U jednom malom italijanskom mestu, u pokrajini Udine, 1922. godine grupa socijalista pokušala je da se osveti za strašna batinanja kojima je bila izložena, okupiranjem sedišta fašističke partije. I verovatno bi njihov upad u centralu fašističke stranke – osveta fašistima, pa čak i povlačenje bez posledica – uspeo da ih tridesetak žena naoružanih bombama i pendrecima, uz borbene pokliče, nije nateralo na povlačenje. Ove amazonke predvodila je g-đa Skarpa, kasnije imenovana za potpukovnika SS pomoćnih jedinica. Druga pripovest, iz skorije istorije, priča da su upravo žene iz sitne i srednje čileanske buržoazije odigrale, po nekim tumačenjima, ključnu antirevolucionarnu ulogu u zbacivanju Aljendea s vlasti svojim »demonstracijama sa šerpama«, što je neke teoretičare, primerice Mišela Matelara, nateralo da govore o »državnom udaru na ženski način«. Navela sam dva primera kako bih sugerisala to da u odnosu između žena i fašizma nešto trajno i duboko nije u redu, i da se ovaj ne-red ne može svesti na slučajne zgode, koje, budući takve, treba što hitrije prepustiti zaboravu, u šta često pokušavaju da nas uvere teoretičarke feminističke orijentacije. U prilog ovoj sugestiji, na žalost, govori i to što su mnoga nevesela događanja koja su nas poslednjih godina zadesila – tragična stvarnost u kojoj danas boravimo – bila najavljena, mada zasigurno ne i inicirana, upravo jednim masovnim okupljanjem žena. Svakako je bilo neophodno reagovati na nebulozan stav jednog, u mom pamćenju već anonimnog političara koji je građanima one zemlje pokušao da »dokaže« da su muškarci Albanci anacionalni (jer samo su oni i njihovi stavovi važni, stavovi Albanki se i ovom prilikom kao i uvek pre i posle toga prećutkuju), štaviše, da su kosmopolite, upravo po tome što imaju nešto razvijeniju sklonost ka silovanju Srpkinja. Trebalo je reagovati, i bilo bi logično da su, kao reakcija na ovaj stav koji je u ozbiljnom sporu sa logosom, jugoslovenske građanke počele da insistiraju na tome da se svaki nasilan prepad 241 na njihova tela tretira kao kriminalni akt, koji je podjednako kriminalan bez obzira na to da li su silovane Albanke, Hrvatice ili Srpkinje, i koji, budući da je takav, treba najoštrije pravno sankcionisati. Ova reakcija, za koju čvrsto verujemo da je logična, nije se, međutim, i zbila, što ne znači da je ono što se jeste zbilo bilo nelogično. Tu »drugu« logiku ubrzo su eksplicitno formulisale žene, »prave« žene, demonstracijama na kojima su, verujući da tako brane svoju napadnutu »žensku« čast, demonstrirale zapravo samo same sebe i svoja vlastita tela kao belodani dokaz istinitosti onoga što su sve uglas tvrdile. A tvrdile su samo jedno: »Mi nismo kurve!” Postoji, naravno, tumačenje koje bi moglo da pokuša da spase »čast« ovog demonstriranja, ovog samopokazivanja, samoizlaganja i samoprinošenja na oltar istine, a koje bi išlo za tim da podseti na bezličnost ovog »mi«, na to da ovo »mi« ne zamenjuje nijedno vlastito ime, te da, zato, može da važi za svaku koja ga izriče bez obzira na njenu nacionalnu pripadnost. Na nesreću, u ovoj logici, »mi« ne znači ono što inače znači. Baš suprotno, njegovo važenje nije univerzalno i nediskriminaciono, ono se odnosi samo na nas, srpske majke, supruge, sestre i na osnovu prve i jedine premise, koja kaže – »Mi/Srpkinje nikako nismo kurve« – mogu neposredno izvesti dva zaključka. Prvi: sve ostale, koje nisu Srpkinje, već zbog same te činjenice, zasigurno moraju imati veće šanse da budu kurve. I drugi, za nas važniji zaključak iste premise: one »Srpkinje« koje su se prerano ponadale da su kao Srpkinje rođene i da im se to ne može oduzeti, ukoliko »posrnu« pa postanu kurve, odmah prestaju da budu Srpkinje, odbacuju se iz homogenog bića svih Srpkinja, i mirno prepuštaju onim drugim, koje, možda, za njih je to posve neizvesno, jesu kurve. Iz ovog, istoriji fašizma inače dobro poznatog proizvođenja sukoba između majki, sestara, supruga i ćerki, koje jedine zaslužuju da se nazovu ženama, s jedne strane, i kurvi, za koje se pri »pobližem posmatranju« utvrđuje da i nisu žene, već »veštice« koje sklapaju pakt sa Sotonom/telom, proizlazi nekoliko važnih pitanja i posledica. Ponajpre, ako je ženska čulna i erotična telesnost ono što se poput fekalija izbacuje iz nacionalnog bića, ono što opasno remeti homogenost njegovog čistog, dezinfikovanog, dematerijalizovanog, netelesnog tela, onda, paradoksalno, upravo ideologija koja se poziva na nekakva biološka prava i prvenstva, na prava krvi, tela i tla, time što sugeriše da se pripadnost naciji stiče apstrahovanjem tela sama svedoči o tome da problem nikada nije u telu, već samo i isključivo u duhu koji sâm ima nerešiv i nesnosan problem sa telom, u duhu koji se ukvario i u svojoj ukvarenosti odbacuje telo. Ovo odbacivanje, dakako, nije nemotivisano, nije slučajno, što nas navodi da se upitamo: šta je to što je u kurvama toliko kurvinsko da se moraju odbaciti? Tevelajt navodi da su se nemački nacisti bez izuzetka gnušali kurvi, jer ove »ne žele da dopuste da vojnik kasnije«, posle polnog odnosa, »odloži mitraljez s osećajem seksualnog iskustva iza sebe«. Drugim rečima, kurve, koje su opasnost za »duševno zdravlje« vojnika/muškarčine, treba proterati jer one za sebe zadržavaju vlastitu moć, moć vlastitog tela, one ne daju, već razmenjuju iskustva, a svaka razmena uvek znači da ustupak podrazumeva protivustupak, da dakle, odnos moći ostaje neizmenjen. Ukratko, kurve su one otpale žene koje muškarčićima, pravim sinovima svoje majke/domovine, nikako ne daju da postanu muškarčine. To su one žene koje ih stalno i uporno »kastriraju«. Ali, na stranu ovi problemi muškaraca, nas zanima zašto ima onih žena koje se odlučuju na to da reše ove muške problemčiće ulazeći u spor sa drugim ženama, pre no da muške upute na »mesta« kvalifikovana za ovakve stvari (npr. nekom dobrom 242 psihoanalitičaru)? Te »prave i jedine« žene odbacuju kurve kao one koje su preslabe, kao one koje nisu »kupile« etiku trpljenja, koje nisu spremne na to da samo daju i da ništa ne dobijaju, da budu posedovane a da ne poseduju, da slušaju a da ne govore, jednom rečju, kao one koje nemaju snagu da budu svete. Na žalost, a to s teškom mukom priznajemo, istini za volju, i levičari su, doduše u drugom kontekstu – klasnom, a ne nacionalnom – ali s istim rezultatom, rabili pojam »kurve«. Za razliku od desničara i desničarki, za koje je kurva uvek iz neke druge nacije, Jevrejka, Ruskinja, Hrvatica ili Srpkinja, pa tek potom npr. komunistkinja, levičari su ovaj pojam isključivo čuvali za pripadnice druge klase. Tako i Marks govori o besprimernom i bestidnom ponašanju aristokratkinja i pariskih kurtizana prema komunarima, a V. Rajh je zbog svog insistiranja na neophodnosti »politizacije polnih i seksualnih pitanja« izbačen iz Radničke nemačke omladine, uz obrazloženje koje je u partijskom listu dala grupa radnica: »Kako vi, camarad Rajh, sebi možete da dozvolite pomisao da mi, radničke kćeri, imamo seksualnih problema? Problemi orgazma tiču se samo buržujki«, jer, tako to čitamo, samo su one kurve. Pomenuti svetački oreol koji svetluca iznad bledih/belih i čistih likova »pravih« žena, žena koje su spremne da slušaju, ali koje nikada ne govore, čini trenutak u kojem one progovaraju posebno značajnim. Jer, ako je njihova čast napadnuta, onda se, zapravo radi o dvostrukom obeščašćenju: nisu, naime, obeščašćene samo one već je napadom na njihovu čast napadnuta čast majke svih majki – domovine/Srbije. Kada majke i sestre progovaraju, onda nešto zaista nije u redu, onda je došlo »poslednje« doba, jer se kroz njih odlučila da progovori najsvetija majka – Srbija, i da uputi zov, skoro neku vrstu krika, muškarcima, onima koji mogu da zaštite, ili bar stalno tvrde da to mogu, da se napokon pokažu kao muškarci, i preuzmu posao zaštite. Ovakav svetački poziv preobraća ućutkivanje ili ubijanje (a zapravo i u prvom se slučaju radi o ubistvu) Albanaca, do koga bi svakako moglo da dođe ako se na poziv pozitivno odgovori, iz kriminalnog, zločinačkog, ili »nemoralnog« čina, u najsvetiji čin – vraćanje duga majci. Ubijanje je tako, sam sukus najviše, najsvetlije, najčistije ljubavi. Eksplicitnu »potvrdu« ovih naših, naravno, samo provizornih »analiza« nalazimo u rečenici jednog našeg nekadašnjeg književnika, a sadašnjeg eksperta za »srpska posla«, koji, skoro »zorno«, objašnjava da kada Srbin ubija, on ima posla s bogom, a kada Hrvat ubija, on ima posla s đavolom. A da bi Srbin imao posla s bogom, neophodno je da sam bog progovori, naravno posredno, bog se nikad ne obraća direktno, kroz najsvetiju majku/Srbiju. Odavde je jasno zašto je »događanju naroda« moralo da prethodi »događanje žena«. Ali, još uvek ostaje nejasno zašto žene pristaju da se »događaju«? Feministička objašnjenja, a ona su zapravo u suprotnosti sa par exellence feminističkom tezom da je žena subjekt, koja »tumače« da žene, zapravo, ne pristaju, i da su samo sredstva u rukama moćnih muških poluga, bedna su. Jer, onda i maskulinistička objašnjenja, jednako legitimno, mogu da posegnu za istim argumentom i »s pravom« mogu da tvrde da su i muškarci isntrumentalizovani iz »centara moći«. Po ovim tumačenjima, svi su, osim malobrojnih, instrumentalizovani, pa onda niko i nije odgovoran, i svi mogu mirno da spavaju. Stoga bi, namesto ovih nespretnih izvrdavanja, bilo uputnije otvoreno postaviti pitanje: kojim to »autentično« ženskim željama fašizam izlazi u susret? Da li je Hitler shvatio ženske želje kada je rekao: »Žena voli heroja… Ona ga želi, i kada ga jednom dobije, više mu ne daje slobodu«. Krajnje je, zato, vreme da se napišu »Ženske fantazije«, a njihova prva rečenica mogla bi biti odgovor koji Gertruda, žena poručnika Freikorpsa, daje svom mužu koji je zabrinut što će, zbog neodložnih »muških« poslova (tj. zbog organizovanja atentata na republikanskog ministra spoljnih poslova, 1923), duže izbivati iz kuće. Gertruda kaže: »O, Peter, slobodno idi, jer mi Nemice volimo muškarce, a ne tek kojekakve babe«.
Beogradski krug, 1993.