Roberto Marchesini (1959.) je talijanski etolog i filozof čije se istraživanje fokusira na subjektivnost životinja i ontologiju animalnosti, razvijajući pristup koji naziva filozofska etologija. Kombinujući naučne i filozofske perspektive, promišlja evoluciju, ponašanje, svijest, kulturu i etiku, osporavajući antropocentričnu ideju čovjeka kao odvojenog od životinjskog svijeta. Kao direktor Škole za interakciju čovjeka i životinje i Centra za posthumanističku filozofiju u Bolonji, te urednik časopisa Animal Studies, vodeći jepredstavnik zooantropologije i posthumanizma u Italiji. Njegova teorija tvrdi da je kultura prisutna i među ne-ljudskim životinjama, te da ljudska kultura i identitet nastaju iz odnosa i razmjene s njima. U nizu knjiga objavljenih na talijanskom i engleskom jeziku, pokazuje da je razumijevanje čovjeka nemoguće bez priznanja njegove ukorijenjenosti u biosferi i životinjskoj drugosti. Ovu ideju najjasnije izražava njegov Terijomorfistički manifest, koji zagovara napuštanje antropocentrizma i prepoznavanje hibridne, zajedničke prirode života između čovjeka i životinje.
Ovaj manifest za cilj ima skicirati rastući trend u umjetnosti i kulturi, blizak filozofskom pristupu koji se obično naziva posthumanizmom, a koji identificira interpretaciju koncepta animalnosti kao ključni problem pri promišljanju ekološke krize današnjice: terijomorfizam.
Prateći smjene u fenomenologiji 20. stoljeća, terijomorfizam operira skretanjem pažnje sa ispoljavanja nekontaminiranog tijela ka transspecifičnoj hibridizaciji te pokazuje kako je nemoguće razumjeti ljudsko odvajajući ga od svih eksternih kontaminacija.
U terijomorfističkim radovima čovjek više nije mjera svijeta niti samoga sebe, zbog svog konstantnog prelaza iz jedne morfološke deklinacije u drugu, svog metastabilnog stanja, pod utjecajem je relacionih ugovora uspostavljenih s drugošću.
Govorimo o čovječanstvu koje više ne pretenduje doseći pročišćenje i uzdizanje iz ne-ljudskog, dopuštajući, naprotiv, da bude njime prožeto, njime koje, za razliku od vitruvijskog čovjeka, ne stoji kao metrika i supsumpcija kompleksnosti koja ga okružuje i koja na njega utječe.
Tijelo tako postaje mjesto morfoloških transfiguracija, ekspresivnih i nesimboličkih metamorfoza, novih formi habitacije i ekoloških niša, kapilariteta koji se protežu preko pojedinca, alternativnih somatizacija i introjekcija eksternih entiteta.
Kroz terijomorfičku poetiku, umjetnost gradi nove perspektive na stvarnost koja više nije limitirana na antropocentričnu konfiguraciju percepcije.
Animalnost više nije kategorija kontralateralna ljudskom, nego zajednička dimenzija koja dopušta dijalog i kontaminacije, sposobna osmišljavati nove estetske pravce, koji više nisu ograničeni esencijalizmom. Terijomorfizam je tranzitivna i evolutivna sloboda animalnosti.
Napuštamo viziju strane i pasivne animalne drugosti, nastale i prikazane kao metaforički, simbolički smisao, ili kao tamno zrcalo, ka heterospecifičnoj subjektivnosti kao zajedničkom pogledu na ljudsko stanje: životinji koja gleda u nas.
Terijomorf nije statičan, distanciran i dalek entitet, utopljen u iskonsku i stranu prirodu, već dinamičan subjekt koji osmišlja nove niše kroz kreativnu interpretaciju prostora tradicionalno smatranih ljudskim.
Terijomorfička hibridizacija ne odnosi se ni na mitologiju ni na biotehnološke prakse, nema veze sa monstruoznim, nije derivat prijetnje navodnoj čistoći ljudskog, nego prije ordinarno, uobičajeno i neizbježno stanje. To je ogledalo koje nam otkriva naš inherentno hibridan status.
Terijomorfizam naglašava ideju života zajedničkog kao jedine mogućnosti bijega od obmanjujuće logike antropocentrizma.
To je svijest o činjenici da je gledanje na pojedinca kao na disjunkciju, distinkciju i nepropusnost, nezasnovano iz svih perspektiva, jer život je pariticipacija i višeglasje.
Terijomorfizam izražava ideju kontinuirane tranzicije svake subjektivnosti koja gradi singularnu, ali ne solipsističnu egzistencijalnu parabolu kroz kontaminaciju, u stanju suživota obogaćenog vrijednostima različitosti.
Terijomorfičko tijelo je gostoljubiva scena, pazi na drugost i kroz nju izražava sebe, ali je također i ekstaza, hodočašće i klijanje u alteritetu; to je fascinacija paradigmom zasnovanom na dijeljenju.