Postoje dvije estetike: pasivna estetika zrcala i aktivna estetika prizmi. Vođena prvom, umjetnost se pretvara u objektivnu kopiju svoje okoline ili u fizičku historiju pojedinca. Vođena drugom, umjetnost se oslobađa, svijet koristi kao svoj instrument i stvara – izvan svakog prostornog ili vremenskog ograničenja – svoju vlastitu, ličnu viziju.
Ovo je estetika Ultre. Ona želi stvarati, to jest, nametnuti do sada neočekivane načine gledanja na univerzum. Zahtjeva od svakog pjesnika svjež pogled na stvari, čist od bilo kakvih nebeskih stigmi; mirisnu viziju, kao da svijet tek sviće pred našim očima.
Tišina: mutni put
vodi Sunčevom
vrhu.
Moji koraci
i aroma mojih mrtvih proljeća
SAT
(curenje padajućih ura)
(k a o v i s a k)
IMA PRSTE U USTIMA
– Eliodoro Puche
Kako bi se ovaj pogled i osvojio, od suštinskog je značaja odbaciti sve aspekte prošlosti.
Sve: pravougaonu klasičnu arhitekturu, romantične egzaltacije, mikroskopske obzervacije naturalista, plave sumrake koji su bili lirski stijeg pjesnika devetnaestog stoljeća.
Cijela ta apsurdna ogromna ćelija u koju bi ritualisti htjeli zarobiti čudesnu pticu ljepote.
Sve dok svako od nas ne bude mogao napraviti arhitektonsku konstrukciju svoje sopstvene subjektivne kreacije.
Iz izloženog čitatelj uviđa da ultraistički pravac nije i ne može biti sveden na teški set proizvoljnih pravila – kako bi to neki shvatili.
Ultraisti su uvijek postojali: to su oni vidoviti svoga vremena koji su svijetu donijeli novi vizionarski pogled i izraz. Njima dugujemo samu evoluciju, vitalnost stvari. Bez njih bi se vrtjeli u krug oko jednog jedinog svjetla, kao moljci.
El Greco se u odnosu na svoje savremenike također ističe kao ultraista, uz mnoge druge.
Naša hrabra i svjesna vjera u nemanje vjere. To znači da odbijamo sve, tako apsurdno ispravne recepte i steznike, ostavljajući ih običnim umovima. Naš moto je stvaranje radi stvaranja.
Ciljevi:
Redukcija lirskog elementa na njegov primordijalni element – metaforu.
Brisanje beskorisnih međurečenica, veznika i pridjeva
Izbjegavanje ornamentalnih artefakata, konfesionalizma, slučajnosti, propovijedanja i na daleko zamišljanih nebuloza
Sinteza dvije ili više slika u jednu, proširujući njenu sugestivnost
Ultraistička poezija ima jednako toliko kadence i muzikalnosti kao bilo koja druga. Ima jednako mnogo nježnosti. Jednako vizualnosti i više mašte.
To što je promijenjeno jest struktura. Svaka od njenih suštinskih inovacija svoj korijen ima u sljedećem: osjetljivost i osjećanje će uvijek biti isti. Ne uzimamo si za pravo modificirati dušu ili prirodu. To što renoviramo su izražajna sredstva.
Naša ikonoklastička ideologija, ono što razlikuje sitničave od nas, upravo je to što nas oplemenjuje. Svaka velika afirmacija ima svoju negaciju, kao što je naš drugar Nietzsche rekao ili zaboravio da kaže… Naše pjesme imaju slobodan hod i odlučnu strukturu telegrama.
Ovim superaktivnim radom pojačavamo snagu ultraističkih magazina Grecia, Cervantes, Reflector i Ultra.
JACOBO SUREDA, FORTUNIO BONANOVA,
JUAN ALOMAR, JORGE LUIS BORGES