Nakon objavljivanja knjige Our Wound is Not So Recent, Alain Badiouove analize globalizacije, subjektiviteta i terora, Mark Fisher poziva na novu politiku koja bi se suprotstavila i dekadenciji kapitalističkog realizma i nihilističkoj privlačnosti ISIS-a.
U decembru 2015. Hilary Benn je održao govor u Donjem domu britanskog parlamenta, podržavajući zračne napade na Siriju. Govor, kao i histerično odobravanje koje je uslijedilo, bili su vježba u retromaniji: ekvivalent u politici onome što je „novi“ film Ratovi zvijezda u kinematografiji – isto staro, samo gore. Bennov istup bio je ponavljanje upravo onakvog govora kakav je bio držan da bi se opravdao napad na Sadama Huseina, a koji je, upravo zato, doveo do pojave ISIS-a.
Jedna od velikih vrijednosti Badiouove intervencije jest to što zaustavlja svako iskušenje da se sve ovo tretira kao puka greška. Kao što Badiou jasno pokazuje, iz perspektive kapitala, rat u Iraku i njegove posljedice nisu bili nikakav gaf. Bili su prilika da se isproba novi oblik (post)kolonijalizma, u kojem stanja stalnog sukoba otvaraju privremenu autonomnu zonu za akumulaciju kapitala, a pljačka se može nastaviti bez dosadnih obaveza uspostavljanja i vođenja države.
Kapitalistički „Zapad“ oduvijek je bio samo strukturna fantazija nezavisnosti i odijeljenosti od onoga što je izvan njega, fantazija koja se raspada sada kada granična kontrola, na kojoj počiva, više ne funkcioniše.
Neprijatelj je već unutra, dok žrtve više ne mogu poslušno ostajati izvan kadra, čak i kad bi to htjele.
I Badiou i Benn se, međutim, slažu u jednoj stvari: ISIS se može opisati kao fašiste. Iako je ova klasifikacija zavodljiva, ona prije zamagljuje nego što rasvjetljava prirodu zloćudnosti ISIS-a i njegov odnos prema trenutnoj (dekadentnoj i osuđenoj) fazi kapitalističke dominacije. Badiou je bliže istini kada ISIS karakterizira kao gangstere: oni su doista dijelom banda, dijelom apokaliptični kult, dijelom franšiza. Ako ništa drugo, ISIS je uglađen brend – brend koji je, u svakom slučaju, znatno efikasniji od svega što kapital trenutno može smisliti.
ISIS drži ogledalo pred nihilizmom kapitalizma dvadeset prvog stoljeća. Taj nihilizam nema mefistofelovsku strast devetnaestostoljetnog egzistencijalizma, niti je to hladni naučni nihilizam koji opisuje Ray Brassier. Ovo je dosadni nihilizam: egzistencijalno siromaštvo koje prati materijalno siromaštvo u koje kapital gura toliki broj ljudi. Malena manjina izbjegne materijalno siromaštvo, ali samo najodaniji ovisnici o kapitalu mogu izbjeći egzistencijalno siromaštvo.
Kapitalistički realizam je oduvijek bio samo fantazija – fantazija da su ljudski resursi, koji su kapitalu potrebni za njegov rast, jednako beskonačni kao i njegov vlastiti poriv.
Ipak, kapital se sada sudara s raznim vrstama ograničenja, a egzistencijalne granice nisu među najmanje važnima. Kapital ne može mariti, ali ljudi ne mogu a da ne mare. Usprkos svoj pozerskoj pozu kapitalističkog realizma, javna tajna je da se ljudska bića i dalje bave praksama brige i njege – praksama koje im, štaviše, ostaju važnije od svega što im kapital može ponuditi. Isfucani PR-naslovi više ne prolaze. Kako da vjeruješ da „svako može uspjeti“ kada si ti i svi koje poznaješ nezaposleni ili podzaposleni? Kada je nagrada za loše plaćene noćne smjene i hladna rana jutra samo još više istoga, ako imaš sreće? Nikad ne možeš učiniti dovoljno za kapital. Nije dovoljno proizvoditi i prodavati ofucanu robu koju niko zapravo ne želi – uz to moraš biti i „strastven“ u vezi s tim.
Kada je Ken Livingstone prije nekog vremena govorio o pripadnicima ISIS-a koji „žrtvuju svoje živote“ za cilj, bio je nadvičen urlikom još jednog primjera očajničke dekadencije kapitalističkih medija (britanski mediji su prepuni takvih primjera, što je znak da su u smrtnim grčevima). Razlika između razumijevanja nečega i opravdavanja toga je elementarna, a Livingstone je govorio nešto slično onome što Michael Corleone zapaža o kubanskim pobunjenicima u filmu Kum II. „Vidio sam danas čudnu stvar“, kaže Michael Hymanu Rothu. „Neki pobunjenici su hapseni. Jedan od njih je otkočio bombu. Uzeo je sebe i kapetana komandne jedinice sa sobom. E sad, vojnici su plaćeni da se bore; pobunjenici nisu.“ ‘Što ti to govori?’, pita Roth. „Da bi mogli pobijediti“, odgovara Michael. ISIS neće pobijediti, ali analogija ukazuje na vrlo ozbiljan problem s kojim se kapital sada suočava. Plaćanje ljudima nikada nije dosegnulo njihove najdublje motivacije. Moraš ponuditi neki drugi cilj, neku drugu svrhu. Što se događa kada ljude demoraliziraš, uništiš im sposobnost da se posvete bilo kojoj svrsi u životu izvan akumulacije kapitala, i čak ih ne plaćaš? Što ako im ne ponudiš čak ni mogućnost da budu eksploatisani, nego ih klasificiraš kao suvišnu populaciju?
Kapital nema mnogo odgovora, ali ISIS ima. Sporno istraživanje „sugeriralo je da više od jednog od četvero francuske omladine između 18 i 24 godine ima pozitivno ili vrlo pozitivno mišljenje o ISIS-u, iako je samo 7–8% stanovništva Francuske muslimansko.“ Kakva god bila stvarna istinitost ove ankete, sama spremnost da joj se povjeruje upućuje na rastuću sumnju da društva u kojima dominira kapital sada nailaze na masovno nezadovoljstvo i dezertiranje. „Više od troje od četvero onih koji se ISIS-u pridružuju iz inostranstva to čine s prijateljima i porodicom. Većinom su mladi, u prijelaznim fazama života: imigranti, studenti, između poslova i partnera, upravo napustili svoju izvornu porodicu. Pridružuju se ‘bratsko-sestrinskom’ društvu spremnom da se žrtvuje za značaj.“ Motivacija je pripadanje i zajedništvo, a ne mržnja. „Istraživanje onih Saudijaca koji su se dobrovoljno javili za Afganistan, a kasnije se borili u Bosni i Čečeniji ili se obučavali u kampovima Al-Kaide, pokazalo je da je većinu motivirala ne mržnja prema Zapadu, nego želja da pomognu svojoj muslimanskoj braći i sestrama.“ Ma koliko ISIS nudio užasno pogrešna rješenja, on odgovara na stvarne probleme. (Kada islamizam naziva identitarnim, Badiou ne uvažava dovoljno u kojoj mjeri ISIS nudi barem djelomičan izlaz iz bijednih identiteta koje je kapitalizam namijenio toliko mlade muslimane, ali i mnoge druge.)
ISIS treba razumjeti kao cajbergotički fenomen koji spaja drevno s savremenim.
Kapital nije ništa ako nije štedljiv, i posljednjih trideset godina održavao se oslanjajući se na gotove oblike egzistencijalne pripadnosti. To oslanjanje na već postojeće oblike identifikacije – sve te nacionalizme i religije, sa svim tim arhaizmima spremnim da izgmile iz kripte – upravo je ono što je postmodernizam bio. Ne postoje „čisti“ arhaizmi, ništa se nikada ne ponavlja bez razlike, i ISIS se najbolje razumije kao cajbergotički fenomen koji spaja drevno s savremenim (odrubljivanja glava na internetu). Nasuprot njemu ne stoji samouvjeren kapitalistički modernitet, nego kapitalizam koji se povukao iz sadašnjosti, da ne govorimo o budućnosti. Prepušten vlastitim resursima – odnosno resursima koje je sačuvao iz prethodnih oblika eksploatacije – kapital ne može smisliti ništa novo. Postmodernizam je bio njegov idealni oblik, a naturalizirani postmodernizam kapitalističkog realizma bilo je njegovo optimalno rješenje za političke i kulturne sukobe. Velika Britanija se specijalizirala za razvoj steampunk modela: viktorijanski društveni odnosi, ali sada s ajfonima.
Rastući val eksperimentalnih političkih formi u toliko dijelova svijeta danas pokazuje da ljudi ponovno otkrivaju grupnu svijest i moć kolektiva.
Ali uvjeti koji su održavali kapitalistički realizam sada su isparili, a stvarni neprijatelj koji je potaknuo neoliberalnu kontrarevoluciju ponovno se pojavljuje. Taj neprijatelj nije bio nekrotični staljinistički monolit SSSR-a; još manje je to bio kult pariškog maoizma, koji je uvijek bio tek minorna distrakcija. Ne: neoliberalizam je bio osmišljen da eliminira razne struje demokratskog socijalizma i libertarijanskog komunizma koje su izvirale na toliko mjesta tokom šezdesetih i sedamdesetih. Gdje god bi se ta mogućnost pojavila, kapital ju je zdrobio, najnemilosrdnije i najupadljivije u Čileu. Ali rastući val eksperimentalnih političkih formi u tolikim dijelovima svijeta danas pokazuje da ljudi ponovno otkrivaju grupnu svijest i snagu kolektiva. Sada je jasno da molekularne prakse osvještavanja nisu suprotstavljene posrednoj akciji potrebnoj da se izazovu trajni ideološki pomaci – one su dva aspekta procesa koji se odvija na mnogim različitim vremenskim trakama odjednom.
Sve glasniji zahtjevi grupa koje nastoje preuzeti kontrolu nad vlastitim životima najavljuju davno zakašnjeli povratak modernitetu koji kapital jednostavno ne može isporučiti. Otkrivaju se i izmišljaju novi oblici pripadanja, koji će na kraju pokazati da su i steampunk kapital i cajbergotički ISIS arhaizmi, zapreke budućnosti koja se već sastavlja.
(Urbanomic)
