Treći prirodni zakon: pravda
1. Iz prirodnog zakona po kojem smo obavezni prenijeti na nekog drugog ona prava koja ometaju mir među ljudima ako ih zadržimo, slijedi treći, a to je da ljudi izvršavaju učinjene sporazume. Bez toga su sporazumi uzaludni i samo su prazne riječi. Naime, budući da ostaje pravo svih ljudi na sve, i dalje ostajemo u stanju rata.
Što su pravda i nepravda
2. U tome prirodnom zakonu sastoji se izvor i porijeklo PRAVDE. Jer, tamo gdje nije prethodio nikakav sporazum, nije preneseno nikakvo pravo, i svatko ima pravo na sve, te dosljedno tome, ni jedna radnja ne može biti nepravedna. No, ako je sklopljen neki sporazum, onda je njegovo kršenje nepravedno, a definicija NEPRAVDE je upravo neizvršavanje sporazuma. Pravedno je pak sve ono što nije nepravedno.
Pravda i vlasništvo počinju uspostavom države
3. Budući da tamo gdje na obje strane postoji strah od neizvršavanja, sporazumi iz obostranog povjerenja postaju nevažeći (kao što je rečeno u prethodnom poglavlju), premda sklapanje sporazuma predstavlja izvor pravde. Stvarna nepravda ne postoji sve dok se ne ukloni uzrok takvog straha, a to se ne može postići sve dok su ljudi u prirodnom stanju ratu. Otuda, prije nego što izrazi pravedan ili nepravedan nađu mjesto, mora postojati neka moć prinude koja će podjednako primoravati ljude da izvršavaju sklopljene sporazume, i to pod prijetnjom kazne koja mora biti veća od koristi očekivane od kršenja sporazuma i koja pretvara u neko dobro ono vlasništvo koje ljudi stječu sklapanjem ugovora kao obeštećenje za univerzalno pravo koje su napustili. Nema takve sile prije uspostave države. To isto se može razabrati i iz uvriježene odredbe pravde u skolastici; tamo se kaže: pravda je postojana volja da se svakome dade svoje.⁷⁶ Naime, tamo gdje nema ničeg “svojeg”, to jest nikakvog vlasništva, nema ni nepravde. Tamo gdje nije uspostavljena sila prinude, to jest, tamo gdje nema države, nema ni vlasništva, jer svi ljudi imaju pravo na sve. Isto tako, tamo gdje nema države, ništa nije nepravedno. Otuda, narav pravde sastoji se u pridržavanju važećih sporazuma. Ali važenje sporazuma počinje samo s uspostavljanjem građanske vlasti, dovoljne da prisili ljude da ih se pridržavaju. Tek tada otpočinje i vlasništvo.
Pravda nije protivna razumu
4. Budala kaže u sebi da nema pravde,⁷⁷ a ponekad to veli i glasno, tvrdeći ozbiljno sljedeće: budući da je svačije održanje i zadovoljenje povjereno samo njegovoj vlastitoj brizi, ne postoji nikakav razlog zašto svatko ne bi smio činiti sve što smatra da vodi tome; dosljedno tome, sklapanje ili nesklapanje sporazuma, održavanje ili neodržavanje riječi nije protivno razumu ako pridonosi nečijoj koristi. Tko tako govori, ne niječe time da postoje sporazumi i da ih se ponekad krši, a ponekad izvršava i da se kršenje može nazvati nepravdom, a poštivanje pravdom. On samo postavlja pitanje, oslobađajući se straha od Boga (jer ta ista budala u svome srcu kaže da ne postoji ni Bog), zar se nepravda ponekad ne slaže s razumom koji svakom čovjeku nalaže njegovo vlastito dobro, i to napose onda kad to vodi takvoj koristi koja će ga dovesti u položaj da ne zanemari samo nepoštivanje i zavist drugih ljudi, već i njihovu moć. Kraljevstvo Božje je stečeno silom,⁷⁸ ali što ako je moglo biti stečeno nepravednom silom? Je li protivno razumu steći ga na taj način, ako je nemoguće da iz toga slijedi ikakva povreda? Ako nije protivno razumu, onda nije protivno pravdi ili se pravda ne može uzeti kao dobro. Kroz rasuđivanja poput ovoga, uspješna izopačenost stekla je ime vrline, a neki koji kod svih drugih stvari osuđuju u tome povredu vjere, dopuštaju to kad se provodi radi stjecanja kraljevstva. I pogani koji su vjerovali da je Saturna svrgnuo njegov sin Jupiter, vjerovali su ipak da je Jupiter osvetio nepravdu. To je slično onom primjerku zakona iz Cokeovih⁷⁹ Komentara o Littletonu, gdje on kaže da kruna ipak pripada pravom nasljedniku, čak i kad je osuđen zbog izdaje, te da je osuda eo instante nevažeća. Iz tih primjera netko će biti veoma sklon zaključku da možemo zvati nepravdom ili kako god hoćemo ako zakoniti nasljednik nekog kraljevstva ubije onoga tko ga posjeduje, makar to bio i njegov otac; to nikad ne može biti protivno razumu budući da sve voljne ljudske radnje teže prema njihovoj koristi; najrazumnije su one radnje koje najviše vode njihovim ciljevima. Međutim, to blistavo rasuđivanje je lažno.
5. Naime, ono pitanje se ne tiče uzajamnih obećanja danih tamo gdje ne postoji sigurnost izvršenja na objema stranama, kao kad ne postoji građanska sila nad objema stranama koje daju obećanje; takva obećanja nisu nikakvi ugovori. Ono se tiče obećanja danih ili tamo gdje je jedna od strana već izvršila sporazum ili tamo gdje postoji sila koja prisiljava na izvršenje. Pitanje glasi je li protivno razumu, to jest, je li protivno koristi drugoga da se izvrši ili nije. Ja kažem da nije protivno razumu. Da bismo to pokazali, moramo razmotriti sljedeće. Prvo, kad netko čini nešto što usprkos svemu što se može predvidjeti ili sračunati, to vodi njegovom vlastitom uništenju; ma kako bi neki neočekivani slučaj to mogao obrnuti u njegovu korist, takvi ishodi ipak ne čine razumnim ili mudrim ono što je učinjeno. rugo, da u stanju rata u kojemu je svatko svakome neprijatelj zbog nedostatka zajedničke sile da ih drži u strahu, nitko se ne može nadati da će vlastitom snagom ili pameću obraniti sebe od uništenja bez pomoći saveznika; u tome svatko očekuje od saveza istu obranu koju očekuju i drugi. Zbog toga onaj tko izjavljuje da smatra razumnim varanje onih koji mu pomažu, može razumno očekivati samo ona sredstva zaštite koja je u stanju namaknuti iz svoje vlastite, pojedinačne snage. Otuda onaj tko krši sporazum i izjavljuje da smatra da to može raditi razborito, može biti primljen u društvo koje se ujedinjuje radi mira i odbrane samo pogreškom onih koji ga primaju; isto tako, ako i bude primljen, može ostati u njemu samo tako da oni ne uvide opasnost od svoje pogreške. No, na takve pogreške drugih nitko ne može razumno računati kao sredstvo sigurnosti, i zato će propasti bude li ostavljen sam ili izbačen iz društva. Ako takav živi u društvu, to je opet samo uslijed pogreške drugih, ali on je ne može ni predvidjeti ni računati s njome, i zato je protivno razlogu njegova održanja. Tako, poput svih koji ne pridonose njegovu uništenju, oni ga trpe jedino iz neznanja o tome što je dobro za njih same.
6.⁸⁰ Što se pak tiče primjera sa stjecanjem sigurne i vječne sreće na nebesima na bilo koji način, ono je bezvrijedno, jer postoji samo jedan zamisliv put, a to nije kršenje ugovora, već njegovo izvršavanje.
7. Što se tiče primjera s osvajanjem vlasti putem pobune, takav pokušaj je očigledno protivan razumu. Naime, premda se takvo nešto događa, nije razumno sigurno očekivati takav ishod nego radije suprotan. Jer, upravo zato što se to događa, i drugi to mogu postići na sličan način. Zbog toga je pravda, to jest, pridržavanje sporazuma, pravilo razuma koje nam zabranjuje da činimo sve što je štetno za naš život, i ona je po tome prirodni zakon.
8. Neki idu dalje i ne prihvaćaju da prirodni zakoni budu pravila koja vode očuvanju ljudskog života na zemlji, već postizavanju vječne sreće nakon smrti. Oni smatraju da tome cilju može pridonijeti i kršenje sporazuma, te je, dosljedno tome, pravedno i razumno. (U takve spadaju oni koji smatraju zaslužnim djelima ubijanja, svrgavanja vladara ili pobunu protiv vrhovne vlasti, koja je bila uspostavljena njihovim vlastitim pristankom.) No, budući da nema prirodnog znanja o ljudskom stanju poslije smrti, a još manje o nagradi koja se tada dobiva za gaženje povjerenja, nego je to samo vjerovanje koje se oslanja na iskaze drugih ljudi da to znaju natprirodno ili pak da poznaju one koji znaju one koji poznaju druge koji to znaju natprirodno, kršenje zadane riječi ne može se nazvati nalogom razuma ili prirode.
Ugovori se ne poništavaju zbog grijeha osoba s kojima su sklopljeni
9. Neki od onih koji držanje riječi smatraju prirodnim zakonom ipak uvode iznimke za određene osobe, poput inovjeraca i drugih, koji obično ne izvršavaju ugovore s drugim osobama. To je protivno razumu. Jer ako je ijedan nedostatak kod čovjeka dovoljan da poništi utanačeni ugovor, onda je trebao biti dovoljan da spriječi njegovo sklapanje.
Što je pravednost ljudi i pravednost djela
10. Nazivi pravedno i nepravedno imaju jedno značenje, ako ih se pripiše ljudima; ako ih se pripiše djelima, onda znače nešto drugo. Primijenjeni na ljude, označavaju podudarnost ili nepodudarnost oblika ponašanja s razumom. Ako se primijene na ljudska djela, i tad označavaju podudarnost ili nepodudarnost s razumom, ali ne oblika ponašanja ili načina života, već pojedinačnih djela. Prema tome, pravedan čovjek je onaj koji ulaže svu moguću brigu u to da sve njegove radnje budu pravedne, a nepravedan je onaj koji to zanemaruje. Takvi ljudi se u našem jeziku češće rese imenima pravičnog i nepravičnog, nego pravednog ili nepravednog, iako je značenje isto. Zato pravičan čovjek ne gubi taj naslov zbog jednog ili nekolicine nepravednih djela, koja proizađu iz neke iznenadne strasti ili pogreške u stvarima ili osobama. Isto tako, ni netko nepravičan ne gubi svoj karakter zbog takvih radnji koje čini ili dopušta njihovo činjenje iz straha, jer njegovu volju ne uobličava pravda, već vidljiva korist od onoga što mora činiti. Ono što ljudskim radnjama daje značaj pravednosti, jest izvjesna (posve rijetka) plemenitost ili otmjenost u hrabrosti, zbog koje netko smatra prezrivim da u traženju zadovoljenja svoga života obmanjuje druge ili krši data obećanja. Ta pravičnost u običajima⁸¹ je ono na što se misli kad se pravda naziva vrlinom, a nepravda porokom.
11. Ali pravičnost radnji ne pridaje čovjeku naziv pravednog, već nedužnog; a nepravičnost radnji (što se također naziva i povredom), daje mu samo naziv krivca.
Pravednost običaja i pravednost djela
12. Isto tako, nepravednost običaja je sklonost ili sposobnost za prijestup; nepravednost postoji još prije nego što počne djelovati i ne pretpostavlja postojanje pojedinačne oštećene osobe. Međutim, nepravednost djela (to jest, prijestup) pretpostavlja oštećenu pojedinačnu osobu, i to onu s kojom je bio sklopljen sporazum. Zbog toga, često netko trpi prijestup dok šteta prelazi na nekog drugog. Kad, primjerice, gospodar naredi svome sluzi da preda novac nekom strancu i on to ne učini, prijestup je učinjen prema gospodaru, kome se, prethodno, sporazumom obavezao na poslušnost, ali je šteta pala na stranca prema kome nema nikakvu obavezu pa ga zbog toga nije mogao ni oštetiti. Isto tako, čak i u državama privatne osobe mogu jedna drugoj opraštati dugove, ali ne pljačke i drugo nasilje kroz koje im je nanesena šteta. Naime, neplaćanje dugova je povreda prema njima samima, ali pljačka i nasilje su povrede prema osobi države.
Ništa što je učinjeno nekome s njegovim pristankom ne može biti povreda
13. Što god se čini nekom čovjeku, a podudara se s njegovom vlastitom voljom koju je naznačio počinitelju, nije nepravda prema njemu. Jer, ako počinitelj nije prenio svoje izvorno pravo da čini što mu se sviđa po nekom prethodnom sporazumu, tu ne postoji kršenje sporazuma ni povreda prema njemu. Ako pak jest prenio, onda je to razvrgavanje sporazuma, budući da je njegova volja da to čini naznačena, tako da opet ne postoji nikakva povreda prema njemu.
Komutativna i distributivna pravda
14. Pravednost djela dijeli se kod pisaca⁸² na komutativnu i distributivnu; za prvu kažu da se sastoji u aritmetičkom razmjeru, a druga u geometrijskom. Prema tome, komutativna pravednost stavlja se u jednakost vrijednosti stvari koje se ugovaraju, a distributivna u raspodjelu iste koristi među ljudima jednakih zasluga. Kao da bi bilo nepravedno prodavati iste stvari skuplje nego što kupujemo ili pak dati nekome više nego što zaslužuje. Vrijednost svega što se ugovara mjeri se porivom ugovornih strana, i zato, pravedna vrijednost je ono što su oni voljni dati. Zasluga pak (osim one na temelju sporazuma gdje izvršenje na jednoj strani zaslužuje izvršenje na drugoj strani, i koja spada pod komutativnu, a ne distributivnu) ne ovisi o pravdi, već biva nagrađena jedino po milosti. Zbog toga to razlikovanje nije ispravno u onom smislu u kojem se obično izlaže. Govoreći pravo, komutativna pravednost je pravednost ugovarača, to jest, izvršenje sporazuma u kupovini ili prodaju, zakupljivanja ili davanja u zakup, najma i posuđivanja, razmjene, trampe ili drugih ugovornih činova.
15. Distributivna pravda je pravednost presuditelja, to jest, čin određivanja što je pravedno. Pri tome, budući da presuditelj uživa povjerenje onih koji su ga izabrali, za njega se kaže da svakome raspodjeljuje ono što mu pripada, ako izvršava povjerenje. To je doista pravedna raspodjela i može se (premda neprikladno) zvati distributivnom pravednošću, ili (prikladnije) pravičnošću. To je također prirodni zakon i bit će pokazan na pravom mjestu.
Četvrti prirodni zakon: zahvalnost
16. Kao što pravednost ovisi o prethodnom sporazumu, tako i ZAHVALNOST ovisi o prethodnoj milosti, to jest, o prethodnom slobodnom darivanju. To je četvrti prirodni zakon koji se može pojmiti iz sljedećeg oblika: onaj tko prima korist od nekog drugog iz čiste milosti, teži tome da onaj tko dariva nema nijednog razumnog razloga za žaljenje zbog svoje dobre volje. Naime, svatko tko daruje postupa s dobrom namjerom prema sebi samome, jer darovanje je svojevoljno, a predmet svih voljnih činova za sve ljude je njegovo vlastito dobro. Ako pak vide da će biti osujećeni u tome, nikada neće otpočeti dobrohotnost i povjerenje, a dosljedno tome, ni uzajamno pomaganje ni međusobno mirenje; zato će i dalje morati ostati u onom stanju rata, protivnom prvom i temeljnom prirodnom zakonu koji ljudima nalaže da traže mir. Kršenje toga zakona naziva se nezahvalnošću, i stoji u istom odnosu s milošću u kojem nepravda stoji prema obaveznosti po sporazumu.
Peti zakon: međusobna susretljivost
17. Peti prirodni zakon jest SUSRETLJIVOST, to jest, da svaki čovjek teži tome da se prilagodi ostalima. Da bismo razumjeli taj zakon, možemo uzeti u obzir da u ljudskoj sposobnosti za društvo postoji razlika u naravima koja proizlazi iz različitosti utjecaja, a to je slično onome što vidimo kod kamenja sakupljenog za gradnju neke zgrade. Naime, kao što graditelji odbacuju onaj kamen kao nekoristan i ometajući koji zbog svoje oštrine i nepravilnosti oblika zauzima više prostora nego što sam ispunjava, i koji se zbog tvrdoće ne da lako obraditi i zato ometa gradnju, isto tako mora biti napušten ili izbačen iz društva zbog neprilagođenosti onaj tko zbog grubosti svoje naravi teži da zadrži ono što mu je zapravo suvišno, a drugima nužno, i koji se zbog tvrdokornosti svojih strasti ne da popraviti. Jer, budući da se za svakoga očekuje da ne samo po pravu nego i po prirodi poduzima sve što može za postizanje potrebnih sredstava za svoje održanje, onaj tko se bude tome usprotivio zbog suvišnih stvari, kriv je za rat koji će potom uslijediti; on čini ono što je protivno temeljnom zakonu prirode koji mu nalaže da traži mir. Oni koji uvažavaju taj zakon mogu se zvati DRUŽEVNIMA (Latini nazivaju takve commodi), a oni suprotni, tvrdoglavima, nedruževnima, izopačenima, nepopravljivima.
Šesti: mogućnost opraštanja
18. Šesti prirodni zakon je da čovjek iz opreza prema budućem vremenu treba oprostiti prošle uvrede onima koji to žele uz pokajanje. Jer OPRAŠTANJE nije ništa drugo do pružanje mira. Premda se to može dati i onima koji ustrajavaju u svome neprijateljstvu, to nije mir, nego strah. Ako se ne pruži onima koji gaje oprez prema budućem vremenu, onda je to znak odbojnosti prema miru, pa je, prema tome, protivno prirodnom zakonu.
Sedmi: da ljudi u osvetama vode računa samo o budućem dobru
19. Sedmi zakon je da u osveti (to jest u vraćanju zla za zlo) ne treba motriti na zlo iz prošlosti nego u veličinu dobra koje će uslijediti. Time nam je zabranjeno primjenjivati kažnjavanje s bilo kojom drugom namjerom osim radi popravljanja počinitelja ili radi usmjeravanja drugih. Naime, ovaj zakon slijedi onaj najbliži prije sebe koji je nalagao opraštanje s obzirom na izvjesnost budućeg vremena. Osim toga, puka osveta bez ukazivanja na primjer i buduću korist samo je trijumf i likovanje u nanošenju povrede drugom koje ne teži nikakvom cilju (a cilj je uvijek nešto što predstoji). Likovanje lišeno ikakve svrhe je taština, i protivno je razumu. Nanošenje povrede bez razloga vodi zavođenju rata, a to je protivno prirodnom zakonu, i obično se iskazuje imenom okrutnost.
Osmi: protiv sramoćenja
20. Budući da svi znakovi mržnje ili prezira izazivaju na borbu, utoliko više što većina ljudi radije stavlja na kocku život nego da odustane od osvete, na osmom mjestu za prirodni zakon možemo postaviti propis da nijedan čovjek ne iskazuje mržnju ili prezir djelom, riječju, držanjem ili gestom. Kršenje toga obično se naziva sramoćenjem.
Deveti: protiv ponosa
21. Pitanje tko je bolji čovjek nema mjesta u uvjetima puke prirode, gdje su (kao što je pokazano prije) svi ljudi jednaki. Sadašnja nejednakost uvedena je građanskim zakonima. Znam da Aristotel u prvoj knjizi Politike, da bi utemeljio svoje učenje, određuje jedne ljude po prirodi vrednijima za upravljanje, misleći na umniju vrstu (kakvim je sebe smatrao zbog svoje filozofije), a druge za služenje (misleći na one koji imaju jaka tijela, a nisu bili filozofi kao on), kao da gospodar i sluga nisu uvedeni iz ljudskih uredbi, nego iz razlike u pameti. To nije samo protivno razumu, nego i iskustvu. Jer, malo je onih koji su toliko ludi da ne bi radije vladali sami sobom nego da budu pod vlašću nekoga drugog; isto tako, ni oni koji sami sebe smatraju mudrima ne pobjeđuju uvijek, često ili svaki put kad se natječu u snazi s onima koji nisu tako uvjereni u vlastitu mudrost. Zato, ako je priroda ljude učinila jednakima, ta se jednakost mora priznati. Ako je priroda učinila ljude nejednakima, oni ipak, baš zato što se smatraju jednakima, sklapaju mir samo pod jednakim naslovima, a ta se jednakost mora prihvatiti. Zbog toga, za deveti prirodni zakon postavljam to da svaki čovjek priznaje drugoga sebi jednakim po prirodi. Kršenje toga naloga je ponos.
Deseti: protiv preuzetnosti
22. O tom zakonu ovisi jedan drugi, naime, da pri sklapanju mira ni jedan čovjek ne zahtijeva za sebe kao isključivo bilo koje pravo za koje ne prihvaća da vrijedi i za svakog ostalog. Kao što je za sve ljude koji traže mir nužno da odustanu od nekih prirodnih prava, to znači da nemaju slobodu činjenja svega što im se prohtije, tako je za ljudski život nužno zadržati neka prava, poput prava na vladanje svojim vlastitim tijelom, uživanje zraka, vode i kretanja, putova od jednog do drugog mjesta, i na sve drugo bez čega čovjek ne može živjeti ili barem ne dobro. Dakle, ako u tom slučaju ljudi pri uspostavljanju mira traže za sebe ono za što ne bi htjeli da se da i drugima, postupaju protiv prethodnog zakona koji nalaže priznavanje prirodne jednakosti, pa tako i protiv prirodnog zakona. Poštovaoce toga zakona zovemo odmjerenim, a njegove kršitelje preuzetnim ljudima. Grci su nazivali kršenje toga zakona pleonexía, to jest, više od onoga što nekome pripada.
Jedanaesti: pravičnost
23. Isto tako, ako netko uživa povjerenje da presuđuje između dvojice ljudi, onda prirodni zakon propisuje da taj podjednako raspodjeljuje među njima. Jer bez toga se sukobi među ljudima mogu odlučivati samo ratom. Zato, onaj tko je pristran u presuđivanju čini sve da odvrati ljude od korištenja sudaca i presuditelja i, dosljedno tome (protivno temeljnom prirodnom zakonu), uzrokuje rat.
24. Poštivanje toga zakona na temelju jednake raspodjele onoga što svakome pripada s razlogom, naziva se PRAVIČNOST, i (kao što sam rekao prije) distributivna pravednost; kršenje toga je pristranost, προσωποληψία.
Dvanaesti: jednako korištenje zajedničkih dobara
25. Odatle slijedi još jedan zakon, naime, da ono što se ne može dijeliti moramo uživati zajednički, ako je moguće i ako to dopušta količina stvari bez ograničenja, inače razmjerno broju onih koji imaju pravo na to. Inače raspodjela je nejednaka i suprotna pravičnosti.
Trinaesti: o kocki
26. Postoje, međutim, neke stvari koje se ne mogu ni dijeliti niti uživati zajednički. U tom slučaju prirodni zakon pravičnosti zahtijeva da se cijelo pravo ili (u slučaju da je moguće izmjenično korištenje) prvo posjedovanje odrede kockom. Jer, jednaka raspodjela spada u prirodno pravo, a teško je zamisliti neko drugo sredstvo jednake podjele.
27. Postoje dvije vrste kocke, proizvoljna i prirodna. Proizvoljna je ona o kojoj su se složili natjecatelji; prirodna je ili primogenitura (koju Grci nazivaju κληρονομία, što znači “zadano kockom”) ili prvoposjed.
Četrnaesti: o primogenituri i prvoposjedu
28. Zato ono što se ne može dijeliti i uživati zajednički, treba dodijeliti prvom posjedniku, a u nekim slučajevima onome tko je prvi rođen, kao što nalaže kocka.⁸³
Petnaesti: o posrednicima
29. U prirodni zakon spada također da svi ljudi koji posreduju u uvođenju mira imaju dopuštenje sigurnog kretanja. Jer, zakon koji nalaže mir kao cilj, nalaže također i posredništvo kao sredstvo; sredstvo za posredništvo jest sigurnost kretanja.
Šesnaesti: o podčinjavanju presudbi
30. Zato, premda ljudi nikad nisu toliko voljni poštivati te zakone, svejedno mogu nastati pitanja koja se tiču nečijih radnji. Prvo, je li ona učinjena ili nije; drugo, (ako je učinjena) je li djelo protivno zakonu ili nije. Prvo pitanje se naziva pitanjem činjenica, potonje, pitanjem prava. Otud, ako stranke u spornoj stvari ne pristanu da naizmjenično stupe pred sud nekoga drugog, daleko su od mira koliko je samo moguće. Taj drugi, čijoj se presudi podčinjavanju, naziva se presuditeljem. Zato u prirodni zakon spada također i to da oni koji se nalaze u sporu podčine svoje pravo sudu nekog presuditelja.
Sedamnaesti: nitko nije svoj vlastiti sudac
31. Budući da se za svakog čovjeka pretpostavlja da sve čini zbog svoje dobrobiti, nitko nije podoban presuditelj u svojoj vlastitoj stvari. Zato pak što nikad nije posve dobar, a pravičnost predviđa jednaku korist svakoj strani, ako jedan bude prihvaćen za suca, onda mora i drugi. Tako spor, a to je uzrok rata, ostaje protivan prirodnom zakonu.
Osamnaesti: nitko ne može biti sudac tko u sebi ima prirodni uzrok pristranosti
32. Iz istog razloga ne bi trebalo uzeti za presuditelja nekoga kome očigledno pripada više koristi, časti ili užitka iz pobjede jedne stranke nego druge, jer taj prima mito (iako je neizbježno, to je ipak mito) i nitko ne može biti obavezan da mu vjeruje. Tako spor opet, kao uvjet rata, ostaje protivan prirodnom zakonu.
Devetnaesti: o svjedočenju
33. U činjeničnom sporu sudac, koji ne smije više vjerovati jednome nego drugome, mora vjerovati nekom trećem (ako nema drugih dokaza), ili pak nekom četvrtom ili daljnjem. Inače, pitanje će ostati neodlučeno i prepušteno sili, a ona je suprotna prirodnom zakonu.
34. To su prirodni zakoni što nalažu mir kao sredstvo očuvanja ljudi u skupini i tiču se samo učenja o građanskom društvu. Ima još toga što vodi uništenju pojedinaca, poput pijanstva i svih drugih primjera neumjerenosti. Prema tome, i to se može ubrojiti u ono što zabranjuje prirodni zakon, ali to nije nužno navoditi niti to zapravo spada ovamo.
Pravilo po kojem se prirodni zakoni lako mogu ispitati
35. Ovo izvođenje prirodnih zakona može se učiniti odviše podrobnim da bi ga svi ljudi mogli primiti na znanje. Jer najviše njih zauzeto je nabavljanjem hrane, dok je ostatak previše nemaran da bi shvaćao. Ipak, ako izostavimo obrazloženja, zakoni su sažeti u lako shvatljiv zbir, čak i onima najmanjih sposobnosti, a on glasi: Nemoj činiti nekome drugome ono što ne želiš da bude učinjeno tebi. To mu pokazuje da učeći prirodne zakone ne mora činiti ništa drugo nego da kad mjeri djela drugih ljudi po svojima i kad mu se učine preteškima, stavi njih na jednu stranu ravnovjesja, a svoja vlastita na drugu, i to tako da strasti i samoljublje ništa ne dodaju težini. Tad će mu se svaki od tih prirodnih zakona učiniti posve razboritim.
Prirodni zakoni uvijek obavezuju po savjesti, ali zapravo samo onda kad postoji sigurnost
36. Prirodni zakoni obavezuju in foro interno,⁸⁴ to znači, obavezuju na želju da budu provedeni, ali ne obavezuju uvijek in foro externo, što znači, na provođenje u djelo. Jer, onaj tko je umjeren i popravljiv i tko sva svoja obećanja izvršava u doba i na mjestu kad i gdje nitko drugi to ne čini, postao bi samo plijen drugih i osigurao na taj način svoju propast, a to je protivno temelju svih prirodnih zakona koji teže očuvanju prirode. I opet, onaj tko ima dovoljno sigurnosti da će drugi poštovati te iste zakone prema njemu, a sam ih ne poštuje, taj ne teži miru nego ratu, i dosljedno tome, uništenju svoje prirode silom.
37. Na što god da zakon obavezuje in foro interno, može se prekršiti, i to ne samo protuzakonitim činom, već isto tako i činom koji je u skladu sa zakonom, ako to netko smatra suprotnim. Naime, iako je njegovo djelovanje u tom slučaju sukladno zakonu, namjera je bila protivna zakonu. Tamo gdje obaveza vrijedi in foro interno, to je kršenje zakona.
Prirodni zakoni su vječni
38. Prirodni zakoni su nepromjenjivi i vječni, jer nepravda, nezahvalnost, preuzetnost, oholost, nepravičnost i naklonost prema osobama i sve ostalo, nikad ne mogu postati zakonitima. Naime, nikada ne može biti tako da rat održava život, a da ga mir uništava.
Ali ipak lako podnošljivi
39. Budući da ti isti zakoni obavezuju jedino na želju i nastojanje (mislim na iskreno i neprestano nastojanje), lako ih se može poštivati. Utoliko što ne iziskuju ništa drugo do nastojanje, onaj tko nastoji oko njihova izvršenja, taj ih već ispunjava. Tko ispunjava zakon, taj je pravedan.
Znanost o tim zakonima je istinska moralna filozofija
40. Znanost o tim zakonima je istinska i jedina moralna filozofija. Jer, moralna filozofija nije ništa drugo do znanost o tome što je dobro i zlo u ljudskom saobraćanju i društvu. Dobro i zlo su imena koja označuju naše porive i odbojnosti, a oni su različiti kod različitih ljudskih naravi, običaja i učenja. Različiti ljudi se ne razlikuju samo po svome sudu o osjetu ugodnog ili neugodnog njihovu okusu, mirisu, sluhu, dodiru ili vidu, već i po onome što je usklađeno ili neusklađeno s razumom u djelatnostima zajedničkog života. Dapače, isti čovjek se u različitim vremenima razlikuje od sama sebe, te jednom hvali odnosno zove dobrim ono što drugi put kudi i naziva lošim; odatle proizlaze rasprave, sporovi i konačno rat. Zbog toga, sve dok je čovjek u stanju puke prirode (a to je stanje rata), privatni poriv je mjera dobra i zla, i sukladno tome, svi se ljudi slažu da je mir dobar, pa su otuda i put ili sredstvo do njega dobri, a to su (kao što sam prije pokazao) pravda, zahvalnost, odmjerenost, pravičnost i milosrđe, i ostali zakoni prirode, to jest, moralne vrline, a njima suprotni poroci su zlo. Znanost o vrlini i poroku je moralna filozofija; otuda, istinski nauk o zakonima prirode je istinska moralna filozofija. Međutim, premda pisci moralne filozofije priznaju iste vrline i poroke, ali ne vide u čemu se sastoji njihova dobrota kao ni to da ih se cijeni kao sredstva mirnog, druževnog i udobnog života, stavljaju ih u osrednjost strasti, kao da snagu ne čini njezin uzrok, nego stupanj drskosti, ili kao da darežljivost ne čini njezin uzrok već veličina poklona.
41. Ove naloge razuma ljudi obično nazivaju zakonima, ali neispravno, jer to su samo zaključci ili teoremi o onome što vodi vlastitom očuvanju i odbrani, dočim je zakon u pravom smislu riječ onoga koji ima zapovijed nad drugima po pravu. Ali ako te iste teoreme promatramo kao da su izručene kroz riječi Boga koji po pravu zapovijeda svim stvarima, onda ih se ispravno naziva zakonima.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk, Prijevod: Borislav Mikulić
