Ponovno rađanje zatvora? Pankoreografija dividua
Kakav je (novi) zatvor? Planetarnih je razmjera, uključuje ponovno postavljanje starih granica nacionalnih država, čini vidljivim unutarnje granice zemalja, gradova i regija, implicira zatočenost u susjedstvu unutar kojeg je dozvoljeno obavljati kupovinu i šetati psa, fokusira se na dom kao središte mekog zatvora, ali je također i mobilna, globalna i sveprisutna ekonomija pokreta, koreografija: 1,5 m distance među ljudima, maska koja ne dozvoljava vidjeti ekspresije i lica, rukavice koje podsjećaju da ne bi trebalo dirati ili prilaziti, i posebno, nepoznat ali sveprisutni svijet senzora i algoritama, novi, mobilni zatvor digitalnog nadzora, bihevioralnih i automatiziranih velikih podataka; tjelesan je i pokušava doseći ili kontrolirati molekularni nivo, mjeri se kroz testove, simptome – biometrijski zatvor.Ali da ne bismo miješali nazive, cilj algoritamskog guvernmentaliteta nikad nije subjekt ili individua, nego, kako je to već rekao Deleuze, dividua: mi postajemo statistički uzorci koreografirani unutar mnogo veće analize i ciljanja populacijskih tokova. Pandemija zapravo ovo vodi još dalje, čineći od ‘cijelog čovječanstva’ blok statističke grupe populacija, podređen analizi toka virusa. Ona samo dovodi već postojeću logiku do granica, ili je bar čini vidljivijom.Fikcije na kojima je zasnovana ljudska dominacija temelje se većinom na ignoriranje fluktuacijskih, nesavladivih pokreta molekularnog, a koje su uslov za evoluciju i biološku raznolikost. Fikcije humanističke individue kao autonomnog totaliteta definiranog superiornom racionalnošću i rastjelovljenim umom.Dakle, taj zatvor nije panoptikon, nego globalna pankoreografija koja orkestrira svaki mogući pokret: planetarni, kućni, tjelesni i onaj mobilnog mekog zatvora, tekući je kondicional zatvor/sloboda, neodlučan, ali koji svejdeno čini vidljivim podešenja u koja smo već bili upleteni: to je transformativna sila ove epohalne tranzicije, situacije, događaja, momenta.Humanistički sistem dominacije suočava se s porazom svoje pretpostavljene autonomije dok pokušava stvoriti planetarni, sveprisutni mobilni zatvor za kontrolu molekularnih pokreta virusa u vrijeme algoritamskog globalnog kapitala (čineći vidljivijom pluralnost međuovisnosti ali također i razlika između nacionalnih država). Ono što ovaj virus čini, za razliku od HIV-a ili sifilisa ili drugih ranijih kolonijalnih virusa, lepre, viruele, kuga i tako dalje, jest podređivanje čitave globalne populacije istom režimu zatočeništva ali suspendirajući, prekidajući signal u isto vrijeme, otimajući čitavu ekonomiju, sistem i pretpostavljene slobode. Svi smo izbjeglice virusa zatočenog u limbu novog digitalnog hipernadzora, glumci smo u globalnom peep showu internetske panoptike. Do ovoga je došlo tako naglo da se možemo nadati da neće biti podnošljivo.Koliko daleko takva redukcija može ići a da je bude moguće živjeti?Trebamo brinuti za sve ljude koji umiru i pate se, no hoćemo li brinuti za ostale moduse sistemskog nasilja i patnje koji su prihvaćeni kao normalni?
Imunologija na velike podatke i pandemije društvenih mreža – Epidemiologija zaraznih gesti
Već smo imali viralno društvo, gestikularnu zarazu, nikad nismo bili imuni. Ustvari, fikcije kartezijanskog subjekta i humanističke individue učinile su nas radikalno izloženima i s nedostatkom bilo kakvog imunološkog sistema kojim se možemo oduprijeti kolonizaciji od strane raznih vrsta medija. Logika medija je homogena zaraza, radikalno djeluju na tijela. Mediji su uvijek bili proprioceptivno posljedični za sve nivoe unutar tijela. Propriocepcija dopušta razvoj dublje onto-epistemologije načina na koji se ovo dešava, kroz podešavanja pokreta. Drugdje sam elaborirao ideju epidemiologije zaraznih gesti i pankoreografije. Vrijeme je da se razmotri značenje zaraze i viralni karakter digitalnih medija, društvenih medija, kao i medijske kulture uopće. U koliko kuga smo već uronjeni, osim mikroba, kompjuterskih virusa i viralnih medija? Sad vidimo kako se potonji sudaraju s originalnom vrstom viralnosti. Možemo li preokrenuti diskurs koji patologizira društvene medije kao doslovne zaraze, kao što je Marco Binotto predložio još 2000. u Pestilenze? Ili možemo odvesti dalje Harawayinu analizu u ‘Biopolitici postmodernih tijela’ i Fukoovu analizu biopolitike, kako bismo obrnuli način proizvodnje sebstava i društava unutar imunološkog diskursa? Živimo u vrijeme hiperprofiliranja i biometrijskog hiperrasizma, potrebna nam je big data imunologija. Ovo zahtijeva mnogo više od zakona o zaštiti podataka i kompjuterskih antivirusa.
Facebook jeste pandemija!
Solidarnost je s druge strane proprioceptivna – distanca je čini nemogućom, fikcionalnom! Kultiviranje propriocepcije je krucijalno za dublje povezivanje sa svijetom u vrijeme zatočeništva. Usput, moramo tražiti od demokratskih država da izbjegnu porast digitalnog nadzora. Kako se čini, EU, čije zemlje su među nekolicinom koje brane digitalna prava svojih građana gubi ovu bitku, kineski model čini se pobjeđuje u svakom smislu. Riješenje nije povratak tekstualnoj individui koja je samo postavljala pozornicu za kodiranu dividuu. Virus dokazuje međuovisnost svega, države i individue nikada nisu bile suverene. Imuni suverenitet država i EU je već bio osporen uzevši u obzir globalne sistemske ovisnosti, a njeni građani nikad nisu bili imuni na medijsku zarazu.
Sve je pitanje pokreta.
U mojoj teoriji Algoricena ili doba algoriatama pokazujem kako je dominacija uvijek bila pitanje redukcije kretanja, orijentirajući ga, formatirajući percepciju. Algoricen (i Algorisfera) se tako odnosi na ono što drugi nazivaju antropocenom ili kapitalocenom, s tačke gledišta historijske pojave polja reduktivnih pokreta algoritamske segmentacije i redukcija kroz milenije, barem od rođenja geometrije. No oni se pojavljuju iz mnogo šireg polja manje reduktivnih pokreta, iz šireg amorfocena (ili ktulucena) biosfere. Ovo, pak, zahtijeva ponovno i radikalno osmišljavanje pokreta i percepcije.
Već smo bili podređeni viralnoj zarazi društvenih mreža i masovnih medija (i kompjuterskih virusa), što je sve pitanje reduktivnih kretanja koji se propagiraju u perspektivalističkim i algoritamskim medijima. A ipak izgleda da nema brige za to, baš kao što nema sistemske brige za ubijanje 50 trilijuna životinja godišnje niti zs remećenjem ekosistemaa: što ustvari može biti to što oslobađa pandemije!Moj prijedlog za filozofiju radikalnog pokreta tvrdi da pokret nije izmještanje, ono je polje, a primordijalni modus percepcije nije vid nego propriocepcija, distribuirano polje senzora pokreta unutar tijela. Tvrdim da tijelo ima beskrajan kapacitet varijacije kombinatorika svog proprioceptivnog polja i da će plasticitet naših kretnji također biti plasticitet naših ‘kognicija’, afekata, spolova, želja i ekosistemaa. Ovaj kapacitet može se osloboditi kroz vježbe improvizacije. Godinama držim radionice diljem svijeta koje nazivam razdešavanja, koje su tačno o ovome, i koje uključuju novi tip ne-svjesnog ili polu-svjesnog mikropokreta, moć kontinuirane varijacije koja oslobođa ono što nazivam T. I., tjelesnom inteligencijom, samoorganizirajućim rojej moći pokreta, povećanom osjetljivosit za su-osjećanje i postajanje zajedno sa svijetom.Ta moć varijacije upravo je naše krasno nasljeđe od 4 milijarde godina bakterijalnih rojeva i orgija: bakterijalni seks kao mutacija, temelj je evolucije, kako to tvrdi Lynn Margulis, i s njim simbiogeneza kao radikalna kooperacija između tijela koja uzajamo stvaraju jedna druga i svoj okoliš dok recipročno mutiraju. Proces u kojem su virusi priskrbljivali horizontalni genetski transfer kao pokret varijacije. Evolucija je taj pokret varijacije, a ne apsurdna teleologija prema samo-uništenju i demobilizaciji u čovjeku koji danas postaje algoritam.Umjesto toga, trebamo radije obnoviti pokret bakterijalnih orgija, vodeći ih u nove neviđene rojeve. Proprioceptivna, multisenzorna orgija mikropokreta, epigenetička, kognitivna, afektivna orgija.Postljudi, metaljudi: postanite viralni! Uhvatite se i poduprite pokret virusa u evoluciji kao moć mutacije i diverzifikacije, uhvatite se pokreta koronavirusa dok se obraća u novi evolucijski skok koji prevazilazi nihilističke crne rupe antropocentrične, kapitalističke i algoritamske dominacije, poništite homogenizirajuće viruse algoritamskih propagacija, virusa facebooka i selfija, memova i lažih vijesti…Postati ontohaker jest shvatiti da se samo kroz kontinuiranu kultivaciju minimalnih varijacija u pokretu (clinamen), može transformirati stvarnosti koje se čine fiksirane u nešto radikalno plastično, kroz pokret se može ontohakirati bilo koja tehnologija koja nameće postavke i, zatvara percepciju, a još važnije je to da se percepcija može otvoriti iznova, moguće je ponovno se izumiti kao tijelo, koje je uvijek relaciono, uvijek metatijelo: to je lekcija propriocepcije. Sami sebe proprioceptiramo činom propriocepcije svijeta: svako znanje koje imamo je primordijalno proprioceptivno, relativno u odnosu na unutarnju fluktuaciju naših tkiva dok se krećemo u odnosu na svijet, sve što percipiramo ima smisla jer se odnosi na proprioceptivno polje. No mileniji fiksiranih tačaka vida izazvali su radikalnu atrofiju.Ne sumnjam u to da je ova milenijima stara proprioceptivna atrofija koja podupire radikalnu neosjetljivost podupirući uz to i planetarno uništeje, što je ujedno i samouništenje.Moj prijedlog prevrće druge kritike dominacije, tvrdeći da se sama dominacija pojavljuje u sistemima redukcije u pokretu, a ne obratno, u tekućem reduktivnom ishodu, koji sad možda stremi ka crnoj rupi, singularitetu.Evolucija je mutacija i diversifikacija. Mutacija nije nikad vrijednosno neutralna, ne radi se o greški u kopiranju (što je velika zabluda kulture fokusirane na istost), kopija je prije anomalija svijeta u fluktuaciji. Svemir se razvija iz fluktuacija. Mutacija-fluktuacija je uvijek bila prva. Mutacija je aktivna sila evolucije kao varijacije, ona je volja za moć, conatus, elan vital, clinamen, dobivala je beskrajna imena mutirajući zajedno s njima. ‘Sigurnosni sistemi’ efekt su nevoljnog razvoja, reaktivna sila, kako bi to rekao Nietzsche, kultura koja je pokušala zaustaviti pokret mutacije-fluktuacije, koja je u potpunosti zaboravila pokret. Potom stižemo u sistemsku nevolju – kad se fluktuacija vrati, kao što se to upravo dešava, sistemi padaju. No moj prijedlog nikad nije remetiti sisteme! Remećenje je to što sistemi rade namećući svoje apstrakcije pokretima. Mobiliziranje otvorenosti nikad ne može biti pitanje remećenja.Borba za demokratičnije korištenje podataka svakako je također nužno, za podatke kao zajednička dobra, za javni prostor isto tako, moramo biti pluralistični u ovom otvorenom scenariju. Ali mislim da su podaci i algoritamsko procesiranje ontološki neprozirni. Hitno trebamo onto-etiku tehnologije. Nijedna tehnologija nije neutralna. Reduktivne tehnologije moraju biti osporene. Pozivam na osvajanje mnogo više primordijalne slobode pokreta, proprioceptivnu slobodu! Također, ne zagovaram disoluciju subjekta, države ili sebstva, naprotiv: ulog je bogaćenje sebstava i naših ekosistema, prije nego remećenje remetitelja.Mi imamo evolutivni izazov, preskočiti reduktivne infleksije algoricena, postati ontohakeri, mobilizirati plastične, održive, osjetljive stvarnosti kroz suptilne minimalne varijacije naših pokreta, osloboditi moć našeg proprioceptivnog polja, obogatiti iznova nakon milenija atrofije iskustvo, ponovno osvojiti i obnoviti osjećajnost i osjetljivost, za su-osjećanje i postajanje zajedno s drugima.