Antinatalizam, oslobođenje mladih i odbijanje predaje

Ako život treba razumjeti kao nesputani puls avanture, emocija i iskustava, onda odraslost nalikuje začepljenoj arteriji — emocionalnom zatvoru želje i imaginacije. Odraslost podsjeća na alter ego kojem je društvo dodijelilo zadatak da održava etiku rada nauštrb igre, proizvodeći nostalgičnu čežnju za nekom dalekom mladošću i slobodom.

Postojao je trenutak u mom životu kada su sablasti odraslosti potpuno zaposjele moj um. Moja svakodnevica bila je složena mreža različitih društvenih odnosa koje je u konačnici određivao mentalitet roba i gospodara. Plaćom sam podmirivao račune, a ostajalo mi je upravo dovoljno da gomilam pomodne materijalne stvari — kao da sam nekim neobičnim duhovnim pokušajem nastojao osjetiti da imam kontrolu nad vlastitim životom. Radi, jedi, kupuj, spavaj i ponavljaj. Za ostatak društva bio sam obična odgovorna odrasla osoba. Za mene, međutim, takav način života nije bio ništa drugo nego prerušeno groblje.

Voljeti sebe…

Šta ako ljubav prema sebi podrazumijeva nešto više od pronalaska „boljeg“ posla, odlaska u crkvu ili gomilanja još više materijalnih stvari kako bi se zadovoljila žudnja za nečim drugačijim? Shvatio sam koliko je zapravo tačna izreka da „bijeda voli društvo“. Na svaku osobu koja pronalazi radost u neograničenim putovanjima i pustolovinama dolaze najmanje tri druge koje će takav način života odmah protumačiti na najgori mogući način. Udobnost koju pružaju društvena asimilacija i konformizam ohrabruje mnoge ljude da svoj lični identitet i odnos prema životu izgrade oko sjedilačkog načina postojanja. Taj identitet i odnos najčešće se zasnivaju na osjećaju sigurnosti i zato se smatraju pozitivnim. I to uprkos doživljenoj bijedi svakodnevne monotonije i najamnog ropstva. Iz ove perspektive prinuđen sam zaključiti da mnogi svaki način života koji odstupa od normalnosti odraslog doba mogu doživjeti jedino kao opasan i neodgovoran.

Shvatio sam da ljubav prema sebi ne mora uvijek nalikovati konvencionalnim predstavama o pozitivnosti. U konačnici, „pozitivnost“ svake promjene načina života uvijek je subjektivna. Za neke ljude napuštanje sjedilačkog života — posla, vlasništva nad kućom ili unajmljivanja stana, braka, djece i svega ostalog — može izgledati krajnje neodgovorno. Za druge je to lična potraga za oslobođenjem kroz odbijanje da „odrastu“.

Društveni pritisak da se „odraste“ odgovara općem neprijateljstvu prema mladosti. Mladost se često — i tačno — prepoznaje kao neposlušna autoritetu, pa zato postaje meta društvenog potiskivanja. To je jedan od glavnih razloga zbog kojih društvo mlade, zakonski lišene autonomije, smatra bićima kojima su potrebni autoritarno usmjeravanje i disciplina. Opći konsenzus zahtijeva pravovremeno obeshrabrivanje svakog neposlušnog nagona buntovne igre. Odraslost se standardizira kao nužan krajnji rezultat potiskivanja vlastite mladosti. Mogla bi se razumjeti kao prva linija individualne odgovornosti za očuvanje običaja i vrijednosti neophodnih za održavanje građanskog poretka. Kada pojedinac dostigne određenu dob, očekuje se da su sva mladalačka ponašanja, želje i nagoni već potisnuti na groblje dalekih uspomena.

Ali ni to nije dovoljno…

Nakon dovršetka tog preobražaja u odraslu osobu, od ljudi se očekuje da proizvedu novu mladost koja će jednoga dana također biti pretvorena u odraslost. Svaka odrasla osoba izložena je kolektivnom pritisku da prihvati razmnožavanje kao normalan i nužan dio života — kao „opće dobro“ umotano u društvene pritiske kulture i tradicije, zajednice i religije, ljubavi i porodice.

Od svake odrasle osobe očekuje se da ispuni ulogu ne samo održavanja industrijskog društva vlastitim individualiziranim najamnim ropstvom nego i osiguravanja njegove budućnosti stvaranjem novih budućih najamnih robova. Razmnožavanje, naravno, nije lišeno društvene nagrade. Onima koji imaju djecu društvo dodjeljuje viši društveni status i ugled u obliku pohvala prijatelja i porodice.

Iznenađuje li onda što se ljubav prema sebi i lično poboljšanje povezuju s rađanjem djece — ponekad kao pokušajem da se vlastitom životu podare nada i smisao, a ponekad kao rješenjem za nestabilnu vezu? Međutim, uvođenje djeteta u takve okolnosti suviše rijetko rješava probleme koji se nalaze u njihovoj osnovi. Ako išta učini, obično ih dodatno zakomplicira. Kada se rađanje djeteta predstavlja kao rješenje složenih ličnih problema, ljudi će vjerovatnije biti odvraćeni od njihovih stvarnih uzroka nego što će osjetiti olakšanje. Neophodna briga o sebi često se pretvara u brigu za nekoga drugog.

Šta se, dakle, događa kada neko odluči da nikada neće imati djecu?

Zbog općih društvenih i institucionalnih zahtjeva patrijarhata, osobe kojima je pri rođenju društveno pripisan rod „žene“ podnose najteži udar pronatalističkog pritiska. Zato odluka da se prednost dodijeli vlastitoj brizi i slobodi postaje smjela i hrabra izjava otpora. Dok mnogi tvrde da je odbijanje rađanja sebičan čin društvene neodgovornosti i neposluha, drugi ga razumiju kao odgovornost koja proizlazi iz davanja prvenstva vlastitom životu.

Kada govorimo o ljubavi prema sebi, ne sastoji li se ona upravo u uživanju u životu u njegovoj punini, stvaranju slobodnog vremena za sebe te izbjegavanju stresa i komplikacija stvaranja i odgajanja drugog života? Šta znači voljeti sebe toliko potpuno da nikada ne prepustimo mladalačku igru, snove i maštu prašnjavim policama sve bljeđih uspomena? Neko bi mogao reći: „Zašto ne stvarati divne uspomene s djetetom?“ Na to odgovaram: neki ljudi jednostavno više vole radost ugađanja sebi nego obavezu da svoj život stave u službu nekoga drugog!

Voljeti drugoga…

Mnogo prije nego što sam uopće čuo pojam „antinatalist“, već sam bio odlučio da neću imati djecu. Pored vlastite želje za bezobzirnim ugađanjem sebi, smatrao sam da bi bilo neodgovorno brinuti o djetetu dok istovremeno pokušavam brinuti o sebi i vlastitom razvoju. Drugi razlog bio je taj što bi dijete dovedeno na ovaj svijet, uprkos iluziji društvene slobode, istog trenutka bilo zatočeno mentalnim, fizičkim i emocionalnim uvjetovanjem društvenog konformizma. Jednostavno nisam mogao pronaći smisao u dovođenju djeteta u svijet u kojem čak ni ja nisam slobodan živjeti kako želim — barem ne bez aktivne pobune. Industrijsko društvo definiralo je „slobodu“ tako ograničeno da sam, prema njegovim vlastitim mjerilima, slobodan jedino postati nešto podređeno: nagonski potrošač, ponosni ulizica, rob šefa koji će zarađivati na mom razmjerno jeftinom radu i tako dalje. Kada bih dijete volio svom brigom svojega srca, zašto bih ga izložio takvom normaliziranom užasu?

Većina ljudi potpuno je nesvjesna rata koji prožima svakodnevni život. Oni koji zauzimaju položaje institucionalne i društvene moći historijski su definirali i određivali šta je „rat“ u skladu sa svojom slikom svijeta — slikom koju su mnogi naučeni prihvatiti kao vlastitu. Za mene je rat, međutim, više od sukoba između vojski. Pitam: šta je „život“ kada nasilje siromaštva, beskućništva, policijske brutalnosti, najamnog ropstva i institucionalizirane diskriminacije određuje svakodnevna iskustva na okupiranoj zemlji osvojenoj krvoprolićem i genocidom? Kako drugačije razumjeti pripitomljeni, kolonijalni i industrijski „život“ ako ne kao aktivni rat protiv svakog pojedinca?

Ako neko prepozna i prizna tu surovu stvarnost, zašto bi je nastavio omogućavati pridruživanjem još jednog bića maršu smrti?

Neki ljudi, suočeni s istim razumijevanjem, osjećaju pritisak da odgovore stvaranjem i odgajanjem djece koja bi utjelovila progresivne vrijednosti. Ono što ti dobronamjerni ljudi — kako liberali tako i radikali — izgleda ne razumiju jeste da se takva pretpostavka zasniva na prisvajanju vlasništva nad djetetovim mišljenjem i odlukama. To je uobičajeno jer se mlade tretira kao da su lišeni sposobnosti kritičkog mišljenja i kao da im zato treba usaditi određene vrijednosti. Iako je dijete moguće oblikovati prema željenoj zamisli, uvijek postoji opasnost od ogorčenja, pa čak i potpune pobune, kada su ideje nametnute prinudom umjesto da budu samostalno prihvaćene.

Ponekad razmnožavanje nije rezultat vanjskog društvenog pritiska. Ponekad je samopokrenuto i rađa se iz želje za kontrolom drugog živog bića ili za posrednim življenjem kroz tuđi život. Takvi odnosi moći, organizirani odozgo prema dolje, nisu neuobičajeni i, nažalost, ne predstavljaju krajnju granicu potlačivanja neke osobe na osnovu njene mladosti.

Od trenutka rođenja mladi su — općenito govoreći — izloženi ratovanju rodnog pripisivanja, obrezivanja, krštenja i svih drugih vjerskih obreda, kulturnih ili tradicionalnih praksi koje im nameću odrasli. Prije nego što uopće razviju temeljan osjećaj svijesti i razumijevanje procesa koji se oko njih odvijaju, tim novim životima dodjeljuje se identifikacijski broj i oni se brzo registriraju kod višeg autoriteta Države. Čim nauče hodati, ta mlada bića primaju se u obrazovno-industrijski kompleks radi društvene indoktrinacije. Svaki mladi čovjek koji ne uspije djelotvorno potisnuti svoju prirodnu radoznalost i uzbuđenje proglašava se neposlušnim bihevioralnim očekivanjima tih institucija i odmah biva kažnjen. Ako nastavi pružati otpor, prisiljavaju ga da uzima hemijske tvari koje mijenjaju rad mozga, u obliku psihijatrijskih lijekova namijenjenih osiguravanju fizičke i mentalne poslušnosti. Tokom dvanaest godina života koje su najvažnije za razumijevanje svijeta oko sebe, mladi su zatočeni u četvrtastim ćelijama učionica, smješteni u nepomične, uredne redove pod jarkim fluorescentnim svjetlima. U takvoj učionici sve se informacije filtriraju kroz jednu osobu i namijenjene su pamćenju, umjesto učenju kroz stvarni dodir s prirodnim svijetom.

Mnoge formativne godine mladalačkog razvoja i imaginacije izrešetane su mecima prisile i emocionalnog rada koje zahtijeva ovaj ili onaj oblik autoriteta. Svaki otpor povlači posljedice osmišljene da precizno oblikuju čovjekov strah i utječu na njega. A tihim glasom pritisak udaljene odraslosti neprestano ponavlja svoju mantru: „Odrasti i prihvati se posla.“

Iako su neka djeca začeta i odgojena uz čudesne i zagonetno pozitivne ishode, ja lično ne vjerujem ovom zatvorskom svijetu dovoljno da bih mogao garantirati djetetu onu vrstu slobode i sigurnosti koju, prema mom mišljenju, zaslužuje. Ne mogu pronaći u sebi spremnost da još jedno dijete izložim budućnosti uznapredovale ekološke devastacije koja se već sada, dok pišem ovaj tekst, razvija do katastrofalnih razmjera. Zato odbacujem dodijeljenu ulogu i identitet „odrasle osobe“ — ne samo zbog sebe nego i iz ljubavi prema drugome. Odbacujem ih djelimično tako što odbijam razmnožavati se radi zadovoljenja potreba industrijskog društva, ali i tako što odbijam dovesti još jedno dijete u utrobu civiliziranog pakla.

Iz ove perspektive antinatalističku anarhiju možemo sažeti kao individualni doprinos ratu protiv društvene kontrole i industrijske dominacije te ratu protiv odraslosti vođenom u ime oslobođenja mladih.

Napustiti sve i igrati se…

…Lagao bih kada bih rekao da je to nemoguće. Lagao bih i kada bih rekao da nikada nisam sreo nekoga ko je to učinio. A ako želim ostati iskren, morao bih reći da sam siguran kako će takvih ljudi biti još. Sviđalo se to društvu ili ne, sve škole, psihijatrijske ustanove i zatvori za mlade ne mogu zadržati svakog mladog čovjeka pod nadzorom i u zatočeništvu. Uprkos svim društvenim pritiscima, privilegijama i privlačnosti finansijske sigurnosti, postoje i bijegovi iz zatvora odraslosti.

Ponekad slučajno naiđemo jedni na druge i razmjenjujemo priče o ratu i igri, ljubavi i mržnji, dok čekamo na ranžirnim stanicama ili sjedimo uz logorske vatre pod nadvožnjacima. Ponekad se susrećemo u prostorima oslobođenim vatrom i zvukom razbijenog stakla — na mjestima na kojima čak ni čitava policijska stanica ne može ovladati žudnjom za nečim novim i nezakonitim, a ponekad čak i opasnim, niti je može ugušiti!

Svijet takvo ponašanje svakako očekuje od delinkvenata ili „zabludjele“ omladine — ali od odraslih? Ljudi govore: „Kako zastrašujuće! Jesu li duševno bolesni? Drogirani? Mora postojati neko objašnjenje za takvo ‘djetinjasto’ ponašanje!“

Internalizirani društveni ugovor zakonske poslušnosti uspostavlja odnos straha između odrasle osobe i Države. Ali kada institucija stjera životinju u ugao — kada društvo pojedinca gurne predaleko — nastaje divlja reakcija, iznenadna eksplozija mladalačke pobune! Ponekad se internalizirani ugovor poslušnosti, sklopljen između roditelja i djeteta, ne razara nasilnim udarom, nego nečim tako jednostavnim kao što je blaga radoznalost. Kada banda iz Wormsley Commona zapali madrac napunjen novcem, moglo bi se pretpostaviti da je jedan od razloga za taj čin bila obična želja da se zadovolji žeđ za nečim novim i uzbudljivim — da se istraže osjećaji koji se nalaze izvan umrtvljujuće moći svemoćnog novca. Ali možda to nikada nećemo pouzdano znati.

Pojam mladosti subjektivan je za svakog pojedinca i, dovraga, koliko ja znam, neko možda najbolje doživljava vlastitu mladost upravo radeći neki posao. Kada je riječ o politici identiteta, „mladima“ — kao kategoriziranoj grupi — moje predstavljanje nije ništa potrebnije nego što je meni potrebno da me predstavlja neki političar. Vidio sam kako se mnogi mladi izražavaju — od pisanih djela do pepela škola zapaljenih širom svijeta. Neki mladi možda neće željeti imati nikakve veze s antiautoritarnim idejama iznesenim u ovom tekstu. Ali moje razumijevanje „mladosti“ nije ograničeno na politiku identiteta, niti „mlade“ smatram monolitnom cjelinom. Kada govorim o mladima, ne mislim samo na one koji su zakonski označeni kao mladi. Ovaj se tekst podjednako odnosi na antiautoritarne „odrasle“ koji odbacuju supremaciju odraslih i koji su odlučili slijediti svoje najdivljije snove, daleko iznad uskih granica odraslosti.

Ako oni koji ovo čitaju mladost razumiju kao duh postojanja izvan odraslosti — sa svjesnom namjerom da joj se pruža otpor ili bez nje — nadam se da će ovaj tekst razumjeti kao most: mjesto na kojem se susreću antinatalizam i oslobođenje mladih, možda prepoznajući međusobno povezani rat protiv svijeta, dok istovremeno s mosta posmatraju industrijsko društvo kao igralište prepuno prilika za nestašluk.

Kada govorim o „igri“, mislim upravo na ono što ta riječ kaže: na djelovanje radi ličnog zadovoljstva. I premda se ta riječ i njena definicija obično pripisuju isključivo jednoj dobnoj grupi, ja kažem: jebeš to! Ništa ne zaslužuje naziv igre više od uzbudljivog iskustva „nedoličnog ponašanja“ protiv društva koje zahtijeva da mu predamo život kako bi ono moglo obožavati svoj božanski kult rada.

Kada se živost postojanja otupi neprekidnim radom i obavezama, život se svodi na umjetničko djelo umiranja.

I zato, nekako i na neki način — a nikada nije prekasno! — divlji uvijek napuste sve i počnu se igrati…

Neka vječno živi moć mladosti, koje se niko nikada ne smije odreći!