Ovog ljeta ozbiljno sam razmišljao o povlačenju iz svakog političkog angažmana. Iscrpljen prekomjernim radom, nesposoban za produktivnu aktivnost, zatekao sam se kako besciljno lutam društvenim mrežama, osjećajući kako mi se depresija i iscrpljenost povećavaju.
„Ljevičarski“ Twitter često može biti bijedno i obeshrabrujuće mjesto. Ranije ove godine dogodilo se nekoliko veoma zapaženih twitterških hajki, u kojima su određene osobe koje se identificiraju s ljevicom bile „prozvane“ i osuđene. Ono što su te osobe rekle ponekad je zaista bilo neprihvatljivo; ali način na koji su lično ocrnjivane i proganjane ipak je ostavljao užasan talog: smrad nečiste savjesti i moralizma lova na vještice. Razlog zbog kojeg se nisam oglasio ni o jednom od tih slučajeva bio je, sramota me je priznati, strah. Nasilnici su bili u drugom dijelu školskog dvorišta. Nisam želio privući njihovu pažnju.
Otvorenu surovost tih razmjena pratilo je nešto sveprisutnije, a možda upravo zato i pogubnije: atmosfera zajedljive ogorčenosti. Najčešći predmet te ogorčenosti jeste Owen Jones, a napadi na Jonesa – osobu koja je posljednjih godina vjerovatno učinila više od bilo koga drugog na podizanju klasne svijesti u Ujedinjenom Kraljevstvu – bili su jedan od razloga moje potištenosti. Ako se ovo događa ljevičaru koji zaista uspijeva prenijeti borbu u samo središte britanskog života, zašto bi iko poželio slijediti ga u mainstream? Je li jedini način da se izbjegne to neprestano kapanje zlostavljanja ostati u položaju nemoćne marginalnosti?
Jedna od stvari koje su me izvukle iz tog depresivnog stupora bio je odlazak na Narodnu skupštinu u Ipswichu, blizu mjesta u kojem živim. Narodna skupština dočekana je uobičajenim podsmijehom i zajedljivim komentarima. Govorili su nam da je to beskoristan spektakl u kojem medijski ljevičari, uključujući Jonesa, veličaju sami sebe u još jednoj predstavi odozgo nametnute kulture slavnih. Ono što se zaista dogodilo na Skupštini u Ipswichu bilo je sasvim drugačije od te karikature. Prvu polovinu večeri – koja je kulminirala uzbudljivim govorom Owena Jonesa – svakako su vodili govornici za glavnim stolom. Ali u drugoj polovini susreta radnički aktivisti iz cijelog Suffolka razgovarali su jedni s drugima, međusobno se podržavali te razmjenjivali iskustva i strategije. Daleko od toga da je bila još jedan primjer hijerarhijske ljevice, Narodna skupština pokazala je kako se vertikalno može povezati s horizontalnim: medijska moć i harizma mogle su u prostoriju privući ljude koji ranije nikada nisu prisustvovali političkom skupu, gdje su zatim mogli razgovarati i razvijati strategije s iskusnim aktivistima. Atmosfera je bila antirasistička i antiseksistička, ali osvježavajuće oslobođena paralizirajućeg osjećaja krivice i sumnjičavosti koji nad ljevičarskim Twitterom visi poput oštre i zagušljive magle.
A onda se pojavio Russell Brand. Dugo sam bio Brandov poštovalac – on je jedan od rijetkih poznatih komičara na današnjoj sceni koji potječe iz radničke klase. Posljednjih godina televizijska komedija postepeno se, ali neumoljivo, buržoazirala, pa scenom dominiraju apsurdno ultraposhi glupan Michael McIntyre i turobna kišica bezličnih fakultetski obrazovanih oportunista.
Dan prije nego što je na Newsnightu emitiran Brandov danas već čuveni intervju s Jeremyjem Paxmanom, u Ipswichu sam gledao njegovu stand-up predstavu Messiah Complex. Predstava je prkosno podržavala imigrante i komunizam, bila je protiv homofobije, prožeta inteligencijom radničke klase i nije se plašila pokazati je te queer na način na koji je popularna kultura nekada bila queer – dakle, bez ikakve veze s identitetskom pobožnošću namrgođenih lica koju nam nameću moralisti s poststrukturalističke „ljevice“. Malcolm X, Che, politika kao psihodelično razgrađivanje postojeće stvarnosti: bio je to komunizam kao nešto kul, seksi i proletersko, umjesto kao propovijed praćena prijekornim mahanjem prstom.
Sljedeće večeri bilo je jasno da je Brandov nastup proizveo trenutak raskola. Nekima od nas Brandovo forenzičko razaranje Paxmana bilo je duboko dirljivo, gotovo čudesno; nisam se mogao sjetiti kada je posljednji put neko iz radničke klase dobio prostor da tako potpuno uništi klasno „nadređenu“ osobu služeći se inteligencijom i razumom. To nije bio Johnny Rotten koji psuje Billa Grundyja – čin antagonizma koji je potvrđivao, umjesto da dovodi u pitanje, klasne stereotipe. Brand je nadmudrio Paxmana – a upotreba humora bila je upravo ono što ga je razdvajalo od sumornosti tolikog dijela „ljevičarstva“. Brand čini da se ljudi osjećaju dobro u vlastitoj koži, dok se moralizatorska ljevica specijalizirala za to da se ljudi osjećaju loše i nije zadovoljna sve dok im glave nisu pognute pod teretom krivice i samoprezira.
Moralizatorska ljevica brzo je osigurala da glavna priča ne bude Brandovo izvanredno probijanje kroz bljutave konvencije mainstream medijske „debate“, niti njegova tvrdnja da će se revolucija dogoditi. (Ovu posljednju tvrdnju nagluha, sitnoburžoaska i narcistička „ljevica“ mogla je čuti jedino kao Brandovu izjavu da upravo on želi predvoditi revoluciju — na šta su odgovorili karakterističnom ozlojeđenošću: „Ne treba mi nekakva uobražena slavna ličnost da me vodi.“) Za moraliste je glavna priča morala biti Brandovo lično ponašanje – konkretnije, njegov seksizam. U grozničavoj makartističkoj atmosferi koju je stvorila moralizatorska ljevica, primjedbe koje bi se mogle protumačiti kao seksističke značile su da je Brand seksist, što je također značilo da je ženomrzac. Sve je jasno, slučaj je zaključen, presuda donesena.
Ispravno je da Brand, kao i svako od nas, odgovara za svoje ponašanje i jezik kojim se služi. Ali takvo propitivanje trebalo bi se odvijati u atmosferi drugarstva i solidarnosti, a vjerovatno u početku ne bi trebalo biti javno – premda je Brand, kada ga je Mehdi Hasan pitao o seksizmu, pokazao upravo onu vrstu dobroćudne skromnosti koja je potpuno nedostajala kamenim licima onih koji su mu već presudili. „Ne mislim da sam seksist. Ali sjećam se svoje bake, najdivnije osobe koju sam ikada poznavao: bila je rasistkinja, ali mislim da toga nije bila svjesna. Ne znam nosim li u sebi neke kulturne ostatke; znam da veoma volim proleterski jezik, izraze poput ‘dušo’ i ‘mala’, pa ako žene misle da sam seksist, one su u boljem položaju da to procijene nego ja – zato ću raditi na tome.“
Brandova intervencija nije bila pokušaj preuzimanja vodstva; bila je nadahnuće, poziv na oružje. A mene je, svakako, nadahnula. Nekoliko mjeseci ranije šutio bih dok bi moralisti iz PoshLefta izvodili Branda pred svoje prijeke sudove i provodili atentat na njegov karakter – koristeći „dokaze“ najčešće prikupljene iz desničarske štampe, koja je uvijek spremna pomoći – ali ovaj put bio sam spreman suprotstaviti im se. Reakcija na Branda ubrzo je postala jednako značajna kao i sama razmjena s Paxmanom. Kako je istaknula Laura Oldfield Ford, bio je to trenutak razjašnjenja. Jedna od stvari koje su mi se razjasnile bio je način na koji je, posljednjih godina, tako veliki dio samozvane „ljevice“ potisnuo pitanje klase.
Klasna svijest krhka je i prolazna. Sitna buržoazija, koja dominira akademskim i kulturnim sektorom, raspolaže raznim suptilnim skretanjima i preventivnim potezima kojima sprečava da se ta tema uopće pojavi, a kada se ipak pojavi, navodi čovjeka na pomisao da je njeno pokretanje strašna nepristojnost, kršenje bontona. Već godinama govorim na ljevičarskim i antikapitalističkim događajima, ali sam rijetko javno govorio – ili bio pozvan govoriti – o klasi.
Ali kada se klasa jednom ponovo pojavila, bilo je nemoguće ne vidjeti je posvuda u reakcijama na slučaj Brand. Brandu su brzo presudile ili su ga počele ispitivati najmanje tri osobe s ljevice koje su pohađale privatne škole. Drugi su nam govorili da Brand zapravo ne može pripadati radničkoj klasi zato što je milioner. Zastrašujuće je koliko se „ljevičara“ u osnovi slagalo sa smjerom Paxmanova pitanja: „Šta ovoj osobi iz radničke klase daje pravo da govori?“ Također je zastrašujuće, zapravo uznemirujuće, to što izgleda smatraju da ljudi iz radničke klase moraju ostati siromašni, nepoznati i nemoćni kako ne bi izgubili svoju „autentičnost“.
Neko mi je proslijedio objavu o Brandu napisanu na Facebooku. Ne poznajem osobu koja ju je napisala i ne želim je imenovati. Važno je da je objava bila simptom skupa snobovskih i pokroviteljskih stavova koje je, očigledno, dopušteno iskazivati i istovremeno se smatrati ljevičarem. Čitav ton bio je užasavajuće nadmen, kao da nastavnik ocjenjuje djetetov rad ili psihijatar procjenjuje pacijenta. Brand je navodno „očigledno krajnje nestabilan… udaljen samo jednu lošu vezu ili jedan profesionalni neuspjeh od ponovnog pada u ovisnost o drogama ili nečeg još goreg“. Iako ta osoba tvrdi da joj je Brand „zapravo prilično drag“, možda joj nikada nije palo na pamet da jedan od razloga Brandove „nestabilnosti“ može biti upravo ta vrsta pokroviteljske, lažno transcendentalne „procjene“ koju daje ljevičarska buržoazija. Tu je i šokantna, ali razotkrivajuća usputna opaska u kojoj se osoba nehajno poziva na Brandovo „neujednačeno obrazovanje i često neugodne omaške u rječniku karakteristične za autodidakta“ – s kojima ta osoba, velikodušno kaže, „uopće nema problema“ – kako ljubazno od nje! To nije neki kolonijalni birokrata koji u devetnaestom stoljeću piše o pokušajima da neke „domoroce“ nauči engleskom jeziku, niti viktorijanski učitelj iz privatne ustanove koji opisuje učenika stipendistu; to je „ljevičar“ koji je pisao prije nekoliko sedmica.
Kuda krenuti odavde? Prije svega, potrebno je prepoznati obilježja diskursa i želja koji su nas doveli do ovog sumornog i demoralizirajućeg stanja, u kojem je klasa nestala, ali je moralizam posvuda; u kojem je solidarnost nemoguća, ali su krivica i strah sveprisutni – i to ne zato što nas terorizira desnica, nego zato što smo dopustili buržoaskim oblicima subjektivnosti da zaraze naš pokret. Mislim da postoje dvije libidinalno-diskurzivne konfiguracije koje su dovele do ove situacije. One sebe nazivaju ljevičarskim, ali su – kao što je slučaj Brand jasno pokazao – u mnogim pogledima znak da je ljevica, definirana kao činilac klasne borbe, gotovo potpuno nestala.
Unutar Vampirskog zamka
Prva konfiguracija jeste ono što sam počeo nazivati Vampirskim zamkom. Vampirski zamak specijalizirao se za širenje krivice. Pokreću ga svećenička želja za izopćavanjem i osuđivanjem, želja akademskog cjepidlake da prvi bude viđen kako uočava grešku te želja hipstera da bude dio odabranog društva. Opasnost napada na Vampirski zamak sastoji se u tome što se može učiniti – a Zamak će učiniti sve što može da učvrsti taj dojam – da se time napadaju i borbe protiv rasizma, seksizma i heteroseksizma. Međutim, Vampirski zamak nije jedini legitimni izraz tih borbi; naprotiv, najbolje ga je razumjeti kao buržoasko-liberalno izopačenje i prisvajanje energije tih pokreta. Vampirski zamak rođen je u trenutku kada se borba da nas se ne definira identitetskim kategorijama pretvorila u težnju da buržoaski veliki Drugi prizna naše „identitete“.
Privilegija koju svakako uživam kao bijeli muškarac djelimično se sastoji u tome što nisam svjestan svoje etničke pripadnosti i roda, pa je povremeno suočavanje s tim slijepim tačkama otrežnjujuće i prosvjetljujuće iskustvo. Ali umjesto da teži svijetu u kojem se svako oslobađa identitetskog razvrstavanja, Vampirski zamak nastoji ljude ponovo strpati u identitetske logore, gdje će zauvijek biti definirani pojmovima koje je uspostavila dominantna moć, osakaćeni samosviješću i izolirani logikom solipsizma koja tvrdi da se međusobno ne možemo razumjeti ako ne pripadamo istoj identitetskoj grupi.
Primijetio sam fascinantan mehanizam magijske inverzije, projekcije i poricanja, kojim se već samo spominjanje klase automatski tretira kao pokušaj umanjivanja važnosti rase i roda. Zapravo je slučaj upravo suprotan, jer Vampirski zamak koristi u konačnici liberalno razumijevanje rase i roda kako bi zamaglio klasu. U svim apsurdnim i traumatičnim twitterškim hajkama o privilegijama koje su se dogodile ranije ove godine bilo je upadljivo da je rasprava o klasnoj privilegiji potpuno izostala. Zadatak je, kao i uvijek, povezati klasu, rod i rasu – ali osnivački potez Vampirskog zamka jeste razdvajanje klase od drugih kategorija.
Problem koji je Vampirski zamak trebao riješiti glasi: kako posjedovati golemo bogatstvo i moć, a istovremeno izgledati kao žrtva, marginalna i opozicijska figura? Rješenje je već postojalo – u kršćanskoj crkvi. Stoga se Vampirski zamak služi svim paklenim strategijama, mračnim patologijama i instrumentima psihološkog mučenja koje je kršćanstvo izmislilo i koje je Nietzsche opisao u Genealogiji morala. To svećenstvo nečiste savjesti, to leglo pobožnih trgovaca krivicom, upravo je ono što je Nietzsche predvidio kada je rekao da nam već dolazi nešto gore od kršćanstva. A sada je stiglo…
Vampirski zamak hrani se energijom, strepnjama i ranjivošću mladih studenata, ali ponajviše živi od pretvaranja patnje određenih grupa – što „marginalnijih“, to boljih – u akademski kapital. Najslavljenije ličnosti u Vampirskom zamku one su koje su otkrile novo tržište patnje – oni koji uspiju pronaći grupu potlačeniju i podčinjeniju od svih prethodno iskorištenih vrlo će brzo napredovati u hijerarhiji.
Prvi zakon Vampirskog zamka glasi: individualiziraj i privatiziraj sve. Iako u teoriji tvrdi da podržava strukturalnu kritiku, u praksi se nikada ne usredotočuje ni na šta osim na ponašanje pojedinaca. Neki od tih pripadnika radničke klase nisu naročito lijepo odgojeni i ponekad mogu biti veoma nepristojni. Zapamtite: osuđivanje pojedinaca uvijek je važnije od obraćanja pažnje na bezlične strukture. Stvarna vladajuća klasa širi ideologije individualizma, dok istovremeno nastoji djelovati kao klasa. (Mnogo toga što nazivamo „zavjerama“ zapravo je vladajuća klasa koja pokazuje klasnu solidarnost.) Vampirski zamak, kao obmanuti sluga vladajuće klase, radi suprotno: na riječima iskazuje poštovanje „solidarnosti“ i „kolektivu“, dok se uvijek ponaša kao da individualističke kategorije koje je nametnula moć zaista vrijede. Budući da su do srži sitnoburžoaski, pripadnici Vampirskog zamka izrazito su takmičarski nastrojeni, ali se to potiskuje na pasivno-agresivan način karakterističan za buržoaziju. Ne povezuje ih solidarnost, nego uzajamni strah — strah da će upravo oni biti sljedeći razotkriveni, raskrinkani i osuđeni.
Drugi zakon Vampirskog zamka glasi: učini da mišljenje i djelovanje izgledaju veoma, veoma teški. Ne smije biti nikakve lakoće, a pogotovo ne humora. Humor po definiciji nije ozbiljan, zar ne? Mišljenje je težak posao namijenjen ljudima otmjenih glasova i namrštenih čela. Gdje god postoji samopouzdanje, unesite skepticizam. Recite: nemojmo brzati, moramo o ovome dublje razmisliti. Zapamtite: imati uvjerenja znači biti represivan i moglo bi dovesti do gulaga.
Treći zakon Vampirskog zamka glasi: širi što je moguće više krivice. Što više krivice, to bolje. Ljudi se moraju osjećati loše: to je znak da razumiju ozbiljnost situacije. U redu je uživati klasne privilegije ako zbog njih osjećate krivicu i ako učinite da se i ljudi koji su u podređenom klasnom položaju u odnosu na vas osjećaju krivima. Uostalom, činite i poneko dobro djelo za siromašne, zar ne?
Četvrti zakon Vampirskog zamka glasi: esencijaliziraj. Dok se fluidnost identiteta, pluralnost i mnoštvenost uvijek zahtijevaju za pripadnike Vampirskog zamka – djelimično kako bi prikrili vlastito, gotovo bez izuzetka imućno, privilegirano ili buržoasko-asimilacionističko porijeklo – neprijatelj se uvijek mora esencijalizirati. Budući da su želje koje pokreću Vampirski zamak velikim dijelom svećeničke želje za izopćavanjem i osuđivanjem, mora postojati jasna razlika između Dobra i Zla, pri čemu se Zlo esencijalizira. Obratite pažnju na taktiku. X je iznio opasku ili se ponašao na određeni način – te opaske ili takvo ponašanje mogli bi se protumačiti kao transfobni, seksistički i tako dalje. Do ovog trenutka sve je u redu. Ali sljedeći potez donosi preokret. X se zatim definira kao transfob ili seksist i tako dalje. Njegov cjelokupni identitet određuje se na osnovu jedne nepromišljene opaske ili pogrešnog postupka. Kada Vampirski zamak pokrene svoj lov na vještice, žrtvu – često osobu iz radničke klase koja nije obučena u pasivno-agresivnom bontonu buržoazije – moguće je pouzdano izazvati da izgubi živce, čime se dodatno učvršćuje njen položaj izopćenika, odnosno najnovije mete koju treba proždrijeti u kolektivnoj pomami.
Peti zakon Vampirskog zamka glasi: misli kao liberal – zato što to i jesi. Rad Vampirskog zamka na neprestanom raspirivanju reaktivnog ogorčenja sastoji se od beskonačnog ukazivanja na ono što je očigledno do vrištanja: kapital se ponaša kao kapital – nije baš fin! – a represivni državni aparati su represivni. Moramo protestirati!
Neoanarhizam u Ujedinjenom Kraljevstvu
Druga libidinalna formacija jeste neoanarhizam. Pod neoanarhistima nikako ne podrazumijevam anarhiste ili sindikaliste uključene u stvarno organiziranje na radnim mjestima, poput Solidarity Federationa. Mislim, naprotiv, na one koji se identificiraju kao anarhisti, ali se njihov politički angažman gotovo u cijelosti svodi na studentske proteste i okupacije te komentiranje na Twitteru. Kao i stanovnici Vampirskog zamka, neoanarhisti najčešće potječu iz sitnoburžoaskog, ako ne i još klasno privilegiranijeg okruženja.
Također su pretežno mladi: u dvadesetim ili, najviše, ranim tridesetim godinama, a neoanarhističko stajalište oblikuje uzak historijski horizont. Neoanarhisti nisu iskusili ništa osim kapitalističkog realizma. Do trenutka kada su neoanarhisti razvili političku svijest – a mnogi su je razvili začuđujuće nedavno, s obzirom na razmetljivu samouvjerenost koju ponekad pokazuju – Laburistička partija postala je bleristička ljuštura koja provodi neoliberalizam uz malu dozu socijalne pravde sa strane. Problem neoanarhizma, međutim, sastoji se u tome što on nepromišljeno odražava taj historijski trenutak, umjesto da nudi izlaz iz njega. Zaboravlja, ili možda zaista ne zna, kakvu je ulogu Laburistička partija odigrala u nacionalizaciji velikih industrija i komunalnih službi ili osnivanju Nacionalne zdravstvene službe. Neoanarhisti će tvrditi da „parlamentarna politika nikada ništa nije promijenila“ ili da je „Laburistička partija oduvijek bila beskorisna“, dok istovremeno prisustvuju protestima za odbranu Nacionalne zdravstvene službe ili prosljeđuju pritužbe na razgradnju preostalih dijelova socijalne države. Ovdje postoji čudno implicitno pravilo: dopušteno je protestirati protiv onoga što je parlament učinio, ali nije dopušteno ući u parlament ili mainstream medije i odatle pokušati proizvesti promjenu. Mainstream medije treba prezirati, ali emisiju BBC Question Time ipak treba gledati i na nju se žaliti na Twitteru. Purizam se pretvara u fatalizam; bolje je ni na koji način ne biti uprljan korupcijom mainstreama, bolje je beskorisno „pružati otpor“ nego riskirati da uprljate ruke.
Stoga ne iznenađuje što tako mnogo neoanarhista djeluje depresivno. Tu depresiju nesumnjivo pojačavaju strepnje postdiplomskog života jer, kao i Vampirski zamak, neoanarhizam svoje prirodno stanište pronalazi na univerzitetima, a najčešće ga šire oni koji stječu postdiplomske kvalifikacije ili su nedavno završili takve studije.
Šta da se radi?
Zašto su te dvije konfiguracije izbile u prvi plan? Prvi je razlog to što im je kapital dopustio da napreduju jer služe njegovim interesima. Kapital je pokorio organiziranu radničku klasu razgrađujući klasnu svijest, nemilosrdno podčinjavajući sindikate, dok je istovremeno zavodio „marljive porodice“ da se identificiraju s vlastitim usko definiranim interesima umjesto s interesima šire klase; ali zašto bi kapital bio zabrinut zbog „ljevice“ koja klasnu politiku zamjenjuje moralizatorskim individualizmom i koja, daleko od toga da gradi solidarnost, širi strah i nesigurnost?
Drugi razlog jeste ono što je Jodi Dean nazvala komunikacijskim kapitalizmom. Možda bi bilo moguće ignorirati Vampirski zamak i neoanarhiste da nema kapitalističkog kiberprostora. Pobožno moraliziranje Vampirskog zamka već je mnogo godina obilježje određene „ljevice“ – ali onaj ko nije pripadao toj crkvi mogao je izbjeći njene propovijedi. Društveni mediji znače da to više nije moguće i da postoji vrlo malo zaštite od psihičkih patologija koje ti diskursi šire.
Šta, dakle, sada možemo učiniti? Prije svega, nužno je odbaciti identitarizam i priznati da identiteti ne postoje, nego samo želje, interesi i identifikacije. Dio značaja projekta britanskih studija kulture – kako je to toliko snažno i dirljivo pokazano u instalaciji Johna Akomfraha The Unfinished Conversation, koja se trenutno nalazi u Tate Britainu, i njegovom filmu The Stuart Hall Project – sastojao se u otporu identitetskom esencijalizmu. Umjesto da ljude zamrzne u lancima unaprijed postojećih ekvivalencija, cilj je bio svaku artikulaciju tretirati kao privremenu i plastičnu. Uvijek je moguće stvoriti nove artikulacije. Niko nije suštinski bilo šta. Nažalost, desnica djeluje na osnovu tog uvida djelotvornije nego ljevica. Buržoasko-identitetska ljevica zna širiti krivicu i provoditi lov na vještice, ali ne zna pridobijati ljude. No to, naposljetku, i nije njen cilj. Cilj nije popularizirati ljevičarsko stajalište niti pridobiti ljude za njega, nego ostati u položaju elitne nadmoći, sada tako da se klasna nadmoć udvostručuje moralnom nadmoći. „Kako se usuđuješ govoriti – mi smo ti koji govore u ime onih koji pate!“
Ali identitarizam se može odbaciti jedino ponovnim potvrđivanjem klase. Ljevica kojoj klasa nije u središtu može biti samo liberalna interesna grupa. Klasna svijest uvijek je dvostruka: ona podrazumijeva istovremeno znanje o načinu na koji klasa uokviruje i oblikuje svako iskustvo te znanje o posebnom položaju koji zauzimamo unutar klasne strukture. Mora se zapamtiti da cilj naše borbe nije da nas buržoazija prizna, pa čak ni uništenje same buržoazije. Uništiti treba klasnu strukturu – strukturu koja ranjava svakoga, čak i one koji od nje materijalno profitiraju. Interesi radničke klase interesi su svih; interesi buržoazije interesi su kapitala, a to nisu interesi nikoga. Naša borba mora biti usmjerena prema izgradnji novog i iznenađujućeg svijeta, a ne prema očuvanju identiteta koje je kapital oblikovao i izobličio.
Ako vam se to čini zastrašujućim i obeshrabrujućim zadatkom, to je zato što on to i jeste. Ali već sada možemo započeti mnoge prefigurativne aktivnosti. Zapravo, takve bi aktivnosti mogle nadići samu prefiguraciju – mogle bi pokrenuti pozitivan ciklus, samoispunjavajuće proročanstvo u kojem se buržoaski oblici subjektivnosti razgrađuju, a nova univerzalnost počinje samu sebe izgrađivati. Moramo naučiti, ili ponovo naučiti, kako graditi drugarstvo i solidarnost, umjesto da osuđujući i zlostavljajući jedni druge obavljamo posao kapitala. To, naravno, ne znači da se uvijek moramo slagati – upravo suprotno, moramo stvoriti uvjete u kojima se neslaganje može odvijati bez straha od isključenja i izopćavanja.
Moramo veoma strateški razmišljati o tome kako koristiti društvene medije – uvijek imajući na umu da su oni, uprkos egalitarizmu koji im pripisuju libidinalni inženjeri kapitala, trenutno neprijateljski teritorij posvećen reprodukciji kapitala. Ali to ne znači da ne možemo zauzeti taj teren i početi ga koristiti za stvaranje klasne svijesti. Moramo izaći iz „debate“ koju je uspostavio komunikacijski kapitalizam i u kojoj nas kapital neprestano nagovara da učestvujemo te se prisjetiti da smo uključeni u klasnu borbu. Cilj nije „biti“ aktivist, nego pomoći radničkoj klasi da se aktivira – i preobrazi – samu sebe. Izvan Vampirskog zamka sve je moguće.
Mark Fisher, „Exiting the Vampire Castle“, prvobitno objavljeno u časopisu The North Star, 22. novembra 2013. Tekst je kasnije prenio openDemocracy.
