Lice izdajnika može poprimiti izgled najveće pravednosti. (Grobnica za Borisa Davidoviča, Danilo Kiš)
Pomodarski poklad religijanstva
Politička religija je sablasna vulgarizirana krinka nasilno nametnuta na lice istinske vjeroispovijesti od strane određenih crkvenih grupacija, kojom se snaga univerzalnosti, u ovom kontekstu kršćanskog poziva, pokušava predočiti u strogo uskim politikantskim okvirima za korist pojedinih interesnih društvenih skupina. Time religija postaje religijanstvom, to jest pejorativnom inačicom sebe same, onim sustavom vjerovanja koje je unatoč inzistiranju na božjim kvalitetama vjere, zapravo libljeno svake božanske strasti, manifestirajući rečeno prvenstveno kroz ustoličivanje najprimitivnijeg oblika vjeroispovijednog služenja, onog režimskog. Dotično angažirano službovanje razbija duh jedinstva Kristova sljedbeništva stvarajući tako rane na tijelu sveopćeg evanđeoskog poziva i postaje prijetnjom humanističkom skladu određenog podneblja. Ovaj, slikovito rečeno energetski čep, kojim se kršćanski nauk ograničava te dozirano, propušta kroz filtere prizemnih područnih inicijativa pojedinaca, stvara svojevrsni spiritualni vakuum u životu jedne vjere i u životu jednog naroda koji nepobitno utječe na čitav sustav socijalnih paradigmi unutar kojih pojedino društvo i obitava. Drugim riječima, spomenuti zatvor onemogućava nesmetanu cirkulaciju progresivnih misli i životvornog vjerovanja tvoreći time religijski ugrušak s ozbiljnim egzistencijalnim posljedicama izraženim kroz skučenu sliku političkog bogoslužja, koja postaje svirepim presedanom u kompleksnom spletu svakodnevnih kretanja određene države i njenih građana, ‘otkrivajući na okrutan način, da je cijeli jedan dio Crkve, na ovaj ili onaj način, povezan s onima koji danas drže političku ili ekonomsku vlast. Ta područja Crkve, bilo da pripadaju bogatim tlačiteljskim narodima ili potlačenim narodima (…) povezana su s ugnjetavačkim klasama.’ Politička religija, stoga, kao službeni modus operandi pojedinih crkvenih dostojanstvenika, sa svojim pomodarskim ispolitiziranim pristupom, a ne suštinskim uzemljenjem u pokladu jedne vjere, postaje gramzivim okupatorom čitavog jednog vrijednosnog sustava koje itekako napada kako samo Kristovo poslanje tako i sekularističke nazore društva u kojem obitava, stvarajući tako intenzivan animozitet između istinskih moralnih shvaćanja i prolaznih ideoloških nastojanja. Unutar tog disharmoničnog procesa krije se sva sila nakupljenih frustracija iza kojih vapi želja jasnog sublimiranja kvalitetnih ljudskih htjenja, nošena mogućnošću konkretnog socijalnog definiranja u kojem bi vjera bila lišena deprecijativnog religijanskog obilježja, a društvo pak politikanskog malodušja. Upravo ovaj dio, sporno polje na kojem se netom spomenuto odvija i jest naša točka aktivističkog polazišta ukoliko ne želimo zauvijek biti zatočenicima nekih nametnutih osobenjačkih pravila. Društvo kroz istinsku religioznost Crkve može oživotvoriti bogatstvo i smisao svog postojanja, a religioznost Crkve pak mora biti vođena konstruktivnom kritikom svakodnevnih socijalnih zbivanja kako bi obje ove stavke bile ispunjenjem, a ne degradacijom u životu jednog čovjeka, koji je, usput budi rečeno, fundamentalni uzorak na kojem se gradi kako građanski sustav humanističkog zaloga tako i teološki govor kršćanskog dijaloga. U čovjeku kao jedinki ogledava se sav spektar teološko-građanskih nastojanja, a tek refleksija tog odnosa predočava uspješnost sistematike određenog civilizacijskog procesa. Stoga, sukladno tomu, uspostava dijagnoze tekućih društvenih zbivanja – skidanje pseudoreligijskih krinki i razbijanje interesno obojenih kvazipolitičkih samoživih krugova, naš je primarni angažman prvenstveno kao ljudskih bića, a potom i kao humanističkih djelatnika.
Politička religija: povijest bolesti i etnoreligijanska dijagnoza
Politička religija na svojoj povijesnoj razini pati od dvostruke demencije koja se na egzistencijalnom nivou manifestira kroz dva vida akutnog zaborava – prema Bogu vlastita poziva i prema bližnjem kao prioritetu teološkog govora. Obje ove stavke jasno upućuju na potencijalnu opasnost od urušavanja čitavog kršćanskog nazora na određenom području gdje se režimsko služenje i obdržava, jer kad pojedinačni interes prepravlja opće uvriježene etičke norme autoritativno ih oblikujući kroz neupitnu moć institucija, kao što su u ovom slučaju Crkva i država, tada dolazi do porobljavanja kompletnog društvenog vrijednosnog sustava što za posljedicu ima, u ovom aspektu, osjetnu dezorijentiranost građana. ‘Političko bogoslužje i političko otuđenje nastaju onda kad se predstavnici uzdižu iznad onih koje trebaju predstavljati i kad se narod klanja svojoj vlastitoj vlasti.’ Naime, velik dio puka ponajčešće slijepo vođen utjecajem društveno istaknutih osoba, u ovome kontekstu dotičnih crkvenih i državnih uglednika, u globalu ostaje u sjeni vlastitog brzopletog prilagođavanja novonastaloj situaciji i pripadajućeg nekritičkog promišljanja, postajući na taj način tek marionetama infiltriranim u sustav posve privatiziranih nakana. Tu se rađa čitav jedan splet zabluda koji zadobiva socijalno normativna obilježja koja pak nisu odlika suvremenih demokratskih procesa, već zastarjelih feudalnih odnosa. Međutim, ta gospodarsko-podanička struktura suživota počiva na višestoljetnim petrificiranim simbolima moći koji strah masa uspješno sublimiraju kroz ideološku propagandu ispolitiziranih skupina u tolikoj mjeri da svako ugrožavanje takvog odnosa nerijetko završava poprilično agresivnim reakcijama ovog moralno razboljelog sustava. Ovim dolazimo i do sukusa ovih politikantski obojenih relacija, gdje se jasno uočava kako tvrdolinijaškim ustrajanjem na osobnoj koristi od strane režima i njegovih bespogovorno odanih pobočnika, dolazi do generalne devijacije jednog društvenog sistema što se nedvosmisleno reflektira u eroziji religijskog sustava vjerovanja te u nemogućnostima potpunog građanskog ustrajanja u ljudskim pravima. Taj narušeni, ali potencijalno svekoliki civilizacijski napredak osujećen je uzurpacijom javnog prostora od pojedinih interesnih skupina skrivenih iza teško oborivih aksioma političkog bogoslužja koji su koristoljubnim potiskivanjem iskonskih zahtjeva kršćanskog nauka i demokratskih postulata stvorili atrofično tijelo religijskog i socijalnog ispoljavanja. Time je stvorena nakarada religije očitovana kroz dva, već spomenuta, vida akutnog zaborava koja itekako narušavaju kompletnu konfesionalnu sliku naravi Kristova poslanja i svrhu njegovog nesebičnog sebedarja svijetu i ljudima. Ovaj spomenuti, po vjeru destruktivni postupak priklanjanja određenih crkvenih struktura stanovitom režimu koji u okviru tog svog samoživog profitiranja potiskuje Zakone vlastite službe i time posredno stvara rupe u sjećanju na Božji zalog Saveza, nastoji putem svojih privatnih egoističnih tumačenja nadomjestiti dotične praznine u konglomeratu svetih uspomena, definirajući time formu tog cjelokupnog, kao što rekoh, dementnog sustava koji u konačnici političku religiju određenog prostora čini jedinstvenim vjeroispovijednim konstruktom koji se na egzistencijalnoj razini društva očitava kao ultimativni iskaz religijskog nahođenja. Time političko bogoslužje postaje ispovijedanjem par excellence u životu nekog naroda koji svojim dobrim djelom pokornički nesvjesno službuje na mrtvoj straži navedenih privatiziranih istina poistovjećujući se sa nametnutim sistemom kao jedinom mogućom formom vlastitog postojanja. Upravo ta rizična zabludjelost i jest hermeneutički krug zastranjenja unutar kojeg se i odigrava čitava ova sujeta pretenzija putem kojih pojedine grupacije religijskih zajednica pokušavaju sebe proglasiti bogovima pod nebom određenog podneblja nauštrb vrlina iz kojih su stasali prikrivajući ih ili davajući im neka posve drugačija značenja. Jer ‘ničim politička religija ne manipulira toliko kao svetim tekstom. Većinom odbija svako pozivanje na tekst (na evanđelje), a ako ga koristi, koristi ga istrgnuto i parcijalno, ne poštujući cjelinu, ili fundamentalistički, da opravda svoj dnevno-politički interes mobilizacije ugroženoga puka.’ Naša povijest obiluje ovakvim primjerima u kojima se Crkva uglavnom očitovala više kao stranka pomno profiliranih nakana, nego kao politički bezinteresna graditeljica duhovnog tkiva konkretnog naroda isključivo u službi građanske harmonizacije i dijaloga. Crkva kao matična ustanova kršćanske zajednice zajedno sa svojom tisućljetnom vjeroispovijednom tradicijom zasigurno ima tu snagu koja bi suvremenom građanskom društvu pripomogla u progresivnom nastojanju na kvalitetnim promjenama, unutar kojih bi žitelj određenog području imao svu humanističku sigurnost za normalan rast i razvoj pod egidom kapaciteta koje mu pružaju jasni sekularistički nazori i konstruktivna vjerska tolerancija. Međutim, barem u ovom našem, balkanskom kontekstu, kako sami vjernici raznih konfesionalnih pripadnosti tako i nereligozni građani, puno su češće bivali, htjeli-ne htjeli, dionicima politikansko-religijanskih pobuda nego sudionicima konkretnog civilizacijskog srastanja u kojima bi razni etički nazori ljudskih nastojanja bili prihvaćeni kao zajedničko bogatstvo, a ne kao ideološke prijetnje jedni drugima. Upravo u ovom djelu politička religija, o kojoj je ovdje i riječ, zauzima jedno od ključnih mjesta navedenog socijalnog raskola, posredno postavši predmetom i duhovnog zazora, koja je prilagođavajući svoju bit niskim narodnjačkim pobudama izgradila humanistički limitirano gledište skučenih etničkih obilježja van bilo kakve ozbiljnije prosudbe spram matična poziva ili pak sekularističkih etičkih naputaka. Time je rođeno etnoreligijanstvo u svoj sili samonerazumijevanja vlastitog žića striktnih kršćanskih korijena koje se najbolje uočava kako u odnosu spram Boga svoje vjere tako i spram ljudskih bića kao bližnjih, direktnih objekata kristovske misije spasiteljskih nakana.
Let iznad etnoreligijanskog gnijezda
Etnoreligijanstvo kao ozbiljan koncept političko-religijskog nahođenja je, rekao bih, kardinalni vid vjeroispovjednog dezerterstva i konstantno opetujuća izdaja usidrena u neprestanom nijekanju Isusova života i mučeništava poradi površnih interesa i trenutnog zadovoljenja ovosvjetovnih potreba. Taj latentni potez okretanja leđa Bogu vlastite vjere, dok se istodobno njegovo ime permanentno očituje na usnama tih istih pojedinih spornih crkveno-politikantskih krugova, razvilo je jedan čitavi novi svijet duhovnopoltronskog prorežimskog slijeđenja, kojeg nazivam religijanskim duhovnicizmom u svom izopačenom značaju ovog spiritualnog zastranjenja spram Kristovog primjera. Jer ‘ne počiva li njihovo ‘krivo razumijevanje’ na istoj razini kao i njegovo ‘krivo razumijevanje’ od strane farizeja? Nisu li ga ‘krivo razumjeli’ i njegovi vlastiti učenici, kao što pokazuje njihov bijeg pred križem?’ Rekao bih da se upravo u ovom novozavjetnom primjeru osude i eskivaže ocrtava jedna seriozna praslika navedenog etnoreligijanskog pristupa jasno definiranog unutar obrasca političke religije kao, ratzingerovski rečeno, patologije kršćanskog nauka (Sol zemlje: kršćanstvo i Katolička crkva na prijelazu tisućljeća) iz kojeg nedvosmisleno proizlazi kako prototip vlastodržačke ambicije nekih religijskih skupina (pismoznanci) tako i prauzor nijemog pristajanja naroda (apostoli) uz režim politički jačeg faktora. Ovom nijekanju vječnosti vjere poradi trenutnih povijesnih okolnosti nipošto i u nijednom pogledu ne možemo dati obrise providnosti, kao što se to počesto u ime očuvanja nekakve tradicije podsvjesno i čini od strane određenih institucija religijskih zajednica primarno etničkih obilježja. Jer mi ‘možemo iskreno vjerovati da smo religiozni, a da to u osnovi uopće ne budemo, možemo se čak nazivati i ‘tradicionalistima’ a da nemamo pojma o istinskom tradicionalnom duhu, što je još jedan pokazatelj duhovnog nereda u našem dobu.’ Tradicija, dakle, jest nužna i korisna, ali isključivo onda kada dozvoljava mogućnost propitivanja Crkve-ustanove od strane društva unutar vremena u kojem obitava i kad shodno tomu ona konstruktivno samokritički pristupa, jer da je istina jedna i neoboriva onda bi Zemlja još uvijek bila ravna ploča položena na oklop kornjača unatoč brojnim suvremenim snimkama svemira koje bi se u tom slučaju vjerojatno stavljale u kategoriju nevjerničkih iluzija. No, situacija je upravo obrnuta, jer se iluzija prilijepila uz naličje istinskog kršćanskog ophođenja tvoreći opasnu krinku satkanu od uobrazilja političkog bogoslužja koja konkretno vjeroispovijedanje jednog podneblja drži u podređenom položaju pomno biranih i koristoljubno cenzuriranih istina. Jasnije, pojedine crkvene grupacije ovime drže rast vjere u strogo kontroliranim područnim religijanskim laboratorijima uporabljujući je kao metafizički kvasac za umjetno napumpavanje politikantski obojenih mitova putem kojih se narod jednog područja, kao što je to slučaj sa Zapadnim Balkanom, drži u bojazni od svih eventualnih promjena, jer ga se neprestano uvjerava kako iza tog obzorja ne postoji ništa doli golet ništavila. Time je žitelj ovog podneblja, slikovito rečeno, zarobljena u farizejskoj praslici ograničavajućih religijskih interpretacija koje će se teško ikada odlikovati razumijevanjem spram novonastalih prilika, već će prije nastupiti primitivnim nasrtanjem niskih pobuda kojemu će se poštopoto nastojati dati vjerska obilježja, jer je ‘ očito da je religija postala važan resurs za državnu politiku, a državna politika važan faktor za afirmaciju religije’. Ovo je pak eklatantan, gotovo školski, obrazac kako politička religija putem svog etnoreligijanskog derivata nasrće na postulate vlastita poziva i društvo sred kojeg obitava, što je na socijalnoj razini lako uočljiva promjena, s obzirom da se javno manifestira kroz striktni kvazifolklorni kružok mahom šovinističkih običaja, potpomognut jednostranim sektaško uobličenim kršćanskim formulacijama. To ‘ugrađivanje vjerskog identiteta u temelj nacionalnog identiteta i razvoj masovnog (svjetovnog) nacionalizma’ izrazito je bolna točka za svako društvo demokratskih nakana, jer mu se mjesto dinamike vjere nameće religijska pasivnost koja pomalo, ali sigurno nagriza normalan razvoj humanističkih projekata. To prije svega znači da se punini slobode kršćanskog vjeroispovijednog i nepobitno humanog iskaza pretpostavljaju okoštani principi privatnih mitologija koje se u obliku svetih istina serviraju širem pučanstvu u njihovim svakodnevnim životnim okolnostima, tako oblikujući podatnu sljedbu koja se nerijetko po potrebi transformira i u problematične zajednice vojnih karakteristika opasno uronjenih u pseudodomoljubnu službu pojedinaca koju karakterizira ‘politika hipertrofiranih želja, neodgovornih obećanja, nesuvislog odnosa prema prošlosti, politika iluzornog pomirenja neizdrživih suprotnosti i politika beskrupulozne manipulacije poviješću, činjenicama i naposljetku ljudima.’ Ukratko, karakterizira je religijanski duhovnicizam u strateškoj službi stvaranja ovosvjetovne zlatne teladi, s onu stranu svake ljudskosti, ali pomno fundiranu u diskriminacijsko i ispolitizirano bogoštovlje koje porađa zvijer iz bezdana, etnoreligijansku utvaru političke religije u društvu sekularističkih nazora. Takva sablazan prvenstveno se ogledava u narušenim ljudskim pravima koja se na određenom području sve više lome pod pritiskom spornih crkveno-političkih krugova čija osnovna misija sebeljubnog profitiranja i uščuvanja vlastitih pozicija uvelike doprinosi svekolikoj disharmoniji građanskih odnosa. Prije svega, ovdje želim istaknuti kategoriju takozvanih statusnih razlika koja je preliminarni kamen spoticanja svim ostalim humanističkim nastojanjima, jer kad jedna zajednica gubi svoje principe jednakosti, a zadobiva konturu međusobnog diferenciranja na osnovu etničkih, rasnih, socijalnih razlika, rađa se život dvostrukih mjerila. Onaj koji pripada malobrojnoj kasti vlastodržaca, što u ovom slučaju znači protagonistima etnoreligijanskog procesa i njihovim vazalima putem kojih se takav sistem i održava, te onaj koji pripada svim drugim ljudima, tek statičnim akterima navedenih politikansko-religijanskih zbivanja. Iz ovog nadalje proizlazi sva sila daljnjih anomalija što ljude dotičnog podneblja povlači u bezdan sumnje, straha i prezira. Moltmannovski kazano, uvlači ih u okrutnost vražjih krugova koji uzajamnim djelovanjem ‘dovode ljudski život do neljudskosti i smrti.’ U prvom redu, putem spomenutih klasnih razlika dolazi do kolizije humanosti gdje se određen dio ljudi unutar jednog te istog društvenog korpusa smatra manje vrijednim od svojih statusno moćnijih sugrađana, jer je kategorija pripadnosti, na neki način, uzdignuta iznad svih ostalih civilizacijskih dosega i pomno je upakirana u točno definirana ideološka pravila. Takvo stanje stvari se osim kroz režimsko, reflektira naravno i putem djelovanja određenih crkvenih velikodostojnika, jer je to pak posve logičan slijed tamo gdje stoluje politička religija. To nadalje znači da se, na povijesnoj razini, Crkva dotičnog karaktera prvenstveno doživljava kao ishodišna institucija prorežimskih duhovnika koji proračunato djeluju isključivo iz nekih privatnih razloga služeći se ostatkom crkve kao naroda mahom tek u službi statističkog dokazivanja brojnosti iz kojeg vuku legitimitet svog društvenog utjecaja. Dakle, u etnoreligijanskom kontekstu, obični vjernici kao članovi Kristove zajednice od strane pojedinih režimski definiranih klerikalaca ne smatraju se ravnopravnim dionicima Božjeg naroda, već manipulativno uporabljenim postotkom pri demonstriranju moći lokalnog političkog bogoslužja, pri čemu posljedično, dobar dio tog postotka postaje sve više vjeroispovijedno otuđen od svojih spornih pastira i njihovih istomišljenika uviđajući u kolikoj je mjeri politikanstvo nagrizlo sadržaje istinskog bogosluženja. Jer ‘klerikalizam je za svećenike onaj oblik upravljanja koji proizlazi više iz vlasti nego iz služenja i koji uvijek generira antagonizam između svećenika i naroda’. Crkva-ustanova ovim ulazi u sferu svojevrsne duhovne šizofrenije, opće podijeljenosti koja se rađa poradi njene stroge folklorne hermetičnosti i nemogućnosti jasnog sagledavanja pogubnosti svoje institucionalne isključivosti koja gotovo na svaki konkretan poziv ka društvenoj otvorenosti odgovara sumanutim prizivanjem svoje mitološke prošlosti opetovano kruneći ponajčešće sumnjive bogove iz vremena upitne historijske utemeljenosti. Takva partikularna Crkva kategorijalno možda i spada pod okrilje sveopće kršćanske univerzalnosti, no njen način ophođenja definitivno zastranjuje u svakom pogledu po pitanju slijeđenja dotičnog nauka, što neupitno dovodi do zaključka kako je ona postala tek sektom primarno lokalnih nakana, apsolutno irelevantna za posredovanje općeg Božjeg nauma, s obzirom da je ona skoro pa posve determinirana voljom određenog klera režimskih nagona koji inzistiraju na štovanju nekih svojih ponarodnjačenih bogova postavši tako protagonistima ‘novog poganstva: pobožanstvenjenja nacije.’ Ovakav model ponašanja crkvene institucije za posljedicu neosporno ima otuđenje od širih potreba i problematike društva unutar kojeg obitava, jer je njena ispolitizirana praksa djelovanja stvorila bezosjećajnu paradigmu u kojoj obitava isključivo idolatrija idealiziranog uskoetničkog čistunstva i njemu pripadajućih običaja. Ovo dovodi do konstatacije kako je ovakva Crkva duboko u sebi emotivno zaobišla sjećanje na žrtvu Isusa Krista, to jest na njegov otpor elitizmu vjeroispovijedne prakse svoga doba, zapavši tako prije svega u traume vremena u kojima je bila proganjana, čime je nenamjerno preuzela ulogu svojih tlačitelja, no sad nesvjesno tom istom ugnjetavačkom principu kojeg je do jučer kudila, nastoji navući neka posve druga znakovlja, u svrhu svog opravdanja naravno. ‘Zatajenje religijske institucije – Crkve – sastoji se po mom mišljenju prije svega u tome što je ona svoj dogmatski spomen Boga previše odvojila od spomena na ljudsku patnju. Njezino pozivanje na Božji autoritet zvuči stoga katkada tako fundamentalistički, jer se navješteni Božji autoritet ne odražava u autoritetu onih koji pate.’ Da tomu nije tako, ne bi je poglavito karakterizirala malodušnost spram suvremenih civilizacijskih kretanja od kojih se grčevito brani zastarjelim, ali po nju sigurnim religijskim postulatima što je pak u čistoj suprotnosti sa vjerom Raspetog iz koje je potekla, jer time uporno bježi od križa koji je mogućnost njene kvalitativne preobrazbe, novog rađanja. Drugim riječima, potpuno prizemljujući način ovog teološkog govora, ona priznaje Boga kao svog Gospodina samo do početka njegovog paćenja, što je posljednja točka do koje može ići politička religija, s obzirom da poradi enormnog sebeljubnog nagona nije u stanju prihvatiti Kristov put bezuvjetnog mučeništva isključivo kao produkta čiste božanske ljubavi, a ne kako to ona obično i zahtjeva, proračunatog zaloga određenog društvenog ugovora kojim ona daje određenom režimu mistična obilježja, a ovaj njoj za uzvrat državu kao poligon za ispoljavanje etnoreligijanskih ambicija. Ovako nastrojena Crkvaustanova još je uvijek sneni akter Getsemanskog vrta koja prospavavši ključno bdijenje svojeg poziva, prenuvši se, nagonski vadi mač iz korica i u akutnom nerazumijevanju Kristove uloge, uporabljuje ga bez imalo ustručavanja što je, ukoliko bolje pogledamo, paradoksalni potez, jer je ta oštrica u suštini usmjerena protiv samih Božjih namjera. Naime, ukoliko uzmemo da je Sinova smrt, već odavno zapisana, sveta smrt spasiteljskog karaktera, tada navedeno korištenje oružja ne znači ništa drugo doli uskopovijesni otpor svepovijesnom projektu nebeskog Kraljevstva u kojem svoju ulogu igraju neupitno i sami krvnici Isusa Nazarećanina. Ovom činu nipošto ne može biti opravdanje ograničeno ljudsko razumijevanje božanskih istina, iz jednog evidentnog razloga što je mogućnost tog poimanja, s njihove strane, jednostavno prespavana i svaki daljnji pokušaj objašnjavanja istog, tek je banalizacija tog ishodišnog iskustvenog vjerskog osjećaja. Upravo u ovom proturječju se vrti i politička religija koja se težeći za afirmacijom svojih stavova uvijek i iznova prene iz sna, udarivši nehotično oružjem po temelju kršćanskog nauka, stvarajući time jaz između nekontaminirane religijske želje ljudskog napretka i vlastite destruktivne prakse skučenog politikanskog djelovanja. Ova spomenuta rupa, nastala jazom između religijske želje i politikanskog djelovanja je ujedno i zlosretni okvir u kojem sekularističko društvo i obitava. Kažem zlosretni, jer osim prorežimskog narušavanja ljudskih prava postoji i čitav onaj opozitni spektar mogućeg društvenog dijaloga u kojem religija svojim stavovima potkrepljuje humanističke zahvate unutar određenog podneblja, no s obzirom da u ovom kontekstu tomu nije tako, nužno se uhvatiti u koštac sa prvonavedenom problematikom, već prije spomenutog poligona za etnoreligijanska ispoljavanja kao definicije stvarnosti u kojoj egzistira većina naših društvenih i teoloških kretnja. Na socijalnom planu ovakav čin svojevrsne uzurpacije sekularističkog prostora najbolje se uočava kada se javnim državnim događanjima priključuju ljudi iz crkvenih krugova i to kao važni i istaknuti akteri dotičnih manifestacija, te obratno, kada se na isključivo religioznim ceremonijama pojavljuju državnih dužnosnici kao jedni od važnijih protagonista tih istih zbivanja. Naravno, ovdje se ne radi o činjenici da primjerice, svećenstvo ne može slaviti državne blagdane kao što se ne radi ni o tvrdnji da političari ne mogu prisustvovati religijskim svetkovinama, već se isključivo propituje nakana takvih pothvata. Naime, nitko u društvu demokratskih tendencija ne bi smio braniti slobodno kretanje ljudi i mišljenja, ali svakako treba preispitati razloge kretanja pojedinaca kao obnašatelja određenih funkcija kako s vremenom ne bi došlo, u ovom slučaju, do nehotične simbioze svjetovnih i sakralnih uloga, u čemu je politička religija upravo i najjača. U brisanju granica između crkvenih i državnih službi te njihovog stapanja u jedan dominantan i nedodirljiv ispolitizirani kontingent koji stršeći izdvojen od ostatka pravno-političkog sustava nastoji ovladati čitavim područjem po nekim sebi svojstvenim kriterijima. ‘Vjera postaje važnim ili čak jedinim čimbenikom potvrde zajedničkog identiteta, pa izgleda da se snažniji nacionalni ili skupni osjećaji ne mogu uopće ni očitovati drugačije doli kroz religijski ‘drugi’ jezik.’ Ovo se najbolje uočava u odnosu dominantne politike spram takvih klerikalnih krugova kojima u okviru određenih socijalnih zbivanja vlast daje stanovitu prednost spram svih drugih društvenih skupina putem povlastica, primjerice u sferi pravnih, gospodarskih, odgojnih i obrazovnih pitanja. Etnoreligijanstvo ovim, u svoj svojoj punini vulgariziranog kršćanskog izričaja zasjeda u orbitu želje pojedinih privatnih politikantskih interesa primoravajući time Crkvu-ustanovu da preuzme funkciju bezuvjetnog režimskog dušobrižnika koja u konačnici tek svojom izvanjskom, religijskom formom još uvijek podsjeća na navjestiteljicu Kristovog nauka. Također, pristavši na preuzimanje navedenog vlastodržačkog primata, ona postaje i zatočenicom zemaljskih materijalističkih pobuda što se kristalno zrcali u njenim čestim nadmetanjima s ostatkom zajednice gotovo u svim pa i onim najmanjim općegrađanskim pitanjima. Takva banalizacija mističnog božanskog karaktera i njegovo apsolutno svođenje na opći nazivnik prostih sistemaških peripetija dekapitira svaku primisao kako ovakva religijska pouka može imati bilo kakav perspektivniji socijalni učinak, mada njeni usiljeni nosioci, sporna klerikalna hijerarhija nastoji to poštopoto dokazati počesto agresivnim pristupom spram već spomenutog pluralističkog društva demokratskih aspiracija, ne uviđajući da tako samo sve više uronjavaju u glib netrpeljivosti i nerazumijevanja. Vidljivo je to poprilično i kroz poziciju vjerskog nauka u općem sekularističkom obrazovanju, putem kojeg se u suštini, određena vjeroispovijest ne nadograđuje, nego uvježbava, s obzirom da politička religija ne uči o sebi izvana, već isključivo pretpostavlja o drugima iznutra. Pretpostavlja da je čitav svijet upravo i samo ono što ona prezentira, jer je njena vizija izrasla iz jednog posve endogenog religijanskog srastanja kojeg obilježava, rekao bih, strogi folklorni monoteizam čime Bog postaje prvenstveno temeljem etnije, a tek potom i vjerskog nahođenja. Odnosno, ovakav model ponašanja određenih crkvenih krugova nije toliko uskratio Svevišnjem njegove božanske atribute koliko je njegovo djelovanje infiltrirao i ograničio na strogo područje dotičnog narodnjačkog vjeroispovijedanja kojemu se učestalo pokušava dati dimenzija nekog lokalnog Jeruzalema. Međutim, s tom razlikom što Jeruzalem u ovom slučaju nije živo sjećanje na Raspetoga kao temelja jednog novog duhovnog naroda, već fortifikacijski objekt obrane zastarjele, već spomenute farizejske praslike u kojem sjećanje na žrtvu ne donosi životvornu ljubav vjerske dinamike, već etnoreligijanski prototip ispolitizirane lamentacije nad stratištima jedne nacije. Ukratko, rođenje, život i smrt (zašto ne i uskrsnuće, pojasnit ću kasnije) Boga sagledani su u strogim nacionalnim okvirima unutar kojeg sjećanje i empatija nisu u mogućnosti biti usmjereni k svim ljudima, jer postoji čitav jedan bornirani sustav koji događaj Jeruzalema striktno uvrštava u osobna pseudopovijesna sjećanja iz kojih proizlazi sva sila domaćih mitomanskih istina u strogoj formi sprovedenog političkog bogoslužja. To nas vraća par rečenica unatrag, jer nedvosmisleno definira zašto politička religija nije u stanju učiti od okoline, već joj samo pretpostavljati osobna stajališta, što je posljedično čini podosta irelevantnom unutar današnjeg socijalnog dijaloga, a ako ovom pridodamo i svojevrsni oksimoron da prorežimski kler nije uvijek toliki pobornik dotičnog etničkog i religijskog fundamentalizma iz osobnih stavova, koliko je on to zato što je isti jednostavno postao njihov jedini okvir egzistiranja, uvelike nam se ukazuje sva slabost tog naizgled monumentalnog sustava. Stoga, možemo zaključiti kako je taj radikalni oblik političkog služenja, na neki način, autodestruktivni način postojanja, i tu na širem humanističkom planu ne bi bilo ništa sporno da se navedeni samoubilački proces ne reflektira i na ostala kako vjerska tako i sekularistička zbivanja, jer je svaka inicijativa unutarkonfesionalnog, ekumenskog, međureligijskog i društvenog dijaloga posve osujećena grčevitom borbom pojedinaca za očuvanje vlastita prijestolja koje je s vremenom postalo snažnim materijalnim surogatom njihovog izrazitog duhovnog propadanja. Ukratko, etnoreligijanstvo egzistira u nesvjesnoj traumi straha od vlastitog poziva u kojoj jedini dobar Bog može biti onaj koji je nasilnički razapet, jer to posredno omogućava da se nad krvlju njegove muke, groba izgradi snažna religijanska emocionalna ucjena primjenjiva u svim partikularnim povijesnim okvirima, dok suprotno tomu, svjestan odlazak na Golgotu Krista Isusa, postavlja dotičnom klerikalizmu mnoga retorička pitanja koja razgolićuju svaki vid njihovog protuargumentiranja, s obzirom da ih on u konačnici razotkriva kao produženu ruku negdašnjih Božjih egzekutora. Upravo ovu patologiju sekularistička zajednica itekako osjeća, jer je ona postala objektom na koji politička religija pokušava transferirati osjećaj krivice za vlastita nedjela, te na taj način nametnuti društvu radikalni oblik isforsiranog pokajanja koji bi ga u konačnici pokorno priveo oltaru političkog bogoslužja, onomu kojemu je misa samo nastavak rata drugim sredstvima. Taj pokušaj prijenosa krivnje i privođenja najbolje se uviđa u intenzivnom i prenaglašenom vojevanju ispolitiziranog svećenstva protiv ateističkog opredjeljenja djela građana, kojima se uporno pokušava dati dijabolični izgled i pripisati djelovanje apokaliptičnih socijalnih razmjera. Ovo umjetno pumpanje opasnosti kojom se od pukih neistomišljenika stvaraju neprijatelji monumentalnog značaja je posve tipična etnoreligijanska retorika koja nam jasno sugerira kako politička religija može postojati samo onda kada nasuprot nje stoji ugroza, pa taman ona bila i izmišljena. Razlog tomu je naravno što ovakva vrst folkloriziranog vjeroispovijedanja nema uporište u svom kršćanskom nauku s obzirom da je nebožanski isključiva, stoga joj treba neko drugo opravdanje putem kojeg bi se legitimirala, a to ostvaruje kroz fantazmu prijetećeg drugoga koji ujedno jedini i može biti uporišna točka njenog realnog postojanja. To u konačnici znači da je etnoreligijanska utvara jedino živa i djelotvorna kada se rađa iz mazohističkog procesa u kojem teži za vlastitim ubojstvom od strane inoga kako bi svojoj samonametnutoj metafizičkoj patnji time mogla dati fizička obilježja. Što dovodi do lakonskog zaključka kako je političkom bogoslužju važnija, uvjetno rečeno, farizejska smrtna presuda, nego okrepljujuća milost Gospodina, jer ona svoju snagu, na karaju krajeva, ne crpi iz događaja uskrsnuća Kristova, već iz najcrnjeg djela groba Isusa Nazarećanina.
Autopsija etnoreligijanskog političkog bogoslužja
Etnoreligijanska inačica političkog bogoslužja, dakle, da bi bila funkcionalna mora neprestano biti ubijana, jer njen život ne proizlazi iz živih ljudskih nastojanja, već iz mrtvih tijela pomno definiranih stradanja, zato što se ona nije u stanju toliko voditi naukom Boga živoga koliko se u stanju braniti šutnjom nekih davno zakopanih grobova. I upravo ovdje se rađa jedna značajna problematika pri pokušaju raskrinkavanja, demistificiranja ovog vjeroispovijednog koncepta, jer ovdje kao što je to moguće u većini sličnih slučajeva, neće biti dostatna isključivo teološko-sociološka metodologija, već treba ići i korak dalje, onkraj socijalnih zbivanja primjenjujući nešto što bi se moglo karakterizirati kao teološka obdukcija. No, to uopće ne bi trebalo čuditi, s obzirom da se dotična politička religija, mahom ukazuje kao religija čežnje za smrću, a ne za životom, čije je uporište duboko zakopano u ideologiji stratišta, pri čemu se ona na povijesnom nivou poradi tog ukazuje isključivo kao utvara koja u suvremenom društvu humanističkih tendencija nastoji uspostaviti neka zagrobna pravila već više puta spominjanih mitoloških odlika. Upravo nam je zato i potrebna teološka autopsija koja će ići toliko daleko u svojim ovozemaljskim nastojanjima da će vršiti ekshumaciju na svim spornim etnoreligijanstvom posvećenim grobljima sve dok ne ukaže na činjenicu kako u njima ništa historijski utemeljeno ne počiva osim taštine i koristoljublja pojedinaca koji istinske žrtve određenog vremena stavljaju u službu svog prizemnog profitiranja. To bi se posredno možda moglo odraziti i na generalnu doktrinu političkog bogoslužja koja već stoljećima goropadno počiva u dnu kripte Isusa Nazarećanina zamrznuta u slici patnje, bijesa i gorčine nikad ne došavši, plastično rečeno, do sljedećeg povijesnog kadra događaja Uskrsa, jer je on taj deus ex machina koji je suštinski dokončava. Iz tog razloga politička religija nije u stanju istinski pojmiti niti modus teologije križa, niti modus teologije slave, nego je posve definirana akutnim oblikom svog iskaza koji se manifestira kroz osobenjački vid prezentiranog kvaziteološkog koncepta, religijanske nekrofilije, a samim time, što sam već više puta istaknuo, ne može biti ni relevantna za današnja civilizacijska zbivanja, jer je njena humanistička evolucija stala upravo na onom mjestu gdje je sva ostala krenula. Jako dobro se to danas uviđa i iz ponašanja njenih sljedbenika koje na tragu pradogađaja u Getsemanskom vrtu možemo imenovati pseudoapostolskim narkolepticima, čija osobnost prvenstveno počiva u čojstvenom krivovjerju služenja, jer su u bunilu nerazumijevanja svoje vjere uzrokovali čitav niz društvenih nesporazuma u mahnitom inzistiranju na nekim zadobivenim funkcijama. Oni su naime, od sebe uglavnom odstranili svaku dozu čovječnosti koja se nije uklapala u njihovu obnašateljsku dužnost unutar ispolitiziranog bogomoljstva kako bi postali što vjerniji primjerci ideologije koja svoje uporište ima, u ovom kontekstu, u nekritičkoj simbiozi točno određene nacije i točno određene vjeroispovijedi, porađajući time etnoreligijansku prikazu posve upitnih socijalnih datosti. Takva isprazna forma postojanja, takozvanih ljudi funkcija, opasna je šizma spram života kao dara Božjeg djelovanja, jer je božanski aspekt duha unutar ovosvjetovnog egzistiranja posve potisnut poradi funkcionalističke uloge ideoloških korijena čime pojedinac postaje olupinom službovanja, tom itekako ispraznom formom životarenja koja mjesto živog duha vjere svijetom pronosi mrtvo tijelo religijanskog zatora. A kada mrtvo tijelo pronosi mrtvu vjeru putem mrtvog političko-religijskog koncepta onda postaje posve evidentno zašto je ono utvara koja stoji u kompletnoj suprotnosti sa kršćanstvom kao religijom Boga živoga, bez obzira što se poziva na suće njenog nauka, jer ono mu je samo, ispostavlja se, krabulja za prikrivanje ispolitiziranog djelovanja. ‘Kad je pokrivena ‘maskom’ svetoga, politika se bolje skriva i zato uspješnije manipulira s iskrenim vjerničkim čuvstvima i vrednotama.’ Ovo nadalje dovodi do zaključka kako je Crkva-ustanova u službi političkog bogoslužja u principu eklezialna hereza koju definira, nazvao bih to, bogohulstvo na mah. To znači da se ona u svojoj ulozi režimskog dušobrižnika ograđuje od besklasnog Boga evanđeoskog poziva, te u tom malodušnom afektu izraženih tiranskih i asebičnih karakteristika, napada kako same temelje kršćanskog nauka tako i humanistički proces društvenog srastanja. ‘Opasnost malovjerja javlja se kada vjera počinje umirati u samoj sebi zato što želi držati sebe i poseže za sigurnostima i jamstvima. Ona se time uzima iz ruku onoga koji ju je obećao održati i kvari se u svojoj vlastitoj manipulaciji.’ Ugrubo iskazano, ovakva struja agresivnog hermetičnog klerikalizma, na područjima svog djelovanja, s vremena na vrijeme umjesto svetišta otvora nova mjesta pokolja iz kojih nepobitno emanira sva njihova perfidna retorika koja život jednog naroda olako kontaminira elementima namijenjenim socijalnim previranjima. To je zato što je strast njihova djelovanja obrnuto proporcionalna humanizaciji društvenih procesa, jer što je osujećenija primjena ljudskih prava i učinak pravnog sustava, to je prorežimska intoniranost djela Crkve sve glasnija. Njihov posmrtni marš privodi život s onu stranu rijeke Stiks, u svoj prirodni okoliš zagrobnog postojanja u kojem su izvrnute sve vrednote ovosvjetovnog egzistiranja, tako je religija zamijenjena religijanstvom, a politika politikanstvom, čime je stvoreno izrazito plodno tlo za izrastanje etnoreligijanske utvare koja ovaj vid bivstvovanja ne doživljava svojim krajem, već upravo suprotno, grob čini kolijevkom vlastitog rađanja. Ovaj sablasni civilizacijski okot, svojim porađanjem, uvlači svijet u klerikalnu zonu sumraka koja je u čistoj konfrontaciji sa društvom istinske kršćanske vjere i humanističkih sekularističkih nastojanja, jer on se ne priklanja etičkim postulatima svoga Učitelja, već se koristi kvaziteologijom naknadnog mučeništva. To je onaj vid programiranog prorežimskog sjećanja koji služeći se umišljajem kao granom povijesnih znanosti, vješto prenaglašava patnju sebi odgovarajućih žrtava koje odmah potom kiti vijencima i procesijama u znaku svojih privatnih interesa. Ovim pretvaranjem stratišta i grobova u trofeje politikanskog bogoslužja pretpostavlja se, na neki način, smrt živima, jer kao da time dotična politička religija poručuje da samo mrtav vjernik može biti dobar vjernik, uzimajući naravno u obzir i njegova nacionalna obilježja. Taj grubi vid banalizacije narodnog stradanja ubačen u mašineriju proizvodnje folkoricističkog vjeroispovijedanja vrlo nam uputno ukazuje zašto je nama u ovom kontekstu potrebna svojevrsna, već spomenuta, teološka obdukcija. Naime, radi se o tome da mi putem nje, dakle putem pomnog seciranja političkog bogoslužja uvidimo sve anomalije unutar tog razboljelog sustava i obustavimo time njegovo daljnje hranjenje mrtvima što bi možda mogao biti nekakav začetak konačnog etnoreligijanskog opoziva koji bi tada kako čitavu Crkvu ustanovu pomalo oslobodio goropadne režimske aveti tako i suvremenom društvu dao prostora da se razvija u dijalogu konkretnih svetih i konkretnih sekularističkih nazora, bez trenutno sveprisutnog zamaskiranog licemjerja. Ukratko, mjesto poklada, vratiti poklad vjere.
Literatura
Buden, Boris, Barikade 2, Arkzin, Zagreb, 1996.
Guenon, Rene, Kriza modernog svijeta, Fabula Nova, Zagreb, 2005.
Gutierrez, Gustavo, Teologija oslobođenja, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1989.
Ivan Pavao II., ‘Diplomatskom zboru (Vatikan, 15. siječnja 1994.), u: Papinsko vijeće za kulturu (ur.), Vjera i kultura, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
Mardešić, Željko, Lica i maske svetoga, Kršćanska Sadašnjost, Zagreb, 1997.
Metz, Johann Baptist, Politička teologija, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2004.
Moltmann, Jürgen, Raspeti Bog, Ex libris, Rijeka, 2005.
Perica, Vjekoslav, Balkanski idoli 1, Biblioteka XX vek i Knjižara Krug, Beograd, 2006.
Supičić, Ivan, Za univerzalni humanizam – prema potpunijoj čovječnosti, Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 2010.
Šarčević, Ivan, ‘Politička religija’, u: Ivan Šarčević (ur.), Svjetlo riječi, FMC Svjetlo riječi d.o.o., Sarajevo, br. 340–341/ 2011.
Vrcan, Srđan, ‘Religija i politika – Simptomatični primjer bivše Jugoslavije devedesetih godina 20. stoljeća’, u: Nebojša Popov (ur.), Glasilo građanskog samooslobađanja – Republika, Zadruga Res Publica, Beograd, br. 320–321/ 2003.