Naravno da nije slučaj da se svaki savremeni filozof ili profesor filozofije posebno bavio pitanjima političke teorije. Nikad nisam razmišljao o nasilju. Ali želim podsjetiti na trenutak kada sam svjesno počeo sistematski raditi na toj temi. To je bilo sredinom devedesetih, ako hoćete.
Da bi naši slušaoci ili publika stekli sliku: to je bilo poslije genocida u Ruandi. To je bilo u vrijeme kada su etničko čišćenje i ratovi u Jugoslaviji bili u punom zamahu, i kad su ljudi u Evropi sa zebnjom i gotovo užasom otkrili da eliminacija čitavih grupa ili populacija može da se desi u Evropi, i to decenijama nakon završetka Drugog svjetskog rata, suprotno parolama poput „Nikad više“, a slično onome što se dešavalo na drugim kontinentima.
U mom slučaju, bilo je još nešto posebno važno. Imao sam direktne i bliske veze s ljudima i mjestima u Latinskoj Americi, posebno u „južnom konusu“, Cono Sur Latinske Amerike, dakle Argentina, Čile, Urugvaj, Brazil. I to je bilo vrijeme kada je tragedija diktatorskih režima, ubijanja militanta i režima terora jedva bila okončana. Mislim, formalno je bilo gotovo, ali su ljudi tek počinjali da se nose s posljedicama svega toga, i ja sam o tome razgovarao s latinoameričkim prijateljima.
Tada mi je skrenuta pažnja na jednu kategoriju koju su u to vrijeme koristili neki ljudi u Latinskoj Americi, preko prijatelja s kojim sam sarađivao na toj temi, Bertranda Ogilvieja. Na španskom izraz glasi población chatarra. Tražili smo ekvivalent i našli nešto poput „potrošna populacija“, populacija koju se može eliminisati. I tu se pojavio spoj s Hanni Arendt i njenim problemom „suvišnih ljudi“ (superfluous people), koji su i drugi savremeni filozofi poput Agambena razmatrali na svojim osnovama. Ja sam počeo da o tome diskutujem, razmišljam i razvijam svoje ideje na temelju te igre riječi, te srodnosti: suvišni ljudi kod Arendt i población chatarra, potrošni ljudi iz Latinske Amerike.
Od početka mi se to pokazalo kao… Naravno, radi se o vrlo uvredljivoj kategoriji, koja otvara pitanje na kojem pokušavam raditi već godinama: ne samo nasilje, funkcija nasilja u historiji i politici i mnogobrojne manifestacije nasilja koje nas okružuju, nego pitanje ekstremnog nasilja.
I kada me pitaju o tome – a siguran sam da ćemo se na to vratiti – prva reakcija ljudi uvijek je: „Šta mislite pod ‘ekstremno nasilje’? Da nasilje samo ima jako visok nivo? I kako to mjerite? Koja je razlika između ‘normalnog’ ili neizbježnog nasilja i ekstremnog nasilja?“
Naravno, odgovaram da to nije pitanje na koje se može odgovoriti nekim mjerljivim kriterijem. To je kvalitativan pojam, ali ima veze s onim što su i Arendt i latinoamerički autori pokušavali da obuhvate, naime činjenicu da je pređen prag gdje – poslužiću se moralnim, gotovo metafizičkim jezikom – više nismo unutar ljudskog, ili smo došli do tačke u kojoj neljudsko na neki način prodire u samo ljudsko, osvajajući ga. Šta to znači? Šta pod tim podrazumijevamo? Da li to znači samo da se osjećamo bespomoćno ili da više ne znamo kako da teoretizujemo i kako da reagujemo? To je veliko pitanje.
Zatim se javlja druga stvar, povezana s tim (o kojoj stalno razmišljam i koja mi je istovremeno važna i problematična, teška), a to je da se vrste nasilja koje bismo možda htjeli označiti ekstremnim (ponekad koristim i riječ „okrutnost“), dakle nasilje koje prelazi taj prag i čini svaki moralni ili politički odgovor krajnje neizvjesnim, možda i ambivalentnim, javljaju u različitim, vrlo heterogenim oblicima. Imaju različite uzroke, da tako kažem – premda je i sam jezik „uzroka“ i „korijena“ ovdje pod znakom pitanja.
Da stvari kažem brutalno: u svijetu u kojem živimo, čini se da taj prag prelazimo, s jedne strane, kada određene grupe ili institucije (države, nacije, partije, religijske snage) – svjesno, programatski – pokušavaju da eliminišu druge kao takve. Ili da ih svedu na „infrahuman“ status, kao što su nacisti učinili s Jevrejima. Naravno postoje i drugi primjeri, u različitim razmjerama.
To izgleda kao svjesna namjera, jer postoji racionalizacija, postoji čitav diskurs. Jevreji navodno ugrožavaju njemački identitet, prijete kršćanskoj ili modernoj, ili evropskoj civilizaciji iznutra. Oni su izrazito zlonamjerni, „maligni“ i opasni. I rasizam općenito funkcioniše tako, itd.
S druge strane, imate – a latinoameričke diktature su to radile – žrtve koje se označava kao komuniste itd. A i komunisti su to radili, označavajući… u nekim slučajevima označavajući…
A zatim postoji druga vrsta ekstremnog nasilja, koju pojam „potrošni život“ (disposable life) priziva, a koja je anonimna. Naravno, u drugom koraku, u diskursu drugog reda, možete izgraditi racionalizaciju. Možete, recimo, reći: kapitalizam ili imperijalizam, ili neoliberalizam je izuzetno nasilan sistem koji vrijednost života mjeri jednim jedinim kriterijem – profitom, profitabilnošću itd. I stoga je današnji svijet pun ljudi koji su za tu svrhu nepotrebni.
I stoga ih, na ovaj ili onaj način, sistem eliminiše. Nikada direktno. Nećete naći organizaciju koja kaže: „Hajde da uklonimo 10% afričke populacije, pošto su nepotrebni.“ Ali imaćete kombinaciju anonimnih procesa, gdje zarazne bolesti, glad i ekstremno siromaštvo i različiti oblici bijednih uslova života zapravo dovode do procesa eliminacije. To stvara… I tu je naravno pojam „potrošnog života“ dvosmislen, on oscilira, rekao bih, između ta dva ekstrema.
Nasilje dostiže svoje ekstremne oblike i utoliko što ostaje nevidljivo – ili se potiskuje u nevidljivost – i utoliko što se režira, postavlja na scenu, biva ne samo vidljivo nego previdljivo, razorno vidljivo. Ali prva tačka, nevidljivost, veoma je važna. Jer… Izvinjavam se ako ovo zvuči kao opća mjesta, nadam se da ne zvuči demagoški, ali važan dio ekstremnih oblika nasilja u našem svijetu – dio koji se vraća daleko u prošlost – jeste, recimo, domaće nasilje nad ženama i djecom, generalno nad ranjivima. Ili nad hendikepiranima, itd. Dio toga proizvodi i savremena ekonomija – uništavanje okoline i time resursa u Africi ili drugim mjestima. Velik dio toga je potpuno nevidljiv. A nevidljivost je svakako jedan od uslova koji omogućuju prelazak praga, rekao bih.
Dakle, može se desiti, zavisno ko ste, da vas ponekad iritira kada neka militantna feministkinja napiše nešto poput: „Čekajte malo. Pričate nam o žrtvama ovog ili onog režima, itd. Ignorišete činjenicu da se i na jugu i na sjeveru žene svakodnevno ubijaju, uvijek od strane svojih muževa ili bivših muževa itd. I to se ne dešava samo u Pakistanu, dešava se i u Americi, i u Francuskoj i u Britaniji. A brojke su ogromne.“
To je oblik ekstremnog nasilja upravo u onom smislu koji sam pokušao naznačiti. Jer jedan od kriterija koje sam predložio na svojim predavanjima u Irvineu ’96., kvalitativan kriterij, koji nije mjerljiv, jest nasilje koje stvarno (ili gotovo – nikad ne znate) čini otpor nemogućim. Žrtve su pred tim nasiljem u biti bespomoćne. Posebno zato što je otpor nasilju gotovo nikad nemoguće pružiti kao individualan poduhvat. Opirete se s drugima. A ako uspijete da potpuno izolujete žrtvu nasilnog procesa – povređivanja, nanošenja štete i svega toga – praktično ukidate mogućnost otpora.
To nije isto što i eliminacija Jevreja. Nemojmo sve trpati u isti koš. Ali i tu imamo situaciju u kojoj se otpor pokazuje faktički nemogućim ili gotovo nemogućim. Morate biti veoma pažljivi i pažljivo analizirati situaciju. A nevidljivost procesa masivan je uslov za to.
Treba nam kategorija koja nam omogućava da objasnimo tu generalizovanu cirkulaciju različitih oblika nasilja. Ne želimo samo neku klasifikaciju, da s jedne strane imamo opasne teroriste i protivteroriste koji su gotovo podjednako, ili čak više opasni, a s druge strane efekte globalnog zagrijavanja, koje će u bliskoj budućnosti – htjeli mi to ili ne – ukloniti velike populacije. Treba nam kategorija koja postavlja pitanje veza među tim stvarima.
I također nam je potrebna – ja sam u to ubijeđen, i tu se možda razlikujem od nekih savremenih filozofa – potreba da se diferencira. Moramo razlikovati. Moramo uzeti u obzir, rekao bih, heterogenost. Uzimanje u obzir heterogenosti procesa također je neophodno jer nas sprečava – ovo je sada jasno zauzimanje stava – da uspostavimo jedan, apsolutan, i na kraju neizbježno metafizički uzrok, znate. Koji, čak i ako se ne naziva tim imenom, više-manje funkcionira kao sinonim za tradicionalnu kategoriju zla. Bilo da je riječ o netoleranciji ili kapitalizmu, u konačnici to je „ono jedno zlo“ koje proizvodi nasilje u našim životima i zato ga treba ukloniti. Dakle, uklanjanje eliminatora.
Otvoreni transkripti: Disposable Life: Étienne Balibar, serija Histories of Violence » Disposable Life, 2015.
