Poglavlje IX
Odjeljak 123. Ako je čovjek u prirodnom stanju toliko slobodan kao što je rečeno; ako je apsolutni gospodar vlastite osobe i posjeda, jednak i najvećemu i nikome podređen, zašto će se odreći svoje slobode? Zašto će se odreći te vlasti i podvrgnuti se gospodstvu i kontroli bilo koje druge moći? Očigledan odgovor glasi da je, premda u prirodnom stanju ima takvo pravo, njegovo uživanje veoma neizvjesno i stalno izloženo nasrtajima drugih: jer, budući da su svi kraljevi jednako kao i on, da mu je svaki čovjek jednak i da se većina ne pridržava strogo pravičnosti i pravde, uživanje vlasništva koje ima u tom stanju veoma je nesigurno i nezaštićeno. Zbog toga je spreman napustiti stanje koje je, ma koliko slobodno, ispunjeno strahovima i neprekidnim opasnostima: i nije bez razloga što traži i spreman je pridružiti se društvu s drugima, koji su već ujedinjeni ili se žele ujediniti radi uzajamnog očuvanja svojih života, sloboda i imanja, što nazivam općim imenom vlasništvo.
Odjeljak 124. Velika i glavna svrha zbog koje se ljudi ujedinjuju u političke zajednice i podvrgavaju vlasti jeste, dakle, očuvanje njihovog vlasništva. Za to u prirodnom stanju nedostaje mnogo toga.
Prvo, nedostaje ustanovljen, utvrđen i poznat zakon, prihvaćen i priznat zajedničkom saglasnošću kao mjerilo ispravnog i pogrešnog i kao zajednička mjera za odlučivanje u svim njihovim sporovima: jer, premda je prirodni zakon jasan i razumljiv svim razumnim bićima, ljudi, budući pristrasni zbog vlastitih interesa, kao i neupućeni jer ga nisu proučavali, nisu skloni priznati ga kao zakon koji ih obavezuje kada ga treba primijeniti na njihove pojedinačne slučajeve.
Odjeljak 125. Drugo, u prirodnom stanju nedostaje poznat i nepristrasan sudija, ovlašten da sve sporove rješava u skladu s ustanovljenim zakonom: jer, budući da je svako u tom stanju istovremeno i sudija i izvršilac prirodnog zakona, ljudi su pristrasni prema sebi, pa ih strast i osveta u vlastitim slučajevima veoma lako odvedu predaleko i navedu da postupaju s previše žestine; kao što ih nemar i nezainteresiranost navode da budu previše popustljivi u slučajevima drugih ljudi.
Odjeljak 126. Treće, u prirodnom stanju često nedostaje moć koja bi poduprla i podržala presudu kada je ona ispravna i osigurala njezino propisno izvršenje. Oni koji su počinili neku nepravdu rijetko će propustiti, kada su to u stanju, silom održati svoju nepravdu; takav otpor kažnjavanje često čini opasnim, a nerijetko i pogubnim za one koji ga pokušavaju provesti.
Odjeljak 127. Tako su ljudi, uprkos svim povlasticama prirodnog stanja, u lošem položaju dok u njemu ostaju, pa su ubrzo prinuđeni pristupiti društvu. Otuda proizlazi da rijetko nalazimo da bilo koji broj ljudi neko vrijeme živi zajedno u takvom stanju. Nevolje kojima su u njemu izloženi zbog nepravilnog i neizvjesnog korištenja moći koju svaki čovjek ima da kažnjava prijestupe drugih navode ih da potraže utočište pod ustanovljenim zakonima vlasti i da u njima traže očuvanje svog vlasništva. Zbog toga se svaki čovjek tako spremno odriče svoje pojedinačne moći kažnjavanja kako bi je izvršavali samo oni koji su među njima za to imenovani i prema pravilima o kojima se zajednica, ili oni koje je ona za tu svrhu ovlastila, usaglase. U tome nalazimo izvorno pravo i nastanak i zakonodavne i izvršne vlasti, kao i samih vlasti i društava.
Odjeljak 128. Jer u prirodnom stanju, ne računajući slobodu koju ima da uživa u neškodljivim zadovoljstvima, čovjek posjeduje dvije moći.
Prva je da čini sve što smatra prikladnim radi očuvanja sebe i drugih, u granicama onoga što dopušta prirodni zakon: prema tom zakonu, koji je zajednički svima, on i sav ostatak čovječanstva čine jednu zajednicu, jedno društvo, različito od svih drugih stvorenja. I da nije pokvarenosti i poročnosti iskvarenih ljudi, ne bi bilo potrebe ni za čim drugim; ne bi postojala nužnost da se ljudi odvoje od te velike i prirodne zajednice i da se izričitim sporazumima udružuju u manje i odvojene zajednice.
Druga moć koju čovjek ima u prirodnom stanju jeste moć kažnjavanja zločina počinjenih protiv tog zakona. Obje te moći predaje kada se pridruži privatnom, ako ga tako mogu nazvati, ili posebnom političkom društvu i uključi se u neku političku zajednicu odvojenu od ostatka čovječanstva.
Odjeljak 129. Prvu moć, odnosno moć da čini sve što smatra prikladnim radi očuvanja sebe i ostatka čovječanstva, predaje kako bi bila uređena zakonima koje donosi društvo, u onoj mjeri u kojoj to zahtijeva očuvanje njega samog i ostatka tog društva; ti zakoni društva u mnogim stvarima ograničavaju slobodu koju je imao prema prirodnom zakonu.
Odjeljak 130. Drugo, moći kažnjavanja u potpunosti se odriče i svoju prirodnu snagu — koju je ranije, prema vlastitoj pojedinačnoj ovlasti, mogao upotrijebiti u izvršavanju prirodnog zakona onako kako je smatrao prikladnim — stavlja u službu izvršne vlasti društva, kako to njegov zakon bude zahtijevao: jer, budući da se sada nalazi u novom stanju, u kojem treba uživati mnoge koristi od rada, pomoći i društva drugih članova iste zajednice, kao i zaštitu njezine cjelokupne snage, mora se odreći i onolikog dijela svoje prirodne slobode da se sam brine o sebi koliko to budu zahtijevali dobro, napredak i sigurnost društva; što nije samo nužno nego i pravedno, budući da drugi članovi društva čine isto.
Odjeljak 131. Ali, premda ljudi, kada stupe u društvo, jednakost, slobodu i izvršnu moć koje su imali u prirodnom stanju predaju u ruke društva kako bi zakonodavna vlast njima raspolagala onoliko koliko to zahtijeva dobro društva, ipak, budući da svako to čini samo s namjerom da bolje očuva sebe, svoju slobodu i vlasništvo — jer se ni za jedno razumno biće ne može pretpostaviti da mijenja svoje stanje s namjerom da dospije u gore — moć društva, odnosno zakonodavne vlasti koju su ljudi ustanovili, nikada se ne može protezati dalje od zajedničkog dobra, nego je dužna zaštititi svačije vlasništvo otklanjajući ona tri prethodno spomenuta nedostatka zbog kojih je prirodno stanje bilo toliko nesigurno i neugodno. Stoga je svako ko posjeduje zakonodavnu ili vrhovnu vlast u bilo kojoj političkoj zajednici dužan vladati prema ustanovljenim i trajnim zakonima, koji su objavljeni i poznati narodu, a ne prema prigodnim dekretima; putem nepristrasnih i pravičnih sudija, koji sporove trebaju rješavati prema tim zakonima; te upotrebljavati snagu zajednice u zemlji samo za izvršavanje takvih zakona, a u inozemstvu za sprečavanje ili ispravljanje povreda koje dolaze izvana i zaštitu zajednice od upada i invazije. Sve to ne smije biti usmjereno ni prema kakvoj drugoj svrsi osim prema miru, sigurnosti i javnom dobru naroda.
Izvor: John Locke, „Of the Ends of Political Society and Government“, poglavlje IX, odjeljci 123–131, u djelu Second Treatise of Government, prvi put objavljenom 1689. godine. Prevedeno prema engleskom tekstu dostupnom u izdanju Project Gutenberg.
