Pa, zamislimo sebe kako sjedimo u avionu, tamo gore na nebu. I sjedimo vrlo udobno. Neki od nas čitaju, neki piju, neki su zadrijemali. Neki igraju kompjuterske igre. Neki jednostavno iščekuju užitke [nejasno] koji će ih dočekati nakon slijetanja.
Ali iznenada stiže vijest da je ona veoma ugodna informacija koja se preko zvučnika prenosi unutar kabine snimljena prilično davno, tako da vam se zapravo niko ne obraća. A onda otkrivate da je pilotska kabina prazna. I da vas autopilot vjerovatno vodi prema nekom aerodromu, ali također saznajete da je aerodrom o kojem je riječ još uvijek u fazi planiranja, ili, bolje rečeno, na crtaćoj tabli, jer zahtjev još nije podnesen nadležnim organima.
To je zaista zastrašujuća slika. Ali ona otprilike, ukratko, predstavlja ono čemu nalikuju naši savremeni strahovi. To su strahovi da ništa nije pod kontrolom. Ili, prije svega, da ne znamo šta nas očekuje. Da zapravo ne znamo šta će se dogoditi u sljedećem trenutku. I drugo, čak i ako znamo, sumnjamo da možemo učiniti veoma malo kako bismo zaustavili opasnost i izvukli se iz nevolje.
Niko nema kontrolu. To je glavni izvor savremenog straha. Strahovi su rasuti. Strahovi su difuzni. Ne možemo tačno odrediti izvore iz kojih dolaze. Čini se da su sveprisutni. Čini se da se podjednako odnose na privatni život kao i na zajednički život, društveni život; mogu se dogoditi svakakve stvari. To bi mogao biti cunami. Mogao bi biti uragan Katrina. Mogao bi biti još jedan zemljotres. Moglo bi doći do iznenadnog zatvaranja fabrike u kojoj ste radili dvadeset godina. Ili do neprijateljskog spajanja dva ureda i vi ostajete bez posla. Moglo bi doći do kraha berze i vi gubite svoju starosnu penziju i ušteđevinu koju ste stvarali mnogo, mnogo godina. Mogao bi se dogoditi još jedan teroristički napad. Mogli bi iznenada izbiti ulični neredi i [nejasno], a vaša prodavnica biti uništena i spaljena. Vaš automobil može biti ukraden ili spaljen. I tako dalje.
Drugim riječima, čini se da živimo na živom pijesku. Svaki pokret koji želite napraviti kako biste stabilizirali naš položaj može imati sasvim suprotne posljedice, kao u živom pijesku. Možete potonuti još dublje nego prije. I upravo zato što je ovaj strah, ovaj savremeni strah, tako slabo lociran, rekao bih da mu je nemoguće odrediti mjesto, on je toliko zastrašujući.
Pitanje je zašto je tako. Odakle dolazi taj osjećaj odsustva kontrole? Mi nemamo kontrolu, ali nije samo stvar u tome što mi nemamo kontrolu. Čini se da niko nema kontrolu. Čini se da se stvari događaju nasumično, iznenađuju vas, zatiču nespremne. Pitanje je odakle to dolazi.
Pa, predlažem vam da postoji jedan suštinski razlog iz kojeg su izvedeni svi drugi razlozi. Taj jedan razlog jeste ono što bih nazvao razdvajanjem, koje se veoma približava razvodu, između moći i politike. Moć je sposobnost da se stvari učine. A politika je sposobnost odlučivanja o tome koje stvari trebaju biti učinjene.
Obje sposobnosti — moć i politika — sve donedavno, sve do prije manje od pola stoljeća, bile su sjedinjene na jednom mjestu. To mjesto zvalo se nacionalnim državama. Državna vlast imala je oboje. Imala je moć da čini stvari i političke institucije koje su odlučivale koje stvari trebaju biti učinjene. Postojale su, naravno, politička desnica i politička ljevica, kao i uvijek, ali obje strane političkog spektra slagale su se u jednoj stvari. Da, ako mi pobijedimo, ako na vrh dođe naša koncepcija onoga što treba učiniti, onda znamo ko će to učiniti. Jer država ima moć da to učini.
To nikada nije bila potpuna istina, ali na određeni način bilo je razumno očekivati da je, ako je politika donijela odluku, moć sposobna tu odluku provesti. To više nije slučaj, jer je moć isparila s nivoa nacionalne države, tamo gore u kibernetički prostor ili, kako ga Manuel Castells naziva, „prostor tokova“. Ali politika je ostala tamo gdje se već nekoliko stoljeća nalazila. Naime, na lokalnom nivou. Ona je još uvijek jednako lokalna kao i prije. Ne postoji ništa što bi kontroliralo moć koja se oslobodila političke kontrole i emigrirala u prostor tokova.
Finansije, kapitali, trgovina, informacije, terorizam, kriminalitet, trgovina oružjem, trgovina drogom. Sve što ignorira granice nacionalnog suvereniteta, što ih ignorira i slobodno ih može ignorirati te ostati nekažnjeno zbog toga. Ignorira lokalne običaje, lokalne sklonosti, volju [nejasno] i tako dalje — sve je to već globalno. Ali moći koje bi ih eventualno mogle kontrolirati još uvijek su lokalne. I zato postoji veliki jaz, rastući rascjep, između sposobnosti da se stvari učine i sposobnosti da se odlučuje, da se moćne agencije prisile da učine ono što treba biti učinjeno.
Izvor: Zygmunt Bauman, „Ten Years of Terror“, iz serijala Histories of Violence » Ten Years of Terror, 22. aprila 2012. Prevedeno prema engleskom transkriptu objavljenom na platformi Open Transcripts.
