O pravima vrhovnog vladara po uspostavi94
1. Za državu se kaže da je uspostavljena onda kad se u nekom mnoštvu ljudi svatko sa svakim složi i dogovori da će, bez obzira kojem čovjeku ili skupini ljudi, bude većinskim dijelom dano pravo da predstavlja osobu svih njih (to jest, da bude njihov predstavnik), i onaj tko je glasao za i onaj tko je glasao protiv, odobriti sve radnje i prosudbe toga jednoga čovjeka ili te skupine kao da su njegove vlastite, s ciljem da žive u miru među sobom i da budu zaštićeni od drugih.
2. Iz takve uspostave države izvode se sva prava ili ovlasti onoga ili onih na koje vrhovna vlast bude prenesena putem dogovora udruženih pojedinaca.
3. Prvo, budući da se oni pri tome dogovaraju, odatle slijedi da ni po kakvim prethodnim ugovorima nisu obavezni ni na što što je tome protivno. Dosljedno tome, budući da su oni koji su već uspostavili državu samim time vezani po ugovoru da usvoje radnje i prosudbe onog jednoga, oni ne mogu zakonito sklapati među sobom neki drugi dogovor na poslušnost nekome drugom u bilo čemu bez dozvole onog prvog. Dakle, oni koji su podčinjeni nekom monarhu ne mogu bez njegova dopuštenja odbaciti monarhiju i vratiti se u zbrku razjedinjenog mnoštva, niti pak prenijeti svoju osobu s onoga tko je nosi na nekoga drugog pojedinca ili drugu skupinu ljudi. Jer oni su, svatko naprama svakome, obavezani na usvajanje i činjenje svega onoga što njihov postojeći vrhovni vladar čini i smatra prikladnim da se čini. Tako, ako se bilo tko ne složi, a svi ostali raskinu ugovor sklopljen s tim čovjekom, to je nepravedno. Svaki od njih je prenio vrhovnu vlast na onoga tko je nositelj njihove osobe; stoga, ako ga svrgnu, oduzimaju mu ono što je njegovo vlastito, a to je opet nepravedno. Nadalje, bude li onaj tko pokuša svrgnuti svoga vrhovnog vladara ubijen ili kažnjen zbog toga, on sam je tvorac svoje kazne, budući da je po načelu uspostave tvorac svega onoga što vladar bude učinio. Budući pak da je nepravedno ako netko čini nešto za što bi mogao biti kažnjen po svome vlastitom odobrenju, on postaje nepravedan i po toj osnovi. Tamo pak gdje su ljudi iz neposluha prema svome vrhovnom vladaru zahtijevali novi ugovor, ali ne s ljudima, nego s Bogom, i to je nepravda, jer ugovor s Bogom postoji samo kroz posredovanje nekoga tko predstavlja Božju osobu, a to je samo Božji namjesnik koji ima vrhovnu vlast pod Bogom. Sama tvrdnja o izravnom ugovoru s Bogom toliko je očigledna laž, čak i u svijesti samih onih koji je postavljaju, da nije samo čin nepravednog, već podlog i nečovječnog nastrojenja.
4. Drugo, budući da je pravo predstavljanja osobe svih dano onome tko bude učinjen vrhovnim vladarom po ugovoru između svakoga sa svakim, a ne između njega i svakog pojedinačnog od njih, na strani vladara ne može doći do kršenja ugovora. Dosljedno tome, ni jedan od njegovih podanika ne može se osloboditi podaništva tvrdnjom o vladarevu gubljenju prava. Naime, očigledno je da onaj tko bude učinjen vrhovnim vladarom ne sklapa nikakav ugovor, jer on inače mora sklopiti ili jedan s cijelim mnoštvom kao jedna strana u ugovoru ili mora sklopiti mnoštvo ugovora sa svakim pojedincem. Nemoguće je da sklopi ugovor s mnoštvom, kao jedna strana, jer oni do tada još nisu postali jedna osoba. Ako pak sklopi onoliko ugovora koliko ima ljudi, ti ugovori postaju nevažeći nakon što postane vladar, jer svaki čin koji bilo tko od njih smatra prekršenim, ujedno je vlastiti čin i tog pojedinca i čin svih ostalih, jer je učinjen u osobi i po pravu svakoga od njih posebno. Nadalje, ako bilo koji pojedinac ili skupina smatra ugovor prekršenim od strane kralja prilikom njegova postavljanja, a svi drugi podanici ili neki od podanika ili pak jedino sam vladar ne smatra da je bilo takvog kršenja ugovora, u tome slučaju nema suca da odluči u sporu. Zato se svi ponovno laćaju mača i svatko dobiva natrag pravo da se brani svojom vlastitom snagom, suprotno namjeri koju su imali prilikom uspostavljanja. Zato je ništetno davati vrhovnu vlast na temelju nekog prethodnog ugovora. Mišljenje da svaki monarh dobiva vlast po ugovoru, to znači uvjetno, da proistječe iz nedostatka razumijevanja jednostavne istine da su ugovori samo riječi i dah, da posjeduju snagu obavezivanja, pridržavanja, ograničavanja ili zaštite za nekoga samo onoliko koliko je imaju od javne prijetnje mačem, to jest, od odriješenih ruku onih ljudi ili skupine koji imaju vrhovnu vlast, čije radnje priznaju svi i svi je vrše snagom svih njih ujedinjenom u onome jednom. Ali, kad skupina ljudi postane vrhovnim vladarom, nitko ne zamišlja da se dogodio bilo kakav ugovor pri uspostavi, jer nitko nije toliko glup da kaže, na primjer, da je narod Rima sklopio ugovor s Rimljanima radi držanja vrhovne vlasti pod takvim i takvim uvjetima, i, ako se ugovor ne bi izvršavao, da bi Rimljani mogli zakonito svrgnuti rimski narod. To što ljudi ne vide razlog da u monarhiji bude isto kao u narodnoj vladavini, proizlazi iz častohleplja nekih koji su skloniji vladavini skupine u kojoj se nadaju da će sudjelovati, nego monarhiji za koju ne gaje nadu da će je uživati.
5. Treće, ako je većina glasanjem izabrala vrhovnog vladara, onaj tko nije pristao mora se složiti s ostatkom, to jest, mora se zadovoljiti odobravanjem svega što on bude činio ili će pravedno biti uništen od ostalih. Jer, ako je dragovoljno pristupio skupini onih koji su se udružili, time je dostatno obznanio svoju volju (i time prešutno sklopio ugovor) da zastupa ono što većina bude odredila. Zbog toga, ako odbije zastupati to ili prosvjeduje protiv bilo koje od njihovih odredaba, on čini suprotno ugovoru, i zato postupa nepravedno. Svejedno pripada li skupini ili ne i traži li se njegovo slaganje ili ne, on se mora ili podčiniti njihovim odredbama ili ostati u stanju rata u kojem je bio prije toga. Kao takvog, može ga uništiti svatko, a da ne počini nepravdu.
6. Četvrto, budući da je po takvoj uspostavi vlasti svaki čovjek tvorac svih radnji i prosudbi postavljenog vladara, odatle slijedi da ništa što ovaj čini ne može biti povreda bilo koga od njegovih podanika, niti ga itko od njih smije optužiti za nepravdu. Jer, tko god čini nešto po nečijoj ovlasti, ne vrši nikakvu povredu prema onome po čijem ovlaštenju djeluje, nego je svaki pojedinac na temelju takve uspostave države tvorac svega onog što vladar čini. Dosljedno tome, onaj tko se žali na povredu od strane svoga vladara, žali se na nešto čiji je tvorac on sam. Zato, za povredu ne bi smio optuživati nikoga drugog osim sebe, ali isto tako ni samoga sebe, jer nemoguće je povrijediti samoga sebe. Istina je da oni koji imaju vrhovnu vlast mogu izvršiti nešto nepravično, ali ne i nepravdu ili povredu u pravom značenju.
7. Peto, i dosljedno ovome što smo posljednje rekli, nitko tko ima vrhovnu vlast ne može biti osuđen na smrt po zakonu ili bilo kako kažnjen od strane svojih podanika. Budući da je svaki podanik tvorac činova svoga vladara, on time samo kažnjava drugoga za radnje koje je sam počinio.
8. Budući pak da je cilj uspostave vlasti mir i obrana svih, i tko god ima pravo na cilj, ima pravo i na sredstva, onda svakom pojedincu ili skupini s vrhovnom vlašću pripada po pravu prosuđivati o sredstvima za postizanje mira i obrane, a jednako tako i o preprekama i smetnjama istih, i činiti što god budu smatrali nužnim da se čini, kako unaprijed, za očuvanje mira i sigurnosti, da se preduhitri neslogu kod kuće ili neprijateljstvo izvana, tako i za ponovno stjecanje mira i sigurnosti, nakon što su bili izgubljeni. Otuda,
9. Šesto, vrhovnoj vlasti pripada i to da presuđuje koja su mišljenja i učenja suprotna miru, a koja mu pridonose, i dosljedno tome, kojom prilikom, koliko daleko i što se nekome uopće može povjeriti da govori mnoštvu, te tko će ispitati učenje svih knjiga prije nego što budu objavljene.95 Naime, ljudske radnje proizlaze iz ljudskih uvjerenja, a u dobrom vladanju nad uvjerenjima sastoji se dobro vladanje nad ljudskim radnjama u svrhu mira i sloge. I premda u pitanjima učenja treba gledati samo na istinu, tome ipak nije suprotna vlast nad učenjima u svrhu održavanja mira. Jer, neko učenje koje je protivno miru ne može biti istinitije nego što mir i zakon mogu biti protivni zakonima prirode. Istina je da u državi u kojoj se zbog nebrige ili nesposobnosti vladalaca i učitelja općenito usvajaju kriva učenja, suprotne istine mogu biti općenito štetne, ali i najiznenadnija i gruba provala neke nove istine, kakva samo može biti, nikad ne narušava mir nego samo ponekad izaziva rat. Oni nad kojima se vlada tako nemarno da se usude uzeti oružje da bi obranili ili zaveli neko uvjerenje, zapravo su još uvijek u ratu. Stanje u kojem žive nije mir već samo odlaganje oružja iz međusobnog straha; oni žive kao da su neprestano na poprištu bitke. Onome tko ima vrhovnu vlast pripada, kao nužno radi mira i sprečavanja nesloge i građanskog rata, da presuđuje ili da postavi suce nad uvjerenjima i učenjima.
10. Sedmo, vrhovnoj vlasti pripada sva moć da propisuje pravila po kojima će svatko znati koja dobra može uživati i koje radnje smije vršiti, a da ga ne ugrožava ni jedan od su-podanika; to je ono što ljudi nazivaju vlasništvom. Naime, prije uspostave vrhovne vlasti (kao što je već pokazano) svi su ljudi imali pravo na sve, a to nužno uzrokuje rat. Otuda je to vlasništvo, budući nužno za mir i ovisno o vrhovnoj vlasti, čin te vlasti u svrhu javnog mira. Ta pravila vlasništva (ili meum i tuum) dobra i zla, dopuštenog i nedopuštenog u djelovanju podanika, jesu građanski zakoni,96 to znači, zakoni svake zasebne države. Premda je naziv građanski zakon sad ograničen na stare građanske zakone grada Rima, ipak, budući glavni grad velikog dijela svijeta, njegovi su zakoni u ono doba bili građanski zakoni u tim područjima.
11. Osmo, vrhovnoj vlasti pripada i pravo suđenja, to jest, pravo saslušavanja i odlučivanja u svim sporovima koji mogu nastati u pogledu građanskog ili prirodnog zakona ili pak u pogledu činjenica. Naime, bez odlučivanja u sporovima nema zaštite jednih podanika protiv povreda od strane drugih. Zakoni koji se tiču meum i tuum postaju uzaludni; po prirodnom i nužnom porivu za vlastitim održanjem svakome ostaje samo pravo da se zaštiti svojom vlastitom snagom, a to je stanje rata, suprotno svrsi zbog koje se uspostavlja svaka država.
12. Deveto, vrhovnoj vlasti pripada pravo na vođenje rata i sklapanje mira s drugim nacijama i državama, to jest, na prosuđivanje kad je to radi javnog dobra, kolike snage se moraju skupiti, naoružati i platiti za tu svrhu, te pravo ubiranja novca od podanika za pokrivanje troškova. Naime, sila pomoću koje se ljudi moraju braniti sastoji se u njihovim vojskama, a snaga neke vojske u udruživanju snaga pod jednim zapovjedništvom. To zapovjedništvo ima postavljeni vrhovni vladar, jer upravo zapovjedništvo nad milicijom čini vrhovnim vladarom onoga tko ga ima i bez drugih oblika postavljanja. Otuda, ma tko bio postavljen generalom u vojsci, onaj tko posjeduje vrhovnu vlast uvijek je generalissimo [vrhovni zapovjednik].
13. Deseto, vrhovnoj vlasti pripada pravo biranja kancelara, ministara, sudaca i savjetnika i u miru i u ratu. Jer, budući da je svrha u nadležnosti vrhovnog vladara, a to su zajednički mir i obrana, za njega se razumije da ima ovlast upotrijebiti takva sredstva kakva bude smatrao najprikladnijima za postizanje svrhe.
14. Jedanaesto, vrhovnom vladaru je povjerena i vlast da nagrađuje podanike bogatstvima i častima ili da ih kažnjava tjelesnim ili novčanim kaznama ili javnom sramotom, sukladno zakonima koje prethodno uvede. Ako pak za to nije uveden nikakav zakon, onda sukladno tome kako prosudi da najviše potiče ljudi na služenje državi i na odvraćanje od onoga što joj ne koristi.
15. I posljednje, uzimajući u obzir kakvu vrijednost su ljudi skloni pridavati samima sebi, kakvo poštovanje očekuju od drugih i kako malo vrednuju druge – a odatle neprestano dolazi do natjecanja među njima, do sukoba, strančarenja i na kraju do ratova da bi se međusobno uništili ili umanjili svoje snage protiv zajedničkog neprijatelja – nužno moraju postojati zakoni o častima i stupnju javne važnosti takvih ljudi koji zaslužuju ili mogu zaslužiti dobrobit za državu kao i sila za provođenje takvih zakona u rukama ovoga ili onoga. Već je pokazano da vrhovnoj vlasti ne pripada samo cjelokupna milicija ili državne snage već i suđenje u svim sporovima. Zato vrhovnoj vlasti pripada i davanje počasnih naslova i utvrđivanje reda po mjestu i dostojanstvu kojeg će se svatko pridržavati i koje znakove uvažavanja će davati jedni drugima na javnim i privatnim susretima.
16. To su prava koja čine bit vrhovne vlasti;97 ona su znakovi po kojima netko može razlučiti kod kojeg pojedinca ili skupine leži i obitava vrhovna vlast. Ona su neprenosiva i nedjeljiva. Ovlast za kovanje novca, raspolaganje imovinom i osobom maloljetnih nasljednika, prvenstvo kupovine na tržnicama i sve druge ovlasti po statutu, vrhovni vladar može prenijeti na druge, zadržavajući pri tome moć zaštite svojih podanika. Ako pak otuđi i miliciju, pridržavanje prava na sudstvo bit će uzaludno zbog manjka u provedbi zakona. Preda li ovlast ubiranja novca, uzaludna je i milicija; ili, ako prenese nadzor nad raznim učenjima, ljudi će biti navedeni na pobunu iz straha od duhova. Otud, osmotrimo li bilo koje od rečenih prava, odmah vidimo da pridržavanje svih ostalih prava neće proizvesti učinak očuvanja mira i pravde, a to je svrha radi koje su uspostavljene sve države. Ta podjela prava je ono o čemu se kaže, kraljevstvo nesložno u sebi ne opstaje.98 Ako se prethodno ne desi takva podjela, nikad neće doći ni do podjele na suprotne tabore. Da najprije nije došlo do uvjerenja, koje je prihvatio najveći dio Engleske, da te ovlasti treba podijeliti između kralja, lordova i Donjeg doma, ni narod se nikad ne bi podijelio i ne bi pao u građanski rat,99 najprije rat između onih koji su se razišli u politici, a poslije između onih koji se nisu slagali oko vjerske slobode. To je poučilo ljude u pitanju vrhovne vlasti do te mjere da sada (u Engleskoj) samo malobrojni ne uviđaju da su ta prava nedjeljiva; to će se općenito priznavati prilikom sljedeće uspostave mira i trajat će dok ne budu zaboravljene sve bijede rata, ali ne duže od toga. Osim možda ako puk ne bude učeniji nego što je bio do sada.
17. Budući da su ta prava bitna i nedjeljiva, odatle slijedi nužno sljedeće: kojim god riječima se čini da je neko od tih prava otuđeno, to prenošenje je nevažeće ako izravnim izrazima nije napuštena i sama vrhovna vlast i korisnici prava više ne vraćaju ime vrhovnog vladara onome tko ih daruje pravima. Jer, kad on prenese sve što može, a mi mu vraćamo vrhovnu vlast, sve je ponovno uspostavljeno i nedjeljivo vezana za nju.
18. Budući dakle da je ta ovlast nedjeljiva i neodvojivo vezana za vrhovnu vlast, malo je osnove za uvjerenje onih koji za kraljeve s vrhovnom vlašću kažu da, iako su singulis majores, dakle moćniji od svakog svog podanika, da su ipak universis minores, manje moćni nego svi zajedno. Jer, ako pod svi zajedno ne misle kolektivno tijelo kao jednu osobu, onda svi zajedno i svatko znači isto, a govor postaje besmislen. Ako pak pod svi zajedno shvaćaju ljude kao jednu osobu (koju nosi vrhovni vladar), onda je moć svih zajedno istovjetna s vlašću vladara, i govor je opet besmislen. Oni dobro uviđaju tu besmislicu kad vrhovnu vlast čini skupina ljudi, ali je ne uviđaju u slučaju jednog monarha. Ipak, moć vrhovne vlasti je ista, kod koga god da se nalazi.
19. Kao i moć tako bi i čast vrhovne vlasti trebala biti veća od bilo kojeg podanika ili svih njih zajedno. Izvor časti je u vrhovnoj vlasti. Njezine tvorevine su počasti lordova, grofova, vojvoda i kneževa. Kao što su u prisustvu gospodara sluge jednake i lišene svake časti, tako su i podanici jednaki u prisustvu vrhovnog vladara. I premda, kad su izvan njegova pogleda, neki od njih sjaje više, a neki manje, ipak u njegovu prisustvu ne sjaje ništa više nego zvijezde u prisustvu Sunca.
20. Netko bi ovdje mogao prigovoriti da je položaj podanika vrlo bijedan, budući da su izloženi pohoti i drugim neuređenim strastima onoga ili onih koji posjeduju toliko neograničenu moć. Tako oni koji žive pod monarhom obično to smatraju greškom monarhije, a oni koji žive pod vladavinom demokracije ili neke druge skupine s vrhovnom vlašću, pripisuju sve nepogodnosti tome obliku države, premda je moć u svim tim oblicima posve ista, ako je dovoljno savršena da ih zaštiti. Ne uvažavaju pri tome da ljudsko stanje nikada ne može biti bez ove ili one nepogodnosti, i da je najveća nepogodnost koja se uopće može dogoditi ljudima jedva zamjetna u odnosu na nevolje i užasne patnje koje prate građanski rat i stanje raspada ljudi kad su bez gospodara, bez poslušnosti zakonu i bez prinudne sile da im sveže ruke pred pljačkom i osvetom. Ne uvažavaju također ni to da najveći pritisak vladara s vrhovnom vlašću ne proizlazi ni iz kakvog užitka ili koristi koje bi mogli očekivati od štete ili slabljenja svojih podanika, u čijoj snazi se i sastoji njihova vlastita snaga i slava, već iz otpornosti njih samih koji, nevoljko doprinoseći vlastitoj odbrani, prisiljavaju vladare da im otmu ono što mogu u vrijeme mira da bi imali sredstva u nekoj hitnoj prilici ili iznenadnoj nuždi za pružanje otpora ili stjecanje prednosti nad neprijateljem. Svi su ljudi po prirodi obdareni naočarima za uvećavanje (to su njihove strasti i samoljublje) kroz koje se i svako malo plaćanje pričinja kao velik namet, ali su lišeni onih dalekovidnih naočara (naime, moralne i građanske znanosti) da bi izdaleka vidjeli nevolje koje se nadvijaju nad njima i koje se ne mogu izbjeći bez takvih plaćanja.
94) Država po uspostavi – Hobbes razlikuje dva načina stjecanja vrhovne vlasti: uspostavom – pojedinci se međusobno dogovore da će ovlastiti predstavnika; stjecanjem – vlast nastaje osvajanjem ili podčinjavanjem iz straha. U državi po uspostavi ugovor sklapaju budući podanici međusobno, a ne podanici s vladarom. Zbog toga se, prema Hobbesu, ne može tvrditi da je vladar prekršio ugovor sa svojim podanicima i time automatski izgubio vlast.
95) Nadzor nad učenjima i knjigama
Hobbes smatra da vrhovna vlast mora prosuđivati koja učenja pridonose miru, a koja potiču pobunu i građanski rat. Iz toga izvodi pravo vlasti da: određuje što se smije javno poučavati; bira osobe koje će ispitivati učenja; nadzire knjige prije objavljivanja.
To je izričito opravdanje političke cenzure. Treba ga čitati u kontekstu Engleskog građanskog rata, vjerskih polemika i borbe oko kontrole štampe. Hobbes polazi od tvrdnje da ljudska djelovanja proizlaze iz uvjerenja, pa vlast nad javnim učenjima smatra sredstvom održavanja političkog mira.
96) Značenje „građanskog zakona“
„Građanski zakon“ ovdje ne znači samo rimsko pravo niti današnje privatno građansko pravo. To je svaki zakon koji donosi vrhovna vlast određene države.
Takvi zakoni određuju: što pripada meni, a što tebi – meum et tuum; koje su radnje dopuštene; što se smatra nepravdom; kako se rješavaju sporovi. Prema Hobbesu, stabilno privatno vlasništvo ne prethodi državi. Ono nastaje tek kada javna vlast propiše i provodi pravila posjedovanja.
97) Bitna i nedjeljiva prava vrhovne vlasti
Riječ je o ovlastima bez kojih vrhovna vlast ne bi mogla ostvariti svoju svrhu – mir i obranu. Među njima su: donošenje zakona; odlučivanje o vlasništvu; suđenje; određivanje javnih učenja; objavljivanje rata i sklapanje mira; zapovijedanje vojskom; ubiranje sredstava za obranu; imenovanje službenika; nagrađivanje i kažnjavanje; dodjeljivanje časti. Pojedini poslovi mogu se povjeriti ministrima i sucima, ali se krajnja prava ne mogu trajno razdijeliti između neovisnih nositelja. Za Hobbesa bi to značilo da više ne postoji jedna vrhovna vlast.
98) „Kraljevstvo nesložno u sebi ne opstaje“ – To je biblijska aluzija na izreku: Svako kraljevstvo razdijeljeno protiv sebe propada. Usp. Matej 12:25, Marko 3:24–25 i Luka 11:17. Hobbes je primjenjuje na državu: ako se konačna zakonodavna, vojna, sudska i vjerska vlast podijele među međusobno neovisnim ustanovama, sukob oko posljednje odluke postaje neizbježan.
99) Engleski građanski rat – Fusnota daje povijesnu pozadinu Hobbesove tvrdnje. On misli na ideju da su vrhovne ovlasti u Engleskoj bile podijeljene između:
kralja; Doma lordova; Donjeg doma Parlamenta. Politički sukob razvio se u rat između rojalista i parlamentaraca, a zatim su se unutar pobjedničke strane zaoštrili i vjersko-politički sukobi, naročito između prezbiterijanaca i independenata.
Hobbesovo tumačenje je polemično: on građanski rat ne smatra samo sukobom oko loše vladavine, poreza ili vjere, nego posljedicom pogrešnog uvjerenja da vrhovna vlast može biti podijeljena među različitim institucijama.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk
Prijevod: Borislav Mikulić
