaljujući nauci, deprivilegirani počinju vjerovati da niko ne mora biti pothranjen, kronično bolestan ili lišen pogodnosti njenih tehničkih i praktičnih primjena. Nemir svijeta pretežito uzrokuje upravo ova nova vjera. Ljudi su odlučni prestati se mučiti s niskim standardom fizičkog zdravlja i materijalnog življenja sad kad je nauka otkrila mogućnosti njegovog pospješivanja. Taj nemir će prije nego počne da kopni, proizvesti neke neugodne posljedice; ali u svojoj suštini taj nemir je od koristi, on je dinamična sila koja neće biti utišana dok ne postavi fiziološku osnovu ljudske sudbine.
Jednom kad istražimo mogućnosti dostupne svijesti i ličnosti, kad znanje o njima postane Zajedničko, pojavit će se novi izvor nemira. Shvatit ćemo i vjerovati da ukoliko poduzmemo prave mjere, niko više neće morati gladovati za istinskim zadovoljstvom ili biti osuđen na ispunjenje ispod standarda.I ovaj proces će započeti s neugodom, ali će postati koristan. Počet će s uništavanjem ideja i institucija koje stoje na putu ostvarivanja naših mogućnosti (ili koje čak negiraju da mogućnosti za ostvariti postoje), i nastavit će dalje, barem pokrećući stvarnu konstrukciju istinske ljudske sudbine Do sada je ljudski život općenito bio, kako je to opisao Hobbes, ‘bijedan, surov i kratak; veliku većinu ljudi (ako već ne umru mladi) bijeda pogađa na neki od načina – siromaštvo, bolest, loše zdravlje, prekomjeran rad, okrutnost, represija. Svoj čemer pokušavaju osvjetliti nadama i idealima. Nevolja je u tome da su nade općenito uvijek bile neopravdane, dok su ideali pretežito bezuspješno korespondirali sa stvarnošću. Poletna, ali naučna istraživanja mogućnosti i tehnika za njihovo ostvarenje učinit će naše nade racionalnima, postavit će naše ideale u okvir stvarnosti, pokazujući koliko njih je uistinu ostvarivo. Već opravdano možemo vjerovati da prostor mogućnosti postoji i da bi trenutna ograničenja i bijedni porazi našeg postojanja mogli u velikoj mjeri biti prevaziđeni. Već s pravom vjerujemo da je ljudski život kakvog znamo iz historije bijedna improvizacija, ukorijenjena u neznanju; i da bi on mogao biti transcendiran egzistencijom baziranom na prosvjetljenju znanja i razumijevanja, baš kao što savremena kontrola prirode zasnovana na nauci transcendira provizorna petljanja naših predaka koja su bila zasnovana na sujevjeru i stručnoj tajnovitosti. Da bismo to postigli, trebamo proučavati mogućnosti stvaranja pogodnijeg društvenog okruženja, kako smo to već učinili u velikoj mjeri s našim fizičkim okruženjem.Počet ćemo od novih premisa. Primjerice, da je ljepota (nešto u čemo uživamo i na što smo ponosni) neizbježna i da su ružni i depresivni gradovi nemoralni; da je kvalitet, a ne kvantitet ljudi to čemu trebamo stremiti, i da su usklađene politike nužne da bismo prevenirali da trenutna poplava rasta populacije ne uništi naše nade za boljim svijetom; da istinsko shvaćanje i užitak jesu ciljevi po sebi, kao i alati rada ili odmora od istog, i da stoga moramo istražiti i učiniti potpuno dostupnim tehnike obrazovanja i samo-obrazovanja; da krajnja satisfakcija dolazi iz dubine i punine unutarnjeg života, i da stoga moramo istražiti u učiniti potpuno dostupnima tehnike duhovnog razvoja; ponad svega, da postoje dva komplementarna dijela naše kozmičke dužnosti – one prema samima sebi, kako bismo bili upotpunjeni ostvarivanjem i uživanjem u svojim kapacitetima, i one prema drugima, kako bismo bili ispunjeni služenjem zajednici promičući blagostanje za generacije koje dolaze i napredak naše vrste u cjelini. Ukoliko želi, ljudska vrsta se može transcendirati – ne samo sporadično, pojedinačno i na pojedinačne načine, nego u potpunosti, kao čovječanstvo. Treba nam novo ime za ovu novu vjeru. Transhumanizam možda može poslužiti: čovjek koji ostaje čovjek, ali se prevazilazi, ostvarivanjem novih mogućnosti svoje prirode i za svoju prirodu. ‘Vjerujem u transhumanizam’: kad jednom bude dovoljno ljudi koji to mogu reći, ljudska vrsta naći će se na pragu nove vrste postojanja, jednako različite od naše, koliko je naša od one Pekinškog čovjeka. To će biti najzad svjesno ispunjavanje njene sudbine.
