Nadahnuti pogrešnim čitanjem Antonija Gramscija, krajnje desni aktivisti decenijama pokušavaju oblikovati intelektualne i kulturne prostore. Ali njihova verzija Gramscijevih ideja izostavlja jedan presudan element: klasnu borbu.
U eseju iz 1991. godine pod naslovom „Pobijediti u kulturnom ratu: američka stvar” (Winning the Culture War: The American Cause), radikalno konzervativni mislilac Sam Francis prizvao je duh preminulog italijanskog komuniste Antonija Gramscija kako bi američkoj krajnjoj desnici ponudio strateški put naprijed. Optužujući američki establišment da ne čini „ništa kako bi sačuvao ono što većina nas smatra svojim tradicionalnim načinom života”, Francis je pozvao ni na šta manje nego na „svrgavanje dominantnih autoriteta koji ugrožavaju našu kulturu”. Međutim, kada je riječ o političkim metodama potrebnim da bi se takvo svrgavanje provelo, priznao je da ćemo „u konzervativnoj teoriji pronaći malo toga što nas može poučiti strategiji i taktici suprotstavljanja dominantnim autoritetima”.
Umjesto toga, tvrdio je, njegov politički tabor morao je „pogledati prema ljevici”, a naročito prema Gramscijevim idejama o „kulturnoj moći” i „kontrahegemoniji”. Gramsci je, pisao je Francis, naglašavao nužnost izgradnje „protutežnog kulturnog establišmenta” koji bi bio „nezavisan od dominantnog kulturnog aparata” i „sposoban proizvesti vlastiti sistem vjerovanja”. Francis je zlokobno zaključio: „Strategija pomoću koje se može provesti ova nova američka revolucija možda će zaista doći iz onoga što je prije šezdeset godina skuhano u mozgu umirućeg komunističkog teoretičara u fašističkoj zatvorskoj ćeliji.”
Francisovo oslanjanje na Gramscija — jednu od najznačajnijih i najinspirativnijih ličnosti marksizma dvadesetog stoljeća — predstavljalo je smion, premda bestidan čin ideološke akrobatike za čovjeka koji je poslije bio otpušten s mjesta urednika konzervativnog lista Washington Times zbog rasističkih izjava i koji se danas pamti kao bijeli suprematist. Ipak, njegov slučaj nije bio ni prvi ni najznačajniji primjer pokušaja krajnje desnice da prisvoji Gramscijeve ideje.
Još 1955. godine italijanski neofašist Pino Rauti osnovao je političku reviju pod nazivom Ordine Nuovo, namjerno posudivši ime revolucionarnog socijalističkog časopisa koji je Gramsci pokrenuo u Torinu nakon Prvog svjetskog rata. Tokom sedamdesetih i osamdesetih godina pripadnici evropske „Nove desnice” u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji pozivali su se na Gramscija i vlastite stavove o „kulturnoj moći” i „kulturnoj hegemoniji” pripisivali njemu — premda se preminuli sardinski revolucionar tim izrazima koristio veoma rijetko, ako ikada. U Sjedinjenim Američkim Državama kulturni desničari poput Sama Francisa krenuli su gramscijanističkim stopama svojih evropskih prethodnika.
Fascinacija krajnje desnice Gramscijem nije nestala ni u dvadeset prvom stoljeću. Olavo de Carvalho, nekonvencionalni samouki filozof i YouTuber, čije su ideje duboko utjecale na predsjednički mandat Jaira Bolsonara u Brazilu od 2018. do 2022. godine, opisivan je kao čovjek „opsjednut Gramscijem”. U Francuskoj je Marion Maréchal — unuka Jean-Marieja Le Pena, nećakinja Marine Le Pen i sve istaknutija ličnost evropske krajnje desnice — 2018. godine izjavila da je „vrijeme da se primijene Gramscijeve pouke”. Aktuelni italijanski ministar kulture Alessandro Giuli — koji je, poput premijerke Giorgie Meloni, nekada bio član neofašističkog Italijanskog socijalnog pokreta (MSI) — prošle je godine objavio knjigu pod naslovom Gramsci è vivo (Gramsci je živ).
Rođenje desnog gramscijanizma
Da bismo razumjeli način na koji je desnica prisvojila Gramscija, moramo razmotriti jednu presudnu, premda teško uhvatljivu ličnost: francuskog pisca Alaina de Benoista. Kao vodeći arhitekt francuske Nouvelle Droite — Nove desnice — tokom sedamdesetih i osamdesetih godina, de Benoist je razvio selektivno, kulturalističko čitanje Gramscijevih spisa koje ga je učinilo privlačnim i upotrebljivim generacijama desničarskih aktivista.
Ističući samo kulturne i ideološke aspekte Gramscijevih pojmova „hegemonije” i „pozicijskog rata”, dok je zanemarivao njihovu utemeljenost u antagonističkim klasnim odnosima kapitalizma, de Benoist je Gramscijevu misao lišio njenog marksističkog okvira. Time je istovremeno razvio ono što bismo mogli nazvati „desnim gramscijanizmom” — posebnu formulu i strategiju desnog angažmana u kulturnoj politici. Oslanjajući se na mali izbor Gramscijevih ideja i prikrivajući njihovu ukorijenjenost u marksizmu, desni gramscijanisti toliko izvrću njegovu misao i politiku da bi ih bilo pogrešno nazivati „gramscijevcima”.
Desni gramscijanisti toliko izvrću Gramscijevu misao i politiku da bi ih bilo pogrešno nazivati „gramscijevcima”.
Sredinom šezdesetih godina de Benoist, tada u ranim dvadesetim, djelovao je na radikalno desnim marginama pariške studentske politike: najprije u Federaciji nacionalističkih studenata, a zatim u grupi pod nazivom Europe-Action. Za njegov politički tabor bilo je to razdoblje poraza i demoralizacije. Obilježena stigmom kolaboracije s nacističkim okupatorima, francuska krajnja desnica živjela je na marginama izbornog života tokom Četvrte Republike (1946–1958) i za vrijeme predsjedničkog mandata generala Charlesa de Gaullea (1958–1969).
Premda je i sam de Gaulle potjecao iz prijeratne tradicionalističke desnice, krajnja ga je desnica prezirala zato što je 1962. godine pristao na nezavisnost Alžira. Kontrakulturna politička oluja protesta u maju 1968, koju su predvodili milioni lijevo orijentiranih studenata i radnika u štrajku, predstavljala je dodatni udarac, jasno razotkrivajući kulturnu irelevantnost i političku marginaliziranost krajnje desnice u poslijeratnoj Francuskoj.
Pokušavajući se prilagoditi nepovoljnim okolnostima u kojima se francuska krajnja desnica našla, de Benoist i njegovi saradnici osnovali su 1968. godine Grupu za istraživanje i proučavanje evropske civilizacije (GRECE). GRECE nije bio zamišljen kao politička stranka, nego kao intelektualni klub čija je misija bila bavljenje onim što je de Benoist nazivao „metapolitikom”: oblikovanjem intelektualne i kulturne klime društva umjesto neposrednim političkim djelovanjem.
GRECE je tvrdio da zastupa tradicije „indoevropske civilizacije”, dok je među svoje brojne neprijatelje ubrajao marksizam, socijalizam, komunizam, egalitarizam, univerzalizam, liberalizam, kršćanstvo i „amerikanizam”. Do osamdesetih godina imao je oko 2.500 članova, a njegove godišnje konferencije znale su privući više od hiljadu učesnika.
Gramsci bez Marxa
Tokom sedamdesetih godina de Benoist je počeo navoditi Gramscija kao jedan od svojih glavnih intelektualnih utjecaja, opisujući ga kao najvažnijeg teoretičara „kulturne moći”. „U određenom smislu”, piše de Benoist u zbirci Les idées à l’endroit iz 1979. godine, „i ograničimo li se na čisto metodološke aspekte teorije ‘kulturne moći’, neki su se Gramscijevi stavovi pokazali proročanskim.” Tvrdio je i sljedeće: „Sve velike revolucije u historiji konkretizirale su na političkom nivou promjene koje su se već dogodile u ljudskim umovima… To je italijanski mislilac Antonio Gramsci dobro razumio.”
Prema de Benoistu, Gramsci je shvatio da se u razvijenom društvu „prijelaz u socijalizam” ne odvija „ni državnim udarom ni neposrednim sukobom, nego preobrazbom općih ideja koja dovodi do sporog preoblikovanja ljudskih umova. Ono što predstavlja ulog u ovom pozicijskom ratu jeste kultura, shvaćena kao komandni centar vrijednosti i ideja.” Do 1981. godine GRECE je u potpunosti prihvatio ovu perspektivu, organizirajući svoju godišnju konferenciju oko teme „Za ‘desni gramscijanizam’” — trenutka koji je označio krunu de Benoistova intelektualnog preuzimanja ideja italijanskog komuniste.
GRECE, međutim, nikada nije ostvario svoju proklamiranu ambiciju da zauzme komandne položaje francuskog kulturnog života i redefinira zdrav razum i moralne vrijednosti stanovništva. Na vrhuncu svog utjecaja, sredinom osamdesetih, članovi GRECE-a redovno su pisali za vikend-izdanje dnevnog lista Le Figaro — što jeste bila važna medijska platforma, ali teško da je bilo dovoljno za pobjedu u „pozicijskom ratu”.
GRECE je također patio od unutrašnjih sukoba, naročito kada bi de Benoistovi stavovi povremeno skrenuli ulijevo. Osamdesetih godina GRECE je, izazvavši opće zaprepaštenje na desnici, u Hladnom ratu dao prednost SSSR-u nad Sjedinjenim Državama — opravdavajući taj stav tvrdnjom da je Sovjetski Savez bio manje naklonjen „univerzalizmu, egalitarizmu i kosmopolitizmu” nego Sjedinjene Države. U međuvremenu je Nacionalni front (FN) Jean-Marieja Le Pena ostvario prve izborne prodore. Za razliku od GRECE-a, s njegovim intelektualnim pretenzijama i zanimanjem za pretkršćansku „indoevropsku civilizaciju”, FN je zastupao konvencionalniji nacionalistički program. Kako su pojedini članovi GRECE-a prelazili u FN, njegov „metapolitički” pristup gubio je zamah.
Sam de Benoist nikada se nije priključio Le Penovu pokretu. U intervjuu koji je 2017. godine dao portalu BuzzFeed u svom pariškom stanu tvrdio je da sebe smatra „više ljevičarem nego desničarem” te rekao da bi, da je Amerikanac, podržao Bernieja Sandersa na predizborima Demokratske stranke 2016. godine.
Uprkos de Benoistovim ideološkim neodređenostima, njegovo selektivno čitanje i prenamjenjivanje Gramscijevih ideja tokom sedamdesetih ostavilo je trajan trag na radikalnim desničarskim pokretima širom svijeta. Nakon GRECE-a, intelektualni krugovi „Nove desnice” pojavili su se i u susjednim zemljama. U Njemačkoj je jedan od glavnih teoretičara Neue Rechte bio Armin Mohler — utjecajni krajnje desni filozof švicarskog porijekla i nekadašnji simpatizer nacizma — koji je pomogao da de Benoistovi spisi budu objavljeni na njemačkom jeziku. U Italiji se tokom sedamdesetih i osamdesetih godina u Rautijevu krilu MSI-ja oblikovala Nuova Destra, spajajući pozivanje na Gramscija s filozofijom samoproglašenog „superfašističkog” mislioca Juliusa Evole. Historičar Andrea Mammone ovu je sintezu nazvao „evolijanizacijom” Gramscija.
Kulturni ratovi
U Sjedinjenim Državama de Benoistov gramscijanizam prepoznatljiv je u ranije navedenim odlomcima Sama Francisa o Gramsciju. U istom tekstu iz 1991. godine Francis neposredno primjećuje da se „evropska Nova desnica izričito poziva na Gramscija kao izvor svojih ideja i strategije”.
Kao politička strategija, desni gramscijanizam usmjerio je energiju krajnje desnice prema područjima ideologije, teorije i kulture. U vrijeme koje nam je bliže, uoči izborne pobjede Donalda Trumpa 2016. godine, u opširnom tekstu za Breitbart Allum Bokhari i Milo Yiannopoulos naveli su Oswalda Spenglera, H. L. Menckena, Juliusa Evolu, Sama Francisa, američki paleokonzervativni pokret i francusku Novu desnicu kao glavne intelektualne izvore inspiracije za američku „alt-desnicu” tokom 2010-ih. Sam Andrew Breitbart — osnivač Breitbart Newsa, koji je preminuo 2012. godine — ostao je zapamćen po maksimi, poznatoj i kao „Breitbartova doktrina”, prema kojoj je „sva politika nizvodno od kulture”. Ta izreka neposredno odjekuje de Benoistovim tumačenjem Gramscija.
U čitavom spektru desnog gramscijanizma može se prepoznati zajednički obrazac: njegovo prihvatanje često potiče osjećaj poraza — stvarnog ili zamišljenog — od ljevice. U poslijeratnoj Zapadnoj Evropi Nova desnica u Francuskoj, Njemačkoj i Italiji okrenula se Gramsciju upravo u trenutku kada je krajnja desnica djelovala najviše marginalizirano pred ljevicom u usponu, kako politički tako i kulturno. Devedesetih godina Francis je američku tradicionalnu kulturu doživljavao kao nešto čemu prijeti uništenje.
U novije vrijeme zagovornici globalne radikalne desnice, od Brazila Jaira Bolsonara do Mađarske Viktora Orbána, naglašavaju navodna razaranja koja je „kulturni marksizam” izazvao u medijima, akademskim ustanovama i popularnoj kulturi. Javier Milei, argentinski desno-libertarijanski predsjednik od 2023. godine, svojevremeno je pozvao na „svakodnevno vođenje kulturnih ratova” kao odgovor na ljevicu koja „primjenjuje Gramscijeve tehnike”.
U Sjedinjenim Državama proTrumpov aktivist Christopher Rufo ustvrdio je u knjizi iz 2023. godine, sugestivno naslovljenoj Američka kulturna revolucija: Kako je radikalna ljevica osvojila sve (America’s Cultural Revolution: How the Radical Left Conquered Everything), da se „teoretičari kritičke teorije rase” oslanjaju na Gramscija kako bi „ostvarili kulturnu hegemoniju nad birokratijom” i „upotrijebili tu moć za preoblikovanje struktura američkog društva”.
Bilo u Parizu šezdesetih ili Americi 2020-ih, desni gramscijanizam predstavlja se kao odbrambeni projekt: preuveličava moć svojih lijevih protivnika kako bi zauzeo položaj opravdanog otpora uništenju vlastitih vrijednosti. Važno je primijetiti da je ljevica kojoj se današnji desni gramscijanisti navodno suprotstavljaju više kulturno liberalna nego materijalno ljevičarska — razlika koja je posljednjih decenija postala još izraženija, budući da je neoliberalna vladavina koegzistirala s progresivnim kulturnim promjenama.
Od šitpostinga do državnog pokroviteljstva
Kao politička strategija, desni gramscijanizam usmjerio je energiju krajnje desnice prema područjima ideologije, teorije i kulture.
To je podrazumijevalo osnivanje intelektualnih udruženja, think tankova i obrazovnih institucija — poput GRECE-a, Seminara Thule njemačke Nove desnice ili, u novije vrijeme, Fondacije New Century Jareda Taylora u Sjedinjenim Državama i Instituta za društvene, ekonomske i političke nauke (ISSEP) Marion Maréchal u Francuskoj. Izdavaštvo je također imalo središnju ulogu u ovoj strategiji: od GRECE-ove revije Éléments i njemačkog časopisa Criticón do američkog paleokonzervativnog časopisa Chronicles, u kojem je Sam Francis objavio svoje gramscijanističke argumente.
Kako Rita Abrahamsen i njeni koautori naglašavaju u knjizi World of the Right, drugi „metapolitički” pristup podrazumijevao je djelovanje desničarskih izdavačkih kuća posvećenih prevođenju i širenju ključnih tekstova. Savremeni primjer predstavlja izdavačka kuća Arktos sa sjedištem u Mađarskoj, koja objavljuje na engleskom jeziku i u svom katalogu ima više od deset de Benoistovih knjiga.
Osim razrade vlastitih doktrina, desni gramscijanizam nastojao je oblikovati širi ideološki i kulturni pejzaž, naročito putem društvenih mreža. Kao što je dokumentirala Angela Nagle, proTrumpovski aktivisti američke alt-desnice — koje ona naziva „gramscijevcima alt-lajta” — oduševljeno su zauzeli internetski prostor 2010-ih kako bi širili svoje ideje brzinom i u razmjerama koje su izvornim pariškim desnim gramscijanistima sedamdesetih bile nezamislive.
U sasvim drugačijoj sferi, u današnjoj Italiji, vlada Giorgie Meloni imenovala je bivše članove MSI-ja na položaje kulturnog utjecaja. Gennaro Sangiuliano, italijanski ministar kulture od 2022. do 2024. godine, obećao je ukinuti ono što je nazivao „ljevičarskom kulturnom hegemonijom”. U tu je svrhu najavio osnivanje nekoliko novih muzeja, uključujući jedan posvećen italijanskom jeziku i drugi posvećen pojmu italianità — „italijanstvu” — premda nijedan od njih dosad nije ostvaren. Sangiulianov nasljednik na mjestu ministra kulture, Alessandro Giuli, još je veći poštovalac Gramscija. Ipak, ostaje neizvjesno mogu li italijanski postfašistički kreatori kulturne politike zaista preoblikovati kulturnu dinamiku zemlje.
Granice desnog gramscijanizma
Koje se pouke mogu izvući iz činjenice da krajnja desnica već pola stoljeća prihvata Gramscija? Iz perspektive ljevice, njegova raširenost među ultrakonzervativcima i bijesnim antisocijalistima širom svijeta još od sedamdesetih može izgledati kao čin političke krađe. Još gore, tvrdi se da je „izokretanje Gramscija” imalo značajnu ulogu u nedavnim političkim uspjesima globalne radikalne desnice — među kojima se mogu navesti izborne pobjede Orbána, Narendre Modija, Trumpa, Bolsonara, Meloni i Mileija.
Za Gramscija, na istinski marksistički način, hegemonija nije bila samo kulturna — uvijek je bila povezana s klasnim odnosima.
Međutim, pomisao da su pojedini pravci savremene krajnje desnice postali istinski gramscijevski potpuno je neutemeljena. Kao što tvrdimo na drugom mjestu, Gramscijeve ideje bile su duboko prožete osnovama marksizma, uključujući klasnu borbu između buržoazije i proletarijata te odlučujuću ulogu materijalnih odnosa u nastajanju i reprodukciji ideologije. Taj temeljni aspekt Gramscijeve misli promakao je de Benoistu i generacijama desničara koje su naslijedile njegovo iskrivljeno tumačenje Gramscija umjesto da se neposredno suoče sa Zatvorskim bilježnicama.
Za Gramscija, na istinski marksistički način, hegemonija nije bila samo kulturna — uvijek je bila povezana s klasnim odnosima. Ona se istovremeno ostvaruje u ekonomskom, političkom i ideološkom području, zbog čega njeno svođenje na „kulturnu hegemoniju” predstavlja pretjerano pojednostavljivanje. Kao politička strategija, ovo desničarsko iskrivljavanje Gramscijeve misli svodi pozicijski rat na puku „borbu ideja” ili „kulturni rat” — kao da bi samo sukobljavanje narativa moglo preobraziti društveni poredak.
Zamjena politike krize za politički uspjeh
Jedno je razlikovati desni gramscijanizam od Gramscijevih vlastitih koncepcija; nešto je sasvim drugo procijeniti njegov uspjeh prema njegovim vlastitim kriterijima. Dokazi ovdje možda nisu toliko nedvosmisleni kao što se čini, a postoji i opasnost da se uzročno-posljedični odnos čita unatrag.
Jesu li pobjede Donalda Trumpa 2016. i 2024. godine bile — kako bi to tvrdila formula desnog gramscijanizma — rezultat uspješnog pomjeranja moralnih vrijednosti i zdravog razuma američkih birača koje su proveli desničarski kulturni aktivisti, uspostavljajući „kulturnu hegemoniju” u američkom društvu još prije nego što se Trump spustio svojim zlatnim pokretnim stepenicama?
Kada bi to bilo tačno, takva bi priča svakako laskala egu desnih gramscijanista. Ipak, takvo objašnjenje djeluje iskrivljeno i pretjerano jednostavno. Kada je riječ o nekim važnim društvenim pitanjima — uključujući prihvatanje prava LGBTQ osoba i stavove o rasnim odnosima — istraživanja javnog mnijenja pokazuju da se američki birači s vremenom postepeno udaljavaju od konzervativnih i reakcionarnih pozicija, a ne da im se približavaju.
Uvjerljivije je objašnjenje da su se trumpizam kao izborna snaga i krajnje desni kulturni aktivizam razvijali u simbiozi, uzajamno se hraneći. I jedno i drugo omogućio je politički i ideološki prostor koji je nastao iz nezadovoljstva stanovništva postojećim društveno-ekonomskim poretkom — naročito nakon finansijske krize 2008. godine i tokom predsjedničkog mandata Baracka Obame.
Gramsci je razumio da su politika i kultura blisko povezane i da jedna drugu oblikuju, a ne da je politika jednostavno „nizvodno” od kulture. Za njega pozicijski rat nije podrazumijevao samo vršenje utjecaja na medije, obrazovanje, nauku, religiju, visoku kulturu i umjetnost — koliko god ove institucije „civilnog društva” bile važne. Presudno je bilo i izgraditi te usmjeravati masovne organizacije sposobne da održavaju političku mobilizaciju radničke klase.
Ako išta, ljevica bi trebala tražiti nadahnuće u primjeru i misli samoga Gramscija, umjesto da pokušava oponašati desne gramscijaniste.
Nathan Sperber istraživač je iz Pariza. Njegova najnovija knjiga je Uvod u Antonija Gramscija (An Introduction to Antonio Gramsci), koju je napisao zajedno s Georgeom Hoareom. George Hoare jedan je od voditelja globalnopolitičkog podcasta Bungacast. Njegova najnovija knjiga je Uvod u Antonija Gramscija (An Introduction to Antonio Gramsci), koju je napisao zajedno s Nathanom Sperberom. Izvor: Nathan Sperber i George Hoare, „How the Right Hijacked Antonio Gramsci”, Jacobin, 15. mart 2025. Izvorni tekst.
