211.
Onaj tko želi jasno govoriti o raspadu vlasti treba prije svega razlikovati raspad društva od raspada vlasti.
Ono što stvara zajednicu i izvodi ljude iz nepovezanog prirodnog stanja u jedno političko društvo jest sporazum koji svatko sklapa sa svima ostalima da se ujedine, djeluju kao jedno tijelo i tako obrazuju zasebnu državu.
Uobičajen i gotovo jedini način na koji se to jedinstvo razvrgava jest prodor strane sile koja ih osvaja. Budući da se u tom slučaju više nisu sposobni održavati kao jedno cjelovito i neovisno tijelo, jedinstvo koje je pripadalo tom tijelu nužno prestaje. Svatko se tada vraća u stanje u kojem se nalazio prije toga, slobodan da se sam snalazi i brine o vlastitoj sigurnosti onako kako smatra prikladnim, u nekom drugom društvu.
Kad god se društvo raspadne, sigurno je da vlast toga društva ne može opstati. Tako mačevi osvajača često čupaju vlast iz korijena i komadaju društva, odvajajući pokoreno ili raspršeno mnoštvo od zaštite i pripadnosti društvu koje ih je trebalo štititi od nasilja.
Svijet je odviše dobro upoznat s takvim načinom raspadanja vlasti i odviše ga je spreman prihvatiti da bi o njemu trebalo još govoriti. Nije potrebno mnogo dokazivanja da vlast ne može opstati tamo gdje se društvo raspalo. To bi bilo jednako nemoguće kao da konstrukcija kuće opstane nakon što je vihor raspršio njezinu građu ili ju je potres pretvorio u neuređenu hrpu.
212.
Osim takvog rušenja izvana, vlasti se raspadaju i iznutra.
Prvo, vlast se raspada kada se promijeni zakonodavna vlast.
Građansko društvo predstavlja stanje mira među onima koji mu pripadaju. Ratno stanje među njima isključeno je ustanovljenjem zajedničkog suca u zakonodavnoj vlasti, koji treba okončati sve sporove što mogu nastati među članovima društva.
Upravo su u zakonodavnoj vlasti pripadnici države ujedinjeni i povezani u jedno skladno, živo tijelo. Ona je duša koja državi daje oblik, život i jedinstvo. Iz nje proizlaze uzajamno djelovanje, povezanost i zajedništvo različitih članova.
Zato nakon sloma ili raspuštanja zakonodavne vlasti slijede raspad i smrt političkog tijela. Budući da se bit i jedinstvo društva sastoje u postojanju jedne volje, zakonodavna vlast, nakon što je uspostavi većina, dobiva zadaću izražavati i, takoreći, čuvati tu volju.
Ustanovljenje zakonodavne vlasti prvi je i temeljni čin društva. Njime se osigurava trajanje njegova jedinstva pod upravljanjem određenih osoba i vezama zakona koje donose osobe ovlaštene pristankom i odlukom naroda. Bez takva pristanka nijedan čovjek ili skupina ljudi ne mogu imati ovlast donositi zakone koji će obavezivati sve ostale.
Kada se jedan čovjek ili više njih, koje narod za to nije ovlastio, prihvate donošenja zakona, oni donose zakone bez ovlasti, pa ih narod nije obavezan poštovati. Narod time ponovo izlazi iz podređenosti i može ustanoviti novu zakonodavnu vlast kakvu smatra najboljom. Ima punu slobodu suprotstaviti se sili onih koji mu bez ikakve ovlasti pokušavaju nešto nametnuti.
Svatko ponovo raspolaže vlastitom voljom kada su oni kojima je društvo povjerilo izražavanje javne volje isključeni iz obavljanja te zadaće, a njihovo mjesto uzurpiraju osobe koje nisu dobile ni takvu ovlast ni takvo povjerenje.
213.
Budući da takvu promjenu obično izazivaju oni pripadnici države koji zloupotrebljavaju vlast kojom raspolažu, teško ju je ispravno razmotriti i utvrditi kome treba pripisati odgovornost ako ne poznajemo oblik vlasti u kojem se događa.
Pretpostavimo, dakle, da zakonodavna vlast zavisi od suglasnosti triju zasebnih nosilaca:
1. jedne nasljedne osobe koja posjeduje trajnu vrhovnu izvršnu vlast, a s njom i ovlast da u određenim vremenskim razdobljima saziva i raspušta druga dva nosioca;
2. skupštine nasljednog plemstva;
3. skupštine predstavnika koje narod bira na određeno vrijeme.
Ako pretpostavimo takav oblik vlasti, očigledno je sljedeće.
214.
Prvo, kada ta jedna osoba ili vladar svoju samovoljnu volju postavi na mjesto zakona, koji predstavljaju volju društva izraženu preko zakonodavne vlasti, tada se zakonodavna vlast mijenja.
Zakonodavnu vlast zapravo predstavlja ona vlast čija se pravila i zakoni provode i čije se poštovanje zahtijeva. Kada se umjesto zakona koje je donijela zakonodavna vlast ustanovljena od društva uvode, proglašavaju i silom provode drugi zakoni i druga pravila, jasno je da je zakonodavna vlast promijenjena.
Tko god uvodi nove zakone, a za to nije ovlašten temeljnim uređenjem društva, ili ukida stare zakone, odriče se i ruši vlast na osnovi koje su oni doneseni te tako uspostavlja novu zakonodavnu vlast.
215.
Drugo, kada vladar sprečava zakonodavnu vlast da se sastane u propisano vrijeme ili da slobodno djeluje radi ciljeva zbog kojih je ustanovljena, zakonodavna vlast je promijenjena.
Zakonodavnu vlast ne čini samo određeni broj ljudi, pa čak ni njihovo sastajanje, ako oni nemaju slobodu raspravljanja i dovoljno vremena da dovrše ono što je potrebno radi dobra društva.
Kada im se ta prava oduzmu ili promijene tako da društvo bude lišeno pravilnog korištenja njihove vlasti, zakonodavna je vlast stvarno promijenjena. Vlasti ne ustanovljavaju njihova imena, nego korištenje i izvršavanje ovlasti koje su im trebale pripadati.
Prema tome, onaj tko zakonodavnoj vlasti oduzme slobodu ili je spriječi da djeluje u odgovarajuće vrijeme zapravo ukida zakonodavnu vlast i okončava postojeću vlast.
216.
Treće, kada se samovoljnom odlukom vladara, bez pristanka naroda i protivno njegovu zajedničkom interesu, promijene birači ili način izbora, također se mijenja zakonodavna vlast.
Ako predstavnike biraju osobe koje društvo za to nije ovlastilo ili se oni biraju na način drukčiji od onoga koji je društvo propisalo, izabrani predstavnici nisu zakonodavna vlast koju je narod ustanovio.
217.
Četvrto, predavanje naroda pod vlast neke strane sile, bilo da to učini vladar ili zakonodavna vlast, nesumnjivo predstavlja promjenu zakonodavne vlasti, a time i raspad postojeće vlasti.
Cilj zbog kojeg su ljudi stupili u društvo bio je da se očuvaju kao jedno cjelovito, slobodno i neovisno društvo kojim upravljaju njegovi vlastiti zakoni. Taj cilj nestaje kad god budu predani pod vlast drugoga.
218.
Jasno je zašto se u takvom ustavnom uređenju odgovornost za raspad vlasti u navedenim slučajevima pripisuje vladaru.
On na raspolaganju ima silu, državnu blagajnu i službe države. Često samoga sebe uvjerava, ili ga drugi uvjeravaju laskajući mu, da kao vrhovni nosilac vlasti ne može biti podvrgnut nadzoru. Zato je jedino on u položaju da učini značajne korake prema takvim promjenama, prikazujući ih kao korištenje zakonite vlasti.
On u svojim rukama ima sredstva kojima protivnike može zastrašiti ili ukloniti proglašavajući ih pripadnicima frakcija, pobunjenicima i neprijateljima vlasti.
Nasuprot tome, nijedan drugi dio zakonodavne vlasti niti sam narod ne mogu vlastitim snagama pokušati promijeniti zakonodavnu vlast bez otvorene i vidljive pobune koja se lako može primijetiti. Ako takva pobuna uspije, njezine se posljedice vrlo malo razlikuju od posljedica stranog osvajanja.
Osim toga, budući da u takvom obliku vlasti vladar ima ovlast raspustiti druge dijelove zakonodavne vlasti i time njihove članove pretvoriti u privatne osobe, oni nikada ne mogu zakonom promijeniti zakonodavnu vlast protiv njegove volje ili bez njegove suglasnosti. Njegov je pristanak potreban kako bi njihove odluke dobile obavezujuću snagu.
Ipak, u onoj mjeri u kojoj drugi dijelovi zakonodavne vlasti na bilo koji način pridonose napadu na postojeću vlast, potiču takve namjere ili ne učine sve što mogu da ih spriječe, i oni snose krivnju. Time sudjeluju u onome što je sigurno najveći zločin koji ljudi mogu zajednički počiniti jedni protiv drugih.
219.
Postoji još jedan način na koji se takva vlast može raspasti. To se događa kada onaj tko posjeduje vrhovnu izvršnu vlast zanemari i napusti tu dužnost, tako da se već doneseni zakoni više ne mogu provoditi.
Time se očigledno sve svodi na bezvlašće i vlast se stvarno raspada. Zakoni nisu doneseni radi njih samih, nego da svojim provođenjem predstavljaju veze društva i svaki dio političkog tijela zadrže na odgovarajućem mjestu i u odgovarajućoj ulozi.
Kada njihovo provođenje potpuno prestane, vidljivo prestaje i vlast, a narod postaje neuređeno mnoštvo bez poretka i povezanosti.
Tamo gdje više nema provođenja pravde kojom se štite ljudska prava, niti u zajednici postoji vlast sposobna usmjeravati njezinu zajedničku silu i brinuti se za javne potrebe, sigurno više nema vlasti.
Tamo gdje se zakoni ne mogu provoditi, stanje je jednako kao da zakoni uopće ne postoje. Vlast bez zakona predstavlja, pretpostavljam, misterij u politici koji ljudski razum ne može pojmiti i koji nije spojiv s ljudskim društvom.
220.
U ovim i sličnim slučajevima, kada se vlast raspadne, narod ima slobodu pobrinuti se za sebe ustanovljenjem nove zakonodavne vlasti. Ona se od prethodne može razlikovati promjenom osoba, oblika ili obojega, zavisno od toga što narod smatra najboljim za vlastitu sigurnost i dobro.
Društvo zbog krivnje druge osobe nikada ne može izgubiti svoje prirodno i izvorno pravo da se očuva. To se pravo može ostvariti jedino postojanom zakonodavnom vlašću te pravičnim i nepristranim provođenjem zakona koje ona donosi.
Ali stanje čovječanstva nije toliko bijedno da ljudi taj lijek mogu upotrijebiti tek kada postane prekasno da ga potraže.
Reći narodu da se može pobrinuti za sebe ustanovljenjem nove zakonodavne vlasti tek nakon što je njegova prethodna vlast nestala uslijed ugnjetavanja, prijevare ili predavanja stranoj sili znači reći mu da može očekivati pomoć tek kada bude prekasno i kada zlo više ne bude moguće izliječiti.
To zapravo znači najprije im narediti da postanu robovi, a zatim im dopustiti da se pobrinu za svoju slobodu. To znači, nakon što im se stave lanci, reći im da mogu djelovati kao slobodni ljudi.
Ako bi se stvar na tome završavala, to bi prije bilo izrugivanje nego pomoć. Ljudi se nikada ne bi mogli zaštititi od tiranije kada ne bi postojala mogućnost da je izbjegnu prije nego što joj budu potpuno podvrgnuti. Zato oni nemaju samo pravo osloboditi se tiranije nego i pravo spriječiti njezino uspostavljanje.
221.
Postoji, dakle, i drugi način na koji se vlast raspada: kada zakonodavna vlast ili vladar djeluju protivno povjerenju koje im je ukazano.
Zakonodavna vlast prije svega postupa protivno ukazanom povjerenju kada pokušava posegnuti za vlasništvom podanika i sebe, ili neki dio zajednice, učiniti gospodarima ili samovoljnim upravljačima života, slobode i imovine naroda.
222.
Razlog zbog kojeg ljudi stupaju u društvo jest očuvanje njihova vlasništva. Zakonodavnu vlast biraju i ovlašćuju kako bi se donosili zakoni i ustanovljavala pravila koja će kao čuvari i ograde štititi vlasništvo svih pripadnika društva te ograničavati vlast i ublažavati gospodstvo svakog dijela i svakog pripadnika društva.
Nikada se ne može pretpostaviti da društvo želi zakonodavnoj vlasti dati ovlast da uništi ono što je svaki pojedinac stupanjem u društvo namjeravao zaštititi i zbog čega se narod podredio zakonodavcima koje je sam izabrao.
Kad god zakonodavci pokušaju oduzeti i uništiti vlasništvo naroda ili ga svesti na ropstvo pod samovoljnom vlašću, oni se stavljaju u ratno stanje s narodom. Narod je time oslobođen svake daljnje poslušnosti i prepušten zajedničkom utočištu koje je Bog osigurao svim ljudima protiv sile i nasilja.
Kad god zakonodavna vlast prekrši to temeljno pravilo društva i zbog častohleplja, straha, gluposti ili pokvarenosti pokuša sebi pribaviti, ili u ruke nekoga drugoga predati, apsolutnu vlast nad životima, slobodama i imovinom naroda, tim kršenjem povjerenja gubi vlast koju joj je narod povjerio radi potpuno suprotnih ciljeva.
Vlast se tada vraća narodu. Narod ima pravo ponovo preuzeti svoju izvornu slobodu i ustanovljenjem nove zakonodavne vlasti, kakvu smatra prikladnom, pobrinuti se za vlastitu sigurnost i zaštitu, što je i cilj zbog kojeg ljudi žive u društvu.
Ono što sam ovdje rekao o zakonodavnoj vlasti općenito vrijedi i za vrhovnog nosioca izvršne vlasti. Njemu je povjeren dvostruki mandat: da sudjeluje u zakonodavnoj vlasti i da bude vrhovni izvršilac zakona. On krši obje povjerene dužnosti kada pokuša vlastitu samovoljnu volju uspostaviti kao zakon društva.
Protivno povjerenju postupa i kada silu, državnu blagajnu i službe društva koristi kako bi korumpirao predstavnike i pridobio ih za svoje ciljeve; ili kada unaprijed utječe na birače i određuje im da izaberu osobe koje je nagovaranjem, prijetnjama, obećanjima ili drugim sredstvima pridobio za svoje namjere.
On takve osobe koristi kako bi bili izabrani oni koji su unaprijed obećali kako će glasati i kakve će zakone donositi.
Upravljati kandidatima i biračima te iznova oblikovati način izbora znači sasjeći vlast u korijenu i otrovati sam izvor javne sigurnosti.
Narod je za sebe zadržao pravo biranja predstavnika kao zaštitu vlastita vlasništva. To je mogao učiniti samo zato da bi predstavnici uvijek bili slobodno izabrani i da bi, nakon slobodnog izbora, mogli slobodno djelovati i raspravljati te, nakon ispitivanja i zrele rasprave, odlučivati prema potrebama države i zahtjevima javnog dobra.
To nisu sposobni činiti oni koji daju svoj glas prije nego što su saslušali raspravu i odvagnuli razloge svih strana.
Pripremiti takvu skupštinu i pokušati otvorene pristalice vlastite volje predstaviti kao istinske predstavnike naroda i zakonodavce društva predstavlja veliko kršenje povjerenja i najpotpuniju moguću objavu namjere da se sruši postojeća vlast.
Ako se tome dodaju nagrade i kazne koje se očigledno koriste radi istog cilja, kao i sva sredstva izopačenog prava usmjerena na uklanjanje i uništavanje svih koji stoje na putu takvoj namjeri i odbijaju pristati na izdaju sloboda svoje zemlje, više ne može biti nikakve sumnje u ono što se događa.
Lako je odrediti kakvu bi vlast u društvu trebali imati oni koji je koriste protivno povjerenju koje je pratilo njezino prvobitno ustanovljenje. Očigledno je da se onome tko je jednom pokušao učiniti nešto takvo više ne može ukazati povjerenje.
223.
Možda će se tome prigovoriti da bi zasnivanje vlasti na nestalnom mišljenju i nepredvidivom raspoloženju naroda, koji je neupućen i uvijek nezadovoljan, značilo izložiti vlast sigurnoj propasti. Nijedna vlast, reći će se, ne bi mogla dugo opstati kada bi narod mogao uspostaviti novu zakonodavnu vlast svaki put kada se uvrijedi zbog postupanja prethodne.
Odgovaram da je istina upravo suprotna.
Narod se ne odvaja od starih oblika vlasti tako lako kao što neki tvrde. Ljude je teško nagovoriti da isprave čak i priznate nedostatke uređenja na koje su se naviknuli.
Ako postoje prvobitni nedostaci ili nedostaci koji su s vremenom nastali zbog pokvarenosti, nije ih lako promijeniti čak ni kada cijeli svijet vidi da za to postoji prilika.
Ta sporost i odbojnost naroda prema napuštanju starih ustavnih uređenja dovela je do toga da smo se tokom brojnih revolucija koje je ovo kraljevstvo doživjelo u ovom i prethodnim stoljećima uvijek držali stare zakonodavne vlasti sastavljene od kralja, lordova i Donjeg doma ili smo joj se, nakon razdoblja bezuspješnih pokušaja, ponovo vraćali.
Ma kakvi razlozi doveli do skidanja krune s glava nekih naših vladara, oni nikada nisu naveli narod da je prenese na neku drugu dinastiju.
224.
Ali reći će se da ovo učenje postavlja temelje čestim pobunama.
Na to, prvo, odgovaram: ništa više nego bilo koje drugo učenje o vlasti.
Kada narod postane bijedan i vidi da je izložen zlostavljanju samovoljne vlasti, njegove upravljače možete proglašavati sinovima Jupitera koliko god želite. Neka budu sveti i božanski, potomci neba ili od neba ovlašteni; predstavljajte ih kao koga god ili što god želite — ishod će biti isti.
Narod koji je općenito zlostavljan i s kojim se postupa protivno pravu bit će spreman iskoristiti svaku priliku da se oslobodi tereta koji ga pritišće. Ljudi će željeti i tražiti priliku, a ona se, zbog promjena, slabosti i slučajnosti ljudskih prilika, rijetko dugo ne pojavljuje.
Morao je vrlo kratko živjeti na svijetu onaj tko u svoje vrijeme nije vidio primjere takvih događaja, a vrlo je malo čitao onaj tko ne može navesti njihove primjere u svim vrstama vlasti širom svijeta.
225.
Drugo, odgovaram da takve revolucije ne nastaju zbog svake manje pogreške u vođenju javnih poslova.
Narod će bez pobune i negodovanja podnijeti velike pogreške vlasti, brojne nepravedne i štetne zakone te sve propuste koji proizlaze iz ljudske slabosti.
Ali kada dug niz zloupotreba, obmana i smicalica, koje se sve kreću u istom smjeru, učini namjeru vlasti vidljivom narodu; kada ljudi ne mogu a da ne osjete čemu su podvrgnuti i ne vide kamo ih se vodi, ne treba se čuditi što će se tada pokrenuti i pokušati prenijeti vlast u ruke onih koji im mogu osigurati ostvarenje ciljeva radi kojih je vlast prvobitno ustanovljena.
Bez ostvarivanja tih ciljeva stara imena i privlačni oblici vlasti ne samo da nisu bolji nego su mnogo gori od prirodnog stanja ili potpunog bezvlašća. Sve su nepogodnosti jednako velike i neposredne, dok je lijek udaljeniji i teže dostupan.
226.
Treće, odgovaram da je učenje prema kojem narod ima pravo ponovo se pobrinuti za vlastitu sigurnost ustanovljenjem nove zakonodavne vlasti, kada su zakonodavci povrijedili njegovo vlasništvo i time postupili protivno ukazanom povjerenju, najbolja zaštita od pobune i najvjerovatnije sredstvo da se ona spriječi.
Pobuna nije suprotstavljanje osobama, nego suprotstavljanje ovlaštenoj vlasti, koja se zasniva isključivo na ustavu i zakonima određene države. Istinski i stvarni pobunjenici jesu oni koji silom krše ustav i zakone i silom opravdavaju njihovo kršenje, bez obzira na to tko su.
Stupajući u društvo i pod građansku vlast, ljudi su isključili silu i uveli zakone radi očuvanja vlasništva, mira i međusobnog jedinstva. Oni koji protivno zakonima ponovo uvode silu čine rebellare, odnosno ponovo uspostavljaju ratno stanje, pa su zato pravi pobunjenici.
Najvjerovatnije je da će to učiniti upravo oni koji se nalaze na vlasti, zbog prava na vlast na koje se pozivaju, iskušenja koje predstavlja sila u njihovim rukama i laskanja osoba koje ih okružuju.
Najprikladniji način da se takvo zlo spriječi jest pokazati njegovu opasnost i nepravednost upravo onima koji su najizloženiji iskušenju da ga počine.
227.
U oba prethodno spomenuta slučaja — kada je zakonodavna vlast promijenjena i kada zakonodavci djeluju protivno cilju radi kojeg su ustanovljeni — krivci su odgovorni za pobunu.
Ako netko silom ukloni ustanovljenu zakonodavnu vlast nekog društva i zakone koje je ona donijela u skladu s povjerenim mandatom, time uklanja zajedničkog suca kojeg su svi prihvatili radi mirnog rješavanja svojih sporova i sprečavanja međusobnog ratnog stanja.
Oni koji uklanjaju ili mijenjaju zakonodavnu vlast ukidaju tu odlučujuću vlast koju nitko ne može posjedovati bez odluke i pristanka naroda.
Uništavajući vlast koju je narod ustanovio i koju nitko drugi ne može uspostaviti te uvodeći vlast koju narod nije ovlastio, oni stvarno uvode ratno stanje — stanje sile bez prava.
Uklanjanjem zakonodavne vlasti koju je društvo ustanovilo, čije je odluke narod prihvaćao kao izraz vlastite volje i oko njih se ujedinjavao, oni razvezuju tu vezu i ponovo izlažu narod ratnom stanju.
Ako su oni koji silom uklone zakonodavnu vlast pobunjenici, onda se ni sami zakonodavci ne mogu smatrati ničim manjim kada silom napadnu i pokušaju oduzeti prava onih radi čije su zaštite i očuvanja ustanovljeni.
Time se stavljaju u ratno stanje s onima koji su ih imenovali zaštitnicima i čuvarima svojega mira. Oni su zato u punom smislu i uz najveću moguću težinu krivnje rebellantes — pobunjenici.
228.
Ako oni koji tvrde da ovo učenje postavlja temelje pobuni zapravo misle da ono može izazvati građanske ratove ili unutrašnje sukobe zato što se narodu govori da je oslobođen poslušnosti kada se njegovi život, sloboda ili vlasništvo nezakonito napadaju te da se smije suprotstaviti nezakonitom nasilju onih koji su nekada bili njegovi nosioci vlasti, onda bi iz istog razloga mogli tvrditi da se pošteni ljudi ne smiju suprotstaviti razbojnicima ili gusarima jer bi to moglo izazvati nered ili krvoproliće.
Ako u takvim slučajevima nastane kakvo zlo, za njega nije odgovoran onaj tko brani vlastito pravo, nego onaj tko napada pravo svojega bližnjeg.
Ako nedužan i pošten čovjek radi mira mora bez otpora predati sve što ima onome tko to želi nasilno oduzeti, onda treba razmotriti kakva bi vrsta mira postojala u svijetu. Bio bi to mir zasnovan isključivo na nasilju i pljački i održavan jedino radi koristi razbojnika i ugnjetavača.
Tko ne bi smatrao izvanrednim takav mir između moćnoga i slaboga, u kojem janje bez otpora pruža grlo da ga rastrgne zapovjednički vuk?
Polifemova pećina pruža nam savršen primjer takva mira i takve vlasti. U njoj Odisej i njegovi drugovi nisu trebali učiniti ništa osim mirno dopustiti da ih prožderu.
Odisej, koji je nesumnjivo bio razborit čovjek, sigurno je propovijedao pasivnu poslušnost i poticao ih na mirno podvrgavanje, objašnjavajući koliko je mir važan čovječanstvu i pokazujući im kakve bi neugodnosti mogle nastati ako se pokušaju suprotstaviti Polifemu, koji je tada imao vlast nad njima.
229.
Cilj vlasti jest dobro čovječanstva. Što je, onda, bolje za čovječanstvo: da narod uvijek bude izložen neograničenoj volji tiranije ili da vladari ponekad budu izloženi otporu kada prekorače granice u korištenju vlasti i upotrijebe je za uništavanje, a ne za očuvanje vlasništva svojega naroda?
230.
Neka nitko ne kaže da iz ovog učenja može nastati zlo svaki put kada neki nemiran um ili buntovan duh poželi promjenu vlasti.
Istina je da se takvi ljudi mogu pokrenuti kad god požele, ali to će završiti samo njihovom zasluženom propašću i uništenjem.
Sve dok zlo ne postane opće, loše namjere vladara ne postanu vidljive ili njihove pokušaje ne osjeti veći dio naroda, ljudi nisu skloni pokretanju. Narod je spremniji trpjeti nego vlastitim otporom ispravljati nepravdu.
Neće ih pokrenuti pojedinačni primjeri nepravde niti ugnjetavanje ponekog nesretnog čovjeka.
Ali ako među njima općenito zavlada uvjerenje, zasnovano na očiglednim dokazima, da se provode planovi protiv njihovih sloboda, te ako im opći tok i smjer događaja nužno pobuđuje ozbiljnu sumnju u zle namjere njihovih upravljača, tko je za to kriv?
Tko to može spriječiti ako osobe koje su mogle izbjeći takvu situaciju same učine da postanu sumnjive? Treba li kriviti narod zato što posjeduje razum razboritih bića i ne može o događajima misliti drukčije nego što ih nalazi i osjeća? Nije li krivnja prije na onima koji su stvari doveli u stanje u kojem ne žele da ih ljudi smatraju onakvima kakve stvarno jesu?
Priznajem da su oholost, častohleplje i buntovnost privatnih osoba ponekad izazivali velike nerede u državama te da su frakcije znale biti kobne za države i kraljevstva.
Ali je li zlo češće nastajalo iz obijesti naroda i njegove želje da odbaci zakonitu vlast svojih upravljača ili iz oholosti vladara i njihovih pokušaja da steknu i provode samovoljnu vlast nad svojim narodom; jesu li ugnjetavanje ili neposlušnost prvi izazvali nered — prepuštam nepristranoj povijesti da odluči.
U ovo sam siguran: tko god, bio vladar ili podanik, silom pokuša napasti prava bilo vladara bilo naroda i time postavi temelje rušenju ustava i uređenja bilo koje pravedne vlasti, kriv je za najveći zločin za koji je, po mom mišljenju, čovjek sposoban.
On mora odgovarati za sva krvoprolića, pljačke i pustošenja koja raspad vlasti donosi zemlji. Onaj tko to učini s pravom se treba smatrati zajedničkim neprijateljem i pošasti čovječanstva te prema njemu treba tako i postupati.
231.
Svi se slažu da se silom može odgovoriti podanicima ili strancima koji pokušaju silom napasti vlasništvo nekog naroda.
Ali u posljednje vrijeme poriče se da se na isti način može odgovoriti nosiocima vlasti koji učine isto. Kao da bi oni koji po zakonu uživaju najveće povlastice i prednosti zbog toga imali pravo kršiti zakone na osnovi kojih su jedino i postavljeni u bolji položaj od svoje braće.
Njihov je prijestup time zapravo teži: nezahvalni su zbog većeg udjela koji uživaju zahvaljujući zakonu, a istodobno krše povjerenje koje su im njihova braća ukazala.
232.
Tko god upotrebljava silu bez prava — kao što u društvu čini svatko tko je koristi bez zakonske osnove — stavlja se u ratno stanje s onima protiv kojih je upotrebljava.
U tom stanju prestaju sve prethodne veze, gase se sva druga prava i svatko dobiva pravo braniti se i suprotstaviti napadaču.
To je toliko očigledno da je čak i Barclay, veliki branilac moći i svetosti kraljeva, prisiljen priznati da je narodu u nekim slučajevima dopušteno oduprijeti se svome kralju. To priznaje upravo u poglavlju u kojem tvrdi da božanski zakon narodu zabranjuje svaki oblik pobune.
Iz njegova je vlastitog učenja, dakle, očigledno da svaki otpor vladaru nije pobuna. Njegove riječi glase:
«Quod siquis dicat, Ergone populus tyrannicae crudelitati & furori jugulum semper praebebit? Ergone multitude civitates suas fame, ferro, & flamma vastari, seque, conjuges, & liberos fortunae ludibrio & tyranni libidini exponi, inque omnia vitae pericula omnesque miserias & molestias a rege deduci patientur? Num illis quod omni animantium generi est a natura tributum, denegari debet, ut sc. vim vi repellant, seseq; ab injuria, tueantur? Huic breviter responsum sit, Populo universo negari defensionem, quae juris naturalis est, neque ultionem quae praeter naturam est adversus regem concedi debere. Quapropter si rex non in singulares tantum personas aliquot privatum odium exerceat, sed corpus etiam reipublicae, cujus ipse caput est, i.e. totum populum, vel insignem aliquam ejus partem immani & intoleranda saevitia seu tyrannide divexet; populo, quidem hoc casu resistendi ac tuendi se ab injuria potestas competit, sed tuendi se tantum, non enim in principem invadendi: & restituendae injuriae illatae, non recedendi a debita reverentia propter acceptam injuriam. Praesentem denique impetum propulsandi non vim praeteritam ulciscenti jus habet. Horum enim alterum a natura est, ut vitam scilicet corpusque tueamur. Alterum vero contra naturam, ut inferior de superiori supplicium sumat. Quod itaque populus malum, antequam factum sit, impedire potest, ne fiat, id postquam factum est, in regem authorem sceleris vindicare non potest: populus igitur hoc amplius quam privatus quispiam habet: quod huic, vel ipsis adversariis judicibus, excepto Buchanano, nullum nisi in patientia remedium superest. Cum ille si intolerabilis tyrannus est (modicum enim ferre omnino debet) resistere cum reverentia possit.
— Barclay, Contra Monarchomachos, knjiga III, poglavlje 8.»
Locke zatim donosi engleski prijevod, koji ovdje prevodimo:
233.
Ali ako bi netko upitao: mora li se narod uvijek izlagati okrutnosti i bijesu tiranije? Mora li gledati kako mu gradove pljačkaju i pretvaraju u pepeo, kako su njegove žene i djeca izloženi tiraninovoj požudi i bijesu, a on i njegove obitelji odlukom kralja dovedeni do propasti i izloženi svim bijedama oskudice i ugnjetavanja — i pri svemu tome mirno sjediti?
Mora li samo ljudima biti uskraćeno opće pravo da se sili suprotstave silom, koje je priroda tako slobodno dala svim drugim stvorenjima radi zaštite od povrede?
Odgovaram: samoobrana je dio prirodnog zakona i ne može se uskratiti zajednici, čak ni protiv samoga kralja. Ali nikako im se ne smije dopustiti da mu se osvete jer osveta nije u skladu s tim zakonom.
Prema tome, ako kralj ne pokaže mržnju samo prema nekim pojedincima nego se okrene protiv tijela države kojoj je sam glava, odnosno protiv cijelog naroda ili njegova znatnog dijela, i počne nad njim okrutno provoditi nepodnošljivu tiraniju, narod u tom slučaju ima pravo pružiti otpor i braniti se od povrede.
Ali uz sljedeće ograničenje: narod se smije samo braniti, a ne napasti svojega vladara. Smije ispraviti ili nadoknaditi pretrpljenu štetu, ali zbog pretrpljene povrede ne smije prekoračiti granice dužnog poštovanja i uvažavanja.
Narod smije odbiti neposredni napad, ali se ne smije osvećivati za prethodno nasilje. Prirodno je da branimo svoj život i tijelo, ali protivno je prirodi da podređeni kažnjava nadređenoga.
Narod može spriječiti zlo koje mu se priprema prije nego što bude počinjeno, ali nakon što je počinjeno ne smije se osvetiti kralju, premda je upravo on počinitelj zločina.
To je, dakle, povlastica koju narod kao cjelina ima iznad pojedinačne osobe. Naši protivnici, s izuzetkom Buchanana, priznaju da pojedinac nema drugog lijeka osim strpljivog podnošenja. Ali narod kao cjelina može, uz dužno poštovanje, pružiti otpor nepodnošljivoj tiraniji; kada je tiranija umjerena, mora je podnositi.
234.
Toliko taj veliki branilac monarhijske vlasti dopušta u pogledu otpora.
235.
Istina je da je tome pridodao dva ograničenja, ali bez ikakve koristi.
Prvo, kaže da otpor mora biti pružen s poštovanjem.
Drugo, mora biti bez odmazde ili kažnjavanja.
Kao razlog navodi da podređeni ne može kazniti nadređenoga.
Prvo, bit će potrebna velika vještina da se razumljivo objasni kako se sili može pružiti otpor bez uzvraćanja udaraca ili kako se može udarati s poštovanjem.
Onaj tko se napadu suprotstavi samo štitom kojim prima udarce ili nekim drugim položajem punim poštovanja, ali bez mača u ruci kojim bi oslabio samopouzdanje i silu napadača, vrlo će brzo završiti svoj otpor. Uvidjet će da takva obrana služi samo tome da na sebe navuče još gore postupanje.
Takav je način pružanja otpora podjednako smiješan kao način borbe koji opisuje Juvenal:
«Ubi tu pulsas, ego vapulo tantum.»
Odnosno:
«Ti udaraš, a ja samo primam batine.»
Ishod borbe neizbježno će biti onakav kakvim ga Juvenal opisuje:
«Libertas pauperis haec est:
Pulsatus rogat, et pugnis concisus, adorat,
Ut liceat paucis cum dentibus inde reverti.»
Odnosno:
«To je sloboda siromaha:
pretučen i šakama izudaran, on moli i preklinje
da mu se dopusti vratiti odatle s još nekoliko zuba.»
To će uvijek biti ishod takva zamišljenog otpora u kojem se ljudima ne dopušta uzvratiti udarac.
Onome tko ima pravo pružiti otpor mora se dopustiti i da uzvrati udarac. Neka onda naš autor ili bilo tko drugi udarac u glavu ili posjekotinu po licu sjedini s onolikom količinom poštovanja i uvažavanja koliko smatra prikladnim.
Onaj tko može pomiriti udarce i poštovanje mogao bi, koliko znam, kao nagradu za svoj trud zatražiti da ga, gdje god je to moguće, premlate uljudno i s punim uvažavanjem.
Drugo, što se tiče njegove tvrdnje da podređeni ne može kazniti nadređenoga, ona je općenito tačna sve dok je ovaj doista njegov nadređeni.
Ali suprotstavljanje sili silom predstavlja ratno stanje koje izjednačava sukobljene strane i ukida sve ranije odnose poštovanja, uvažavanja i nadređenosti.
Tada preostaje samo jedna razlika: onaj tko se suprotstavlja nepravednom napadaču ima nad njim tu prednost da nakon pobjede ima pravo kazniti prijestupnika zbog narušavanja mira i svih zala koja su iz toga proizišla.
Barclay zato na drugom mjestu, gdje je dosljedniji samome sebi, poriče da je ikada dopušteno pružiti otpor kralju. Ali ondje navodi dva slučaja u kojima kralj može samoga sebe lišiti kraljevskog položaja. Njegove riječi glase:
«Quid ergo, nulline casus incidere possunt quibus populo sese erigere atque in regem impotentius dominantem arma capere & invadere jure suo suaque authoritate liceat? Nulli certe quamdiu rex manet. Semper enim ex divinis id obstat, Regem honorificato; & qui potestati resistit, Dei ordinationi resisit: non alias igitur in eum populo potestas est quam si id committat propter quod ipso jure rex esse desinat. Tunc enim se ipse principatu exuit atque in privatis constituit liber: hoc modo populus & superior efficitur, reverso ad eum sc. jure illo quod ante regem inauguratum in interregno habuit. At sunt paucorum generum commissa ejusmodi quae hunc effectum pariunt. At ego cum plurima animo perlustrem, duo tantum invenio, duos, inquam, casus quibus rex ipso facto ex rege non regem se facit & omni honore & dignitate regali atque in subditos potestate destituit; quorum etiam meminit Winzerus. Horum unus est, Si regnum disperdat, quemadmodum de Nerone fertur, quod is nempe senatum populumque Romanum, atque adeo urbem ipsam ferro flammaque vastare, ac novas sibi sedes quaerere decrevisset. Et de Caligula, quod palam denunciarit se neque civem neque principem senatui amplius fore, inque animo habuerit interempto utriusque ordinis electissimo quoque Alexandriam commigrare, ac ut populum uno ictu interimeret, unam ei cervicem optavit. Talia cum rex aliquis meditator & molitur serio, omnem regnandi curam & animum ilico abjicit, ac proinde imperium in subditos amittit, ut dominus servi pro derelicto habiti dominium.»
236.
«Alter casus est, Si rex in alicujus clientelam se contulit, ac regnum quod liberum a majoribus & populo traditum accepit, alienae ditioni mancipavit. Nam tunc quamvis forte non ea mente id agit populo plane ut incommodet: tamen quia quod praecipuum est regiae dignitatis amifit, ut summus scilicet in regno secundum Deum sit, & solo Deo inferior, atque populum etiam totum ignorantem vel invitum, cujus libertatem sartam & tectam conservare debuit, in alterius gentis ditionem & potestatem dedidit; hac velut quadam regni ab alienatione effecit, ut nec quod ipse in regno imperium habuit retineat, nec in eum cui collatum voluit, juris quicquam transferat; atque ita eo facto liberum jam & suae potestatis populum relinquit, cujus rei exemplum unum annales Scotici suppeditant.
— Barclay, Contra Monarchomachos, knjiga III, poglavlje 16.»
Locke zatim donosi sljedeći engleski prijevod:
237.
Zar se, dakle, ne može dogoditi nijedan slučaj u kojem narod po vlastitom pravu i vlastitom ovlaštenju smije pomoći samome sebi, uzeti oružje i napasti kralja koji nad njim samovoljno gospodari?
Nijedan, sve dok on ostaje kralj.
„Poštuj kralja“ i „Tko se protivi vlasti, protivi se Božjoj uredbi“ božanske su izreke koje to nikada neće dopustiti.
Narod zato može steći vlast nad njim samo ako kralj učini nešto zbog čega prestaje biti kralj. Tada se sam lišava krune i dostojanstva, vraća se u položaj privatne osobe, a narod postaje slobodan i nadređen.
Vlast koju je narod posjedovao tokom međuvlašća, prije nego što ga je okrunio za kralja, tada mu se vraća.
Ali samo malobrojni prijestupi dovode do takva ishoda. Nakon što sam stvar pažljivo razmotrio sa svih strana, mogu pronaći samo dva.
Postoje, kažem, dva slučaja u kojima kralj ipso facto prestaje biti kralj i gubi svu kraljevsku moć i vlast nad svojim narodom. Te slučajeve spominje i Winzerus.
Prvi nastaje kada kralj pokuša srušiti postojeću vlast, odnosno kada namjerava i planira uništiti kraljevstvo i državu.
Tako je zabilježeno da je Neron odlučio uništiti rimski Senat i narod, opustošiti grad vatrom i mačem, a zatim se preseliti na neko drugo mjesto.
Za Kaligulu se navodi da je otvoreno izjavio kako više neće biti ni građanin ni vladar Senata, da je namjeravao pogubiti najuglednije pripadnike oba staleža i zatim se preseliti u Aleksandriju. Poželio je da cijeli narod ima samo jedan vrat kako bi ga mogao ukloniti jednim udarcem.
Kada neki kralj u svojim mislima nosi takve planove i ozbiljno radi na njihovu ostvarenju, on odmah napušta svaku brigu i odgovornost prema državi. Time gubi pravo upravljati svojim podanicima, kao što gospodar gubi vlast nad robovima koje je napustio.
238.
Drugi slučaj nastaje kada kralj postane ovisan o nekom drugom vladaru i podvrgne tuđoj vlasti kraljevstvo koje su mu njegovi preci i narod predali kao slobodno.
Možda njegova namjera nije nanijeti štetu narodu. Ipak je tim činom izgubio glavni dio kraljevskog dostojanstva: položaj onoga koji je u kraljevstvu, neposredno nakon Boga, vrhovan i podređen jedino Bogu.
Osim toga, narod, čiju je slobodu trebao brižljivo očuvati, bez njegova znanja ili protiv njegove volje predao je ili prisilio da se podvrgne vlasti i gospodstvu stranog naroda.
Takvim, da tako kažemo, otuđenjem kraljevstva kralj gubi vlast koju je u njemu prije imao, a da na one kojima ju je želio predati ne prenosi ni najmanje pravo.
Tim činom oslobađa narod i ostavlja mu da sam raspolaže sobom. Jedan primjer takva događaja može se pronaći u škotskim ljetopisima.
239.
U tim je slučajevima Barclay, veliki branilac apsolutne monarhije, prisiljen dopustiti da se kralju može pružiti otpor i da on prestaje biti kralj.
Ukratko, kako ne bismo umnožavali slučajeve: u svemu onome za što nema ovlast on nije kralj i može mu se pružiti otpor. Tamo gdje prestaje ovlast prestaje i kralj, koji tada postaje jednak drugim ljudima bez vlasti.
Dva slučaja koja Barclay navodi malo se razlikuju od prethodno navedenih slučajeva koji dovode do raspada vlasti. On je jedino izostavio načelo iz kojeg njegovo učenje proizlazi: kršenje povjerenja time što se ne čuva dogovoreni oblik vlasti i ne ostvaruje cilj same vlasti, a to su javno dobro i očuvanje vlasništva.
Kada kralj sam sebe svrgne s prijestolja i stavi se u ratno stanje sa svojim narodom, što može spriječiti narod da protiv njega, koji više nije kralj, postupi kao protiv svakog drugog čovjeka koji se s njim stavio u ratno stanje? Bilo bi dobro da nam Barclay i njegovi istomišljenici to objasne.
Kod Barclaya treba primijetiti i sljedeću tvrdnju: narod može spriječiti namjeravano zlo prije nego što ono bude počinjeno. Time dopušta otpor dok tiranija još postoji samo kao namjera.
„Kada neki kralj“, kaže on, „u svojim mislima nosi takve planove i ozbiljno radi na njihovu ostvarenju, on odmah napušta svaku brigu i odgovornost prema državi.“
Prema tome, čak se i prema Barclayu zanemarivanje javnog dobra treba uzeti kao dokaz takve namjere ili barem kao dovoljan razlog za otpor.
Razlog za sve to daje ovim riječima: „Zato što je svoj narod, čiju je slobodu trebao brižljivo očuvati, izdao ili silom podvrgnuo.“
Ono što tome dodaje — „vlasti i gospodstvu stranog naroda“ — nema nikakva posebnog značenja. Krivnja i gubitak vlasti proizlaze iz gubitka slobode naroda koju je kralj trebao očuvati, a ne iz identiteta osoba pod čiju je vlast narod podvrgnut.
Pravo naroda jednako je povrijeđeno, a njegova sloboda jednako izgubljena, bilo da je pretvoren u roba nekome iz vlastite zemlje ili stranom narodu. U tome se sastoji povreda i samo protiv toga narod ima pravo braniti se.
U svim se zemljama mogu pronaći primjeri koji pokazuju da povredu ne predstavlja promjena nacionalnosti upravljača, nego promjena oblika vlasti.
Bilson, biskup naše Crkve i veliki branilac moći i povlastica vladara, ako se ne varam, u svojoj raspravi o kršćanskoj podložnosti priznaje da vladari mogu izgubiti svoju vlast i pravo zahtijevati poslušnost svojih podanika.
Ako bi u pitanju u kojem je razum tako jasan ipak bio potreban neki autoritet, čitaoca bih mogao uputiti na Bractona, Fortescuea, autora Zrcala i druge pisce za koje se ne može sumnjati da nisu poznavali naše državno uređenje ili da su mu bili neprijateljski nastrojeni.
Ali smatrao sam da bi Hooker sam trebao biti dovoljan da uvjeri one ljude koji se u pitanjima crkvenog uređenja oslanjaju na njega, dok ih neka neobična sudbina istodobno navodi da poriču načela na kojima on to uređenje gradi.
Bilo bi dobro da sami razmotre jesu li ih vještiji majstori pretvorili u oruđa za rušenje njihove vlastite građevine.
U jedno sam siguran: njihovo je učenje o građanskoj vlasti toliko novo, opasno i razorno i za vladare i za narod da prethodna razdoblja nisu mogla podnijeti njegovo iznošenje.
Možemo se nadati da će buduća pokoljenja, oslobođena obmana tih egipatskih nadglednika robova, prezirati uspomenu na takve sluganske laskavce koji su, kada im se činilo korisnim, svaku vlast svodili na apsolutnu tiraniju i željeli da se svi ljudi rađaju za ono za što su njihove podaničke duše bile prikladne — za ropstvo.
240.
Ovdje će se vjerovatno postaviti uobičajeno pitanje: tko treba presuditi jesu li vladar ili zakonodavna vlast postupili protivno ukazanom povjerenju?
Možda će, reći će se, zlonamjerne osobe i pripadnici frakcija širiti takve optužbe među narodom čak i kada vladar samo koristi ovlasti koje mu zakonito pripadaju.
Odgovaram: narod će biti sudac.
Tko drugi treba odlučiti postupa li njegov povjerenik ili zastupnik pravilno i u skladu s ukazanim povjerenjem osim onoga tko ga je ovlastio? Onaj tko mu je povjerio ovlast nužno mora zadržati pravo da ga ukloni kada iznevjeri to povjerenje.
Ako je to razumno u pojedinačnim odnosima privatnih ljudi, zašto bi bilo drukčije u pitanju od najveće važnosti, u kojem je riječ o dobrobiti milijuna ljudi, u kojem je zlo, ako se ne spriječi, mnogo veće, a njegovo ispravljanje veoma teško, skupo i opasno?
241.
Nadalje, pitanje „Tko će biti sudac?“ ne može značiti da sudac uopće ne postoji.
Tamo gdje na zemlji nema suda koji bi odlučio u sporu među ljudima, sudac je Bog na nebu. Istina je da samo on sudi o tome što je pravo.
Ali svaki čovjek mora sam za sebe prosuditi, u ovom kao i u svim drugim slučajevima, je li ga netko drugi doveo u ratno stanje i treba li se obratiti Vrhovnom Sucu, kao što je to učinio Jiftah.
242.
Ako između vladara i dijela naroda nastane spor o pitanju o kojem zakon šuti ili je nejasan, a stvar je od velike važnosti, smatram da bi odgovarajući sudac u tom slučaju trebalo biti cjelokupno tijelo naroda.
Kada je vladaru povjerena određena ovlast i dopušteno mu je odstupiti od uobičajenih pravila zakona, a neki ljudi smatraju da im je time nanesena nepravda i da vladar postupa protivno toj ovlasti ili prelazi njezine granice, tko je prikladniji da presudi od tijela naroda, koje mu je tu ovlast prvobitno i povjerilo? Narod treba odlučiti dokle je namjeravao da se ta ovlast proteže.
Ali ako vladar ili bilo tko drugi tko sudjeluje u upravljanju odbije takav način odlučivanja, ne preostaje nikakva druga žalba osim obraćanja nebu.
Upotreba sile između osoba koje nemaju poznatog nadređenog suca na zemlji ili u sporu koji ne dopušta obraćanje zemaljskom sudu predstavlja pravo ratno stanje. U njemu je moguće obratiti se samo nebu.
U takvom stanju oštećena strana mora sama prosuditi kada smatra prikladnim upotrijebiti to pravo na žalbu i prepustiti svoj spor takvoj presudi.
243.
Zaključno, vlast koju je svaki pojedinac predao društvu kada mu je pristupio nikada se ne može vratiti pojedincima sve dok društvo postoji. Ona će uvijek ostati u zajednici jer bez toga ne može postojati ni zajednica ni država, što bi bilo suprotno prvobitnom sporazumu.
Kada društvo zakonodavnu vlast povjeri nekoj skupštini ljudi tako da ona pripada njima i njihovim nasljednicima, uz pravila i ovlasti za osiguravanje tih nasljednika, zakonodavna se vlast ne može vratiti narodu sve dok taj oblik vlasti postoji.
Budući da je ustanovio zakonodavnu vlast koja može trajno opstajati, narod je svoju političku vlast predao toj zakonodavnoj vlasti i ne može je ponovo preuzeti.
Ali ako je narod ograničio trajanje zakonodavne vlasti i tu vrhovnu vlast nekoj osobi ili skupštini povjerio samo privremeno; ili ako oni koji su na vlasti svojim prijestupima izgube tu ovlast, ona se po isteku određenog vremena ili nakon gubitka prava vraća društvu.
Narod tada ima pravo djelovati kao vrhovna vlast i zadržati zakonodavnu vlast u vlastitim rukama, ustanoviti novi oblik vlasti ili, zadržavajući stari oblik, povjeriti vlast novim osobama, onako kako smatra najboljim.
KRAJ
John Locke, Second Treatise of Government, poglavlje XIX, „Of the Dissolution of Government“, odjeljci 211–243. Djelo je prvi put objavljeno anonimno 1689. godine, s godinom 1690. na naslovnoj stranici.
