Iz ovog MANIFESTA eliminirali smo svu ljubaznost iz svog stava. Beskorisno je pokušavati bilo kakvu raspravu s predstavnicima današnje katalonske kulture, koja je umjetnički negativna, mada učinkovita u drugim aspektima. Kompromis i korektnost vode u rastopljena i jadna stanja zbunjenosti pred svim vrijednostima, u najzagušljivija duhovna ozračja, pod najpogubnije utjecaje. Za primjer: La Nova Revista
Nasilno neprijateljstvo, pak, jasno locira vrijednosti i pozicije, te stvara higijenično stanje uma.
ELIMINIRALI SMO svo rezonovanje
Postoji ogromna bibliografija i sva stremljenja umjetnika današnjice da to sve nadomjeste
ELIMINIRALI SMO svu literaturu
ELIMINIRALI SMO svu poeziju
ELIMINIRALI SMO svu filozofiju nauštrb svojih ideja
OGRANIČAVAMO SE na najobjektivnije popise činjenica
OGRANIČAVAMO SE na ukazivanje na groteskni i ekstremno tužni spektakl današnje katalonske inteligencije, zatvorene u atmosferi isključivosti i gnjilosti.
UPOZORAVAMO one još uvijek nekontaminirane na rizik od infekcije. U pitanju je stvar stroge duhovne asepse.
MI ZNAMO da nećemo reći ništa novo. Sigurno smo, pak, da to jeste osnova za sve novo što trenutno postoji i sve novo što bi tek moglo biti stvoreno.
MI ŽIVIMO u novom dobu nepredviđenog pjesničkog intenziteta.
MEHANIZACIJA je revolucionarizirala svijet.
MEHANIZACIJA – antiteza okolnosno neophodnog futurizma – prouzročila je najdublju promjenu znanu čovječanstvu.
MNOŠTVO anonimnih – i anti-artističnih – surađuje u svakodnevnim pothvatima ka afirmaciji novog doba, još uvijek živeći u skladu sa svojim vlastitim vremenom.
POSTMAŠINISTIČKO STANJE UMA JE FORMIRANO
UMJETNICI današnjice su kreirali novu umjetnost u skladu s ovim stanjem uma. I u skladu sa svojom epohom.
OVDJE, PAK, LJUDI NASTAVLJAJU IDILIČNO VEGETIRATI
KULTURA današnje Katalonije je beskorisna za radosti našeg doba. Nema ništa opasnije, pogrešnije, izopačenije.
PITAMO KATALONSKE INTELEKTUALCE:
‘Od kakve vam je koristi bila Fondacija Bernat Metge, ako na kraju ne razaznajete Antičku Grčku od pseudo-klasičnih balerina?
OBZNANJUJEMO da su sportaši bliži duhu Grčke od naših intelektualaca
DODAJEMO NADALJE da je sportaš, slobodan od umjetničkih zamjedbi i sve erudicije, bliži i prigodniji doživljaju umjetnosti današnjice i poezije današnjice, od kratkovidnih intelektualaca, opterećenih negativnim treningom.
ZA NAS se Grčka nastavlja u numeričkoj preciznosti avionskog motora, u anti-artističkoj, anonimno napravljenoj engleskoj tkanini namjenjenoj za golf, u nagom izvođaču američke muzičke dvorane.
NAPOMINJEMO da je teatar prestao postojati za neke ljude i to gotovo za sve.
NAPOMINJEMO da svakodnevni koncerti, predavanja i predstave koje se zbivaju danas postaju polako sinonimnima sa zagušljivim ubitačno dosadnim mjestima.
NASUPROT TOME novi događaji intenzivne radosti i veselja, zahtjevaju pažnju mladosti danas
POSTOJI film.
POSTOJE boksački, ragbi, teniski i tereni za hiljadu ostalih sportova
POSTOJI popularna muzika današnjice, jazz i moderni ples,
POSTOJE motorne i aeronautične predstave
POSTOJE igre na plaži.
POSTOJE takmičenja ljepote na otvorenom.
POSTOJI modna predstava
POSTOJI goli izvođač pod električnim svjetlima muzičke dvorane.
POSTOJI moderna muzika
POSTOJI traka za trke motora
POSTOJE izložbe modernih umjetnika
POSTOJE štaviše, sjajni izumi i veličanstveni prekooceanski brodovi
POSTOJI arhitektura današnjice
POSTOJE oruđa, predmeti i namještaj trenutnog doba
POSTOJI moderna književnost
POSTOJE moderni pjesnici
POSTOJI moderni teatar
POSTOJI gramofon, što je jedna mala mašina
fotoaparat, što je još jedna mala mašina
POSTOJE tiskovine s ekstremno brzim informacijama naširoko
POSTOJE enciklopedije izvandredne erudicije
POSTOJI znanost u velikim povojima
POSTOJE dobro dokumentirane kritike vodilje
POSTOJE itd.,itd., itd.,
POSTOJI naposljetku, nepokretno uho nad malim oblačkom dima
OSUĐUJEMO sentimentalni utjecaj Guimerinih rasnih klišea
OSUĐUJEMO bolesnu sentimentalnost
serviranu od Orfea Catala svojim otrcanim repertoarom
popularnih pjesama prilagođenih i izopačenih
od strane ljudi bez ikakvog kapaciteta za muziku,
pa čak ni za originalnu kompoziciju.
(Mislimo optimistično na zbor Američkih Veseljaka.)
OSUĐUJEMO totalni manjak mladosti u našim mladima
OSUĐUJEMO totalni manjak odlučnosti i hrabrosti
OSUĐUJEMO strah od novih događaja, od riječi, od rizika blesavosti
OSUĐUJEMO tromost gnjile atmosfere klubova i ega pomiješanih s umjetnošću
OSUĐUJEMO potpunu nesvijest kritičara o umjetnosti današnjice i prošlosti
OSUĐUJEMO mlade ljude koji streme ponavljanju slikanja prošlosti
OSUĐUJEMO mlade ljude koji žele imitirati književnost prošlosti
OSUĐUJEMO staru, autentičnu arhitekturu
OSUĐUJEMO dekorativnu umjetnost, osim ako nije standardizirana
OSUĐUJEMO slikare krivih stabala
OSUĐUJEMO današnju katalonsku poeziju, načinjenu od ustajalih Maragalovih klišea.
OSUĐUJEMO umjetničke otrove namjenjene djeci
poput: Jordija (Za radost i razumijevanje,
djeci ništa nije prigodnije
od Rousseaua, Picassa, Chagalla…)
OSUĐUJEMO psihologiju malih curica koje pjevaju: ‘Roso, Roso…’
OSUĐUJEMO psihologiju malih dječaka koji pjevaju: ‘Roso, Roso…’
NA KRAJU, POSVEĆUJEMO SE VELIKIM UMJETNICIMA DANAŠNJICE, među najraznolikijim tendencijama i kategorijama:
PICASSO, GRIS, OZENFANT, CHIRICO, JOAN MIRO, LIPCHITZ, BRANCUSI, ARP, LE CORBUSIER, REVERDY, TRISTAN TZARA, PAUL ELUARD, LOUIS ARAGON, ROBER DESNOS, JEAN COCTEAU, GARCIA LORCA, STRAVINSKY, MARITAIN, RAYNAL, ZERVOS, ANDRE BRETON ITD. ITD.
Nousentizam, katalonski kulturni i politički pokret s početka 20. stoljeća stremio je najuopćenije rečeno stvaranju katalonske klasične kulture. Nousentisti su držali do sklada, klasične ljepote, umjerenosti i smatrali su se racionalnim katalonskim odgovorom na razne kaotične, pesimistične i radikalne ideje koje se već uvelike proklamiraju po Europi i otvaraju vrata sili izama, kako političkih, tako i umjetničkih. Ežen d’Ors, Josep Carner, Enric Prat de la Riba neki su od poznatih nousentista. 1923. godine Španijom diktira Miguel Primo de Rivera y Orbaneja, drugi markiz od Estelle, 22. grof sobremontea. Nakon vojnog puča i sam javnosti ispostavlja svoj manifest. Uz unutarnja neslaganja nousentista i nepovoljnost političke klime po katalonski kulturni intervencionizam projekt se gasi. Avangardni pokreti rapidno se šire kontinentom Futurizam, dada, halucinizam, ultraizam… Iskustvo Prvog svjetskog rata i svijest o veličini tehnološkog utjecaja na ljudski život zgusnuli su se i rasuli u pregršt radikalnih tumačenja umjetnosti novog doba, nove svijesti, novog čovjeka, različitih kritika tradicionalnih estetskih načela, proklamacija novih anti-načela.
Žuti, manifest Groc ili Katalonski anti-umjetnički manifest potpisali su u martu 1928. umjetnički kritičar Sebastia Gasch, književni kritičar Lluis Montanya i slikar Salvador Dali. Adresiran je na katalonsku inteligenciju, te na mlade Katalonce u novonastalom vremenu. Osuđuje se ustajalo stanje tradicionalnih i ‘pseudoklasicističkih’ obrazaca, te se u borbenom tonu brani prezent afirmirajući novo, mlado, mašinističko, postmašinističko i tako dalje i tako dalje. U žutom manifestu, koji to ime nosi prosto po boji papira na kojem je izvorno tiskan, suprotstavljaju se tradicija i modernost, lokalizam i univerzalizam. Tekst je kritika kaskanja katalonskog društva za trendovima ostatka Europe, te provokacija i slikovit napad na nasljedstvo nousentizma. U oštrom, navijački pjevnom tonu svoje proklamacije trio osuđuje prošlost i poziva mladost na aktivnu afirmaciju sve bržeg novog. Žuti manifest pisan je godinu dana i doživio je brojne prepravke, oduzimanja, dodavanja i korekcije. Ono što je kasnije smatrano eklekticizmom proklamovanog prije je bila stvar kompromisa koje su, prije svega Gasch i Dali bili spremni učiniti između sebe, a potom i s cenzorima na vlasti. Preinačivane su i liste autora kojima se trojac pred kraj teksta poklanja. Manifest groc, inicirao je po svemu sudeći, a najviše po preobrazbi kroz koju je prošao, Sebastia Gasch. Salvador Dali uključio se u proces u isti mah, te ga se uzima kao glavnog tvorca dokumenta. Ministarstvo kulture Katalonije, Fondacija Joan Miro i KRTU sektor – učinili su Žuti manifest temom serije događaja prilikom obilježavanja stotog rođendana Salvadora Dalija. U kuratorsvu Joana Minguea Batllorija. Kratko je, u samim počecima u izradu manifesta, bio uključen i Lorca. O vodećoj ulozi Dalija u sastavljanju proglasa saznajemo iz prepiske između njega i Gascha. Ona je ujedno i debela kronologija delikatnih preinaka prilikom izrade teksta, kao i prilikom cenzure vlasti, jer manifest nastaje za vrijeme diktature Miguela Prime de Riverae y Orbaneje, drugog markiza od Estelle, 22. grofa sobremontea.
Prva cenzurirana stavka u manifestu bila je rečenica: ‘Zahtijevamo od mladih ljudi Katalonije da žive u skladu sa svojim vremenom, pjevaju u skladu sa svojim vremenom i tako dalje.’ Za izbacivanje ove rečenice nije dokumentiran konkretan razlog. Druga se ticala izraza ‘Ne razlikujete (misli se na katalonsku inteligenciju) antičku Grčku od Aureae. Aurea de Sarra, tadašnja popularna katalonska plesačica dobila je time zaštitu od javne defamacije od de Rivere, 22. grofa of sobremontea. Preporuka cenzora je bila da umjesto njenog imena napišu samo moderni ples. Gasch je pronašao riješenje u ‘pseudo-klasična balerina’, računajući da će čitaocima biti vrlo jasno na koga se aludira. Kompromis je načinjen, a Dali je cenzuru nazvao ‘skandalozno čudesnom i grotesknom’. U prve dvije nedjelje marta 1928. manifest je poslan na adrese katalonske inteligencije. Nije primljen najbolje, mada postoji zapis o izjavi Ernesta Gimeneza Caballera, falangiste, nadrealiste, špansko Gabrielleom d’Anunzia, čovjeka sklonog hiperbolama, kako se radilo o ‘bombi u katalonskom književnom svijetu’.
Pisac Prudenci Bertrana bio je jedan od kritičara postulata Katalonskog anti-artističkog manifesta postavivši po izlasku teksta pitanje – je li smislenije pjevati o slavi predaka, mističnom svjetlu zore, čežnjama zaljubljenih ili o grebanju gramofonske igle, krvarenju iz nosa, nogomentoj lopti zarobljenoj u mreži. Dalijev odgovor bio je u skladu s prvom rečenicom manifesta, a glasio je: ‘Njegovo neznanje je bezgranično i potpuno strano našem shvaćanju stvari!’ U tekstu se spominju: La Nova Revista – Novi magazin, mjesečnik smatran listom za visoku kulturu. Izlazio je u Barceloni između 1927. i 1928. godine. Osnovao ga je Josep Maria JunoyBernat Metge – katalonski pjesnik, humanist iz 14. vijeka; Fondacija Bernat Metge je poznata po nizu izdanja prijevoda helenskih i latinskih klasika na katalonski jezik. Uz fondaciju istog imena veže se patronaža Fransesca Camboa – konzervativnog katalonskog političara toga vremena; Orfeo Catala – pjevačko društvo iz Barcelone, osnovano 1891. od strane Lluisa Milleta i Amadea Vivesa; Angel Guimera – katalonski pisac nominiran za Nobela. Poznat je po spoju romantičnih i realističkih elemenata. Smatra ga se glavnim predstavnikom takozvane katalonske Renaixencae kraja 19. stoljeća; Joan Maragall – španjolski i katalonski pjesnik, novinar i prevodilac. Modernist u književnosti; Jordi – primjer blesavog redikulr, uglavnom finog prema svima. Iskren, povjerljiv, simbol budale.
