Posljednjih četrdeset godina vizija naših društava kao progresivnih i onih koja se kreću u boljem pravcu sistematski je izjedena. Pod permutacijom kapitalizma koja je počela 1970-ih, uzela maha u 1980-im, izgledala kao pobjednička 1990-ih i suočila se s ozbiljnim problemima potkraj 2000-ih – budućnost je otkazana. Danas je stvar zdravog razuma pretpostaviti da će klimatske promjene i njihove posljedice načiniti ogromnu štetu po okoliš, da će se stvarne plaće nastaviti smanjivati, a poslovi postajati sve prekarniji, da mirovine i penzije više neće ni postojati, i da će se nejednakost i eksploatacija najslabijih u društvu samo povećati. Ovo je budućnost koju nudi varijanta neoliberalne političke ekonomije koja dominira razvijenim svijetom danas.
Uočavamo brisani prostor budućnosti i na političkoj ljevici – koja je većinom reducirana na konzervativizam koji očajnički pokušava barem zadržati ostatke države blagostanja i socijalne demokracije. ‘Protiv mjera štednje!’ je protestni moto glavne struje konzervativne ljevice danas. Što znači da je među vodećim europskim državama većina etablirane ljevice svedena na preprodaju politike straha, prije nego politike slobode i projekta za pravednije društvo. Uz to su dugoročni prospekti socijalne demokracije postupno propadali uz tehnološke inovacije, finansijski inženjering i sve fleksibilnije tržišta rada. Dok pokušaji zaštite postignuća socijalne demokracije jesu za pohvalu, također se ispostavljaju potpuno neadekvatnima. Suočena s novopronađenom gramzivosti neoliberalizma nakon finansijske krize iz 2008., takva politika može ostvarivati samo minorne pobjede, no skorašnji val historije, čini se, teče isključivo u suprotnom pravcu.
No ipak, u mobilizacijama masa diljem svijeta – od Grčke do Španije, od Amerike do Ujedinjenog Kraljevstva, od Brazila do Turske, od Sudana do Egipta – postoji osjećaj da budućnost ne mora biti gotova, i da nova i drugačija budućnost treba biti osmišljena. To je želja – koju smo pokušali imenovati ‘akceleracionizam’ – želja doprinijeti projektu, još uvijek u nastanku, nedovršenom, nezačetom i implicitnom – povratka budućnosti za lijevu politiku. Drugim riječima, ono što smo nazvali akceleracionizmom jest pokušaj razmatranja kako bi lijeva politika budućnosti mogla izgledati. Ovo podsjećanje na budućnost je to što mainstream ljevica parlamentarnih političkih partija teško uspijeva da shvati. Komentatorima u medijima se čini da je akceleracionizam moguće reducirati na stare kategorije: bilo da je to horizontalnost radnih mreža ili vertikalnost stare staljinističke sindikalne ljevice; parlamentarna demokracija ili autoritarizam; tehnološka utopija ili primitivizam.
Drugi komentatori su rastuću popularnost akceleracionizma shvatili kao tek pomodnu besmislicu, akademsku igru napravljenu da zadovolji slabašne umove intelektualaca isključenih iz problema svakodnevne politike. To je zapravo elitistička pozicija koja leži u sljedećem argumentu – pretpostavci da svaka politička ideja koja mobilizira strasti masa po definiciji mora biti pomodna i prazna. Po takvom mjerenju, staloženi, dosadni format parlamentarne politike bi bio promatran kao model za uspjeh – s rastućom apatijom glasača i opadajućim stranačkim članstvima.
Strast koju akceleracionizam mobilizira je podsjećanje ljudi na to da je budućnost moguća. U različitim poljima – od politike do umjetnosti, dizajna, biologije, filozofije – ljudi razrađuju načine stvaranja svijeta oslobođenog od kapitalističkih podsticaja. Možda najobećavajuće je to da klasični san Keynesa i Marxa o redukciji rada i cvjetanju pozitivnih sloboda doživljava svoj povratak. U zagovaranju univerzalnog osnovnog dohotka, pokretima za smanjivanje radnih sedmica, vidimo da ljudi sami od sebe počinju urezivati prostor odvojen od platnih odnosa i izvan imperativa rada. Kad mediji prestanu izvještavati o automatizaciji poslova kao o tragediji i počnu govoriti o njima kao o oslobađanju od svakodnevnog rada, znat ćemo da je akceleracionistička pozicija postala stvar novog zdravog razuma. Dosegli smo tačku ljudske historije u kojoj veliki broj poslova može – i treba – biti automatiziran. Rad zbog samog rada je perverzija i okov nametnut ljudskoj vrsti putem kapitalističke logike radne etike. Ono što zahtjeva akceleracionizam je dopuštanje ljudskom potencijalu da se izmakne iz zamke postavljene mu suvremenim kapitalizmom.
Nedavna studija Univerziteta u Oxfordu izračunala je da će automatizacija u narednih 20 godina u Sjedinjenim Državama za posljedicu imati zamjenu 47% trenutnih poslova automatiziranim sistemima. Bilo bi naivno vjerovati da će situacija biti značajno drugačija u ostatku razvijenog svijeta. Rezultati ovog procesa su neizvjesni, ali ozbiljna kriza kapaciteta konzumerističkog kapitalizma da nastavi funkcionirati u obliku iole nalik trenutnom, čini se vjerojatna. Rezultati ove krize ovisit će od političke akcije, od mogućnosti grupa da uspostave hegemoniju nad novim tehnologijama. Ako je drugačiji svijet moguć, onda je zadatak nove ljevice prigrliti tehnologiju i potencijale koje ona pruža za potkopavanje kapitalizma, ponovno postavljajući pitanja o prirodi vrijednosti, rada i distribucije tehničkih dobitaka među različitim dijelovima populacije.
U ovom smislu, akceleracionizam zagovara raskidanje ljevice s defanzivnim i konzervativnim politikama samoodržanja, bilo da se radi o parlamentarnoj politici koja pokušava očuvati socijalnu demokraciju od bujice neoliberalizma, ili radikalnijim pokretima koji predlažu lokalna ili organska rješenja za naše trenutne boljke. Ono što ljevica mora učiniti je ponovno se spojiti na svoje korijenje u Prosvjetiteljstvu, racionalističku i univerzalnu viziju kolektivne ljudske samoizgradnje. To bi značilo pozvati se na pozitivnu viziju budućnosti, sposobnu da zamjeni naše trenutne ekonomske i političke sisteme onima koji osnažuju, umjesto da potiru, uopćeni ljudski napredak. Kontra onih širom političkog spektra koji se prepuštaju fantazijama lokalnih, malih rješenja za naše mnogostruke krize, ovo od nas zahtjeva za ponovni inžinjering našeg kompleksnog, apstraktnog i multi-skalarnog svijeta, bez nastojanja da ga pojednostavimo preko nekih unaprijed postavljenih šema. Umjesto narodnih političkih rješenja, trebamo stremiti ka punoj automatizaciji rada, redukciji radne sedmice i univerzalnom osnovnom dohotku za sve. Ovi prijedlozi usvojeni mogu nas voditi dalje od konzervativne pozicije protiv mjera štednje, i pomladiti budućnosti okrenutu i progresivnu politiku ljevice. Jer samo kad ljevica preuzme komandu nad budućnošću, i modernizacija opet postane sinonimna s radikalnom lijevom politikom, a ne s neoliberalizmom, moći ćemo kolektivno razumijevati svoj svijet kao promjenjiv.