Bdjeli smo cijele noći – moji prijatelji i ja – pod džamijskim lampama čije mjedene kupole sijahu kao naše duše, jer, poput njih, bijahu osvjetljene unutarnjim sjajem električnih srca. I gazeći korakom svoje urođene lijenosti po raskošnim orijentalnim tepisima, raspravljasmo do samih granica logike i škrabasmo papir svojim frenetičnim pisanijima.
Duboki ponos ispuni naša srca kad osjetismo kako stojimo sami, kao svjetionici ili čuvari na isturenom položaju, na fronti protiv armije neprijateljskih zvijezda utaborenih u svojim nebeskim barakama. Sami s inžinjerima u paklenim kotlovnicama velikih brodova, sami s crnim dusima što bjesne u stomaku odmenutih lokomotiva, sami s pijanicama što svojim krilima lupaju o zidove.
Potom smo najednom bili ometeni brujanjem ogromnih dvospratnih tramvaja koji su prolazili poskakivajući, prošarani svjetlom kao sela kad slave svoje festivale koje poplavljena Po najednom ruši i kida i potopnim brzacima i vrtlozima odvlači u more. Potom se tišina uvećala. Dok smo slušali posljednji mukli vapaj starog kanala i drobljenje kostiju posmrtničkih palača zabradjelih u zelen, najednom su gladni automobili zaurlikali pod našim prozorima.
-‘Hajdemo, moji prijatelji’; rekao sam, ‘Krenimo! Napokon mitologija i mistični kult ideala ostaju iza nas. Prisustvovat ćemo rođenju kentaura i uskoro ćemo vidjeti let prvih anđela! Moramo srušiti kapiju života da oprobamo gromobrane i katance! Krenimo! Stiže prvo svitanje na zemlji! Ništa nije poput divote njegova crvenog mača koji po prvi put udara po u našu hiljadugodišnju tminu!… –
Popeli smo se trima dahtajućim mašinama da bismo im pomilovali grudi. Legao sam sa svojom kao leš u svoju raku, ali sam najednom ponovno oživio pred volanom – giljotinskim nožem – koji je pritiskao moj stomak.
Veliki zamah ludila doveo nas je izoštrene natrag samima sebi i vozio nas je ulicama, strmim i dubokim, kao isušenim bujicama. Tu i tamo pokoja nesretna lampa na prozoru poučila nas je da preziremo svoje matematičke oči.
-‘Miris’, uskliknuh, miris je divljim zvjerima dovoljan!’
I lovili smo, kao mladi lavovi, smrt njenim crnim krznom prošaranim blijedim krstovima, koja je bježala pred nama u široko ljubičasto nebo, opipljivo i živo.
A ipak nismo imali idealnu Ljubavnicu koja svoj oblik proteže ka oblacima, niti pak okrutnu Kraljicu kojoj bi prinijeli svoje leševe zavrnute u oblik bizantinskih prstenova! Ne postoji razlog za umrijeti osim ako to nije želja da se riješimo prevelikog tereta svoje hrabrosti!
Nastavili smo voziti, lomeći pod našim gorućim točkovima, kao okovratnici pod gvožđem, psi čuvari na pragovima kuća. Smrt, pripitomljena, išla je ispred mene na svakom koraku nudeći mi ljubazno svoju ruku, i ponekad bi legla na zemlju s bukom škripećih čeljusti dajući mi baršunaste poglede s dna lokvi.
‘Ostavimo dobar smisao iza sebe kao gnjusnu kljovu i zavitlajmo se, kao voće začinjeno ponosom, u ogromna usta i grud svijeta! Nahranimo nepoznato, ne iz očaja, nego zbog prostog bogaćenja nerazumljivih rezervoara Apsurda!’
Čim sam rekao ove riječi, zaokrenuo sam oštro sa svoje staze, s ludom omamljenošću psa koji grize svoj rep, i najednom su tu bila dvojica biciklista koja su mi se suprotstavljala i krenula se gegati ispred mene kao dva uvjerljiva ali kontradiktorna razloga. Njihovo glupo njihanje mi se našlo na putu. Kakav smor! Pouah! Zastao sam, i zgađen se zavitlao – vlan! naglavače u jarak.
O, majčinski jarku, do pola pun blatnjave vode! Tvornički odvod! Sačuvao sam ispljuvak osnažujućeg mulja koji me je podsjećao na crnu dojku moje sudanske medicinske sestre! Dok sam podizao svoje tijelo, umrljano blatom i smrdljivo, osjetio sam crveni usijani žarač radosti kako ukusno probija moje srce.
Gomila ribara i artritičnih prirodoslovaca okupila se prestravljena oko ovog čuda. Pažljivom i probnom njegom podigli su u vis ogromne željezne hvataljke da bi upecali moj auto, kao golemu ajkulu koja se nasukala. Podigle su se polako, ostavljajući u jarku, kao vaga, tešku karoseriju dobrog smisla i njenu presvlaku komfora.
Mislili smo da je mrtva, moja dobra ajkula, ali jednim dodirom njenih snažnih leđa sam je probudio i bila je oživljena trčeći brzo koliko može na svojim perajama!
Onda sam licem pokrivenim dobrim tvorničkim blatom, sav u metalnim ogrebotinama, beskorisnom znoju i nebeskoj čađi, među negodovanjima trezvenih ribara i ljutih prirodoslovaca, diktirao svoju prvu oporuku i testament svim živućim ljudima na zemlji:
MANIFEST FUTURIZMA
1. Želimo pjevati ljubav opasnosti, navike energičnosti i grubosti.
2. Suštinski elementi naše poezije bit će hrabrost, odvažnost i bunt.
3. Književnost je do sada naglašavala sjetnu nepokretnost, ekstazu i drijemež. Mi želimo uzdići kretnje agresije, grozničave besanosti, duplog marša, opasnog skoka, pljuske i udarca šakom.
4. Proglašavamo da je divota svijeta bila obogaćena novom ljepotom: ljepotom brzine. Trkaći automobil sa svojom haubom urešenom velikim cijevima poput zmija eksplozivnog daha …grmeće motorno vozilo koje izgleda kao da ide na pogon mašinske paljbe, ljepše je od Samotračke pobjede.
5. Želimo pjevati o čovjeku za volanom, idealnoj osi koja presijeca zemlju, samu bačenu duž svoje orbite.
6. Pjesnik se mora trošiti toplinom, glamurom i razmetljivošću kako bi uvećao entuzijastični zanos za primordijalnim elementima.
7. Ljepota postoji samo u borbi. Ne postoji remekdjelo koje nema agresivan karakter. Poezija mora biti nasilni napad na sile nepoznatog, kako bi ih se natjeralo da kleknu pred čovjekom.
8. Mi smo na krajnjoj hridi stoljeća! Koja je korist od gledanja natrag u trenutku kad moramo otvoriti misteriozne poklopce nemogućeg? Vrijeme i Prostor su umrli jučer. Mi već živimo u apsolutnom, jer smo već stvorili vječnu, sveprisutnu brzinu.
9. Želimo veličati rat – jedini lijek za svijet – militarizam i patriotizam, destruktivne geste anarhista, prelijepe ideje koje ubijaju i prijezir za ženu.
10. Želimo uništiti muzeje i biblioteke, boriti se protiv moralnosti, feminizma i svih oporutnističih i utilitarnih kukavičluka.
11. Pjevat ćemo o velikim gomilama agitiranim na rad, uživanje i pobunu: višebojni i polifonični surf revolucija u savremenim metropolama: noćnoj vibraciji arsenala i radionica pod njihovim nasilnim električnim mjesecima: proždrljivim željezničkim stanicama koje gutaju goruće guje; fabrike okačene na oblake nitima svog dima, pufing na tračnice kao ogromne čelične konje s dugim cijevima za bridle, i gliding let aviona čija elisa zvuči kao flapping zastave i aplauz oduševljenih gomila.
U Italiji izdajemo ovaj manifest rušilačkog i zapaljivog nasilja, po kojem danas osnivamo Futurizam, jer želimo spasiti Italiju njene gangrene profesora, arheologa, turističkih vodiča i antikvara.
Italija je predugo bila velika trgovina polovne robe. Želimo se riješiti bezbrojnih muzeja koji je pokrivaju svojim bezbrojnim grobljima.
Muzeji, groblja! Istinski identični u svojim zlokobnim slaganjima tijela koja se ne poznaju jedna pored drugih. Javne spavaonice u kojima spavaš zauvijek pokraj bića koja mrziš ili ne poznaješ. Recipročno divljaštvo slikara i kipara koji ubijaju jedan drugog u istom muzeiju udarcima linija i boje.
Posjećivati jednom godišnje, kao što se ide na grobove naših umrlih, to ne možemo dopustiti! Možemo čak zamisliti kako stavljamo cvijeće jednom godišnje pred noge Giaconda! Ali da otpuštamo svoju tugu, svoj fragilni kuraž i svoju nervozu svaki dan u muzej, to ne možemo priznati! Želite li se otrovati? Želite li trunuti?
Šta možeš pronaći u staroj slici osim bolnih iskrivljenja umjetnika koji pokušava probiti neprobojne barijere koje opstruiraju punu ekspresiju njegovog sna? Diviti se staroj slici je sipati svoj senzibilitet u pogrebnu urnu umjesto da ga se lije naprijed silovitim mamuzama stvaralaštva i akcije. Želiš li potrošiti najbolji dio svoje snage u beskorisnom divljenju prošlosti iz koje ćeš izaći premoren, umanjem i pogažen?
Zbilja, dnevne posjete muzejima, bibliotekama i akademijama (tim grobljima uzaludnog truda, kalvarijama razapetih snova, registrima lažnih početaka!) je za umjetnike to što je predug roditeljski nadzor za inteligentnog mladog čovjeka, opijenog svojim vlastitim talentom i ambicijom. Za umiruće, za invalide i za zatvorenike može biti u redu. Da, možda, neka vrsta melema za njihove rane – divljenja vrijedna prošlost, u trenutku kad im je uskraćena budućnost. Ali mi to nećemo trpiti, mi mladi, jaki i živi Futuristi!
Nek dođu potpaljivači s pougljenim prstima! Evo ih! Naslagajte vatru za police biblioteka! Preusmjerite kanale da potope podrume muzeja! Neka blistava platna plivaju ka obalama! Uzmite pijuke i čekiće! Potkopajte osnove uvaženih gradova!
Najstariji među nama nemaju još trideset: stoga imamo barem deset godina da postignemo svoj zadatak. Kad nam bude četrdeset neka nas mlađi i snažniji muškarci kao beskorisne rukopise bace u korpu za otpatke!
Doći će protiv nas izdaleka, koračajući preko svjetlosne kadence svojih prvih pjesama, hvatajući zrak sa svojim predatorskim prstima i njuškajući na vratima akademija dobri miris naših gnjilih duša, već obećanih katakombama biblioteka.
Ali mi nećemo biti tu. Naći će nas jedne zimske noći u dubinama zemlje u tužnom hangaru kako odjekujemo s notama monotone kiše, ščućurene u blizini našeg drhtavog aviona, grijući svoje ruke na jadnoj vatrici koju će činiti knjige današnjice kad se upale radosno pod svjetlucavim letom svojih slika.
Okupit će se oko nas, zadihani od tjeskobe i razočarenja, i ogorčeni našom ponosnom neumornom hrabrošću, iskočit će da bi nas ubili, s još više mržnje, jer će njihova srca biti pijana od ljubavi i divljenja za nas.
I jaka nezdrava Nepravda zasjat će blistavo iz njihovih očiju. Jer umjetnost može biti samo nasilje, okrutnost, nepravda.
Najstarijima među nama još nema trideset, a već smo potrošili blaga, blaga snage, ljubavi, hrabrosti i proste volje, ubrzano, deliriozno, bez razmišljanja, sa svom svojom moći, dok nam ne nestane daha. Pogledaj nas! Nismo bez daha, naša srca nisu ni najmanje umorna. Jer hrani ih vatra, mržnja i brzina! Iznenađuje li te to? To je zato što se ti ni ne sjećaš kako je to biti živ! Stojeći na vrhu svijeta, još jednom lansiramo svoj izazov zvijezdama!
Vaši prigovori? U redu! Znam koji su! Naravno! Mi znamo samo ono što naša predivna lažna inteligencija potvrđuje: ‘Mi smo samo suma i produžetak svojih predaka’, kaže. Možda! U redu! Pa šta? Mi to nećemo slušati! Pobrini se da ne ponavljaš te neslavne riječi!
Umjesto toga, podigni svoju glavu!
Stojeći na vrhu svijeta još jednom lansiramo svoj drski izazov ka zvijezdama!
Prevod: Boris Filipić
Izvor: 100 Artists’ Manifestos: From the Futurists to the Stuckists