Zašto šutirati leš akceleracionizma? Više od deset godina nakon što sam prvi put skovao taj pojam, čini se da je akceleracionizam nestao ili da su ga zasjenile hitnije rasprave. Ako se akceleracionizam može definirati kao kulturni pokret koji zagovara prihvatanje tehnologije i apstraktnog mišljenja kako bi se probilo prema postkapitalističkoj budućnosti, moglo bi se učiniti da je danas preostalo veoma malo akceleracionista. Ne postoji li opasnost da naročito kritičar akceleracionizma poput mene održava na životu nešto što bi s pravom već trebalo biti crknuti pas? Istina je da su strasti koje je pokrenuo akceleracionistički trenutak oslabjele, a ono malo pokreta što je postojalo, naročito na ljevici, danas poprima trezvenije i suzdržanije oblike. Ako je akceleracionizam avangardni pokret, srodan futurizmu, onda se, poput tolikih takvih pokreta, čini da se iscrpio. Zbog toga ne moraju nužno žaliti čak ni oni koji su ga prihvatili. Italijanski futuristi svoj su pokret brzine vidjeli kao nešto što bi sile koje je oslobodio trebale učiniti zastarjelim. Iz veoma drugačije kulturne i političke perspektive, Guy Debord, predvodnik situacionista tokom šezdesetih i sedamdesetih godina, smatrao je da je uloga avangardi nestati kada njihov posao bude završen. Zagovornik akceleracionizma mogao bi čak tvrditi da je akceleracionizam ostvario svoje ciljeve, postavivši rasprave o tehnologiji i promjeni u središte pažnje, te da sada može časno napustiti teren.
Glasine o smrti akceleracionizma ipak su pretjerane. U vremenu veoma sklonom gotičkim metaforama mogli bismo dodati da akceleracionizam, čak i ako je mrtav, ostaje sablast koja progoni kulturni pejzaž. Pitanja o ulozi tehnologije u našoj kulturi i njenom odnosu prema političkoj promjeni nisu nestala. Nedavne rasprave o velikim jezičkim modelima (LLM) i umjetnoj inteligenciji (AI) pokazuju koliko pitanja zamjene ljudi mašinama i kontrole tehnologije ostaju urgentna – i koliko će to i dalje biti. Ako je akceleracionizam bio prvi misaoni pokret doba društvenih mreža, to doba još nije završilo. Akceleracionizam je isprva cvjetao u prostoru blogerskih rasprava, koje su omogućavale duže diskusije, i na Twitteru, danas X-u, koji im je davao skraćen i zajedljiv oblik. Društvenim mrežama danas sve više dominiraju botovi, mimovi, umjetna inteligencija i monetizacija. Propadanje različitih internetskih platformi oduzelo je tim virtualnim prostorima dio njihova utopijskog naboja, ostavljajući za sobom oskudniju i otrovniju scenu.
To i dalje otvara pitanje kako bismo se trebali odnositi prema tehnologiji, njenim mogućnostima i opasnostima, premda se ne čini da te opasnosti nude mnogo izgleda da se preokrenu u nešto spasonosno. Iako je akceleracionizam možda izblijedio kao pokret, zajedno s platformama od kojih je zavisio, samo to nestajanje postavlja određena pitanja. Možemo, naravno, ukazati na korporativnu dominaciju internetskim prostorima, uz niz poznatih imena poput Googlea, Amazona i Netflixa. Zaibatsui iz cyberpunkovskih pripovijesti o Sprawlu Williama Gibsona – goleme, možda čak i inteligentne megakorporacije – nesumnjivo su među nama. Istovremeno djeluju državni akteri, a uz njih postoji sve automatiziraniji prostor botova i umjetne inteligencije u nastajanju, u obliku velikih jezičkih modela. Još početkom 2010-ih procjenjivalo se da neželjena pošta čini devedeset posto ukupnog dnevnog prometa elektronske pošte, predstavljajući preteču nekih oblika savremene umjetne inteligencije. Internetski prostor na sebi svojstvene načine predstavlja prostor neprestanog rata i krize, a razmišljanje o tome ostaje presudan zadatak.
Tvrdio bih da nesposobnost akceleracionizma da opstane do našeg trenutka govori nešto o nedostatku njegova kritičkog bavljenja tehnologijom. Akceleracionizam je s pravom postavljao pitanja o tehnofobiji određenih dijelova ljevice i društva općenito, ali tehnofilija koja ju je zamijenila uglavnom je predstavljala tek njenu inverziju. Harrison Fluss i Landon Frim tu su poentu razorno snažno iznijeli u knjizi Prometej i Geja (Prometheus and Gaia, 2022). U toj su knjizi ukazali na podudarnost suprotnosti između akceleracionizma i njegovih kritičara poput Bruna Latoura, koji su prihvatili naizgled alternativno mišljenje Geje i Zemlje. Fluss i Frim tvrdili su da te svjetonazore povezuju iracionalističke opredijeljenosti, uključujući prihvatanje mita kao načina koji konstituira naše mišljenje. Mitološki način mišljenja zaklanjao je promišljanje tehnologije. Vrstu propitivanja koju je akceleracionizam barem započeo možda je bilo potrebno provesti i ona je možda i dalje relevantna, premda se načini na koje su te kritike bile iznesene nisu pokazali održivim.
Šta se, dakle, dogodilo s akceleracionizmom između tada i danas? Ako je akceleracionizam nestao ili mutirao, može li nam kratka rekonstrukcija proteklih desetak godina pomoći da se usmjerimo? Između prvog akceleracionističkog manifesta iz 2013, prvog izdanja moje knjige Zloćudne brzine (Malign Velocities, 2014) i današnjeg trenutka pojavio se čitav niz manifesta, često inspiriranih akceleracionizmom. Izvorna inspiracija, koja može polagati pravo i na status prvog akceleracionističkog manifesta, bio je Badiouov Manifest za filozofiju (Manifesto for Philosophy, objavljen u engleskom prijevodu 1999). Alain Badiou već je insistirao na nužnosti filozofije i apstraktnog matematičkog oblika mišljenja te je zabavno podbadavao Heideggerovo kičasto prizivanje seljaka i Schwarzwalda. Pokazat će se da je, uprkos Badiouovu prihvatanju visoke tehnologije, njegov način mišljenja ostao duboko zadužen kod Heideggera. Ipak, utjecajnima su se pokazali Badiouova polemička žestina, njegovo prihvatanje filozofije i ta naklonost tehnologiji. Nastupilo je kratko doba manifesta i, naravno, antimanifesta, dok se bitka oko akceleracionizma širila i zaoštravala.
Ovo ne govorim samo radi ismijavanja. Manifest nije bio tek forma prilagođena skraćenom rasponu pažnje već je odražavao i želju za izlaskom iz hijeratičkog, odugovlačećeg i često mistificirajućeg jezika prethodne teorije, naročito one poznate kao poststrukturalizam. Badiouovo okretanje protiv jezika i insistiranje na matematici također su utjecali na želju da se nešto stvarno kaže i učini, umjesto da se govori o kazivanju i činjenju. Derridaovska sklonost da se svaka rasprava započne meditacijom o počecima i naslovima počela je djelovati poput najizvještačenije taktike odugovlačenja. Ipak, kratka i agresivna forma manifesta mogla je mnogo toga prepustiti čitaocu. Jedna od izvornih namjera knjige Zloćudne brzine bila je potražiti historiju i kontekst različitih oblika akceleracionističke geste. Ideje, kako je rekao Mao, ne padaju s neba, već nastaju iz društvene prakse. Munje manifesta odapete s Olimpa društvenih mreža mogle su biti podsticajne, ali i iscrpljujuće. Pomicanje tla, nagađanja o autorstvu, različiti kolektivi koji su možda bili ili možda nisu bili kolektivi te anateme i osude proizveli su užurban i često zbunjujući pejzaž.
Jedno od obilježja tog razdoblja bilo je nestrpljenje prema prethodnim i postojećim oblicima mišljenja, uz nekoliko izuzetaka poput Badioua. To se nije odnosilo samo na akceleracionističku osudu „narodne politike”, za koju se tvrdilo da postojeću ljevicu vezuje za čovjeka, zajednicu, prirodu i granice. Imali smo i spekulativno-realističko odbacivanje korelacionizma, prema kojem je cjelokupno prethodno mišljenje bilo fiksirano na odnos ljudskog i neljudskog te zato nije moglo pristupiti velikoj vanjštini stvarnosti. Teoretičari komunizacije tvrdili su da lijevom politikom dominira programatizam, u kojem ljevica pokušava razvijati programe kojima će predvoditi radnike, umjesto da slijedi rastakanje samog identiteta radnika. Noviji primjer predstavlja afropesimistički napad na prethodne radikalizme zbog njihove anti-crnačke usmjerenosti, zanemarivanja konstitutivne uloge robovlasničkog sistema u kojem su ljudi tretirani kao pokretna imovina za društvo i mišljenje.
Ironija je u tome što takvo mišljenje ni na šta nije toliko podsjećalo kao na Heideggerov, a zatim i Derridaov pokušaj mišljenja s onu stranu zatvaranja metafizike. Heidegger je možda griješio u pogledu tehnologije, za koju je tvrdio da predstavlja posljednji oblik metafizike, ali je očigledno bio u pravu kada je ogromna područja mišljenja odbacivao kao metafizička. Ta se igra mogla nastaviti: ko je bio posljednji metafizičar? Je li to bio Nietzsche sa svojom voljom-za-moć, kako je tvrdio Heidegger? Šta je s Antoninom Artaudom i njegovim iscrpljivanjem prisutnosti u vlastitom ludilu, kako je sugerirao Derrida? Derrida je također mogao nagovijestiti da je i sam Heidegger postao žrtva tog načina mišljenja. Premda su se pokreti iz 2010-ih nastojali izbaviti iz rasprava koje su smatrali sterilnima, ironija je u tome što su ih ponovili u novim oblicima.
Na toj lomači prošlosti preživjelo je nekoliko velikih figura, naročito Nietzsche i Deleuze. Premda sam u Zloćudnim brzinama zabilježio utjecaj obojice, ipak sam potcijenio naročito Nietzscheov utjecaj. Nietzsche akceleracionistima nije ponudio samo agresivan ton nego i antiburžoasku kulturnu politiku, neprijateljstvo prema metafizici te prihvatanje mita i estetskog. Nakon objavljivanja engleskog izdanja knjige Domenica Losurda Nietzsche, aristokratski pobunjenik (Nietzsche, the Aristocratic Rebel, 2020) i ponovnog izdanja Lukácseva Razaranja uma (The Destruction of Reason, 2021), dobili smo vrijedne izvore za kritiku Nietzschea. Problem nije samo u Nietzscheovoj otvorenoj politici aristokratskog pobunjenika već i u tome što njegovim mišljenjem dominira političko i što se razum fragmentira u ime kontingencije. Upravo taj metafizički napad na razum treba razmotriti i na njega odgovoriti.
U kontekstu akceleracionizma to nije samo problem desnog i reakcionarnog akceleracionizma, utjelovljenog u Nicku Landu – „našem Nietzscheu”, kako ga je nazvao Mark Fisher. Desni i reakcionarni akceleracionizam rado prihvata Nietzscheov aristokratski radikalizam i njegovu politiku kaste, selekcije i uništenja. Problem je u tome što su i lijeve akceleracionističke pozicije kompromitirane iracionalističkim opredjeljenjima preuzetim od Nietzschea. Riječ je o nepoželjnoj kombinaciji lijeve etike i desničarske epistemologije, kako ju je opisao Lukács. Trebao bih dodati da je ova kritika Nietzschea utjecala i na moj rad, koji je bio ranjiv zbog prihvatanja nietzscheanske politizacije zasnovane na volji i izboru. Neke figure povezane s akceleracionizmom, makar i rubno, krenule su drugačijim smjerom – prema razumu i Hegelu. To bi moglo djelovati kao pobijanje moje analize. Međutim, ta tendencija ostaje egzistencijalistička po naglašavanju izbora i nietzscheanska po naglašavanju volje. Njena omiljena referenca navodno je nemetafizički Hegel, dok se Robert B. Pippin, jedan od njenih vodećih hegelijanskih autoriteta, nedavno okrenuo Heideggeru.
Možda sve to znači da posljednjih desetak godina nije bilo toliko neobično koliko se isprva moglo činiti. Ispod privida radikalne promjene i smjenjivanja pozicija i ideja bilo je više kontinuiteta nego što smo zamišljali. Kao što sam sugerirao, Deleuze, koji je zajedno s Guattarijem bio jedan od najutjecajnijih formuliraoca akceleracionizma, i dalje je izuzetno utjecajan, a opstaje i Nietzscheov utjecaj. Naglasak koji su poststrukturalistički mislioci stavljali na jezik i posredovanje možda je oslabio, ali ostaje privrženost fragmentiranoj materijalnosti haotične i nestabilne drugosti. Ono što bismo mogli nazvati temeljnim filozofskim ili metafizičkim opredjeljenjima nije se značajno promijenilo, čak ni kada se predstavlja kao antimetafizika.
Pojavnosti su, naravno, ipak važne. Akceleracionizam se u raspravama sve rjeđe prisvaja kao vlastito stanovište. Njegove danas rijetke pojave uglavnom nalazimo među pripadnicima krajnje desnice koji izvršavaju nasilne napade. Oni pojam akceleracionizma koriste za ubrzavanje sukoba napadanjem prostora hibridnosti i vjerovanja koji se suprotstavljaju rasističkim željama za pročišćenjem. Akceleracionizam je u ovom slučaju sličniji strategiji napetosti iz Italije sedamdesetih godina, kada su krajnje desni akteri nasilnim djelima pokušavali destabilizirati postojeći poredak i podstaći autoritarna rješenja. To su također djela usamljenih počinilaca, u kojima ideologija funkcionira više poput oznake ili čak mima s kojim se pojedinac poistovjećuje. Ponovo možemo uočiti utjecaj društvenih mreža: ti krajnje desni akteri usvajaju manifest, videosnimku emitiranu uživo i mim kako bi opravdali i širili svoju ideologiju. Akceleracionist u tom slučaju postaje zloćudni influencer.
Akceleracionizam se nedavno ponovo pojavio i u najvišim slojevima korporativnog svijeta, u obliku efektivnog akceleracionizma (e/acc). Cilj je sada tehnologijom održati i širiti ljudsku svijest – ili ono što tu svijest bude zamijenilo – širom univerzuma. Preuzimajući ideje od Nicka Landa i iz naučne fantastike, e/acc želi omogućiti dereguliran razvoj tehnologije, naročito umjetne inteligencije, kako bismo mogli nadići ono što je William Gibson nazvao „mesom”. Ovdje vidimo kako se akceleracionizam stapa s kapitalističkim tržištem, dok se distopijska predodžba korporacija kao inteligentnih bića u nastajanju, koju nalazimo kod Gibsona, preokreće u obećanje radikalno nove budućnosti.
U oba slučaja možemo vidjeti snagu i postojanost desnog akceleracionizma. Premda je italijanski futurizam bio heterogen pokret, s nietzscheanskim, anarhističkim i protofašističkim tendencijama, mogao bi ponuditi poučno upozorenje o sudbini akceleracionističkog pokreta. Možemo ukazati na to da je futurizam bio kulturni pokret podložan različitim usmjerenjima, kao što pokazuje lijevo orijentirani ruski futurizam. Ta raznovrsnost, međutim, prikriva središnju privrženost estetskoj politici mita, koja tehnologiju iz društvene stvarnosti pretvara u mitsku silu. Potreba da se razumije tehnologija, a naročito pitanje kontrole nad tehnologijom – ono što se nekada nazivalo kontrolom nad sredstvima za proizvodnju – prijeti nestajanjem u pokretu koji nudi samo pseudorješenje sjedinjenja s tehnologijom.
Akceleracionizam je na mnogo načina predstavljao samosvjestan pokušaj ponovnog izmišljanja avangardnog pokreta u vremenu u kojem su takvi pokreti navodno postali nemogući. Nietzscheu je također dodijelio središnju ulogu zbog njegove politike volje i mita, baš kao što su to činile ranije avangarde. Prihvatanje akceleracionizma među umjetnicima, koje su osuđivali brojni akceleracionistički mislioci, dodatno potvrđuje zamisao o akceleracionizmu kao širem kulturnom pokretu. Time ne poričem ulogu ideja niti mogućnost pogrešnog razumijevanja, već insistiram na tome da su se te ideje i nesporazumi razvili iz dvosmislenosti i napetosti samog akceleracionizma. Zloćudne brzine bile su i ostaju pokušaj da se neke od tih dvosmislenosti i napetosti razumiju, kako historijski tako i u njihovom ponovnom pojavljivanju.
Analizirati i razumjeti akceleracionizam znači razumjeti nešto od onoga što se događalo tokom posljednjih desetak godina. Moglo bi se reći da je to bio veoma ograničen pokret, nepoznat većem dijelu čovječanstva – jedva primjetan treptaj u odnosu na sve stvarne probleme i sile koje su oblikovale te godine. U tome bi bilo istine. Ipak, čini mi se da način na koji je akceleracionizam ponavljao geste prošlosti, istovremeno obećavajući nove utopijske tehnološke budućnosti za doba društvenih mreža, još uvijek mnogo govori. Predstavljao je nešto od stvarnih sila i rada tog razdoblja, kao i njihov ideološki izraz. Ako, kako je sugerirao Hegel, trebamo vlastito vrijeme obuhvatiti mišlju, onda to podrazumijeva i razumijevanje mjesta na kojima je naše mišljenje možda krenulo pogrešnim putem. Zato i dalje smatram da vrijedi pratiti zloćudne brzine akceleracionizma i njegove mutacije.
Izvor: Benjamin Noys, „The Corpse of Accelerationism”, 14. novembar 2025, e-flux Notes.
