Aristotel: Politika III

Onomu tko ο državnome poretku hoće istražiti, i koji je svaki pojedini i kakav, prvo je nuždno razvidjeti ο državi: što je napokon država? Jer ο tome se sada prepiru, pa jedni kažu kako je država izvršila neku činidbu¹, a drugi pak ne država, nego vladavina malobrojnih ili samosilnik.

Vidimo kako je sav posao državnika i zakonodavca oko države, dok je državni poredak nekakav raspored stanovnika države. Kako je država jedna od složevina, kao i bilo koja druga cjelina sastavljena od mnogih dijelova, bjelodano je da prvo treba istražiti ο građaninu. Jer država je neko mnoštvo građana.

Valja dakle razmotriti koga treba nazivati građaninom i tko je građanin. Naime, i ο građaninu često se spori. Jer svi se ne slažu oko toga tko je građanin. Naime, onaj tko je građanin u pučkoj vladavini² često nije građanin u vladavini malobrojnih³.

Ostavimo dakle po strani one što su nekako drukčije došli do toga imena, kao oni koji su postali građanima. Građanin ne postaje građanin time što negdje stanuje (jer i naselci⁴ i robovi dijele s ostalima zajedničko kućište), niti pak tko od onih što imaju pravo da se spore i pojavljuju pred sudom (jer to pripada i onima koji sudjeluju u zajedništvu na temelju ugovora [i jer dotično i tima pripada]; često pak naselci ni u tome potpuno ne sudjeluju, nego moraju uzeti zastupnika, tako te nekako nesavršeno sudjeluju u tome zajedništvu), nego kao što ο djeci, zbog nedoraslosti još neupisanoj u građane, i starcima, oslobođenim dužnosti, treba reći da su nekako građani, ali ne naprosto, nego dodavši kako jedni nisu još punoljetni dok su drugi već prestarjeli ili štogod drugo (naime, nije važno točno što, jer je rečeno jasno).

Tražimo naime građanina naprosto i koji nema nikakva takvog ograničenja koje bi trebalo ispravke, jer bismo inače to isto morali postavljati i rješavati i ο izopćenicima i prognanicima⁵. Građanin naprosto ne određuje se točnije ničim drugim nego sudioništvom u sudstvu i vlasti⁶.

A neke od služba u vlasti razlučene su prema vremenu, tako pa tê uopće nitko ne može dvaput obnašati, druge pak samo na određene rokove, dok je u nekih vrijeme neograničeno, kao u suca i skupštinara. Možda bi tkogod zaista rekao kako ti nisu nikakvi vladatelji, niti svojom službom sudjeluju u vlasti. Pa ipak bi bilo smiješno nijekati vlast samim vrhovnicima⁷. Ali to nije važno. Jer riječ je ο nazivku; budući je bez imena ono što je zajedničko i sucu i skupštinaru, kako treba to oboje nazvati? Neka to poradi odredbe bude neodređena vlast⁸. Dakle, kao građane određujemo one koji u tome sudjeluju.

To bi dakle bila odredba gotovo najprikladnija za sve one koji se nazivaju građanima. Ne smije se zaboraviti da među stvarima u kojih se podmeti razlikuju vrstom, i jedan je od njih prvi, jedan drugi, jedan slijedeći, ili uopće ne postoji ono zajedničko kao takvima, ili je neznatno.

Vidimo pak gdje se državni poreci vrstom međusobno razlikuju, bivajući jedni od njih potonji a jedni prvotni. Jer oni s pogrješkom i zastranom⁹ moraju biti potonji naprama onima bez pogrješke (a koje nazivamo porecima sa zastranom, poslije¹⁰ će biti jasno).

Tako te je i građanin nuždno drukčiji prema svakom pojedinom državnom poretku. Stoga građanin kako ga odredismo najviše je to u pučkoj vladavini, dok u drugima može biti, ali i ne mora. U nekim porecima ne postoji puk¹¹, i ne govori se ο skupštini, nego ο savjetima¹², i parbe se obavljaju na dijelove¹³, kao što u Sparti za jedne od ugovora sudi jedan od nadzornika, za druge drugi, starješine opet ο umorstvima, a u drugim prigodama pak možda neka druga vlast. Istim načinom biva i u Kartagi.¹⁴ Jer tu neki oblasnici¹⁵ presuđuju u svim sporovima.

Ali naša odredba građanina može ‘podnijeti ispravak. Jer u drugim porecima skupštinar koji vlada neodređeno nije i sudac, nego onaj za to posebno određen. Jer od takvih ili svi ili neki ovlašteni su savjetovati ili presuđivati, ili ο svima ili ο nekim stvarima.

Tko je dakle građanin, iz toga je bjelodano. Jer onaj tko ima moć sudjelovati u savjetodavnoj i sudbenoj vlasti¹⁶, toga nazivamo građaninom dotične države, a državu mnoštvo takvih sposobno za samodostatan život, jednostavno rečeno.

2

Prema potrebi kao građanin se određuje onaj koji s obje strane potječe od građana, a ne samo s jedne, kao po ocu ili majci; neki pak traže i više, kao da to budu dva, tri ili više predaka. Kad se tako odredi građanski i okvirno, neki dvoume oko toga kako je onaj treći ili četvrti predak postao građaninom.

Gorgija Leontinjanin, ujedno ο tome pitajući i rugajući se reče: kao što su mužari ono što muzaro tvorci načine, tako su i Larisanci ono što pukotvorci načine, jer postoje i Larisotvorci¹⁷. Ali sama stvar je jednostavna. Jer ako dotičnici prema rečenoj odredbi sudjelovahu u državnome poretku, bili su građani. Nije naime ni moguće ono »podrijetlom od građanina ili građanke« primijeniti na prve naseljenike ili utemeljitelje [gradodržave].

Ali možda veću teškoću predstavljaju oni koji postadoše građanima nakon izvršena prevrata, kao što ono u Ateni učini Klisten nakon izgona samosilnikâ. Jer upisao je u plemena¹⁸ mnoge tuđince i robove preseljenike.

Dvoumlje ο tima nije tko je građanin, nego je li to s pravom ili nepravo. I uz to će se još dvojiti, da li je uopće građanin onaj tko je građanin nepravo, kako je jedno te isto ono koje je nepravo i koje je lažno. Budući vidimo i vladatelje koji upravljaju nepravo, a ο kojima kažemo da vladaju ali ne s pravom, i građanin je određen nekom vlašću (jer onaj tko sudjeluje u takvoj vlasti, taj je građanin, kako rekosmo), bjelodano je kako i tê moramo nazvati građanima.

Sto se pak tiče onog »s pravom« ili »nepravo«, to se dotiče s već spomenutim prijašnjim dvoumljem¹⁹.

Pitaju naime neki kada je nešto država učinila a kada nije država, kao kada od vladavine malobrojnih ili od samosilništva nastane pučka vladavina²⁰ (jer tada neki ne žele ni ugovorne obveze izvršavati, kako ih nije sklopila država, nego samosilnik; niti pak mnogo drugoga takvog, budući da se neki od državnih poredaka oslanjaju na silu, a ne na zajedničku korist).

Nu kako neki provode i pučku vladavinu prema tom istom načinu, treba reći da su činidbe toga državnog poretka isto tako pripadne državi kao i činidbe vladavine malobrojnih ili samosilništva.

Čini se kako je prijepor svojstven tome dvoumlju zapravo ovaj: kada dakle treba reći kako je država ista ili pak nije ista, nego je drukčija. Najpovršniji odgovor na to pitanje tiče se mjesta i ljudi. Jer samo se mjesto može rastaviti²¹, i ljudi se mogu nastaniti jedni na ovome a drugi na onome mjestu.

To pitanje, međutim, treba smatrati kao lakše (jer kako se grad²² kazuje višeznačno, odgovor biva nekako bez muke). A slično se pita: ako su ljudi nastanjeni na istome mjestu, kada treba smatrati da je jedan grad? Zacijelo ne po zidovima. Jer Peloponez bi se mogao jednim zidom opasati. A tako je isto i s Babilonom i svakim drugim [mjestom] koje ima više opseg naroda negoli grada; jer ο Babilonu govore kako i treći dan nakon njegova zauzeća²³ jedan dio grada nije znao ništa ο tome.

Ali istraživanje ο tome pitanju korisnije je odgoditi za drugu prigodu²⁴ (jer državnik ne smije smetnuti s uma ni veličinu grada/države, ni to je li probitačno da se sastoji od jednog ili od više naroda).

Nego, dok su isti nastanjeni u istome mjestu, i sve dok bude isti rod doličnih nastanjenika, treba li reći kako biva isti grad, iako jedni pd dotičnika uvijek umiru a jedni se rađaju, kao što i ο rijekama običavamo reći te ο izvorima da su isti²⁵, iako tekućica uvijek jedna pritječe a druga otječe; ili ćemo pak, iz istoga razloga reći, kako ljudi ostaju isti, dok grad postaje drukčiji?

Jer kako je neko zajedništvo grad/država, i zajedništvo je građana u državnome poretku²⁶, kad postane drugi oblikom i različit državni poredak, čini se kako ne može ostati isti ni grad, kao što i ο zboru kad je komički i kad je tragički, kažemo da je drukčiji, iako su u njemu često jedni te isti ljudi; slično je i svako drugo zajedništvo i slaganje drukčije, ako je drukčiji oblik toga slaganja, kao što ο skladu istih zvukova kažemo da je drukčiji, kad je on jednom dorski, jednom pak frigijski.

Ako stoji takav način, bjelodano je kako najčešće treba reći da je država ista obzirom na ustav. Imenom se može to zvati drukčijim ili istim, a mjesto može biti nastanjeno istim ljudima i posve različitim²⁷. A je li pak pravo ispunjavati ili ne ispunjavati [obveze], kada država promijeni svoj državni poredak²⁸, drugo je pitanje.

Nakon toga sada rečenog slijedi razvidjeti treba li krepost dobra čovjeka i valjana građanina postaviti kao istu ili pak ne²⁹. Ali ako to treba istražiti, prvo treba u ocrtu shvatiti samu krepost građanina.

Kao što je dakle brodar jedan od onih u zajedništvu, tako kažemo da je i građanin. Premda je brodarima različita sposobnost (jer jedan je veslač, jedan kormilar, jedan podkormilar, jedan opet ima neki drugi naziv), i bjelodano će svakom pojedinom biti najtočnije određena svojstvena krepost, ipak će i nešto zajedničko pripadati svima. Naime, sigurnost pomorske plovidbe, zadaća je sviju njih. Jer tomu teži svaki pojedini od brodara.

Isto tako i građanima, iako su oni različiti, posao im je spas zajedništva, a zajedništvo je državni poredak³⁰. Zbog toga i krepost građanina mora biti prema državnom poretku. Kako pak ima više oblika državnog poretka, bjelodano je da krepost valjana građanina ne može biti jedna, ona savršena. A dobar čovjek, kažemo, biva prema jednoj kreposti, onoj savršenoj.

Bjelodano je dakle kako građanin može biti valjan, a da i nije stekao krepost valjana čovjeka. Ali tomu se pitanju može prići i drugim načinom, razmatrajući ono ο najboljem državnom poretku.

Jer ako je nemoguće da se grad/država sastoji posve od valjanih [ljudi], a svaki od njih treba dobro obavljati svoj posao, što pak potječe od kreposti, ipak – budući je građanima nemoguće biti jednakim – krepost građanina³¹ i ona dobra čovjeka ne bi bila jedna. Naime, krepost valjana građanina u svima mora biti prisutna (jer samo tako država može biti najbolja), dok je nemoguće da bude krepost dobra čovjeka, ukoliko ne bi morali biti dobri svi građani valjane države.

Uz to, budući se država sastoji od različitosti, upravo kao živo biće od duše i tijela, a duša od razuma i žudnje, te obitelj³² od muža i žene, i posjed od gospodara i roba, na isti način i država složena je od sviju tih i uz to od još drugih različitih vrsta, nuždno nije jedna krepost svih građana, kao što ni u plesača nije ona zborovodje i krepost pokrajnika³³.

Iz tih je stvari dakle bjelodano kako ta krepost nije uopće ista. Ali hoće li biti slučaja kad je ista krepost valjana građanina i valjana čovjeka?

Kažemo naime ο valjanu vladatelju da je dobar i razborit, dočim sâm građanin ne mora biti razborit³⁴. Neki kažu kako je čak i odgoj vladatelja drukčiji, kao što se očito kraljevski sinovi poučavaju u konjaničkom i ratničkom umijeću, pa Euripid kaže: »Ne meni dosjetke puke.. . već ono što državi treba«³⁵, kao da postoji neki poseban odgoj za vladatelja.

Ako je pak ista krepost dobroga vladatelja i dobroga čovjeka, a građanin je i sâm vladatelj, ipak ne bi bila naprosto ista krepost [dobra] građanina i [dobra čovjeka], iako može biti tako u nekog građanina, jer nije ista krepost vladatelja i ona građanina, pa je stoga možda Jazon³⁶ i rekao: »Gladovao bih da nisam samovladar«, kao da ne bi ni znao biti puki zasebnik³⁷.

Ali pohvaljuje se sposobnost vladati i biti vladan, i čini se kako je krepost pravoga građanina uzmoći lijepo i vladati i bivati vladan. Ako pak kao krepost dobra čovjeka postavimo onu vladateljsku, a kao onu građanina obje³⁸, ipak ne bi obje bile jednako pohvalne.

Budući se dakle katkada čini kako vladatelj i vladanik moraju učiti različite a ne iste stvari, dočim građanin mora oboje znati i sudjelovati u obojima, odmah bi tkogod uvidio što iz toga slijedi.

Jer postoji vlast gospodara, ona ο kojoj kažemo da se tiče [životnih] potrepština, koje vladatelj ne mora znati načiniti, nego prije njima se poslužiti³⁹. Drugo je ropski. A pod tim drugim razumijevamo: moći i obavljati služiteljske poslove.

Kažemo kako je više vrsta robova, jer je i više radova. Jedan dio tih tvore rukorađe⁴⁰. Tî su, kao što kazuje i njihovo ime, oni koji žive od svojih ruku, a tima pripada i prosti obrtnik⁴¹. Stoga kod nekih u starini, nisu rukotvorci⁴² uopće sudjelovali u vlasti, sve dok nije došlo do krajnje pučke vladavine. Poslove takvih vladanikâ ne treba učiti ni dobar državnik ni dobar građanin, osim pokatkad poradi posve zasebne koristi. Jer inače više ne bi bio jedan gospodar, a drugi rob.

Ali postoji stanovita vladavina pri kojoj se vlada jednakima po rodu i slobodnima. Takvu naime nazivamo ustavnom vladavinom⁴³, koju treba vladatelj naučiti tako da bude vladanik, kao: zapovijedati konjaništvom služivši kao konjanik, biti vrhovni zapovjednik služivši kao vojnik, te tako i kao pukovnik i četovođa.

Zbog toga se i lijepo kaže kako ne može dobro vladati onaj kojim se dobro ne vlada⁴⁴. To su dvije različite kreposti, ali dobar građanin mora znati i moći: i vladati i biti vladan, i upravo je ovo krepost građanina: razumijevati vladavinu slobodnjaka⁴⁵ u obojem.

A dobru čovjeku pripada to oboje, čak iako je druge vrste vladateljska razboritost i pravednost. Jer bjelodano krepost vladanika, ali slobodnjaka, ne bi bila jedna s onom dobra čovjeka, kao npr. pravednost; nego je ona jedne vrste kad tko vlada a druge kad se kime vlada, kako su na priliku različite u muža i žene razboritost i hrabrost (jer muž⁴⁶ bi se pokazao plašljivim kad bi bio hrabar kao hrabra žena, a žena pak brbljiva, kad bi bila tako umjerena kao dobar muž; drukčije je naime i gospodarstvo u muža i u žene: jednomu je zadaća stjecati, dočim drugomu čuvati.).

Razboritost pak jedina je krepost svojstvena vladatelj u; jer ostale kreposti čini se moraju biti zajedničke i vladatelj ima i vladanicima, dok vladaniku krepost nije razboritost, već istinsko mnijenje; naime, vladanik je kao frular, dok je vladatelj kao frulač što se služi frulom⁴⁷.

Iz tih je stvari dakle jasno je li krepost dobra čovjeka i valjana građanina ista ili je različita, i kako je ista a kako pak različita⁴⁸.

Ο samomu pak građaninu ostaje još jedno dvoumlje. Jer, kao istinski građanin je li samo onaj koji sudjeluje u vlasti, ili pak treba postaviti kao građane i’rukotvorce⁴⁹? Ako pak treba postaviti i njih, koji ne sudjeluju u vlasti, onda svaki građanin ne može imati dotičnu krepost⁵⁰ (jer takav je građanin).

Ako opet od tih nitko nije građanin, u koji dio [države] treba smjestiti svakog od njih? Jer takav nije ni naselac⁵¹, ni tuđinac. Ili ćemo kazati kako nam zbog toga ne izlazi ništa neumjesno? Jer ni robovi nisu među spomenutima, niti pak oslobođenici.

Istinito je, naime, da ne treba postavljati kao građane sve one bez kojih ne bi bilo grada/države, jer ni djeca nisu tako građani kao što su to muževi, nego su to ovi naprosto, a oni pod uvjetom⁵², budući da jesu građani ali nesavršeni.

Tako u drevnim vremenima kod nekih [država] rukotvorac bijaše rob ili tuđinac, te su stoga većina takvi i danas. I najbolja država neće od rukotvoraca načinjati građanina. Bude li pak i takav građaninom, onda se ona krepost građanina ο kojoj govorasmo ne može pripisati svakomu, nego samo slobodnjacima, ali onima koji su izuzeti od nužnih poslova.

Oni koji obavljaju nužne poslove služeći jednomu su robovi, koji su pak zajednički tî su ruko tvorci i najamnici⁵³. Jasno je otuda onima koji malo bolje zagledaju kako stoji s dotičnicima. Jer već ono rečeno čini stvar bjelodanom.

Naime, budući je više državnih poredaka, i vrsta građana mora biti više, a još najviše građana vladanika, tako te u nekom državnom poretku nuždno bivaju građanima i rukotvorac i najamnik, dok je to u nekim drugim nemoguće, kao u poretku koji nazivaju vladavinom najboljih⁵⁴, u kojoj se časti podjeljuju prema kreposti i zasluzi.

Jer nitko se neće moći trsiti oko kreposti živeći životom rukotvorca ili najamnika. U manjinskim vladavinama⁵⁵ najamnik ne može biti građaninom (jer tu od visokih imovinskih procjembi⁵⁶ ovisi sudioništvo u vlasti), ali rukotvorac može; jer se obogaćuje većina obrtnika.

U Tebi pak bijaše zakon da onaj tko se nije deset godina uzdržavao od trgovinskih poslova, ne može sudjelovati u vlasti. U mnogim državnim porecima zakon ide na ruku i nekima od tudinaca; jer u nekim pučkim vladavinama postaje se građanin samo po majci građanci, a u mnogima na isti način biva i s vanbračnom djecom.

Nego zbog oskudice u zakonitim građanima načinjaju građane od takvih (jer se zbog manjka u ljudstvu tako služe zakonima); dočim kad dostatno poraste mnoštvo, pomalo isključuju prvo one što su podrijetlom od roba ili robinje, zatim one što su građani sämo po materama, i napokon tvore građane samo od onih što potječu od oboje građana.

Bjelodano je dakle iz tih stvari kako je više vrsta građanina, i da se naziva najčešće građaninom onaj tko sudjeluje u častima, kao što i Homer reče: »poput kakva beščasna naselca«⁵⁷, jer kao da je naselac koji ne sudjeluje u častima. A gdje je takvo što prikriveno, onda je to poradi obmane sugrađana⁵⁸.

Treba li dakle postaviti kao različitu ili istu [krepost], prema kojoj biva takav čovjek i valjan građanin, bjelodano je iz onoga što se reklo, da je ona u jednoj državi ista, a u drugoj različita, a i ondje nije svaki takav, nego samo državnik i moćnik⁵⁹ ili tko je sposoban biti moćnik, bilo sâm po sebi ili zajedno s drugima, u zajedničkome vladanju.

Pošto su tê stvari određene, valja nakon njih razvidjeti: treba li postaviti jedan državni poredak ili više njih, i ako više, koji su i koliko ih je, te koje su njihove razlike.

Državni poredak je raspored u državi svih ostalih vlasti a najviše one glavne. Jer svugdje je glavna državna uprava⁶⁰ grada, a državna uprava je državni poredak. Tako je kažem u pučkim vladavinama glavni puk, dočim u manjinskim vladavinama to je manjina, pa kažemo kako je tima i državni poredak različit. A isti razlog navodimo i ο ostalima.

Prvo treba pretpostaviti poradi čega je nastala država, i koliko je oblika vlasti što se tiče čovjeka i zajedništva života. Rečeno je već u prvim raspravama⁶¹, u kojima se odredilo ο gospodarstvu i gospodstvu⁶², da je naravlju čovjek društvena životinja. Stoga i kad nisu potrebiti neke uzajamne pomoći, [ljudi] ipak ništa manje teže suživljenju.

A uz to ih okuplja i zajednički probitak, na koliko svakog pojedinog zapada udio u dobru življenju. Stoga je upravo to najviše svrha, a zajedničko je svima i pojedince. Ali ljudi se združuju i poradi samoga življenja, i održavaju državno zajedništvo. Jer postoji možda nekakav djelić lijepoga u samome življenju, ukoliko odviše ne pretegnu životne tegobe.

Bjelodano je naime kako ustrajno podnose golemu nevolju većina ljudi, prianjajući uza život, kao da u njemu samome postoji neka sreća i naravna slatkoća.

Nego sada je lako razlučiti različite vrste vlasti, jer i u izvanjskim raspravama⁶³ raspravljali smo ο tima često.

Vlast gospodara⁶⁴, iako je prema istini na istu korist i naravlju robu i naravlju gospodaru, ipak je uglavnom ništa manje na korist gospodara, dok je robu [na korist] tek prigotkom (budući da se, propadne li rob, ne može spasiti gospodstvo).

Vlast pak nad djecom i ženom i cijelom kućom, koju nazivamo kućanskom⁶⁵, ili je na korist onima kojima se vlada ili pak na zajedničku korist i jednih i drugih, dok je po sebi na korist vladanicima, kao što vidimo u ostalim umijećima, npr. u liječničkome i tjelovježbeničkome, gdje je tek prigotkom na korist i samim vičnicima.

Jer ništa ne smeta ako je uvježbavatelj katkada i sâm jedan od tjelovježbenika, kao što je kormilar uvijek jedan od brodara. Dakle, uvježbavatelj ili kormilar pazi na dobro vladanikâ; kada pak i sâm postaje jedan od njih, onda prema prigotku sudjeluje u koristi. Jer jedan je tada brodar⁶⁶, dok je drugi jedan od tjelovježbenika, iako je uvježbavatelj⁶⁷.

Stoga i državne dužnosti, kada je [vlast] zasnovana prema jednakosti građana i prema sličnosti, smatra se kako treba obnašati naizmjence;⁶⁸ prije pak, kako je naravno⁶⁹, smatrahu kako je [svakomu] pravo obavljati službu po redu, a zatim će imati drugi netko u vidu njegovo dobro, kao što je nekoć on sâm u ulozi vladatelja vodio brigu ο probitku drugoga⁷⁰.

Sada pak, zbog koristi od državnih poslova i od vlasti, hoće neprekidno vladati, kao da bi vladatelji uvijek bili zdravi, iako bivaju boležljivi, jer tako bi s pravom hlepili za vlašću.

Bjelodano je dakle kako oni državni poreci koji uzimaju u obzir zajednički probitak, tî su i ispravni, budući prema onome što je naprosto pravedno; oni pak koji se obziru samo na [probitak] vladatelja, pogrešni su i zastrane su ispravnih državnih poredaka; ti su naime samosilnički⁷¹, a država je zajednica slobodnih ljudi.

Pošto su tê stvari određene, slijedi razvidjeti ο državnim porecima, koliko ih je i koji su, a prije svega ο onim ispravnim među njima. Jer i zastrane će njihove biti bjelodane, pošto tê odredimo.

Budući državni poredak i državna uprava⁷² znače jedno te isto, a državna je uprava ono glavno u državama, mora to glavno biti ili jedan ili manjina ili većina; kada pak jedan ili manjina ili većina vladaju na zajednički probitak, takvi su državni poreci nuždno ispravni; dočim oni koji su na zasebničku korist, bilo jednoga bilo manjine bilo većine, ti su zastrane⁷³. Jer ili ne treba zvati građanima one koji ne sudjeluju [u probitku], ili oni trebaju zajednički sudjelovati u koristi.

Onu od jednovlada koja se obzire na zajedničku korist običavamo nazivati kraljevstvom⁷⁴; vlast manjine, ali više od jednog, [zovemo] vladavinom najboljih⁷⁵ (ili zbog toga što najbolji vladaju, ili zbog toga što je poradi najboljeg državi i njezinim dionicima); kada pak mnoštvo [većina] vlada državom na zajedničku korist, onda se to zove zajedničkim imenom svih državnih poredaka – ustavna vladavina⁷⁶.

(To se pak događa s razlogom, jer jedan ili nekolicina mogu se odlikovati krepošću, dok je za više njih teško dostići savršenstvo u svakoj kreposti, nego najviše u onoj ratničkoj, jer ona nastaje u mnoštvu. Zbog toga je u takvom državnom ustrojstvu najglavniji dio ratništvo⁷⁷ i u njemu sudjeluju oni koji posjeduju oružje.)

A zastrane su od spomenutih: samosilništvo za kraljevstvo, vladavina malobrojnih za vladavinu najboljih, pučka vladavina za ustavnu vladavinu⁷⁸. Jer samosilništvo je jednovlada na korist samovladara, vladavina malobrojnih’ na korist bogataša, pučka pak vladavina na korist siromaha, dočim zajedništvu na korist nije ni jedna od njih.

Treba pak malo opširnije reći što je svaki pojedini od tih državnih poredaka. Jer tu ima nekih teškoća. Naime, onomu koji ο svakom pojedinom načinu umuje, i ne gleda samo na djelovanje, niti je primjereno štogod previđati, niti izostavljati, nego pokazivati istinu ο svakoj pojedinačnosti.

Samosilništvo je jednovlada, kao što je rečeno, i gospodstvo [jednoga] nad državnim zajedništvom; vladavina malobrojnih je” kad vlast u poretku drže imućnici⁷⁹, dok je pučka vladavina naprotiv kad vladaju ne oni s množinom imetka, nego neimućnici.

Prva je teškoća već pri dotičnoj odredbi. Jer, ako oni u većini, budući bogati, budu vladali državom, posrijedi je pučka vladavina, kada vlast drži mnoštvo; – slično pak opet, dogodi li se negdje da su neimućnici malobrojniji od imućnika, ali budući jači vladaju državom, a gdje vlada malo mnoštvo, kažu kako je vladavina malobrojnih, onda se ne bi činilo prikladno kako je razlučeno ο državnim porecima.

Ali ako bi tkogod, pridavši bogatstvo manjini a siromaštvo većini, tako nazvao državne poretke – vladavinom malobrojnih onaj u kojem vlast drže imućnici, koji su malobrojni mnoštvom, i pučkom vladavinom onaj [poredak] u kojem vladaju neimućnici, koji su mnogi mnoštvom – nastalo bi drugo dvoumlje.

Jer kako ćemo nazvati upravo spomenute državne poretke, onaj u kojem su brojniji imućnici i onaj u kojem su malobrojniji neimućnici, a i jedni i drugi vladaju državnim ustrojstvom, ako nema nikakva drugog državnog poretka mimo tih narečenih?

Čini se, naime, kako taj razlog pokazuje da to što malobrojni ili mnogobrojniji vladaju tek je prigodak, bilo u vladavinama malobrojnih bilo u pučkim vladavinama, zbog toga što su svugdje imućnici malobrojni, dočim neimućnici mnogobrojni (pa zbog toga i ne izlazi da su rečeni uzroci i same razlike), nego se pučka vladavina i vladavina malobrojnih uzajamno razlikuju siromaštvom i bogatstvom; i nuždno, dakle, ondje gdje se vlada bogatstvom, bili takvi malobrojni ili mnogobrojni, posrijedi je vladavina malobrojnih; gdje pak vladaju neimućnici, tu je pučka vladavina, samo što se događa, kao što rekosmo, te jedni bivaju malobrojni, drugi pak mnogobrojni.

Jer imućni su malobrojni, dočim u slobodi sudjeluju svi; i zbog tih razloga prisvajaju si i jedni i drugi državnu vlast⁸⁰.

Shvatiti prvo treba koje odredbe postavljaju vladavine malobrojnih i pučke vladavine⁸¹, i što je pravednina⁸² u jednome i drugome poretku.

Jer svi pristaju uz neku pravedninu, ali idu samo donekle, i ne govore ο svoj pravednini poglavito. Na priliku tako čini se kako je pravedno ono jednako, koje i jest, ali ne svima, nego samo jednakima. A i nejednako se čini pravednim, pa i jest, ali ne svima, nego samo nejednakima. Oni pak što ispuštaju to »kojima?«, prosuđuju pogrješno.

Uzrok je tomu što im je prosudba ο sebi samima. A gotovo većinom ljudi su loši prosuditelji ο vlastitim stvarima. Te tako, budući je pravednina nekima, i razdjeljuje se istim načinom i na stvari i na osobe, kao što je rečeno prije u knjigama Ο etici⁸³, slažu se oko jednakosti stvari, spore se pak oko one što se tiče osoba, najviše zbog onoga već rečenog, zbog toga jer loše prosuđuju ο vlastitim stvarima, i zatim što govore samo donekle i jedni i drugi, ο nekoj pravednini, dok smatraju kako govore ο pravednini naprosto.

Jer jedni, ako su u čemu nejadnaki kao bogatstvom, drže se nejednakima u cijelosti; drugi pak, koji su u bilo čemu jednaki, kao slobodom, kako su i u cijelosti jednaki.

Ti pak ono najglavnije ne kazuju. Jer ako su se radi tečevina udružili i sastali, toliko sudjeluju u državi koliko imaju posjeda, tako pa bi se činilo da prevladava razlog zagovornika vladavine malobrojnih (jer ne bi bilo pravedno da sudjeluje kao sa sto mina onaj tko daje tek jednu, jednako onomu što dade preostalih devedeset i devet, bilo od glavnice bilo od zakupnine⁸⁴).

Tako se pak nisu [udružili] samo poradi življenja, nego prije poradi dobra življenja (jer inače bi postojala država robova i ostalih životinja; takve pak nema, zbog toga što ti niti sudjeluju u blaženstvu, niti u življenju prema izboru); niti pak radi obrambenog saveza, kako im nitko ne bi nanosio nepravdu, niti opet radi razmjena i uzajamne koristi – jer inače bi Etruščani i Kartažani, te svi ostali s uzajamnim trgovinskim ugovorima, bili kao državljani jedne države; oni doduše imaju sporazume ο uvozu i ugovore ο nenanošenju nepravde i dokaznice ο bojnome savezu.

Ali niti je svima tima postavljena zajednička vlast, nego je u svakoj od njih drukčija, niti pak jedni vode brigu ο tome kakvi bi drugi trebali biti, niti da nepravedan ne bude nitko od onih što su pod dotičnim ugovorima, niti počinja ikakvu ćudorednu nevaljalost, nego samo kako ne bi jedni od drugih pretrpjeli nepravdu.

A ο kreposti i opačini građana razmišljaju oni što brinu ο dobroj zakonitosti. Otuda je i bjelodano kako se mora brinuti ο kreposti ona država što se istinski naziva tako, a ne samo radi riječi. Jer zajedništvo postaje inače bojni savez⁸⁵ što se od drugih takvih udaljenih saveza razlikuje samo mjestom, a zakon je nagodba i, kako reče Likofron sofist, jamac uzajamnih pravednina, ali nije ono što može učiniti građane dobrim i pravičnim.

A da je tomu tako, jest i bjelodano. Jer ako bi tkogod i okupio [različita] mjesta u jedno, tako da se zidinama dotiču grad Megarana i onaj Korinćana, ipak ne bi nastala jedna gradodržava; pa čak ni onda kad bi sklopili uzajamno medustaleške brakove⁸⁶, iako je to ono od zajedništava što su svojstvena državama.

Slično pak ne ni ako bi koji stanovali napose, ali ipak ne toliko udaljeno te ne bi mogli uzajamno općiti, nego bi imali zakone da jedni drugima ne nanose nepravdu pri poslovnim podjelbama, kao kad bi jedan bio tesar, jedan ratar, jedan kožar, jedan opet bilo što drugo, pa kad bi ih bilo i deset tisuća, a ne bi im bilo zajedničko ništa drugo osim tih stvari, kakve su razmjena i bojni savez, – ne bi ni to bila država.

A zbog kojega pak razloga? Zacijelo ne zbog toga što nema bliza zajedništva. Jer kad bi se i tako okupili u zajednicu (dok bi se svaki pojedinac služio vlastitim domom kao državom) pomažući se uzajamno kao u obrambenom savezu samo od onih koji im nanose nepravdu, ni to se ne bi činilo državom onima koji oštro promatraju, ako bi slično uzajamno općili okupljeni kao i napose.

Bjelodano je dakle kako’ država nije zajedništvo mjesta, i nije poradi toga da jedni drugima ne nanose nepravdu i poradi poslovne podjelbe. Nego tê stvari moraju biti prisutne, ako će biti države; ali ni kad su sve one prisutne, to još nije država, nego je ona zajedništvo dobra življenja, kako kućama, tako i rodovima, poradi života savršena i samodostatna.

Nu toga neće biti ne budu li nastavali jedno te isto mjesto i sklapali medustaleške brakove. Otuda su i svojbine⁸⁷ nastale po gradodržavama te bratstva⁸⁸, žrtvene svetkovine i zabave [poradi] suživljenja. To je pak djelo prijateljstva. Jer izbor suživljenja je prijateljstvo.

Svrha je dakle države dobro življenje, a tê su stvari poradi tê svrhe. Država je zajedništvo rodova i selâ u savršenu i samodostatnu životu. To je pak, kako kazasmo blaženo i lijepo življenje⁸⁹.

Treba dakle postaviti kako državno zajedništvo biva radi lijepih činidbi, a ne tek poradi suživljenja. Stoga oni koji pridonose najviše takvomu zajedništvu tî imaju većega dijela u državi negoli oni što su im prema slobodi ili rodu jednaki ili pak viši, dok su im prema državnoj kreposti nejednaki, ili opet oni što ih prema bogatstvu premašuju, ali su prema kreposti premašeni.

Bjelodano je dakle iz rečenoga kako svi koji se prepiru oko državnih poredaka izriču tek dio onoga što je pravo.

Postoji dvoumlje i oko toga što treba biti vrhovništvo⁹⁰ u državi; naime: ili mnoštvo ili bogataši ili čestiti muževi ili jedan najbolji od sviju ili samosilnik.

Čini se da svaka od tih stvari sadržava teškoću. Sto, naime, ako siromašni – zbog toga jer ih je više – porazdijele imovinu bogataša, – nije li to nepravedno? Ne, Zeusa mi [reklo bi se], jer se to vrhovništvu činilo pravednim⁹¹. Što bi onda trebalo nazvati krajnjom nepravednošću?!

Ako opet, uzevši sve, većina porazdijeli imovinu manjine, bjelodano je kako to razara državu. Ali krepost ne uništava onoga tko je ima, niti ono što je pravedno uništava državu. Tako te je jasno kako taj zakon⁹² ne može biti pravedan.

Inače bi i djela koja je samosilnik počinio nuždno sva bila pravična; jer on provodi silu, budući snažniji, upravo kao i mnoštvo prema bogatašima.

Ali zar je pravedno da vladaju malobrojni i bogati? Ako pak i ti počine iste tê stvari te pootimaju i pooduzimaju imovinu mnoštva, zar je to pravedno? Onda bi tako bilo i ono drugo. Bjelodano je dakle kako su sve tê stvari nevaljale i nepravedne.

Nego, bi li čestiti trebali vladati i biti vrhovnici nad svima? Ne bi li onda nuždno svi ostali bili obeščašćeni⁹³, budući lišeni časti državne vlasti. Jer vlasti kažemo kako su časti; i vladaju li uvijek isti, ostali su nuždno obeščašćeni.

Bi li onda bilo bolje da vlada jedan koji je najvaljaniji? Ali to je još više vladavina manjine, jer su tada obeščašćeni brojniji.

Nego možda bi kazao tkogod kako je uopće loše da čovjek bude vrhovna vlast, a ne zakon, jer mu je duša podvrgnuta slučajevima strasti. Ako bi pak zakon bio vladavine manjine ili pučke vladavine, što će nam pomoći u dotičnim dvojbama? Jer opet će nam se vratiti ono prije rečeno.

Ο ostalim dakle [stvarima] bit će drugdje riječi⁹⁴.

Da pak vrhovna vlast radije bude u mnoštva negoli u najboljih ali malobrojnih, činilo bi se prihvatljivim, pa iako tu ima dvojbe, ima gotovo i istine⁹⁵.

Jer mnogi, od kojih svaki i nije valjan muž, ipak mogu zajedno biti bolji od onih⁹⁶, uzeti ne pojedinačno nego skupno, kao što i gozbe zajedničkim prilozima bivaju bolje od one namaknute ο trošku pojedinca.

Budući ih je naime mnogo, svatko ima dio kreposti i razboritosti, i kad se sastanu, mnoštvo biva poput jednog čovjeka, mnogonožna i mnogoruka i koji ima mnoga osjetila, te isto tako i što se tiče značaja i razumijeća.

Stoga i prosuđuju bolje mnogi i glazbena djela i ona pjesnička; jer jedni [prosude] jedan, drugi drugi dio, a svi sve.

Ali tako se razlikuju valjani muževi od svakog pojedinog iz mnoštva kako kažu da se razlikuju lijepi od nelijepih, i umjetnine od zbiljnosti⁹⁷, jer su u njima u jedno skupljene razbacane pojedinačnosti, dočim među izdvojinama može ovomu ljepše od naslikanoga biti oko, onomu pak neki drugi dio.

Da li, međutim, u svakom puku i u svakome mnoštvu može biti takve razlike između mnogih i malobrojnih izvrsnika, nije jasno, nego je dapače bjelodano kako je to u nekih nemoguće (jer isti bi onda razlog vrijedio i za zvijeri; iako tako reći, čime li se neki razlikuju od zvijeri?) Ali za poneko mnoštvo ništa ne priječi da rečeno bude istinito.

Zbog toga bi se time razriješilo i ranije spomenuto dvoumlje i ono njemu blisko, nad čime trebaju vladati slobodnjaci i mnoštvo građana; a to su pak oni koji niti su bogati, niti pak imaju dostojanstvo ikakve kreposti.

To opet da tî sudjeluju u najvišim vlastima, nije sigurno (jer će i zbog nepravednosti i zbog nerazboritosti jednom počinjati nepravde, jednom pak pogrješke). Ali rne dopustiti im uopće da sudjeluju, također je pogibeljno (jer kad su mnogi obeščašćeni i osiromašeni, takva država mora biti puna neprijatelja).

Preostaje dakle dopustiti im sudjelovanje u savjetima i odlukama.⁹⁸ Zbog toga su Solon i neki drugi zakonodavci predavali njima izborne skupštine i polaganje računa od vladateljâ, ali im nisu dopuštali da sami pojedince vladaju.

Jer svi oni uzeti zajedno imaju dostatno razboritosti⁹⁹ te, primiješani onim boljima, koriste državi, kao što i neprečišćena hrana pomiješana s čistom čini cijelu mješavinu korisnijom od ono malo [čiste]. Nu sâm za sebe svaki pojedini od tih nesavršen je u prosudbi.

Dočim takav ustroj države¹⁰⁰ kao prvu teškoću ima to što bi se činilo, kako isti ima suditi tko je ispravno liječio te izliječiti i učiniti zdravim bolesnika od prisutne bolesti; a takav je liječnik. I slično tako i ο ostalim iskustvima i umijećima.

Pa kao što liječnik treba polagati račune liječnicima, tako i svi ostali – sličnicima. Liječnik je pak i puki izvršitelj i upućen poznavatelj i, treće, proučavatelj samog umijeća (jer takvih ima, tako reći, u svim umijećima). Stoga pripisujemo prosudbu ništa manje tima obrazovanim negoli poznavateljima¹⁰¹.

I zatim, činilo bi se kako istim načinom biva i pri izboru. Jer izabrati ispravno posao je vičnika, kao za zemljomjera onih što su vični zemljomjerstvu a za kormilara onih vičnih kormilarstvu.

Ako naime u [znanju] ο nekim djelima i umijećima sudjeluju i pokoji zasebnici¹⁰², ipak ne znaju više od samih vičnika. Tako te prema tome razlogu ne treba mnoštvu povjeravati ni izborne skupštine ni polaganje računa.

Ali možda se sve to ne kazuje ispravno, dijelom i zbog prijašnjeg razloga¹⁰³, ukoliko naime mnoštvo ne bude odveć ropsko (jer će svaki pojedinac biti slabiji prosuditelj od vičnika, dočim svi zajedno bit će ili bolji ili barem ne gori), a i zato što ο nekim stvarima ne prosuđuje najbolje samo njihov izrađivač, kakva su naime djela koja ocjenjuju oni što ne posjeduju umijeće, kao što kuću ne može ocijeniti samo graditelj, nego je još bolje prosuđuje njezin korisnik (ili kućevlasnik), te kormilo kormilar bolje od tesara i gozbu gošćenik bolje od kuhara.

To bi dakle dvoumlje tkogod možda tako dostatno razriješio. Ali njemu je blisko jedno drugo. Čini se naime neumjesnim da u krupnijim stvarima prije odlučuju nevaljali negoli čestiti, a polaganje računa [o službi] i izboru vlasti ono su najkrupnije što se u nekim državama, kako je rečeno¹⁰⁴, povjerava puku.

Jer skupština¹⁰⁵ je vrhovna u svim tim stvarima. Pa ipak u skupštini sudjeluju te savjetuju i sude oni malene imovine po procjembi i bilo koje životne dobi, ali riznicom i vojništvom upravljaju oni s velikom imovinom, kao i ostalim najvišim službama.

Slično bi pak tkogod riješio i to dvoumlje. Jer možda je i to ispravno postavljeno. Jer nije sudac, niti vijećnik¹⁰⁶, niti pak skupštinar, onaj koji vlada, nego je to sudište, vijeće i puk; a od narečenih svaki je pojedini tek dio toga (dijelom naime nazivam vijećnika, skupštinara i suca); tako te mnoštvo s pravom odlučuje u krupnijim stvarima.

Jer od mnogih se sastoji i puk i vijeće i sudište. A i imovina po procjembi veća je u svih tih negoli jednoga i nekolicine koji obnašaju najviše dužnosti. Tê stvari dakle neka su razlučene tim načinom.

Prvo pretresano dvoumlje¹⁰⁷ pokazuje bjelodano, ništa drugo nego kako ispravno postavljeni zakoni trebaju imati vrhovnu ovlast, dok vladatelj – bio jedan ili njih više — imaju ovlast u onim stvarima ο kojima zakoni ne uzmažu točno govoriti, zbog toga što nije lako općenito određivati ο svim pojedinostima¹⁰⁸.

Kakvi pak trebaju biti tî ispravno postavljeni zakoni, još nije jasno, nego i dalje ostaje ono ο čemu se odavno dvoumilo¹⁰⁹. Jer zajedno i istovrsno s državnim porecima nuždno i zakoni bivaju nevaljali ili valjani, pravedni ili nepravedni.

Uostalom jasno je da prema državnome poretku treba i zakone postavljati. Nu ako je tomu tako, bjelodano je kako oni prema ispravnim državnim porecima moraju biti pravedni, oni pak prema porecima u zastrani¹¹⁰ – nepravedni.

Budući je pak u svima znanostima i umijećima svrha dobro, najveće je i najviše u najglavnijoj od svih¹¹¹, a ta je nauk ο državi¹¹²; dobro države je ono pravedno, koje je opet na zajedničku korist; i svima se čini kako je to pravedno¹¹³ nešto jednako, i donekle se slažu s filozofijskim raspravama, u kojima se razlučuje ο ćudoređu¹¹⁴ (jer »pravednina« je nešto i nekima, te treba kažu biti istima isto), ali u kojim je [stvarima] jednakost¹¹⁵ i u kojima nejednakost, ne smije se također zaboraviti. I oko toga je dvoumlje i ono pripada filozofiji države.

Jer možda bi rekao tkogod, kako se prema premoći u bilo kojem dobru trebaju nejednako raspodjeljivati vlasti, čak ako se u svemu ostalome [građani] ne bi razlikovali, nego bi bili jednaki. Onima naime koji se razlikuju, različita je i pravednina i dostojanstvo.

Ali ako je to istinito, onda oni što bojom, veličinom ili bilo kojim dobrom druge nadmašuju, isto tako nadilaze i u građanskim pravima. Nije li to laž već na površini? Bjelodano je to iz ostalih znanosti i umijeća.¹¹⁶

Jer gdje su umijećem jednaki frulači, ne daju se izvrsnije frule onima plemenitijeg podrijetla (tî naime neće ništa bolje frulati), nego treba onomu vrsnu u izvedbi dati i vrsnije glazbalo.

Ako pak rečeno još nije jasno, slijedi li se [primjer] još malo, bit će on bjelodan. Jer bude li tkogod koji je vrstan u frulačkom umijeću, ali uvelike zaostaje po podrijetlu ili ljepoti, iako je svako od tih veće dobro negoli frulačko umijeće (mislim: plemenito podrijetlo i ljepota), i prema razmjeru ta [svojstva] više nadmašuju frulačko umijeće negoli on njih svojim umijećem — ipak tomu treba dati izvrsnija glazbala. Jer dotičnom bi djelu trebale pridonositi premoć po bogatstvu i plemenitu podrijetlu, ali ne pridonose ništa.

Uz to, prema tome razlogu svako bi se dobro moglo sa svakim drugim usporediti. Jer ako se stanovita veličina¹¹⁷ može odmjeravati, onda bi se i veličina u cijelosti mogla odmjeravati prema bogatstvu i slobodi, tako te ako se ovaj više ističe prema veličini negoli onaj prema kreposti – iako uopće više premašuje krepost veličinu – sve bi stvari bile usporedive.

Ako je, naime, tolika i tolika [veličina] bolja od tolike i tolike, ta je bjelodano jednaka. A kako je takvo što nemoguće, jasno je da se s razlogom za vlast u državnim poslovima ne nadmeće prema bilo kojoj nejednakosti (jer ako su jedni sporiji a drugi brži, ne trebaju zbog toga jedni dobivati više a drugi manje, već u tjelovježbenim natjecanjima takva razlika donosi čast); nego iz kojih se stvari država sastoji, ο tima treba biti nadmetanje¹¹⁸.

Stoga se razložno natječu za čast oni plemenita podrijetla, slobodnjaci i bogataši; jer ti¹¹⁹ moraju biti slobodni i donositi dohodarinu¹²⁰ (ne bi se naime država mogla sastojati samo od siromaha kao ni samo od robova).

Nu ako su potrebne tê sastojine, bjelodano su onda potrebne i pravednost i građanska krepost¹²¹; jer bez tih država ne može opstojati: bez prvih naime ne može bivati država, bez drugih opet ne može se njome skladno upravljati.

Radi sama opstanka države, činilo bi se kako se ispravno natječu ili u svim ili u nekima od tih, dočim za dobar život s najviše prava bi se natjecali obrazovanje i krepost, kao što je i prije rečeno¹²².

Budući, dakle, niti sve jednako trebaju imati oni što su jednaki samo u jednom, niti pak nejednako oni nejednaki u jednome, nuždno su svi takvi državni poreci [zapravo] zastrane.

Rečeno je naime i prije¹²³, kako se na neki način s pravom natječu svi, ali ne i naprosto svi s pravom. Bogataši zbog toga što im pripada više zemlje, a zemlja je zajednička; uz to su pri ugovorima većinom pouzdaniji.

Oni pak slobodni i plemenita podrijetla kao bliski jedni drugima (jer građani su više plemeniti od neplemenitih, i plemenito podrijetlo svi časte i doma i u domovini); a uz to, vjerojatno i stoga što su bolji oni od boljih, budući da je plemenito podrijetlo krepost roda¹²⁴.

Slično ćemo reći kako se s pravom i krepost natječe, jer kažemo da je pravednost zajednička krepost, koju moraju pratiti sve ostale¹²⁵. Ali i većina se [s pravom natječe] protiv manjine, jer su prvi i jači i bogatiji i bolji, ako se uzmu tako brojniji naprama malobrojnim.

Ako dakle svi budu u jednoj državi – kažem: oni dobri, bogati i plemenita podrijetla, te još neko drugo građansko mnoštvo – hoće li biti prepirke oko toga koji trebaju vladati, ili je neće biti?

Pri svakom naime pojedinom od spomenutih državnih poredaka nedvojbena je prosudba ο tome koji trebaju vladati (jer poreci se razlikuju po vrhovnoj vlasti jedni od drugih, pa je ona ili u bogataša ili u valjanih muževa, i u svim ostalima svaki na svoj način); ali mi pak razvidjeti trebamo, kad su istodobno prisutne sve tê stvari, kako valja razlučiti.

Ako brojem bude posve malo onih koji posjeduju krepost, kojim načinom treba odlučiti? Treba li njihovu malobrojnost razvidjeti naprama zadaći: jesu li uzmožni upravljati državom ili ih treba biti toliko mnoštvo da mognu tvoriti državu?

Postoji naime stanovito dvoumlje oko svih onih koji se natječu za državne časti¹²⁶. Jer činilo bi se kako ništa pravedno ne navode oni koji traže vlast zbog bogatstva, a slično i oni zbog plemenita podrijetla; čini se, naime, ako bude neki pojedinac bogatiji od svih ostalih, onda taj jedan bjelodano prema tome istome pravu treba vladati svima, te slično onaj kojega resi plemenito podrijetlo nad onima koji se natječu zbog svoje slobode¹²⁷.

Isto će se možda dogoditi i u vladavini najboljih¹²⁸ s krepošću. Jer ako bi neki pojedinac bio bolji muž od svih ostalih valjanih u državnoj upravi, taj bi morao biti vrhovnik¹²⁹ prema tome pravu.

Ako dakle i mnoštvo treba imati vrhovnu vlast zbog toga što je jače od malobrojnih, onda i jedan ili više njih (više od jednog, a manje od mnoštva) budući jači od ostalih, trebali bi imati vrhovništvo prije negoli samo mnoštvo.

Sve tê stvari čini se jasno pokazuju kako nije ispravna ni jedna od tih odredaba, prema kojima dotični zahtijevaju da sami oni vladaju, dok im se svi ostali podvrgavaju.

Jer i protiv onih koji prema kreposti zahtijevaju vrhovništvo u državnoj upravi, te slično i onih [koji to traže] prema bogatstvu, mnoštva bi mogla navesti pravedan razlog. Ništa naime ne priječi da mnoštvo katkad bude bolje negoli su i malobrojni i bogatiji, ne uzeti pojedince, nego cjelokupno.

Zbog toga i na dvoumlje, koje neki postavljaju i istražuju, trebalo bi odgovoriti istim načinom. Dvoume, naime, neki kako treba zakonodavac postavljati zakone – želeći donijeti one najispravnije zakone – na korist onih boljih ili većine, kad se dogodi ono rečeno¹³⁰.

‘Ispravno’¹³¹ tu valja shvatiti kao ‘jednako’. A to jednako ispravno na korist je cijele države i zajedništva građana; građaninu pak općenito je svojstvo i vladati i da se njime vlada; i on je u svakom državnom poretku drukčiji, ali u onome najboljem onaj tko je uzmožan i voljan vladati i ‘biti vladan’ u skladu sa životom prema kreposti.

Ako se pak tkogod toliko razlikuje prema su višku kreposti, ili više njih od jednoga (ali koji nisu uzmožni postići ispunu države), tako te se ne može ni usporediti krepost svih ostalih niti njihova državnička moć¹³² s onom u dotičnika, bilo više njih bilo samo jednoga, tî se i ne mogu smatrati dijelom države; nanijet će im se naime nepravda izjednačujući ih s onima od kojih su toliko različiti prema kreposti i državničkoj moći, jer takav bi se činio poput boga među ljudima.

Otuda je bjelodano kako zakonodavstvo nuždno biva ο jednakima i podrijetlom i moću, dočim za one nema zakona, jer oni su sami zakon¹³³. I smiješan bi bio tko bi pokušao njima postavljati zakone. Rekli bi mu možda kako ono, u Antistena¹³⁴, lavovi odgovoriše zečevima koji su, zboreći u skupštini, zahtijevali jednakost sviju.

Zato i ustanoviše ostracizam¹³⁵ države s pučkom vladavinom s toga razloga. Tê, naime, čini se teže za jednakošću više od svega, tako te one koji su se činili da nadmašuju moću (zbog bogatstva, množinom prijatelja ili kakve druge državničke sile) osuđivali su crepićnim glasovnicama i izgonili iz države na određeno vrijeme.

Priča se kako su i Argonauti Herakla ostavili zbog istoga uzroka, jer ga Argo ne htjede voziti zajedno s ostalima, budući da je uveliko nadmašivao brodare.

Stoga oni koji pogrđuju samovlašće¹³⁶ i Perijandrov savjet Trazibulu ne treba misliti kako su naprosto u pravu što kude. (Kazuje se naime da Perijandar¹³⁷ nije rekao ništa glasniku poslanomu po savjet, nego je, posjekavši klasove koji su stršili, ujednačio usjev na njivi. Iako glasnik nije shvatio razlog tome postupku, čim je dojavio što se dogodilo, Trazibul je .shvatio kako mora ukloniti muževe koji strše.)

Jer takvo što ne koristi samo samosilnicima, niti tako samo samosilnici čine, nego se slično postupa i u vladavinama manjine te u pučkim vladavinama.

Ostracizam¹³⁸, naime, ima istu moć na neki način da suzbija i progoni odveć istaknute [pojedince]. Isto čine državama i narodima oni u kojih je moć, kao Atenjani Samljanima, Hijanima i Lezbljanima (jer čim učvrstiše vlast nad njima, Atenjani ih uniziše protivno ugovorima). I perzijski je kralj Medijce i Babilonjane i druge, koji su se ponosili time što nekoć bijahu u vlasti, često ‘podsijecao’.

Postavljeno pitanje općenito se odnosi na sve državne poretke, te i one ispravne. Jer izopačeni¹³⁹ poreci čine dotično gledajući svoj probitak, ali i oni kojima je do zajedničkog dobra postupaju na isti način.

Bjelodano je to i u ostalim umijećima i znanostima; jer niti će slikar dopustiti da mu stvor ima nerazmjerno veliku nogu, pa ako bi se i odlikovala u obliku; niti će brodograditelj pustiti da takva bude krma ili koji drugi od brodskih dijelova; niti će pak zborovodja onomu što glasnije i ljepše pjeva od cijelog zbora dopustiti da pjeva sa zborom.

Tako te zbog toga ništa ne priječi samovladare da se slažu sa svojim državama, ako tako čine kad njihova vlastita vladavina biva na korist tim državama. Stoga u slučaju priznatih istaknutosti razlog za ostracizam ima stanovito državničko pravo.

Bolje je dakako ako zakonodavac već u početku tako uredi državu da i ne treba dotičnoga lijeka; drugi put, ukoliko do toga dođe, bio bi popraviti nastalo nečim takvim ili sličnim. Ali se u državama tako ne događa; jer se [ljudi] ne obziru na korist zajedničke države, već se ostracizmom služe u stranačke svrhe¹⁴⁰.

Dakle, u izopačenim državnim porecima, jasno je kako je takvo što zasebično korisno i pravedno; samo je isto tako bjelodano da to nije i naprosto pravedno.

Ali u najboljem državnom poretku mnogo je dvoumlja oko toga, i ne prema suvišku u ostalim dobrima, kao što su snaga, bogatstvo i mnoštvo prijateljstava, nego ako se tkogod odlikuje prema kreposti, – što je činiti?

Jer ne bi se smjelo reći kako bi ga trebalo prognati i odstraniti, ali ne ni vladati njime; slično bi, naime, bilo zahtijevati da se Zeusom vlada, podijelivši između sebe vlast.

Preostaje, dakle, kako se čini i naravnim, da svi takvoga slušaju rado, tako te takvi budu doživotni kraljevi u državama.

Možda bi bilo skladno poslije iznesenih riječi poći dalje i razvidjeti ο kraljevstvu¹⁴¹. Jer kažemo kako je ono jedan od ispravnih državnih poredaka. Treba razvidjeti, koristi li kraljevska vladavina državi ili zemlji, kojom se hoće skladno upravljati, ili pak ne, nego prije nekakav drukčiji državni poredak, ili pak ona jednima koristi a drugima ne koristi.

Treba pak prvo istražiti postoji li jedan njezin rod ili ih je više različitih. Lako je uvidjeti kako sadrži više rodova i kako način vladavine nije jedan u svima.

Naime, u spartanskom državnom poretku čini se da je kraljevska vladavina najviše prema zakonu, i nije poglavito iznad svega, nego kad izađe izvan zemlje, kralj je vrhovni zapovjednik u ratnom pohodu. Uz to se obredi bogoslužja povjeravaju kraljevima.

Takva je kraljevska vladavina poput nekakvog vojsko vodstva samovladarâ te je doživotna¹⁴². Kralj nije vlastan ubiti, osim zbog strašljivosti¹⁴³ kao u drevnim [državama] za ratnih pohoda, po pravu »oružane ruke«.

Ο tome govori i Homer. Jer Agamemnon je uvrede strpljivo podnosio na skupštinama, ali kad bi pošli [u boj], bijaše vlastan i ubiti. I zaista kaže: »Koga li pak ja (ugledam) daleko od boja…; neće on lako izbjeći ni psima ni pticama. Jer pri menije pravo na smrt.«¹⁴⁴

To je, dakle, jedan oblik kraljevske vladavine, vojskovodstvo za cio život, i od tih su jedne vladavine nasljedne, jedne pak izborne.

Uz tu postoji i drugi oblik jednovlade¹⁴⁵, kakva su kraljevstva u nekih barbara. Ta sva imaju moć nalik na samovladu¹⁴⁶, ali su zakonita i po očinskome običaju. I jer su naravlju skloniji ropstvu barbari nego Grci, te Azijati nego Europljani, strpljivo podnose samosilničku vladavinu bez omraze.

Zbog toga su tê (vladavine) samosilničke¹⁴⁷, ali su postojane, jer se temelje na očinskim običajima te su zakonite. I tjelesna straža im je kraljevska a ne samosilnička s istog razloga. Jer građani štite oružjem kraljeve, a samosilnike najamnici. Jedini naime vladaju po zakonu i uz pristanak podanika, a drugi protiv njihove volje, tako te prvi imaju tjelesnu zaštitu od građana, a drugi pak protiv građana.

Takve su dakle dvije vrste jednovlade. Treća je kakva bijaše u drevnih Grka, a koju nazivaju »izabranim presuditeljima«.¹⁴⁸ Ona je, naprosto rečeno, izborna samovlada, a razlikuje se od barbarske ne time što nije prema zakonu, nego samo time što nije po očinskom običaju.

Držali su jedni od tih (kraljeva) doživotno tu vlast, drugi pak do određena roka ili za određene zadaće, kao što izabraše nekoć Mitilenjani Pitaka¹⁴⁹ protiv prognanika, koje predvođahu Antimenid i pjesnik Alkej.

Pokazuje i sâm Alkej kako za samovladara izabraše Pitaka u jednoj od pjesama počasnica: »Pitaka niska podrijetla gradu kukavnu i jadnu postaviše samovladarem, silno ga hvaleći svisebice.«¹⁵⁰

Tê dakle (jednovlade) jesu i bijahu samosilničke jer su samovladarske; zbog toga pak što su izborne i uz pristanak podanika – one su kraljevske.

Četvrta vrsta kraljevske jednovlade obuhvaća one iz junačkoga doba koje bijahu prema zakonu te uz pristanak podanika i po očinskim običajima.¹⁵¹

Zbog toga što ti prvaci bijahu dobročinitelji mnoštvu u kakvim umijećima ili u ratu, ili zbog sjedinjenja ili pribave zemlje, pa postadoše kraljevima pristankom podanika i [zajamčiše kraljevstvo] svojim nasljednicima po očinskim običajima.¹⁵³

Vrhovnici bijahu u ratnome zapovjedništvu i nad žrtvama koje nisu svećeničke, te su uz tê stvari i u sporovima presuđivali. Jedni to činjahu prisegnuti, drugi neprisegnuti, a prisega bijaše uzdignuće žezla.¹⁵⁴

Ή dakle u drevnim vremenima neprekidno su imali ovlast i nad (stvarima) u gradu i nad onima u polju te u inozemstvu.¹⁵⁵ Kasnije pak, pošto jedne od tih ovlasti napustiše sami kraljevi, jedne im mnoštva oduzeše, u nekim državama ostadoše kraljevima samo žrtvovanja, dočim ondje gdje je još bilo dostojno imena kraljevstva, obnašahu još samo ovlast vrhovnog ratnog zapovjedništva izvan granica zemlje.

To su, dakle, oblici kraljevstva, četiri brojem: jedno iz junačkoga doba (ono bijaše po pristanku podanika, ali s ograničenim ovlastima, jer kralj je bio vojskovođa i sudac te vrhovnik u bogoslužju); drugo je barbarsko (ono je nasljedna samosilnička vladavina u skladu sa zakonom); treće je koje nazivaju »izabranim presuditeljstvom [ili vladarstvom]«¹⁵⁶ (ono je pak izborno samosilništvo); četvrto je kao u Spartanaca (koje je naprosto rečeno vrhovno zapovjedništvo, nasljedno i doživotno).

Ta se (kraljevstva) dakle tim načinom razlikuju jedna od drugih. Peti je oblik kraljevstva gdje jedan vlada svime, kao što svaki pojedini narod i pojedina država upravlja zajedničkim stvarima; ono je ustrojeno prema gospodarstvu.¹⁵⁷ Jer kao što je gospodarstvo nekakvo kraljevanje kućom, tako je i kraljevstvo gospodarenje državom te jednim ili mnogim narodima.

Gotovo da postoje tako reći dva oblika kraljevstva ο kojima valja razvidjeti: ovo [posljednje] i ono spartansku¹⁵⁸; jer ona mnoga druga nalaze se između ta dva; naime, ili imaju manje ovlasti nego »svekraljevstvo« ili opet više nego u spartanskom kraljevstvu.

Stoga je istraživanje gotovo ο dvojem; prvo, je li državama probitačno imati jednog doživotnog vojskovođu, koji bi bio ili prema rodu¹⁵⁹ ili [biran] naizmjenice, i drugo, je li na korist da jedan bude vrhovnik nad svime, ili pak nije?

Razmatranje ο takvom vojnom vrhovništvu više se tiče zakona negoli oblika državnog poretka (jer takvo može bivati u svim državnim porecima), tako te to za sada možemo ostaviti ne stranu.

Preostala vrsta kraljevine oblik je državnog poretka, tako te ο njoj treba razmotriti, i ukratko pregledati dvoumlja koja ona sadržava.

A za početak istraživanja je ovo: je li korisnije da vlada »najbolji muž ili da vladaju najbolji zakoni?«¹⁶⁰

Onima koji mniju kako je kraljevanje na korist čini se, da zakoni izriču samo općenito, ali ne i prikladno pojedinim slučajevima, tako te je u bilo kojem umijeću zaludno ravnati se samo prema propisima.

U Egiptu je tek nakon četvrtog dana dopušteno liječnicima izmijeniti [liječenje] (učine li to prije, onda na vlastitu pogibelj). Bjelodano je, dakle, kako s istoga uzroka nije najbolji državni poredak koji biva prema propisima i zakonima.

Ali vladatelji se trebaju držati onog sveopćeg načela. I pri tome je bolje ono što je u cijelosti lišeno strasti od onoga kojemu je urođena. Ona pak u zakonu nije prisutna, dočim je duša čovječja nuždno cijela takva.¹⁶¹

Ali možda bi rekao tkogod kako zato [čovjek] će bolje svjetovati u pojedinačnim slučajevima. Jasno je, dakle, kako je nuždno da dotičnik bude i zakonodavac, i da se donose zakoni, ali koji neće vrijediti ondje gdje zastranjuju, dok vrijede u ostalim slučajevima.

Nu u onim stvarima u kojima ne može zakon ili uopće suditi ili pak ne dobro, treba li odlučiti jedan koji je najbolji ili svi? Jer sada [ljudi] okupljeni prosuđuju, savjetuju i presuđuju, a sve se prosudbe odnose na pojedinačnosti.

Sâm za sebe, uspoređen s drugim, svaki je možda gori. Ali država se sastoji od mnogih, poput gozbe što je ljepša kad za nju mnogi prilažu negoli samo jedan. Zbog toga i sudi bolje mnoštvo u mnogim stvarima negoli bilo koji pojedinac.

Uz to je mnoštvo i više nepokvarljivo – kao i veća količina vode tako je i mnoštvo nepokvarljivije od manjeg broja [ljudi]. U pojedinca svladana srdžbom ili kakvom drugom strašću nuždno se izopači prosudba, ali teško da bi se svi istodobno razgnjevili i pogriješili.

Nek su to mnoštvo slobodnjaci, koji ništa ne čine mimo zakona, osim ondje gdje je štogod propustio. Ako pak takvo što nije lako naći medu mnogima, ali ako tî mnogi budu dobri muževi i građani, hoće li nepokvarljiviji biti jedan vladatelj ili pak oni brojem mnogi koji su svi dobri? Nije li jasno kako su takvi oni mnogi?

[Reći će se:] »Ali oni strančare, dok je pojedinac nestrančar.« Nu na to se može odvratiti kako su oni valjani dušom upravo kao i onaj pojedinac.

Ako pak vladavinu većeg broja ljudi, koji su svi dobri, treba označiti kao vladavinu najboljih¹⁶², a vladavinu jednoga kao kraljevstvo, onda bi državama bilo bolje izabrati vladavinu najboljih negoli kraljevstvo, pa bila ta vladavina uz upotrebu sile ili bez nje¹⁶³, samo uzmogne li se naći više tako sličnih.

I zbog toga se možda kraljevalo ranije, što su se rijetko nalazili muževi koji bi se uvelike odlikovali krepošću, a prije svega zato jer tada nastanjivahu malene države. Uz to su zbog dobročinstva postavljali kraljeve, a ono je djelo dobrih ljudi.

Pošto se zbilo te je nastalo mnogo sličnih prema kreposti, nisu više podnosili [kraljevinu], nego su zatražili nekakvo zajedništvo i uspostavili ustav¹⁶⁴.

Pošto se ti izopačiše, bogateći se na štetu zajednice, otuda su vjerojatno nastale vladavine malobrojnih;¹⁶⁵ jer stadoše častiti bogatstvo. Iz tih se prvo promijeniše u samosilničke vladavine¹⁶⁶, a iz njih u pučku vladavinu¹⁶⁷.

Jer postajući sve malobrojniji zbog gadne lakomosti, činili su [vladatelji] mnoštvo sve snažnijim, tako te je osvojilo vlast i uvelo pučku vladavinu. A kako se pak dogodilo te su i države postale veće, možda više i nije bilo lako zasnovati bilo koji drugi državni poredak osim pučke vladavine.

Ako bi tkogod postavio da je državama kraljevska vladavina najbolja, što će biti s kraljevim potomcima? Treba li i njegov rod kraljevati? Nu, ispadnu li tî bilo kakvi, može biti štetno.

»Ili, budući vladarem, on neće vlast predati svojoj djeci.« Ali nije lako u to vjerovati. Jer teško je to, i traži više kreposti nego što je u čovječjoj naravi.

A postoji dvoumlje i oko njegove moći; treba li budući kralj imati kakvu silu oko sebe, kojom bi uzmogao prisiliti one koji su mu nepokorni, ili kako će moći svoju vladavinu provoditi?

Jer ako i bude vladao prema zakonu, ne čineći ništa po vlastitoj volji mimo zakona, ipak pri njemu mora biti moć kojom će štititi zakone.

Jedva da je ο takvome kralju teško odgovoriti na dotično pitanje. Jer on treba imati silu, a ta sila treba biti jača od svakog pojedinca i nekolicine u skupini, ali slabija od samog mnoštva. Tako su stari davali straže kad bi na čelo države postavljali onoga kojeg nazivahu izabranim vladateljem ili samosilnikom¹⁶⁸. Te kad je Dionizije zatražio straže, netko je savjetovao Sirakužanima da mu dadnu upravo toliku stražu.

Pretresajući bili smo stali kod kralja koji sve čini prema vlastitoj volji, te sada valja ο njemu razvidjeti.

Jer onaj takozvani kralj prema zakonu, kako već rekosmo¹⁶⁹, ne predstavlja posebičan oblik državnog poretka; (u svima naime porecima može biti doživotna vojsko vodstva, kako u pučkoj vladavini tako i u vladavini najboljih, i mnogi postavljaju jednog nad cijelom građanskom upravom¹⁷⁰; takva je vladavima u Epidamnu, te u nešto manjoj mjeri u Opuntu.)

Ο onome takozvanome »svekraljevstvu« (koje je poredak u kojem kralj vlada svime po vlastitoj volji) nekima se čini kako nije u skladu s naravlju da jedan bude vrhovnik svima građanima, gdje je država sastavljena od sličnih¹⁷¹.

Jer sličnima naravlju mora prema naravi pripadati isto pravo i isto dostojanstvo, tako te: kao što imaju li nejednaki istu hranu i odjeću, štetno je tjelesima, isto je tako i s počastima.

A slično je i pridavati nejednako jednakima. Stoga je pravedno da ništa više ne vladaju nego što se njima vlada, i to redomice i naizmjenice. A to je već zakon, jer red je zakon.

I bolje je izabrati da zakon vlada negoli jedan između građana; i prema istome razlogu, iako bi bilo bolje da neki vladaju, ipak tê treba postaviti kao zakonočuvare¹⁷² i službenike zakonima.

Jer nuždno je da postoje nekakvi vladatelji¹⁷³, ali kažu kako nije pravedno da to bude jedan, ako su svi slični.

One pak stvari za koje se čini kako ih ne može odrediti zakon, tê ni čovjek ne bi mogao znati. Nu dostatno poučivši, zakon prepušta ostalo vladateljima da prosude i provedu prema najpravednijem mnijenju. Uz to im dopušta ispraviti što god im se po iskustvu pokaže boljim od postojećih zakona.

Tko dakle nalaže vladavinu zakona, čini se kako nalaže vladavinu samih boga i uma; tko pak nalaže da čovjek vlada, dodaje i zvijer. Jer želja je takva, i strast izopačuje vladatelje i najbolje muževe. Zbog toga je zakon um bez žudnje.

Iz umijeća preuzeti primjer čini se lažnim, da je loša lječidba prema napisanim uputama, nego da je uputnije pozvati stručnjake¹⁷⁴. Jer oni neće činiti ništa iz prijateljstva, a protiv pravila, nego će primiti plaću pošto se bolesnici izliječe.

Oni pak koji su u državnim službama mnoge stvari običavaju činiti iz zlobe i naklonosti. A i [sami bolesnici] kad bi posumnjali kako ih liječnici kane upropastiti radi dobitka, u dogovoru s neprijateljima, radije bi potražili lijeka u onim napisanim uputama¹⁷⁵.

A i liječnici kad sami obole, pozivaju druge liječnike, te učitelji tjelovježbe kad vježbaju, [pozivaju druge] učitelje, kao da nisu uzmožni istinito prosuditi zbog toga što je prosudba ο vlastitome i što su u vlasti čuvstva. Tako te je bjelodano, kako oni koji traže pravedno, traže srednje¹⁷⁶, jer zakon je ono srednje.

Uz to, od zakona koji su pisani važniji su i ο važnijim stvarima su oni što se temelje na običajima, tako te je čovjek kao vladatelj pouzdaniji nego pisani zakoni, ali nije [pouzdaniji] negoli zakoni utemeljeni na običajima.

Nu nije nikako lako pojedincu nadzirati mnoge stvari. Trebat će dakle postaviti više podređenih službenika, tako te koja je razlika, je li to već od početka tako ili ih je jedan postavio takvim načinom?

Uz to, kao što je prije rečeno¹⁷⁷, ako muž koji je valjan, jer je bolji, pravo je da vlada, od jednoga takvog dvojica dobrih su bolji. Ο tome govori ono »kad dvojica zajedno pođu«¹⁷⁸, te Agamemnova molitva »takvih da je deset meni svjetnika.«¹⁷⁹

Postoje dapače i sada u nekim stvarima činovnici ovlašteni suditi, kap sâm sudac, u pojedinostima gdje zakon ne uzmaže odrediti, jer ο stvarima gdje je zakon uzmožan, ο tima nitko ne dvoumi kako će ih najboljim načinom odrediti i presuditi.

Nu budući se jedne stvari mogu obuhvaćati zakonima, dok druge ne mogu, nastaje dvoumlje i pitanje: je li poželjnija vladavina najboljeg zakona ili najboljeg muža. Jer ο kojim se stvarima [ljudi] savjetuju ο tim se ne može postavljati zakon.

Nitko ne poriče kako je nuždno da čovjek sudi ο takvim slučajevima, već neće da bude samo jedan, nego više njih.

Jer dobro sudi svaki vladatelj odgojen na zakonu. Besmisleno bi se možda činilo ako bi tkogod bolje vidio svojim dvojim očima i dvojim ušima čuo, te činio dvojim nogama i rukama negoli mnogi mnogima.

Čak i sada jednovladari¹⁸⁰ pribavljaju sebi mnoge oči i uši te ruke i noge. Jer one što su njihovoj vlasti i njima samima prijatelji postavljaju za suvladare¹⁸¹.

Ako dakle ne budu prijateljima, neće postupati prema jednovladarevoj volji; ako su pak prijatelji njegovi i njegove vladavine, prijatelj je jednak i sličan, tako te misli li kako takvi trebaju vladati, mora misliti da jednaki i slični vladaju slično.

To su gotovo svi prigovori [protivnika] kraljevstva.

Ali možda u nekim slučajevima biva takvim načinom, dok u drugima nije tako.

Jer postoji nara viju pravedno i korisno [nekima] u vladavini gospodara, [drugima] u vladavini kralja, [trećima] u ustavnoj vladavini¹⁸²; dočim samosilnička vladavina nije prema naravi, kao ni bilo koji drugi od državnih poredaka koji su zastrane¹⁸³. Jer takvi bivaju usuprot naravi.

Nu iz stvari koje su rečene bjelodano je kako među sličnima i jednakima, niti je korisno a niti je pravedno da jedan bude vrhovnik nad svima: ni kad nema zakona, nego kao da je on sâm zakon, niti kad ih ima; niti jedan dobar nad dobrima, niti nedobar nad nedobrima; te ne ni onda ako bi bio bolji prema kreposti, osim na stanovit način.

Koji je to način, valja reći, iako je ο tome donekle rečeno već i prije.¹⁸⁴

Prvo pak treba odrediti što je kraljevska vladavina, što je vladavina najboljih a što je ustavna, vladavina.

Za kraljevsku vladavinu prikladno je ono mnoštvo koje po naravi može podnijeti rod koji se ističe prema kreposti u upravljanju državom; za vladavinu najboljih pak mnoštvo koje po naravi može podnijeti rod uzmožan vladati nad njima slobodnima kao oni što se odlikuju vladateljskom krepošću u državnoj upravi; za ustavnu vladavinu mnoštvo u kojem po naravi nastaje ratnički rod uzmožan vladati i pokoravati se prema zakonu što po zasluzi raspodjeljuje državne službe imućnima¹⁸⁵.

Kada, dakle, cijeli jedan rod ili pojedinac među ostalima nade se toliko istaknut prema kreposti da nadmašuje krepost svih ostalih, onda je pravedno da taj rod ima kraljevsku vlast i vrhovništvo nad svima, ili da dotični pojedinac bude kralj.

Jer kao što je rečeno i prije¹⁸⁶, nije tako samo prema onome pravednome koje običavaju iznositi oni koji utemeljuju državne poretke, ili kao vladavine najboljih ili onih malobrojnih ili pak kao pučke (jer svi ocjenjuju prema izvrsnosti, samo što im izvrsnost nije ista), nego i prema načelu koje je već prije spomenuto¹⁸⁷.

Jer niti bi bilo primjereno takvoga ubiti, izgnati ili ostracizmom odstraniti, niti pak tražiti da se po redu njime vlada. Nije naime po naravi da dio premašuje cjelinu, a s onim u kojega je tolika izvrsnost događa se tako.

Tako te jedino preostaje pokoravati se takvomu i da on bude vrhovnik, ne kad je njegov red, nego naprosto¹⁸⁸.

Ο kraljevstvu, dakle, koje ima razlike, te koristi li ono državama ili im ne koristi, i kojima i kako, nek bude određeno takvim načinom.

Budući kažemo kako su tri ispravna državna poretka, i kako je od njih nuždno najbolji onaj kojim upravljaju najbolji, takav je onaj u kojem se nađe ili pojedinac među svima, ili cijeli rod ili mnoštvo što premašuje prema kreposti, tako da se jednima uzmaže vladati dok drugi mogu vladati poradi najpoželjnijeg života; u prijašnjim raspravama¹⁸⁹ pokazano je kako mora biti ista krepost [valjana] muža i ona građanina najbolje države, pa je bjelodano kako istim načinom i s pomoću istih sredstava, kojim muž postaje valjanim, nastala bi i država, bilo kao vladavina najboljih bilo kao kraljevska vladavina, tako te će biti gotovo isti odgoj i običaji koji čine valjana čovjeka i koji čine državnika i kralja.

Pošto su tê stvari određene, treba pokušati kazati koju ο najboljem državnom poretku, kojim načinom po naravi nastaje i kako se zasniva. [Onaj tko kani poduzeti primjereno istraživanje ο njoj taj mora…]¹⁹⁰

Grč. την πάλιν πεπραχέναι την πράξιν; lat. rem a civitate actam ac transactam esse; engl, the state has done a certain act; franc, la cité a fait tel acte; njem. der Staat habe eine Handlung vollzogen; rus. nmo mo UAU unoe deücmeue coeepmiuio zocydapcmeo; novogrč. προκειμένου περί πράξεως τίνος, . . . ότι ή πόλις την επραξεν;
Το jest: u demokraciji.
To jest: u oligarhiji.
Ili ‘meteci’ (μέτοικοι).
Grč. περί των άτιμων και φυγάδων; lat. de üs qui ignominia notati civitatis jus antiserum et de exulibus; engl, about deprived citizens and about exiles; franc, des citoyens frappés d’atimie ou de peines d’exil; njem. denen die bürgerlichen Rechte aberkannt wurden, und nach den Verbannten; rus. u no noeody nuu,, ympamuemux zpaxdanCKue npaea, u no noeody u32uaHHUKoe; novogrč. περί των ^στερημένων δια δικαστικής αποφάσεως των δικαιωμάτων τον πολίτου και περί των εξόριστων (ο onima koji su sudbeno lišeni građanskih prava i ο prognanicima). Jedni su dakle pod uskratom građanskih prava (ατιμία), dok su drugi građani koji su zbog bilo kojeg pokušaja prognani iz grada (države).
Posrijedi je višeznačnica αρχή (počelo, početak, vlast, zapovjedništvo, država). Lat. magistratuum particeps; engl, to share in offices; franc, participation aux functions publiques en général; njem. dass er an der Regierung teilnimmt; rus. ynacmue βο enacmu; novogrč. δτι μετέχει της αρχής (da sudjeluje u vlasti).
Ili ‘onima koji imaju vrhovnu vlast’, ili ‘onima koji odlučuju u najvažnijim stvarima’.
Grč. αόριστος αρχή; lat. magistratus non definitus; engl. indefinite office (or »unspecified authority«); franc, fonction à durée indéfinie; njem. eine unbestimmte Regierungsfunktion; rus. doAXHoemu 6e3 öonee mOHHOzo onpedenenuH; novogrč. ostavlja »αόριστος αρχή«, ali dodaje primjedbu. . . »αρχή άνευ τινός χρονικού περιορισμού« (vlast bez nekog vremenskog ograničenja).
Grč. τάς γαρ ήμαρτημένας και παρεκβεβηκυίας; lat. eae enim quae depravatae sunt, quaeque deflexerunt a recto; engl. those which are faulty or perverted; franc, celles renferment des erreurs ou des déviations; njem. die fehlerhaften und abgleitenden; rus. ocHoeaHHbie na ouiuôoHHbix Hcmcviax u om/cAOHfifOUfuecfi om npaeuAbHbix zocydapcmeeHHbie ycmpoücmea; novogrč. ai πλημμελείς και κατά παρέκβασιν.
Usp. 1279a 19.
Ili ‘narod’; grč. δήμος; lat. populus, plebs; engl, the people; franc, peuple; njem. ein Volk; rus. deMOc; novogrč. ό δήμος.
Aristotel razlikuje redovitu skupštinu puka (έκκλεσία) od posebnih, povremenih sastanaka vijeća ili savjeta (σύγκλητος) uobičajenih u oligarhiji.
Ili ‘dodjeljuju se različitim magistratima’.
Vidi II. 1273a 19.
Ili ‘predstavnici, nositelji vlasti; grč. άρχαί; lat. magistratus; engl, certain magistrates; franc, certains magistrats; njem. von bestimmten Behörden; rus. doAXCHOcmnbieΑΐιμα; novogrč. αίαύταί άρχαί (isti oblasnici).
Grč. ώ γαρ εξουσία κοινωνείν αρχής βουλευτικής και κριτικής; lat. (prema Τ. Akvinskom) ille qui potest constitui in principal consiliativo vel judicativo; engl, he who has the power to take part in the deliberative or judicial administration of any state; franc. -qui a la possibilité d’accéder au Conseil ou aux fonctions judiciaires dans un État; njem. wer das Recht hat, an der beratenden oder Richtenden Behörde teilzunehmen; rus. Kmo UMeem ynacmue e 3aKOHOCoeew,ameAbHoü u/iu cydeônou enacmu; novogrč. εκείνον, όστις έχει το δικαίωμα να μετέχτ] αρχής βουλευτικής ή δικαστικής (onaj tko ima pravo sudjelovati u savjetodavnoj ili sudbenoj vlasti).
Kako je posrijedi višestruka igra riječi, rečenica se ne može doslovno prevesti. Grč όλμος \e ‘mužar za tucanje zrnja’. Larisanac je stanovnik, građanin Larise, ali i »lonac« izrađen u Larisi. U središtu igre značenja je δημιουργός, stoje i ‘obrtnik’, ‘rukotvorac’ i ‘državni upravitelj’. Smisao je taj da sama država proizvodi građane onako kako joj treba.
Ili ‘rodove’ (φυλαί) ili file, kojih je u Ateni u različita vremena bio i različit broj 4, 10, 12.
Vidi 1274b 34.
Ili ‘kad od oligarhije ili tiranije nastaje demokracija’, naravno: u antičkom smislu.
Naime, u slučaju naseobina na različitim mjestima, privremenog ili stalnog iseljivanja, cjelina države ipak ostaje ista.
Grč. πόλις je i grad i država i ‘gradodržava’.
Posrijedi je Kirovo zauzeće Babilona 538 god. pr. Kr.
Usp. VII. 1326a Β – 1327a 3.
Očigledna veza s Heraklitovom izrekom (fr. 12 ‘Diels): ‘.. . onima koji u iste rijeke ulaze druge i druge vode pritječu
Ili u ‘ustavu’ ili u Obliku vladavine, vlasti’ jer se višeznačnica πολιτεία različito prevodi: lat. civitatis administrandae ratio; engl. a constitution; franc, un gouvernement; njem. die Verfassung; rus. noAumunecKoe oowpnue zpancdau; novogrč. πολιτεία.
To jest: ime samo po sebi nije važno.
Ili možda ‘ustav’ (kako je u nekim prijevodima /kao npr. u franc, constitution!), iako se čini boljim ostaviti »državni poredak«, jer je šireg značenja i obuhvata.
Usp. Aristotel, Nikomahova etika, V. 1130 b 28.
Ili ‘ustav’, jer se prijevodi razlikuju. Grč. πολιτεία; lat. reipublicae administrandae forma et ratio; engl, constitution; franc. constitution; njem. die Staatsverfassung; rus. zocydapcmeeHHbiü cmpoü; novogrč. πολιτεία.
Kao što je πόλις i grad i država, tako je i πολίτης i građanin i državljanin, što je dobro imati na umu osobito zbog toga što su u suvremenom jeziku ta dva nazivka poprilično razdvojena, dok to nije bio slučaj u antičkome poimanju.
Ili ‘kuća’, ‘dom’; Grč. οικία; lat. domus; engl, the family; franc, famille; njem. das Haus; rus. ceMbn; novogrč. οικία.
Ili ‘suplesača’ ili čak ‘statista’.
Ovo se mjesto različito tumači, pa je moguće i čitanje ‘i državnik mora biti takav’. Ali mi se držimo doslovno našeg predloška, a tako prevode i J. Tricot i O. Gigon.
Euripid, Eol (odlomak 16).
Tiranin iz Fere, vladao između 380 i 370 pr. Kr. Sam izvor izreke je nepoznat.
Ili Obični građanin’ ili Obični vladanik’. Grč. Ιδιώτης (osobnik, posebnik, zasebnik, pojedinac); lat. privatus; engl, to live in a private station; franc, l’art de vivre en simple particulier; njem. Privatmann; rus. 6bimb HacmHbiM ΗβΛοβεκοΜ; novogrč. ιδιώτης (zasebnik, privatnik).
To jest: i krepost vladanja i onu pokoravanja ili podložnosti vladanju.
Neki prevoditelji (npr. Tricot) proširuju značenje: ‘ali se za njih treba znati poslužiti uslugama robova’.
Ili ‘rukotvorci’ ili ‘radnici rukom’. Grč. oi χερνήτες; lat. operarii et opifices; engl, handicraftsmen; franc, les manoeuvres; njem. die Arbiter der Hand; rus. peMecnetmuKu; novogrč. χειρώνακτες.
Grč. ό βάναυσος τεχνίτης; lat. illiberalis artifex; engl, the mechanic; franc, l’ouvrier exerçant un métier mécanique; njem. der gewöhnliche Handwerker; rus. jnacmep; novogrč. βάναυσος τεχνίτης.
Ili ‘obrtnici uopće’ (oi δημιουργοί).
Ili ‘političkom vladavinom’. Grč. πολιτική αρχή; lat. civile Imperium; engl, a constitutional rule; franc, d’autorité politique; njem. die politische Herrschaft; rus. enacmh zocydapcmeeHuan; novogrč. »πολιτική αρχή«.
Ili ‘dobro umije vladati samo tko umije slušati’. Izreka se inače pripisuje Solonu.
Ili ‘slobodnih ljudi’.
Grč. άνήρ znači i muž kao muško uopće, za razliku od ženska, a i muž kao suprug; ali i čovjek uopće. Lat. vir; engl. a man; franc, un homme; njem. ein Mann; rus. Myxnuua; novogrč. ό άνήρ.
Usp. Platon, Država (X, 601, D, E).
Usp. 1278a 40, IV 1293 b 5, VII 1333 a 11.
Ili ‘obrtnike’ ili ‘rukorađe’ ili ‘ručni radnici’. Grč. βάναυσοι; lat. U qui artes illiberales et sordidas exercent; engl, the mechanic; franc, les travailleurs manuels; njem. die Banausen; rus. peMecnenHUKU; novogrč. βανανσοτέχναι (prosti radnici).
To jest: krepost ο kojoj govorimo.
Ili metek.
To jest: da odrastu i tako postanu punopravni građani.
Ili ‘nadničari’. Grč. ϋητες. Ti su u Grčkoj bili bezemljaši, zapravo slobodnjaci bez imovine. Po Solonovoj razredbi bijahu posljednji pučki stalež, oslobođen poreza, ali i bez građanskih prava. Lat. mercenarii; engl, labourers; franc, les hommes de peine; njem. Taglöhner; rus. nodeHW,uKu; novogrč. ϋητες.
Ili u ‘aristokraciji’ (grč. αριστοκρατική).
Ili ‘vladavinom manjine’ (grč. ολιγαρχία).
Grč. άπό τιμημάτων γαρ μακρών; ključna riječ je TO τίμημα, ‘procjemba imovine’, i prema njoj određeni porezni razred. Lat. ex maquo et amplo censu; engl, qualification for office is high; franc. paiement d’un cens très élevé; njem. die Regimentsfähigkeit an eine hohe Steuerklasse gebunden ist; rus. docmyn κ doAMHoemsw oöycnoeneu öoAbuiuM UMymecmeeuHbiM u.eH30M; novogrč. οί έχοντες μεγάλα εισοδήματα (koji imaju visoke dohodarine).
Homer, Ilijada, IX, 648 (doslovan prijevod). Ahilej se tim riječima žali na Agamemnonov postupak prema sebi. Inače riječ μετανάστης (naselac, priselac, pridošlica; koji ima manja prava negoli izvorni naseljenik) gotovo je suznačna s riječju μέτοικος (naselac, tuđinac), kako kaže i sâm Aristotel.
Ili ‘radi toga da povlašteni stalež uzmogne obmanuti sugrađane’ (kako prevodi B.Jowett).
Grč. κύριος (koji ima silu, snagu, moć, vlast, upravu) prevodi se ovdje različito; lat. qui possit esse potestas; engl, who has the conduct of public affairs (or one who is in control of); franc, celui qui dirige; njem. der regiert; rus. urno UMeem nonuoMonu?.; novogrč. 6 ανΰρωπος τουτέστιν όστις κυβερνά (to jest, čovjek koji upravlja).
Ι višeznačnica TO πολίτευμα (državna uprava, načela državne uprave, državni ustav) ovdje je izjednačena s nazivkom ή πολιτεία; lat. administrate et gubernatio civitatis; engl, the government; franc, l’autorité suprême; njem. die Regierung; rus. nopndoK zocydapcmeeHHOZo ynpaeneHUH; novogrč. TO τον κρατούντος στοιχείου σύστημα Εξουσίας (sustav upravne vlasti).
Vidi I 1253 a 2.
To jest ο vladavini (vlasti) gospodara nad.robom (grč. δεσποτείά).
To jest: u raspravama koje su izvan same peripatetičke škole i namijenjene su širem slušateljstvu. Budući se tumačitelji ne slažu oko točnog značenja, različiti su i prijevodi dotičnog izričaja. Grč. έν τοις έξωτερικοϊς λόγοις; lat. in exotericis libris; engl, in discussions outside the school (or in my public lectures); franc, dans les discours exotériques; njem. in den publizierten Schriften; rus. β 3KcomepunecKux coHUHeuuax; novogrč. εις τα εξωτερικά μαθήματα (u podukama za izvanjske slušatelje).
Ili ‘gospodstvo’ (grč. δεσποτεία) zapravo je vlast gospodara nad robom; lat. dominica potestas; engl, the rule of a master; franc, l’autorité absolue du maître; njem. die Despotie; rus. enacmb zocnoduna nad paôoM; novogrč. ή δεσποτική αρχή.
Ili ‘domaćinskom’, što je gospodarska vlast u najužem smislu. Grč. αρχή οικονομική; lat. Imperium oeconomicum; engl, house-hold management; franc, l’autorité domestique; njem. Hausverwaltung; rus. enacmb doMox03aûcmeeHHan; novogrč. αρχή οικονομική.
Το jest, u značenju ‘jedan od suputnika na brodu’.
Ili ‘učitelj tjelovježbe’.
Grč. κατά μέρος άρχειν; lat. vicissim gerere; engl, to hold office by turns; franc, gouverner à tour de rôle; njem. abwechselnd besetzt werden; rus. npaeumb no onepedu; novogrč. να τα αναλαμβάνουν διαδοχικώς.
Čest izričaj ήπέφυκεν; lat. pro rei natura; engl, as is natural; franc, comme il est normal; njem. wie es sich gehört; rus. uMeAO ecmecmeeuHbie ocHoeanun; novogrč. κατά το φυσικόν σύστημα (prema naravnom sustavu).
Rečenica nije u cijelosti jasna. I prijevodi se poprilično razlikuju. Prevoditelj je nastojao ostati što više pri poretku riječi izvornika.
Ili ‘despotski’ u značenju odnosa između gospodara i roba. Grč. δεσποτικοί; lat. dominorum in servos imperio similes; engl. despotic; franc, elles ont un caractère despotique; njem. despotisch; rus. onu ocHoeaHbi ua nanariax zocnodcmea; novogrč. δεσποτικοί.
Ili ‘ustav i vlada’. Grč. πολιτεία και πολίτευμα; lat. politia et civitatis administrandae ratio; engl, constitution and government; franc, constitution et gouvernement; njem. die Staatsverfassung und die Staatsregierung; rus. zocydapcmeennoe ycmpoücmeo u nopsidoK zocydapcmeeHHOzo ynpaeAenua; novogrč. »πολιτεία« και »πολίτευμα«.
Usp. Aristotel, Nikomahova etika, VIII, 10.
Grč. ή βασίλεια; lat. regnum; engl, kingship (royality); franc. royauté; njem. das Königtum; rus. uapctcan enacmb; novogrč. βασιλεία.
Grč. ή αριστοκρατία; lat. aristocratia; engl, aristocracy; franc, aristocratie; njem. die Aristokratie; rus. apucmotcpamun (enacmb Aynuiux); novogrč. αριστοκρατία.
Grč. πολιτεία; lat. politia; engl, a constitution; franc, une république (gouvernement constitutionnel et légal, république modérée); njem, Politie; rus. nonumun (penyônuKaHCKuû cmpou); novogrč. πολιτεία.
Ili ‘ratnički stalež’. Grč. το προπολεμοϋν; lat. ea pars civitatis, quae pro reliquis civibus propugnat; engl, the fighting-men; franc, la classe combattante; njem. das kriegerische Element; rus. eouHbi; novogrč. ή τάξις τών πολεμιστών (stalež ratnika).
Usp. Aristotel, Nikomahova etika, 1160b.
Grč. οί τάς ουσίας έχοντες; lat. U quorum res familiaris ampla est; engl, men of property; franc, les détenteurs de la fortune; njem. die Reichen; rus. eAadetow,ue coôcmeennocmbio; novogrč. ot πλούσιοι.
Posrijedi je opet višeznačnica πολιτεία; ovdje najvjerojatnije u značenju ‘vlast’ ili ‘moć’. Grč. άμφισβητοϋσιν αμφότεροι της πολιτείας; lat. vindicant šibi utrique reipublicae administrationem; engl, the oligarchical and democratical parties respectively claim power in the state; franc, les raisons invoquées par les uns et les autres pour réclamer le pouvoir; njem. nehmen beide Parteien die Verfassungsmässigkeit für sich in Anspruch; rus. u dpyzue ocHoebieaiom ceou npumo3aHUH na enacmb e zocydapcmee; novogrč. περί τα οποία διεξάγεται δ των δύο τάξεων άγων δια την κατάληψιν της Εξουσίας (ο kojima se vodi borba dvaju staleža radi zauzeća vlasti).
Ili ‘oligarhije’ i ‘demokracije’.
Ili ‘ono što je pravedno’, ‘pravo’. Grč. τό δίκαιον; lat. jus; engl, justice; franc, juste; njem. die Gerechtigkeit; rus. cnpaeednueocmb; novogrč. το δίκαιον.
Vidi Aristotel, Nikomahova etika, V 1131 a 15.
Ili ‘postotaka’, ‘kamata’, ‘probitka’.
Veoma česta riječ. Grč. συμμαχία; lat. belli gerendi societas; engl, alliance; franc, alliance; njem. ein Beistandsvertrag; rus. com3; novogrč. συμμαχία.
Grč. έπιγαμία; lat. connubii jus; engl, the right to intermarry; franc, mariage; njem. Ehegemeinschaft; rus. anuzoMun; novogrč. έπιγαμία. Značenje je zapravo: pravo ženidbe iz jednoga staleža u drugi ili iz jedne države u drugu.
Grč. κηδείαί; lat. affinitates; engl, family connections; franc. relations de parenté; njem. Verschwägerungen; rus. podcmeenubie coto3bi; novogrč. χηδεστεϊαι.
Ili ‘fratrije’.
Usp. Nikomahova etika, 1097 b 6.
Ili ‘ono koje je poglavito’ ili ‘vrhovna vlast’. Grč. TO χνριον; lat. dominatio ac summa auctoritas; engl, the supreme power; franc, le pouvoir souverain; njem. das Entscheidende; rus. eepxoeHÜH enacmt>; novogrč. την χυρίαρχον.. . έξουσίαν.
Posrijedi je razlika između onoga što je uže ili djelomično pravedno (το δίακαιον) i onoga što je naprosto pravedno.
Postoji stanovito neslaganje i oko prijevoda ovog izričaja. Grč. TOV νόμον τούτον; lat. hane legem (ali u Tome Akvinca: Ma lex quae praeeipit multitudinem dominari); engl, this law of confiscation; franc, la loi du nombre; njem. eine solche Regelung; rus. nodoÖHbiü 3ÜKOH; novogrč. ό νόμος ούτος.
To jest: ‘lišeni građanskih prava’. Grč. άτιμους είναι; lat. honoris expertes et ignominia notati; engl, be dishonoured; franc. privés des droits civiques; njem. ehrlos sein; rus. ympamam noAUmunecKue ηραβα; novogrč. #ά είναι έστερημένοι τιμής (da budu lišeni časti).
Vidi poglavlja 12-17, IV, VI.
Posrijedi je teže mjesto. Ključni glagol se odčitava kao λύεσϋαι ili λέγεσΰαι. Ali, kako kaže J. Tricot, u oba slučaja temeljni smisao je jasan.
To jest: od najboljih ali malobrojnih.
Ili ‘umijećem naslikana djela od onih istinskih’. Grč. τα γεγραμμένα δια τέχνης των άληϋινών; lat. et picta ex arte a veris; engl, and works of art from realities; franc, et entre les peintures faites par art et leurs modèles originaux; njem. und das künstlerisch Gezeichnete vom Wirklichen; rus. wiu KapmuHbt, nanucauHbie xydoMHUKOM, – om KapmuH npupodbi; novogrč. και αϊ καλλιτεχνικοί εικόνες των άληάινών άνϋρώπων (i umjetničke slike od istinskih ljudi).
Ili ‘u savjetodavnoj i sudbenoj ovlasti’. Grč. τοϋ βουλεύεσ&αι και κρίνειν μετέχειν; lat. ut consultandi sint etjudicandiparticipes; engl, to assign to them some deliberative and judicial functions; franc, faire participer aux fonctions deliberative et judiciaire; njem. am Beraten und Entscheiden teilnehmen; rus. ynacmeoeamb e coeewflmeAbHOÛ u cydeÖHOü enacmu; novogrč. va μετέχουν ούτοι τοϋ βουλεύεσϋαι και κρίνειν.
Grč. ή αίσϋησις;lat. sensus; engl.perceptions; franc, discernement; njem. Verstand; rus. paccydumeAbuocmb; novogrč. αίσϋησις.
Ili ‘ustavni poredak’. Grč. ή τάξις αύτη της πολιτείας; lat. reipublicae administrandae ordinatio; engl, the popular form of government; franc, cette organisation politique; njem. diese Verfassungsordnung; rus. ama opzanuaauun zocydapcmeeHHOzo cmpOH; novogrč. TO πολιτικόν τούτο σύνταγμα (takav državni ustroj).
To jest: stručnjacima.
Ili ‘prosječnici’ ili ‘prtljari’ ili ‘nestručnjaci’. Grč. των ιδιωτών τίνες; lat. nonnulli etiam idiotae et imperiti; engl, private persons; franc, des profanes; njem. Laien; rus. Koe-tcmo U3 neceedyui,ux; novogrč. Ιδιώται (zasebnici/nevježe). Prijevodi se dakle poprilično razlikuju, vjerojatno stoga što ot ιδιώται može značiti i sukromnici i osobnici i prostaci te nestručnjaci i nevježe.
Usp. 1281s 40-b 21.
Vidi 1281b 32.
Ili ‘narodna, pučka skupština’. Grč. ή εκκλησία; lat. concio; engl, the assembly; franc. l’Assemblée; njem. die Volksversammlung; rus. napodnoe coôpanue; novogrč. ή Εκκλησία τον δήμου (pučka skupština).
Ili ‘savjetnik’ ili ‘savjetodavni član’.
Vidi 1281b 32.
Usp. Nikomahova etika, V, 1137 b 19.
Usp. 1281 a 36.
Ili ‘izopačenim državnim porecima’. Grč. κατά τάς παρεκβεβηκυίας; lat. eas autem quaeperversis conveniunt; engl, perverted forms of government; franc, sous des constitutions à formes aberrantes; njem. die den abweichenden Verfassungen entsprechenden; rus. coomeemcmeytouifie omKAOueHUHM om npaeuAbHbix eudoe; novogrč. οι δε κατά τα παρεκβατικά (oni koji su prema odstupajima ili zastranama).
Vidi Nikomahova etika, I, 1094 a 1.
Posrijedi je višeznačnica δύναμις (moć, možnost, sila, jakost), ali i vještina i sposobnost, pa i nauk. Otuda i različiti prijevodi. Grč. ή πολιτική δύναμις; lat..politico scientia; engl, the political science; franc, la potentialité politique; njem. die Kunst des Staatsmannes; rus. noAumuKa; novogrč. ή πολιτική επιστήμη και τέχνη (znanost, nauk, umijeće o državi).
Ili ‘pravednina’.
Usp. Nikomahova etika V, 3.
Ili ‘istost’.
Opet je posrijedi višeznačnica δύναμις. Ovdje u smislu umijeće, vještina. Grč. των άλλων επιστημών και δυνάμεων; lat. aliae scientiae et facultates; engl, the other arts and sciences; franc, les autres sciences et potentialités; njem. in den anderen Wissenschaften und Künsten; rus. U3 paccMompeHun ocmajibHbix nayK u ucKyccme; novogrč. εις τάς άλλας έπιστήμας και δεξιότητας (iz ostalih znanosti i sposobnosti).
Ili »visina«.
Podrazumijeva se natjecanje ili nadmetanje za ‘položaje’, ‘službe’ u vlasti.
To jest: oni koji su na vlasti ili obavljaju državne poslove.
Ili ‘porezna stopa’, ‘porez’. Grč. και τίμημα φέροντας; lat. qui pro censu tributum conférant; engl, tax-payers; franc, des contribuables; njem. Steuern entrichten; rus. u Aiodu, nAamnu^ue HÜAOZU; novogrč. και εισοδήματα έχοντες (koji imaju prihoda, prinosa).
Ili – prema većini – i ‘ratnička vrlina’, kako pokazuju prijevodi. Grč. πολιτική [πολεμική] αρετή; lat. bellica virtus; engl. valour; franc, la valeur militaire; njem. die kriegerische Tugend; rus. eouHCKan doônecmb; novogrč. ή πολεμική αρετή. Usp. i IV. 1291 a 19-33.
Usp. 1281 a 4.
Usp. 1280 a 9.
Ili ‘izvrsnost rase’. Grč. αρετή γένους; lat. generis virtus; engl, exellence of race; franc, une vertu de la race; njem. die Tüchtigkeit der Familie; rus. doöpodeme.ib, npucyui,asi ueeecmHOMy pody; novogrč. αρετή γένους.
Usp. Nikomahova etika, V. 1129b 25.
Ili ‘za državne službe’. Grč. περί των πολιτικών τιμών; lat. de civilibus honoribus; engl, all the aspirants to political power; franc, les dignités d’ordre politique; njem. die politischen Ämter; rus. nonecmu β tocydapcmee; novogrč. τα πολιτικά αξιώματα.
Podrazumijeva” se: zbog toga što su rođeni kao slobodni (slobodnjaci) za razliku od robova.
To jest: u aristokraciji.
Ili ‘nositelj vrhovne vlasti’.
To jest: kad je većina – uzeta zajedno – bolja od nekolicine (prema B.Jowettu).
Ili ‘pravo’, ‘pravedno’.
Ili ‘sposobnost’ ili ‘znanje’. Grč. δύναμις πολιτική; lat. potentia civilis; engl, the political capacity ; franc, capacité politique; njem. die politische Fähigkeit; rus. noAumunecKue cnocoÔHOcmu; novogrč. πολιτικήν έπιστήμην και ικανότητα [μεγαλοφνίαν] (.. .znanje i sposobnost/ili nadarenost).
Usp. Platon, Polit. 292 d. i Zakoni IX, 875 c d.
‘Gdje su vam pandže i zubi?’ Usporedi i Ezopovu basnu (241).
Ili ‘izgon s pomoću crepićnih glasovnica’. Pri progonu nepoćudnika, građani bi na glas

Aristotel, Politika, Globus, Liber, Zagreb, Prijevod s izvornika i sedmojezični tumač temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski, njemački, ruski, novogrčki) Tomislav Ladan

330 p.n.e. / Aristotel

Aristotel: Politika III

2

Autohtone Neretvanke: O ihtiofauni koja nestaje

Ville Lähde: Da li si u zbunjenocenu?

Ferdinand Hodler: Manifest paralelizma

Tristan Tzara: Dada manifest

Joe Black: Bosna, Ruanda i intervencija UN-a

John Stuart Mill: O ličnosti kao osnovi ljudskog blagostanja

Thomas Hobbes: O drugim prirodnim zakonima (Levijatan XV)

John Stuart Mill: O slobodi