Da bismo ispravno razumjeli političku vlast i izveli je iz njezina izvora, moramo razmotriti u kakvom se stanju svi ljudi nalaze po prirodi. To je stanje potpune slobode da uređuju svoje postupke te raspolažu svojim posjedima i vlastitom osobom kako smatraju prikladnim, unutar granica prirodnog zakona, ne tražeći ničije dopuštenje i ne zaviseći od volje bilo kojeg drugog čovjeka.
To je također stanje jednakosti, u kojem su sva moć i nadležnost uzajamne i nitko ih nema više od drugoga. Ništa nije očiglednije od toga da bi stvorenja iste vrste i položaja, rođena bez razlike s istim prirodnim prednostima i sposobnošću korištenja istih moći, trebala biti međusobno jednaka, bez podređenosti ili potčinjenosti, osim ako Gospodar i Vladar svih njih nekim jasnim očitovanjem svoje volje jednoga ne postavi iznad drugoga i očiglednim mu i nedvosmislenim imenovanjem ne dodijeli nesumnjivo pravo na vlast i suverenost.
5.
Razboriti Hooker smatra ovu prirodnu jednakost ljudi toliko samorazumljivom i neupitnom da je postavlja kao temelj obaveze međusobne ljubavi među ljudima. Na toj obavezi zasniva dužnosti koje ljudi imaju jedni prema drugima i iz nje izvodi velika načela pravde i milosrđa. Njegove riječi glase:
«Ista prirodna pobuda dovela je ljude do spoznaje da im nije ništa manja dužnost voljeti druge nego sebe same. Budući da sve stvari koje su jednake nužno moraju imati istu mjeru, ako ne mogu a da ne želim primiti dobro iz ruku svakog čovjeka u istoj mjeri u kojoj ga svatko može poželjeti vlastitoj duši, kako bih mogao očekivati da mi se ijedan dio te želje ispuni ako se i sam ne pobrinem ispuniti istu želju koja nesumnjivo postoji i u drugim ljudima, budući da su iste prirode kao ja?
Ponuditi im nešto protivno toj želji mora ih u svakom pogledu povrijediti koliko bi povrijedilo i mene. Ako nanosim zlo, moram očekivati da ću ga i pretrpjeti, jer nema razloga da mi drugi iskazuju veću mjeru ljubavi nego što sam je ja pokazao njima. Moja želja da me meni jednaki po prirodi vole koliko god je moguće nameće mi, dakle, prirodnu dužnost da prema njima u potpunosti gajim istu naklonost. A koja je sve pravila i kanone prirodni razum izveo iz odnosa jednakosti između nas i onih koji su poput nas, radi usmjeravanja života, nije nepoznato nijednom čovjeku.»
— Richard Hooker, Of the Laws of Ecclesiastical Polity, knjiga I.
6.
Premda je to stanje slobode, ono nije stanje samovolje. Iako čovjek u tom stanju ima nesputanu slobodu raspolagati vlastitom osobom i posjedima, nema slobodu uništiti samoga sebe, pa čak ni bilo koje stvorenje u svom posjedu, osim kada to zahtijeva neki plemenitiji cilj od njegova pukog očuvanja.
Prirodnim stanjem upravlja prirodni zakon koji obavezuje svakoga. Razum, koji predstavlja taj zakon, poučava cijelo čovječanstvo, ako ga ljudi samo žele poslušati, da nitko, budući da su svi ljudi jednaki i neovisni, ne treba drugome nanositi štetu u njegovu životu, zdravlju, slobodi ili posjedima.
Svi su ljudi djelo jednog svemoćnog i beskrajno mudrog Stvoritelja. Svi su sluge jednog suverenog Gospodara, poslani u svijet po njegovoj zapovijedi i radi njegova posla. Oni pripadaju njemu, čije su djelo, i stvoreni su da traju dok je njemu, a ne drugim ljudima, po volji.
Budući da su obdareni jednakim sposobnostima i da svi sudjeluju u istoj zajednici prirode, među nama se ne može pretpostaviti takva podređenost koja bi nas ovlastila da uništavamo jedni druge, kao da smo stvoreni jedni drugima za upotrebu, onako kako su niže vrste stvorenja stvorene za našu upotrebu.
Kao što je svatko obavezan očuvati samoga sebe i ne napuštati svoje mjesto svojevoljno, tako je iz istog razloga, kada očuvanje njegova vlastitog života nije dovedeno u pitanje, dužan, koliko god može, očuvati ostatak čovječanstva. Osim kada izvršava pravdu nad prijestupnikom, nitko ne smije oduzeti niti ugroziti život drugoga, niti ono što služi očuvanju njegova života: njegovu slobodu, zdravlje, udove ili dobra.
7.
Da bi svi ljudi bili spriječeni u zadiranju u prava drugih i međusobnom nanošenju štete te da bi se poštovao prirodni zakon, koji zahtijeva mir i očuvanje cijelog čovječanstva, provođenje prirodnog zakona u prirodnom je stanju povjereno svakom čovjeku.
Zbog toga svatko ima pravo kazniti prekršitelje tog zakona u onoj mjeri koja je potrebna da se spriječi njegovo kršenje. Prirodni zakon, kao i svi drugi zakoni koji se tiču ljudi na ovom svijetu, bio bi uzaludan kada u prirodnom stanju ne bi postojao netko tko ima moć provoditi taj zakon, štititi nevine i obuzdavati prijestupnike.
Ako bilo tko u prirodnom stanju smije kazniti drugoga za zlo koje je počinio, onda to smije svatko. U stanju potpune jednakosti, u kojem po prirodi ne postoji nadređenost ni vlast jednoga čovjeka nad drugim, ono što bilo tko ima pravo učiniti radi provođenja prirodnog zakona nužno ima pravo učiniti svatko.
8.
Tako u prirodnom stanju jedan čovjek stječe određenu vlast nad drugim, ali ne apsolutnu ili samovoljnu vlast da prijestupnika, kada ga ima u svojim rukama, kažnjava prema žestini vlastitih strasti ili neograničenoj samovolji. Smije mu nanijeti samo ono što mu miran razum i savjest nalažu kao razmjerno njegovu prijestupu, odnosno onoliko koliko može poslužiti naknadi štete i sprečavanju novih prijestupa.
To su jedina dva razloga zbog kojih jedan čovjek smije zakonito nanijeti zlo drugome, a to je ono što nazivamo kaznom.
Kršeći prirodni zakon, prijestupnik izjavljuje da živi prema nekom drugom pravilu, a ne prema pravilu razuma i zajedničke pravičnosti, koje je Bog postavio kao mjeru ljudskih postupaka radi njihove uzajamne sigurnosti. Time postaje opasan za čovječanstvo, jer je zanemario i prekinuo vezu koja ljude treba štititi od povreda i nasilja.
Budući da takav čin predstavlja prijestup protiv cijele ljudske vrste te protiv njezina mira i sigurnosti, koje prirodni zakon treba štititi, svaki čovjek, na osnovi prava da štiti čovječanstvo u cjelini, može obuzdati ili, kada je to potrebno, uništiti ono što mu je štetno. Prijestupniku može nanijeti takvo zlo koje će ga navesti da se pokaje zbog počinjenog djela te njega, a njegovim primjerom i druge, odvratiti od činjenja slične štete.
U tom slučaju i na toj osnovi SVAKI ČOVJEK IMA PRAVO KAZNITI PRIJESTUPNIKA I BITI IZVRŠILAC PRIRODNOG ZAKONA.
9.
Ne sumnjam da će se ovo nekim ljudima činiti veoma neobičnim učenjem. Ali prije nego što ga osude, želio bih da mi odgovore na osnovi kojeg prava neki vladar ili država mogu osuditi na smrt ili kazniti stranca zbog zločina koji počini u njihovoj zemlji.
Jasno je da se njihovi zakoni, na osnovi obavezujuće snage koju dobivaju proglašenom voljom zakonodavne vlasti, ne odnose na stranca. Ti zakoni njemu nisu upućeni, a čak i kada bi bili, on ih nije obavezan slušati. Zakonodavna vlast, na osnovi koje ti zakoni važe za podanike određene države, nema vlast nad njim.
Oni koji imaju vrhovnu vlast donositi zakone u Engleskoj, Francuskoj ili Nizozemskoj za nekog su Indijanca samo ljudi bez vlasti, jednaki svim drugim ljudima na svijetu. Prema tome, ako po prirodnom zakonu svaki čovjek nema pravo kazniti prijestupe protiv tog zakona onako kako, nakon trezvene prosudbe, smatra potrebnim, ne vidim kako bi organi bilo koje političke zajednice mogli kazniti stranca iz druge zemlje. U odnosu na njega oni ne mogu imati veću vlast od one koju svaki čovjek po prirodi može imati nad drugim čovjekom.
10.
Pored zločina koji se sastoji u kršenju zakona i odstupanju od ispravnog pravila razuma, čime se čovjek izopačuje, napušta načela ljudske prirode i pokazuje kao štetno biće, prijestupom se obično nanosi i šteta nekoj određenoj osobi.
U tom slučaju onaj tko je pretrpio štetu, osim prava kažnjavanja koje dijeli sa svim drugim ljudima, ima i posebno pravo zahtijevati naknadu od onoga tko mu je štetu nanio. Svaka druga osoba koja to smatra pravednim može se pridružiti oštećenom i pomoći mu da od prijestupnika dobije onoliko koliko je potrebno da mu se nadoknadi pretrpljena šteta.
11.
Iz ta dva različita prava — prava kažnjavanja zločina radi obuzdavanja prijestupnika i sprečavanja sličnih prijestupa, koje pripada svakome, te prava na naknadu štete, koje pripada samo oštećenoj strani — proizlazi sljedeće:
Nosilac javne vlasti, kojem je kao nosiocu vlasti povjereno zajedničko pravo kažnjavanja, može vlastitom odlukom oprostiti kaznu za kazneno djelo kada javno dobro ne zahtijeva provođenje zakona. Međutim, on ne može oprostiti naknadu koju prijestupnik duguje nekoj privatnoj osobi zbog štete koju joj je nanio.
Onaj tko je pretrpio štetu ima pravo zahtijevati tu naknadu u svoje ime i samo je on može oprostiti. Oštećena osoba ima pravo prisvojiti dobra ili službu prijestupnika radi vlastitog samoodržanja, kao što svaki čovjek ima pravo kazniti zločin radi sprečavanja njegova ponavljanja, na osnovi prava da štiti cijelo čovječanstvo i učini sve razumno što može radi ostvarenja tog cilja.
Tako svaki čovjek u prirodnom stanju ima pravo usmrtiti ubojicu: prvo, kako bi primjerom kazne koju mu može izreći svatko odvratio druge od nanošenja iste, nenadoknadive štete; i drugo, kako bi ljude zaštitio od daljnjih napada zločinca.
Zločinac se odrekao razuma, zajedničkog pravila i mjerila koje je Bog dao čovječanstvu. Nepravednim nasiljem i ubojstvom počinjenim nad jednim čovjekom objavio je rat cijelom čovječanstvu. Zato može biti uništen poput lava ili tigra, jedne od onih divljih zvijeri s kojima ljudi ne mogu imati ni zajednicu ni sigurnost.
Na tome se zasniva veliki prirodni zakon:
«Tko prolije čovjekovu krv, njegovu će krv proliti čovjek.»
I Kajin je bio potpuno uvjeren da svatko ima pravo uništiti takvog zločinca, pa je nakon ubojstva svoga brata povikao:
«Tko god me pronađe, ubit će me.»
Toliko je jasno to pravilo bilo zapisano u srcima cijelog čovječanstva.
12.
Iz istog razloga čovjek u prirodnom stanju može kazniti i manje povrede prirodnog zakona.
Možda će se upitati: smrću?
Odgovaram da svaki prijestup može biti kažnjen do onog stupnja i onom strogošću koja je dovoljna da ga učini nepovoljnim za prijestupnika, da mu pruži razlog za kajanje i da druge zastraši od činjenja sličnog prijestupa.
Svaki prijestup koji može biti počinjen u prirodnom stanju može u tom stanju biti kažnjen jednako i onoliko koliko bi mogao biti kažnjen u državi. Premda nije cilj ove rasprave ulaziti u pojedinosti prirodnog zakona ili određivati tačne mjere kažnjavanja, sigurno je da takav zakon postoji.
Razumnom biću koje ga proučava taj je zakon razumljiv i jasan koliko i pozitivni zakoni država, a možda i jasniji: razum je lakše shvatiti nego maštarije i zamršene izmišljotine ljudi koji svoje suprotstavljene i skrivene interese pretaču u riječi.
Upravo takvi su velikim dijelom zakoni pojedinih država. Ti su zakoni ispravni samo utoliko koliko su utemeljeni na prirodnom zakonu, prema kojem se moraju uređivati i tumačiti.
13.
Ne sumnjam da će ovom neobičnom učenju — da u prirodnom stanju svatko posjeduje izvršnu vlast prirodnog zakona — biti upućen prigovor da nije razumno da ljudi budu suci u vlastitim sporovima.
Samoljublje će ljude učiniti pristranima prema sebi i svojim prijateljima, dok će ih zloća, strast i osveta odvesti predaleko u kažnjavanju drugih. Iz toga će proizići samo zbrka i nered, pa je Bog, tvrdit će se, zasigurno ustanovio vlast kako bi obuzdala ljudsku pristranost i nasilje.
Lako priznajem da je građanska vlast prikladan lijek za nepogodnosti prirodnog stanja. Te nepogodnosti zasigurno moraju biti velike tamo gdje ljudi mogu biti suci u vlastitim sporovima. Lako je zamisliti da će onaj tko je bio toliko nepravedan da nanese štetu svome bratu teško biti dovoljno pravedan da zbog toga osudi samoga sebe.
Ali one koji iznose taj prigovor želim podsjetiti da su i apsolutni monarsi samo ljudi. Ako vlast treba biti lijek za zla koja nužno nastaju kada ljudi sude u vlastitim sporovima, zbog čega se prirodno stanje smatra nepodnošljivim, želio bih znati kakva je to vlast i koliko je bolja od prirodnog stanja kada jedan čovjek, zapovijedajući mnoštvom, ima slobodu biti sudac u vlastitom sporu i može činiti svojim podanicima sve što poželi.
Pri tome nitko nema ni najmanju slobodu ispitivati ili nadzirati one koji izvršavaju njegovu volju, nego se mora pokoriti svemu što on čini, bilo da ga vodi razum, zabluda ili strast.
Mnogo je bolje prirodno stanje, u kojem ljudi nisu obavezni pokoravati se nepravednoj volji drugoga. Ako sudac u vlastitom ili tuđem sporu donese pogrešnu presudu, za nju odgovara ostatku čovječanstva.
14.
Kao veliki prigovor često se postavlja pitanje gdje se danas nalaze ili gdje su ikada postojali ljudi u prirodnom stanju.
Za sada može biti dovoljan odgovor da se svi vladari i upravljači neovisnih država širom svijeta međusobno nalaze u prirodnom stanju. Prema tome, očigledno je da svijet nikada nije bio niti će ikada biti bez velikog broja ljudi u tom stanju.
Mislim na sve upravljače neovisnih političkih zajednica, bez obzira na to jesu li međusobno sklopili savez. Prirodno stanje među ljudima ne prestaje sklapanjem svakog sporazuma. Ono prestaje samo uzajamnim pristankom ljudi da stupe u jednu zajednicu i obrazuju jedno političko tijelo.
Ljudi mogu jedni drugima davati druga obećanja i sklapati druge sporazume, a ipak ostati u prirodnom stanju. Obećanja i pogodbe radi razmjene između dvojice ljudi na pustom otoku, koje Garcilaso de la Vega spominje u svojoj Povijesti Perua, ili između Švicarca i Indijanca u američkim šumama, obavezuju njihove učesnike premda se oni jedan prema drugome u potpunosti nalaze u prirodnom stanju.
Istinoljubivost i držanje zadane riječi pripadaju ljudima kao ljudima, a ne samo kao pripadnicima društva.
15.
Onima koji tvrde da ljudi nikada nisu živjeli u prirodnom stanju neću suprotstaviti samo autoritet razboritog Hookera, koji u prvoj knjizi, desetom odjeljku svoje Crkvene politike kaže:
«Zakoni koji su do sada spomenuti, to jest prirodni zakoni, obavezuju ljude bezuvjetno, već samim time što su ljudi, čak i kada među njima nikada nije postojala uređena zajednica niti su ikada sklopili svečani sporazum o tome što će činiti ili od čega će se uzdržavati.
Budući da sami sebi nismo dovoljni da osiguramo potrebnu količinu stvari za život kakav naša priroda želi, život dostojan čovjeka, prirodno smo navedeni tražiti zajednicu i povezanost s drugim ljudima kako bismo nadoknadili nedostatke i nesavršenosti koji proizlaze iz usamljena i odvojena života.
To je bio razlog zbog kojeg su se ljudi prvobitno ujedinili u politička društva.»
Ali ja, osim toga, tvrdim da se svi ljudi po prirodi nalaze u tom stanju i da u njemu ostaju sve dok vlastitim pristankom ne postanu pripadnici nekog političkog društva. Ne sumnjam da ću to u nastavku ove rasprave učiniti sasvim jasnim.
John Locke, Second Treatise of Government, poglavlje II, „Of the State of Nature“, odjeljci 4–15. Djelo je prvi put objavljeno anonimno 1689. godine, s godinom 1690. na naslovnoj stranici.
