Dve slike su me progonile kroz ratove u bivšoj Jugoslaviji, od početka 1991. godine. Prva je slika muških glava (ili gornjih dijelova tijela) za okruglim stolovima, nagnutih nad mapama. Ta slika se prvo pojavila u lokalnoj i internacionalnoj štampi 1990/91. godine, za vrijeme sada skoro zaboravljene serije sastanaka šest novoizabranih predsjednika jugoslavenskih republika koji su bezuspješno pokušavali da nađu političko rješenje za političku krizu u zemlji. (Predstavnici štampe su ih nazivali „putujućim cirkusom“.) Glave muškaraca su se približavale jedna drugoj i na „tajnim“ sastancima između predsjednika Tuđmana i Miloševića tokom ratova u Hrvatskoj (1991–1992) i u Bosni (1992–1995), kao i na sastancima održavanim u Vašingtonu 1994. godine, i u Dejtonu 1995.
Za vrijeme ratova na Kosovu, srpski lideri i lideri OVK se nisu zvanično sretali, osim u čudnoj epizodi posjete Ibrahima Rugove Beogradu. Međutim, mogu se vrlo lako zamisliti i srpski i albanski politički lideri i ratni komandanti kako se nadvijaju nad mape i donose odluke o granicama. Internacionalni lideri ili NATO komandanti koji diskutuju o ratnim temama mogu se isto tako lako zamisliti na takvim slikama. Muškarci donose odluke o nacionalnim granicama, teritorijalnim podjelama, oni uobličavaju prošlost i budućnost nacija i odlučuju o stvarima koje utiču na ljudske živote.
Druga slika je slika žena: žene izbjeglica kako nose plastične kese sa ostacima svoje imovine; žene kako vuku preplašenu i iscrpljenu djecu; žena koje plaču, ljutih žena, žena koje su zatrudnjele putem silovanja, traumatizovanih žena. Ma šta da se desi, žene se predstavljaju tijelima. Nekoliko žena u borbenim jedinicama ili čak i nekih koje se pojavljuju na nivoima na kojima se donose odluke, ne mijenjaju suštinu stvari. Među svim zlokobnim zatvorenim krugovima u ovim ratovima, ovo ostaje kao konstanta: žene su tijela u bolu, bez obzira koja etnička grupa ili nacija se u određenom momentu smatra agresorom, a koja žrtvom. Hrvatske žene, bosanske žene, muslimanske žene, srpske žene, albanske žene… i to nije tako samo u ratovima u bivšoj Jugoslaviji.
Ratovi su rodne aktivnosti, od samog početka. Džeklin Kok (Cock) kaže da rat „… i koristi i održava ideološku konstrukciju roda u definisanju ‘muškog’ i ‘ženskog’“.¹ Muškarci, kako ona naglašava, idu u rat da bi zaštitili ili odbranili nacionalne vrijednosti, teritorije i granice, i da bi zaštitili i branili „svoje“ žene i djecu. Žene su ubačene u ulogu „zaštićenih“ i „branjenih“ ili, prema riječima jedne druge žene iz drugog dijela svijeta, njemačke rediteljke Helke Zander (Sander), žene su „oslobođene“, a muškarci su „oslobodioci“.²
Sami oslobodioci često, kao što je bio slučaj sa vojnicima savezničkih snaga u Njemačkoj 1945. godine, zlostavljaju žene.³ Na početku ratova u bivšoj Jugoslaviji, hrvatske feministkinje koje su radile na projektima pomaganja raseljenim i izbjeglim ženama iz Bosne i Hercegovine i Hrvatske, raznih etničkih pripadnosti ili nacionalnosti, pisale su: „Žene nisu učestvovale u donošenju (neodgovornih) političkih ili vojnih odluka, ali rat i tragedija koju on donosi sve više i više poprima lice žena i djece“.⁴
Određivali smo mjesto seksualnog nasilja u ratu unutar jedne šire matrice patrijarhalnog nasilja protiv žena i patrijarhalnih odnosa snaga. Ženske grupe iz Beograda i Zagreba primijetile su da se nasilje u kući povećalo za vrijeme rata i dobilo nove oblike. Razočarani muškarci i frustrirani ratnici napadali su ili prijetili svojim životnim saputnicama pištoljima, puškama, bombama ili vojničkim noževima. Feministkinje su isticale da postoji preklapanje između etničkog šovinizma i seksizma: kod obje ove pojave, pretjeruje se u različitosti. „Drugi“ se vidi na stereotipan način, pridaje mu se manja ljudska vrijednost i smatra se prijetnjom naciji i muškosti; dominacija i hijerarhija se smatraju prirodnim i vrijednim da se zbog njih nanosi patnja i čini nasilje.
Zbog ovakvog stava, neke feministkinje i ženske grupe su odmah optužene da su „izdajnici nacije“, ljudi su im se obraćali bijesno i ljutito, bile su izložene poruzi, čak su ih optuživali da su izdale žene. Silovanje kao oružje rata se sasvim učvrstilo kao kategorija etniciteta, kao dio „genocidne“ strategije, a žene su pretvorene u metaforu: „Silovane hrvatske ili bosanske žene simbol su silovane Hrvatske ili Bosne“. Istovremeno, svojstva izvršioca silovanja kao muškaraca i vojnih figura izbrisana su da bi u prvi plan izbila njihova etnička pripadnost. Srbi (Hrvati, Muslimani) siluju, a ne srpski (hrvatski, muslimanski) vojnici ili paravojnici.
S jedne strane, biti žena u ratnoj zoni nosi sa sobom veliki rizik silovanja. S druge, biti feministkinja u kontekstu nacionalizma znači biti izložen političkoj, a ponekad i fizičkoj prijetnji. Moram priznati da sam bila iznenađena i zaplašena takvim odgovorima, ne toliko iz straha za sopstveni život (svi su bili u opasnosti), nego pred tolikim usijanim neprijateljstvom koje su izazvali feministički pokušaji da analitički raspetljaju pojam roda od pojma etničkog.
Tokom ranih devedesetih, izbio je politički sukob i podjela između različitih hrvatskih i bosanskih ženskih grupa oko objašnjavanja masovnih silovanja u Bosni: treba li da naglašavamo „rodnu“ ili „etničku“ dimenziju u ovom kompleksu nasilja nad ženama? Ova debata se vodila u političkom kontekstu namjerno izazvanog nacionalizma i etničke mržnje. Međunarodne feminističke grupe i akademski krugovi brzo su se pridružili ovoj diskusiji.
Kao što je Robert Hajden (Hayden) nedavno primijetio: „U bivšoj Jugoslaviji, feministkinje sa dugim stažom pokušavale su da održe pitanje roda kao centralno u svojim analizama, videći silovanje kao opšte oružje rata, upravljeno prvenstveno protiv žena“.⁵ Hajden, međutim, uprošćava stvari kad ovaj rodni pristup lokalnih feministkinja stavlja u kategoriju „globalnog feminističkog stanovišta“. Takvo razumijevanje je vjerovatno posljedica činjenice da su tekstovi i izjave ovih grupa i lokalnih feminističkih autorki rijetko prevođeni ili razmatrani u svom originalnom obliku. U većini slučajeva, ovi tekstovi su se pojavljivali u zapadnim intelektualnim diskusijama kao reference prenesene iz nekog drugog teksta.⁶
Po mom mišljenju, analize lokalnih feministkinja povodom raspada Jugoslavije i ratova u vezi sa sukcesijom, predstavljale su prilično složen i dobro konceptualizovan poduhvat. Ali Hajden je u pravu kada kaže da se „rodni pristup“ suprotstavlja pristupu „genocidnog silovanja“ koji je na silovanja muslimanskih žena u Bosni gledao kao na jedinstven istorijski fenomen, kao na „ratnu operaciju silovanja“ koju su vodili Srbi protiv muslimanskih i hrvatskih žena i u kojima je silovanje bilo poseban oblik ne samo rata, već i genocida.
Takav stav su prvo razvile i iznosile lokalne grupe – kao što Hajden ispravno ukazuje citirajući Dubravku Žarkov – u saradnji sa nacionalističkim vladama i kontrolisanim medijima u kojima su izvještaji o seksualnom nasilju, istiniti ili ne, korišteni kao uobičajena propaganda.⁷ Takvo stanovište su usvojili i slijedili neki, ali nikako ne svi, zapadni stručnjaci za feminizam.⁸
Posebno se istakla američka profesorica prava, Ketrin Mekinon (MacKinnon), uključivši se u žestoku političku podjelu i debate među lokalnim intelektualcima, zauzimajući aktivnu nacionalističku poziciju.⁹ „Genocidna“ koncepcija koja je preovladavala na lokalnom planu i koju je Ketrin Mekinon teorijski i politički podržavala u internacionalnim krugovima, i danas odjekuje u lokalnim debatama. I dalje se vode diskusije o „stvarnom karakteru“ masovnih silovanja u Bosni, pri čemu jedan hrvatski novinar, kojeg su informisali lokalni partneri Mekinonove u Hrvatskoj, uvodi ideju „genocida rađanjem“ kao jedino prihvatljivog razumijevanja ovih „jedinstvenih zločina“.¹⁰
Prema ovoj koncepciji, Srbi su silovali s namjerom da bosanske i hrvatske žene učine trudnim i natjeraju ih da rađaju „male četnike“,¹¹ s krajnjom namjerom da unište muslimanske i hrvatske etničke grupe u Bosni. Moj odgovor je da ideja „genocida rađanjem“ preuzima i podržava rasističku ideologiju, jer prihvata da se nacija ili etnička grupa mogu uništiti putem rađanja, to jest, razblaživanjem „etničke krvi“.
Za vrijeme NATO bombardovanja Jugoslavije i egzodusa kosovskih Albanaca u susjedne zemlje, slične poruke su počele da idu u svijet: Srbi siluju da bi razorili duh hrabrih boraca Kosovske oslobodilačke armije.¹² Ženska tijela, pojedinačno mučena i u bolu, pretvarana su u nacionalne simbole i predstavljana kao simbolična ratna polja u kojima su otjelotvorene nacionalne vrijednosti.
Feministički diskurs dovodi u pitanje spajanje roda sa etnicitetom, što se u nacionalističkoj retorici dešava putem homogenizujuće i hegemonističke prakse. Na uvid Džudit Batler (Butler) da je pol uvijek rodno definisan,¹³ ja bih htjela da dodam da kada žene postanu žrtve u nacionalističkim ratovima, rod se etnificira odnosno podređuje etničkom čak i prije nego što postane „autonomni“ govor.
Feministički diskurs o rodu ruši građevinu jednostavne podjele na „agresore i žrtve“, na „naša prava“ i „njihove greške“, ruši razlike predstavljene kao nesavladive i ruši sva ostala ograničenja koja se izmišljaju da bi se ratovi mogli voditi. Moja hipoteza je da se militarizovani patrijarhat i etno-nacionalizmi međusobno preklapaju i da su u ovim ratovima isprepleteni u samom korijenu nasilja.
Ova mješavina etničkih i rodnih predodžbi, simbola i slika, proizvela je ekstremno nasilje i nasilna ponašanja, posebno u smislu seksualizacije ratnog nasilja. Muškarci svih etničkih grupa, pretvoreni u vojnike i naučeni, u patrijarhalnim institucijama, da „grade“ i „brane“ naciju, postaju skloni silovanju.¹⁴ Pitanje na koje treba odgovoriti jeste: kako se seksualna želja investira u konstrukcije etničkog i nacionalističkog, kako se „kolektivizuje“ i pretvara u ratno nasilje?
Indijski antropolog Vina Das (Das), koja je proučavala nasilje u vezi sa sukobima između etničkih i religioznih grupa, od vremena podjele Indije, tvrdi da već i zamišljanje nacionalističkih projekata uključuje prisvajanje ženskih tijela kao objekata „koji se mogu brutalno ispisati i tako pretvoriti u uspomenu za budućnost“.¹⁵
Preveličavanje slike nacije putem ikona, retorike i mitologije, izvlači svoju energiju iz slika uvećane, patrijarhalno predstavljene muške seksualnosti. Kada se razlika između „uvećanih slika“ nacije i slika žene razluči, i kada „… nacija postane uvećana slika voljenog i obožavanog u apstraktnom vidu, postaje moguće nanositi bilo koju vrstu nasilja onima koji se ovome suprotstavljaju ili koji stvaraju kontraslike, takođe uvećane“.¹⁶ Ukratko, želja za nacionalizmom može se lako pretvoriti u seksualno nasilje, ženska tijela u objekte i apstrakciju, a njihov bol i patnja ignorisati.
Ovaj prikaz Vine Das, možda preteran, ali ispunjen smislom, o nasilju nad ženom tokom dijeljenja Indije i to sa obje strane – i indijske i pakistanske – završava ovim zaključkom: „… ako su muškarci izašli iz stege kolonijalnog jarma kao nezavisni građani jedne nezavisne nacije, izašli su iz njega kao čudovišta“.¹⁷
Na ovom mjestu bi možda bilo korisno sjetiti se istorije bivše Jugoslavije i događaja koji ilustruju rodnu dimenziju intenziviranja etničkih konflikata i izazivanja nasilja. Između „početaka“, „obarača“ ili „simptoma“ niza ratova koji, evo, traju već čitavu deceniju, vrijeme kao da je pomutilo stvari.
Negdje između 1986. i 1987. godine, u već poremećenim i uznemirujućim, ali još uvijek ne i nasilnim odnosima između „uže Srbije“ i Kosova (koje je tada još uvijek bilo jugoslavenska pokrajina s političkom autonomijom unutar Srbije), moralno paničarenje uskovitlano je u Beogradu zbog „široko rasprostranjenih“ silovanja srpskih žena od strane Albanaca, među njima i pravoslavnih kaluđerica.
Navodna silovanja objašnjavana su kao pokušaj Albanaca da terorišu i otjeraju Srbe sa Kosova. Akcenat je odmah stavljen na etničku dimenziju ovih silovanja, činjenice su zanemarivane i brojevi preuveličavani. Mada je relativno brzo bilo dokazano da je kosovska policija zabilježila samo jedno silovanje srpske žene od strane albanskog muškarca, a neka kasnija istraživanja su dokazala da silovanja na Kosovu praktično nisu prelazila etničke linije, navodna međuetnička silovanja doprinijela su stvaranju straha i postavljanju osnove buduće kulture terora.
Da bi stvari bile još gore, dva albanska lidera iz „stare komunističke garde“ izjavila su da je bilo sasvim prirodno da mladi Albanci traže zadovoljenje od srpskih žena. To se dogodilo, tvrdili su oni, zbog dobro poznate čednosti albanskih žena i činjenice da albanska kultura zabranjuje seksualne odnose van braka. Feministkinje iz Slovenije i Srbije već su tada zahtijevale da zločin silovanja, kao najgori oblik nasilja nad ženom, ne bude uplitan u etničke svađe, sukobe i prepucavanja. Ali, naravno, niko ih nije slušao.
Sa nacionalističkim političarima koji su došli na vlast širom Jugoslavije preko izbora održanih devedesetih godina, ženska tijela postala su svačija stvar. Ona su bila objekti tražnje, projekcija i restrikcija. Poslije izbora, žene su skoro nestale iz nacionalnih parlamenata gdje su ranije činile između 16 i 30 odsto ukupnog broja. Mnoga ženska prava, uključujući legalne i bezbjedne abortuse, dovedena su u pitanje, žene su korištene u nacionalističkoj propagandi i, najzad, sve strane u sukobu počele su da praktikuju silovanja i ostale oblike seksualnog nasilja – mada ne sve u istom stepenu, što je svakako značajna razlika, i politički i pravno.
U ratovima, žene su mučene i zlostavljane na mnoge različite načine; sistematski su silovane, serijski silovane, držane kao roblje, tijela su im na policijskim punktovima pretraživali muški članovi raznih milicija, eksploatisane su putem prostitucije ili su primoravane da se prostituišu tako što im je to ostavljano kao jedini način da prežive. Čak su i vojnici Ujedinjenih nacija u Bosni odlazili u ratne javne kuće.
Bosanska islamska zajednica proglašavala je silovane žene „šehidama“ – ratnicama svetog rata. Srpska pravoslavna i hrvatska katolička crkva apelovale su na žene da rađaju što više srpske odnosno hrvatske djece. Crkve su tretirale žene kao demografske rezerviste. Pravoslavna i katolička crkva su izdavale dramatična upozorenja da su nacionalne stope rađanja u obje nacije među najnižima u svijetu i da obema nacijama prijeti opasnost da postanu „manjine u svojim sopstvenim zemljama“. Države su snažno podržavale ovakva stanovišta.
U patrijarhalnoj konstrukciji roda, ženina prvenstvena uloga je biološka reprodukcija porodice i nacije. U svojoj ideološkoj definiciji ženskog – djevičanstvo, čednost, čast žene i njene porodice – ubrajaju se u najviše „vrijednosti“. A njena čednost postaje svačiji posao – kako branilaca, tako i agresora. Samo naizgled je paradoks što su upravo te vrijednosti – kultura, tradicija, čast, ženina čednost – koje brane ratnici-nacionalisti (od modernog nihilizma i globalizacije), one iste vrijednosti koje oni tako spremno napadaju i uništavaju kada pripadaju drugima i različitima, bilo po rodu bilo po etničkoj pripadnosti.
Tragične posljedice za ženu u takvim militarizovanim, patrijarhalnim kulturama šire se i izvan bojnog polja. Za vrijeme rata na Kosovu, u jednom članku u magazinu New York Times¹⁸ pisano je o sramu kosovskih žena, njihovom strahu od odbacivanja i isključenja ako se sazna da su bile podvrgnute silovanju. Značaj patrijarhalne muževnosti i porodične časti ilustruje izjava jednog albanskog muškarca koji je rekao da bi se razveo od svoje mlade žene čak i kad bi imali dvadesetoro djece. Neke žene su govorile da bi radije umrle nego da budu silovane.¹⁹
Mada ničega tako strašnog, kao što su „ubijanja radi odbrane časti“,²⁰ kakva se sreću na Bliskom istoku, nije bilo u Bosni i na Kosovu, stvorena je tradicionalna slika „orijentalnog“ društva u kojem je čast porodice i muškaraca jedina snaga koja pokreće događaje. Stvarna politička pozadina i odnos snaga iskrivljen je takvim prikazivanjem događaja koji možda nisu ni tako rasprostranjeni, a često nisu ni istiniti.
Dok smo radile sa bosanskim izbjeglicama u Zagrebu, imale smo priliku da budemo svjedoci slučajeva gdje je ženama trebalo jako dugo da kažu šta im se „još“ dogodilo za vrijeme rata, jer je trauma silovanja obično vrlo duboka, a okolina se doživljavala kao neprijateljska i prijeteća.
Međutim, isto tako znam za slučajeve gdje su žene govorile o tome samouvjereno, dok su muž i djeca dobro znali šta se dogodilo i pokazivali su duboku tugu i saosjećanje za ženu čineći sve da joj pomognu da prevaziđe posljedice tog iskustva.
U svakom slučaju, skoro svako, i to s pravom, zaključuje da žene kao žrtve seksualnog ratnog nasilja pate dvostruko: prvo, podnose torturu silovanja, a zatim stavove patrijarhalnog okruženja. Smatram da tu postoji i treća dimenzija, a ona se sastoji u tome kako se ova silovanja predstavljaju i priznaju.
U bivšoj Jugoslaviji (a vjerovatno i drugdje) čim se silovanje prijavi, počinju osporavanja u vezi sa njegovim karakterom, činjenicama, okolnostima i brojem. U početku, država ili neka politička grupa koja predstavlja državu, karakterisala je silovanja kao „genocidna“, preterujući pritom u brojevima.²¹
Na primjer, hrvatska strana je 1992. godine tvrdila da je bilo 10.000 žrtava silovanja u Hrvatskoj. Državna komisija Bosne i Hercegovine za prikupljanje podataka o ratnim zločinima iznijela je 1992. godine cifru od 50.000 do 60.000 žrtava. Neke „patriotske“ ženske grupe koristile su brojku od 120.000 silovanih žena u Bosni i Hrvatskoj. Sve ove „činjenice“ jedva su dočekivane uz želju da se „pomogne“, a ponekad su brojke i dalje uvećavane od strane raznih faktora iz inostranstva. Lično je Ketrin Mekinon bila umiješana u iznošenje ovih, preko svake mjere naduvanih cifara prezentiranih uz etnički obojena tumačenja.²²
Postoji jedna popularna izreka koja kaže da vijesti sa Balkana treba provjeravati, ne dva puta, nego tri puta. Pojam stereotipskih „kulturnih razlika“ stvoren je i zapečaćen preko naizgled razumnog apela za objektivnošću i pouzdanošću.
Problem se, po mom mišljenju, ponovo pojavljuje kada pitamo kako to da je toliko intelektualaca sa Zapada, vaspitavanih na tradicijama i u duhu „objektivnosti“ i „racionalnosti“ upalo u ovu „balkansku neracionalnu zbrku“?
Sljedeća faza ratne propagande kojoj se daju tonovi obojeni rodnošću bio je „protivudar“ sa strane koja je navodno bila neopravdano optužena, a to su u ovom slučaju bili Srbi. Kada su prvi „realistični“ podaci počeli da se pojavljuju, Srbi i njihovi međunarodni podržavaoci počeli su da brane „srpsku stvar“. Upirući prstom u ove preterane cifre, oni su gurnuli lavinu u suprotnom smjeru tvrdeći da se ništa zaista ozbiljno nije ni desilo. Silovano je samo „nekoliko hiljada“ žena. „Međunarodna zavjera protiv Srbije“ bila je kriva za sve.
Često, tokom ove treće upotrebe „ženskih tijela kao bojnog polja“, što bi rekla Suzan Braunmiler (Brownmiller), bila sam u stvari zadovoljna što su žene izbjeglice posljednje saznavale o ovim „ratovima interpretacija“, koji su djelovali kao još jedna dimenzija ponižavanja žena, krećući se od preterivanja do osporavanja.²³
Ono s čim se zaista manipuliše, što je predmet nadmetanja, ono što je postalo instrument nacionalističkog, političkog ili sličnog ratovanja i koristi se za „čisto profesionalne“ (novinarske) ciljeve, su ženska tijela u bolu.
Budući da su silovanja i ostali vidovi nasilja protiv žena tako usko isprepleteni sa kategorijama nacije i etniciteta, mogla su biti prepoznavana kao ratna strategija, uključivana u optužnice kao ratni zločini i sudski kažnjavana, ukratko uzimana u obzir – samo pod uslovom da se pojavljuju u velikim brojevima (ma šta to „veliko“ značilo), ako predstavljaju „sistematske“ pojave i ako se „slijedi određeni obrazac“, predstavljajući dokaze da je bilo genocida i etničkog čišćenja.
Ali čak i tada, kad su počinioci dovedeni pred sud, na ženama je da pokazuju, tvrde i dokazima potkrepljuju ove zločine. Mediji predstavljaju važno sredstvo ovakvog predstavljanja. Mnogo puta je rečeno da su mediji, posebno zbog rastućeg broja žena novinarki i ženskih pokreta za ljudska prava, odigrali kritičnu ulogu u tome da u ratovima u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi, prvi put u istoriji, ratna silovanja nisu prošla nezapaženo, niti gurnuta pod tepih.
Uprkos tome, ne smije se zaboraviti da mediji imaju sopstvenu logiku. Bez obzira da li je njihov motiv komercijalne prirode, ili je to dobra priča, ili saosjećanje i pravda, to je pitanje za diskusiju.²⁴
Voljela bih da istaknem nešto drugo. Zapadni mediji odražavaju (ili kreiraju) posebnu sliku ovih „dalekih događanja“ koja se dešavaju na Ne-Zapadu. Čak i ako se to dešava u dijelu Evrope, to se istovremeno tretira kao nešto što je „blizu“ i „slično nama“ i nešto „daleko“ – različito od „nas“.
Oba ranije pomenuta članka u magazinu New York Times o nesretnoj sudbini žena u arapskom svijetu i o silovanim kosovskim ženama, predstavljaju situaciju žena u tim dijelovima svijeta kao nešto toliko neuobičajeno, toliko drukčije, toliko egzotično, kao da se ništa slično ne bi moglo ni zamisliti na Zapadu.
Predstavljanje pojava kao izuzetnih jeste način da se stvore kulturne razlike kojima još uvijek ne znamo kako da pristupimo: da li da ih poštujemo i gajimo, budući da predstavljaju različitost, ili da ih osporavamo i suprotstavimo im se, budući da mogu da predstavljaju povrede univerzalnih ljudskih prava.
Ponekad se pitam – ne pokušavajući da umanjim težinu situacije u kojoj se žene nalaze – ili da osporim da društvene, legalne i kulturne razlike mogu da ugroze život – čime je takozvani Zapad toliko šokiran? Da li je situacija žena na Kosovu ili u Bosni zaista toliko drugačija od situacije žena u SAD ili u Zapadnoj Evropi?
Koliko je godina prošlo otkad su silovane žene dobile mogućnost da uđu u bilo koji američki ili zapadnoevropski sud i svjedoče o tome da su bile silovane, a da pritom ne budu izložene prijetnji i ne osjećaju stid? Da ih ne pitaju koliko im je bila kratka suknja ili šta su radile na ulici u to doba? I da ne strahuju da će ih njihov muž, mladić ili čak i porodica odbaciti, posebno ako ne potiču iz bijele srednje klase, nego su, recimo, Portorikanke.
Među feministkinjama je prihvaćeno shvatanje da su pisanje Suzan Braunmiler u knjizi Protiv naše volje i snažni feministički pokret koji se oformio u kontekstu ljudskih prava žene promijenili gledanja na silovanje, njegovu društvenu karakterizaciju i legalne načine borbe protiv njega.²⁵ Ali ovo pokazuje da je taj različiti pristup prihvaćen tek posljednjih dvadesetak ili manje godina i da i dalje ostaje pitanje: koliko je žena imalo koristi od toga?
Samo smo ovlaš dotakli pitanje dubokih korijena muškog nasilja nad ženama u domaćem okruženju, na ulici, u kancelarijama, u medijima, i posebno smo se zadržali na načinima kojima se ovo nasilje vrši u ratu. Feminističke teorije su svakako doprinijele razumijevanju ovih korijena i traženju načina suprotstavljanja.
Njemačka istoričarka Mehtild Rumpf (Rumpf) tvrdi da je državni monopol nad nasiljem, kako su ga definisali Veber (Weber) i drugi klasični teoretičari države, od početka predstavljao samo mit, jer je nasilje prisutno i u porodičnim odnosima i u rodnim odnosima.²⁶ Putem patrijarhalnog braka i porodičnih struktura, koji se od perioda Prosvjećenosti smatraju civilizovanim institucijama, nasilje ostaje strukturalno ugrađeno u društvo: „U monopolisanom nasilju (od strane države) svakodnevno patrijarhalno nasilje se nastavilo“, kaže Rumpf.
Karol Pejtmen (Pateman), slično ovome, ističe da polni ugovor između muškarca i žene koji, prema njoj, prethodi patrijarhalnom ugovoru kako ga vide Hobs (Hobbes), Lok (Locke) i Ruso (Rousseau), daje „bratstvu“ muškaraca pravo da ima jednak seksualni pristup i ženama i seksu“.²⁷ Prema tome, ne dolazi sve nasilje od države. Niti, pak, ovo svo dolazi od kulture.
Nasilje koje pokreću i organizuju državni akteri – oni čiji je politički projekt da „zamišljaju“ državu ili naciju – u kombinaciji sa društveno-patrijarhalnim nasiljem, treba da budu smatrani odgovornim za rodno-specifične forme ratnog nasilja, čak i na „divljem Balkanu“.
Pred ženama je još dug put do postizanja punog prava građanstva i jednakosti. U slučaju bivše Jugoslavije, potpuno prihvatam sugestiju Džeklin Kok iz Južne Afrike: „Mijenjanje rodnih odnosa predstavlja jedan od najvažnijih zadataka u cilju smanjivanja rizika od rata u budućnosti“.²⁸
Ali „odnosi koji se tiču roda“ nisu prost derivat „kulturnih specifičnosti“. Oni su fundamentalni dio odnosa snaga u većini postojećih društava i onih koja su postojala kroz istoriju, tesno povezani i isprepleteni sa svim odnosima snaga u društvu, uključujući i ekonomske i političke odnose.
„Zapadni pristup“, svejedno da li se ispoljava kroz djelovanje „sestara spremnih da pomognu“, ili „dobronamjernih“ medija – ne pomaže ako se standardi spuštaju ispod nivoa ozbiljnih političkih i teorijskih debata koje su vođene kada je na samom Zapadu razmatrano nasilje protiv žena i ako se pri tome nastavi sa insistiranjem na „kulturnim razlikama“.
—
Napomene
1. Jacklyn Cock, Colonies and Cadres: War & Gender in South Africa (Cape Town: Oxford University Press, 1991), str. x.
2. Helke Sander, Barbara Johr (ur.), Befreier und Befreite: Krieg, Vergewaltigung, Kinder (München: Verlag Antje Kunstmann, 1992).
3. Autorke pruľaju dokaze da je za vrijeme prvih mjeseci poslije ulaska saveznika u Berlin, sedamdeset odsto stanovnica ovog grada bilo silovano. Većina počinilaca bila je iz Crvene armije, ali su silovanja vršili i američki, francuski i britanski vojnici.
4. Rada Borić (ur.), Centar za žene žrtve rata: Zbornik (Zagreb: CŽŽR, Ženska infoteka, 1994), str. 43.
5. Robert M. Hayden, „Rape and Rape Avoidance in Ethno-National Conflicts: Sexual Violence in Liminalized States“, American Anthropologist, vol. 102, br. 1 (Washington, 2000), str. 27–41.
6. Nekoliko ponovo izdatih dokumenata u Zborniku (vidi napomenu 4) ističe da se naš glavni zahtjev odnosi na odbacivanje interpretacija i nacionalističke zloupotrebe brojki i podataka o maltretiranim ženama prije „nego što se sve završi“ i ne dobije potpuna slika onoga što se dogodilo između zaraćenih strana. Naglasak se stavlja na potrebu da se nastavi sa proučavanjem i istraživanjem konkretnih okolnosti u kojima su se zbili ovi događaji.
7. Hayden, isto.
8. Vidi: Beverly Allen, Rape Warfare: The Hidden Genocide in Bosnia-Herzegovina and Croatia (Minneapolis: University of Minnesota Press, 1996); Catherine MacKinnon, „Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide“, Ms., jul–avgust 1993, str. 24–30; Catherine MacKinnon, „Rape, Genocide and Women’s Human Rights“, Harvard Women’s Law Journal, vol. 17, proljeće 1994, str. 5–16.
9. Vesna Kesić, „A Response to Catherine MacKinnon’s Article ‘Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide’“, Hastings Women’s Law Journal, vol. 5, br. 2, ljeto 1994 (University of California), str. 267–280.
10. Mirko Petrić, „O povijesnom revizionizmu Vesne Kesić“, Zarez, II/45–46 (Zagreb, 2000), str. 52; Petrić, „O feminizmu i nacionalizmu“, Zarez, III/49, 2001, str. 44–45; Vesna Kesić, „Ideologizacija tuđe patnje“, Zarez, III/47 (Zagreb, 2001), str. 52; Vesna Kesić, „Od vještica iz Rija do povijesnih revizionistica“, Zarez, III/49, 2001, str. 44–45.
11. Četnik je istorijski termin za pripadnika srpskih paravojnih formacija koji datira iz vremena Osmanske imperije i koristio se za zvanične jedinice Draže Mihailovića za vrijeme Drugog svjetskog rata.
12. Elisabeth Bumiller, „Deny Rape or Be Hated: Kosovo Victim’s Choice“, The New York Times, 22. juni 1999.
13. Judith Butler, Gender Trouble: Feminism and the Subversion of Identity (London: Routledge, 1990), str. 6–7, 109–111.
14. Ovo, naravno, ne znači da svi vojnici vrše silovanja. Seksualna zlostavljanja, mada su prvenstveno usmjerena ka onima koji se razlikuju etnički i religijski, dešavaju se tokom rata i u okviru iste etničke grupe, i vrše ih borci za slobodu ili fundamentalisti svih tipova (na primjer, danas u Alžiru), kao i u rodno mješovitim vojnim jedinicama (slučajevi silovanja među američkim vojnicima tokom Zalivskog rata).
15. Veena Das, „Language and Body: Transactions in the Construction of Pain“, u: Social Suffering, ur. A. Kleinman, V. Das, M. Lock (Berkeley: University of California Press, 1997), str. 67–91.
16. Isto, str. 74.
17. Isto, str. 86.
18. Vidi napomenu 12.
19. Ovo nije uobičajeni zaključak za slučajeve „civilnog“ silovanja. Žene obično izražavaju radost što su preživjele, bez obzira koliko su ozbiljne fizičke i psihološke posljedice, čak i kada je ovo poremetilo njihove živote na duži rok.
20. Douglas Jehl, „Arab Honor’s Price: A Woman’s Blood“, The New York Times, 20. juni 1999.
21. Neke od ovih brojki objavljene su kao zvanični podaci dok su neke dali zvaničnici u nezvaničnim okolnostima, na primjer, u razgovoru sa medijima; neke su dobijene iz nezvaničnih izvora, kao što su ženske ili druge grupe koje su tesno sarađivale sa vladama ili koje su bile rukovođene patriotskim ili nacionalističkim motivima. Međutim, zabuna oko brojki bila je ogromna. Centar za žene žrtve rata, feministička grupa iz Zagreba koja je objavila da je nezavisna i koja je vodila nenacionalističku politiku, navela je u svom osnivačkom aktu, „Pismu o namjerama“, iz novembra 1992. godine sljedeće: „Podatke o silovanim ženama trebalo bi sabrati na jednom mjestu i propisno obraditi samo kad ‘sve to’ (to jest, ratovi) budu završeni i to se mora učiniti pod nadzorom međunarodnih eksperata. Do tada, svaku upotrebu neprovjerenih brojki i podataka treba smatrati manipulacijom koja šteti ženama.“ (Zbornik, 1994, str. 121.)
22. Vesna Kesić, „A Response to Catherine MacKinnon’s Article ‘Turning Rape into Pornography: Postmodern Genocide’“, Hastings Women’s Law Journal, vol. 5, br. 2, ljeto 1994, str. 276–277.
23. Istražna misija Evropske zajednice, formirana 1992. godine, objavila je februara 1993. godine, kao procjenu, brojku od 20.000 silovanih žena. Stručna komisija Ujedinjenih nacija prikupila je preko 4.500 izvještaja o silovanju i ostalim seksualnim zlostavljanjima, ali nisu svi sadržali podjednaku količinu dokaza. Putem ekstrapolacije, došlo se do cifre od nešto više od 12.000 žrtava silovanja i seksualnih napada. M. Cherif Bassiouni, bivši predsjednik Komisije, tvrdi da su nalazi Komisije koje je objavila misija Evropske zajednice 1993. godine „potvrdili vjerodostojnost procjene od 20.000 slučajeva silovanja i seksualnog nasilja“. Komisija Ujedinjenih nacija takođe je ocijenila da su „veliku većinu prijavljenih žrtava činile bosanske Muslimanke“. Drugu najveću grupu čine lica nepoznate etničke pripadnosti. U trećoj grupi su bosanski Srbi, za kojima slijede Hrvati. (M. Cherif Bassiouni & Marcia McCormick, „Sexual Violence: An Invisible Weapon of War in the Former Yugoslavia“, Occasional Paper br. 1, International Human Rights Law Institute, DePaul University College of Law, 1996, str. 44, 10–11.)
24. Da i ne pominjemo već notorno, ali ne tako daleko od istine, realističko novinarsko pitanje: „Ima li ovdje neko ko je bio silovan, a govori engleski?“
25. Susan Brownmiller, Against Our Will: Men, Women and Rape (New York: Simon & Schuster, 1975).
26. Mechtild Rumpf, „Staatliches Gewaltmonopol, nationale Souveränität und Krieg: Einige Aspekte des ‘männlichen Zivilisationsprozesses’“, L’Homme. Zeitschrift für feministische Geschichtswissenschaft, „Krieg“, 3. Jg., Heft 1 (Wien: Böhlau Verlag, 1992), str. 8–10.
27. Carole Pateman, The Sexual Contract (Stanford, California: Stanford University Press, 1988), pogl. 1.
28. Vidi napomenu 1, str. x.
(Academia)