Šta je arhitektura? Kristalna ekspresija čovjekovih najplemenitijih misli, njegov zanos, njegova ljudskost, vjera, njegova religija! To je ono što je nekad bila! Ali ko u današnje doba, prokleto praktičnošću, još uvijek pojmi njenu sveprožimajuću, duhovnu prirodu? Mi koračamo našim ulicama i gradovima i ne zavijamo od sramote pred tim pustinjama ružnoće! Budimo načisto: te sive, prazne, bezdušne skice u kojima živimo i radimo, bit će sramotni dokaz za buduće naraštaje – dokaz spiritualnog poniranja naše generacije u pakao, generacije koja je zaboravila tu veliku jedinstvenu umjetnost – arhitekturu. Ne zavaravajmo se svojom europskom arogancijom, da bi nakazne zgrade našeg doba nekad mogle promijeniti cjelokupnu sliku. Svi naši radovi nisu ništa nego komadići, krhotine. Strukture napravljene iz praktičnih potreba i iz nužnosti ne zadovoljavaju žudnju za svijetom ljepote građenim iznova, iz temelja; žudnju za ponovnim rođenjem tog duhovnog jedinstva koje se uzdiglo u čudo gotičkih katedrala. Mi nećemo poživjeti da to vidimo. Ali postoji jedna utjeha za nas: ideja – izgradnja gorljive, hrabre, budućnosti okrenute arhitektonske ideje koju će ostvariti neko sretnije doba, koja mora doći. Umjetnici, dozvolite nam da napokon srušimo zidove podignute našim nakaznim akademskim naukom, zidove između umjetnosti, i postanimo svi ponovno graditelji! Želimo zajedno, promišljajmo, stvorimo novu ideju arhitekture. Slikari i kipari, probijte barijere arhitekture i postanite kolege graditelji, kolege suborci za konačnim ciljem umjetnosti: kreativnom koncepcijom katedrale budućnosti koja će opet biti u jednom obliku – arhitektura skulptura i slika.
No ideje umiru čim postanu kompromisi. Stoga mora postojati jasna vododjelnica između sna i stvarnosti, između žudnje za zvijezdama i svakodnevnog rada. Arhitekti, kipari, slikari, svi se moramo vratiti izvornim vještinama! Jer ne postoji ‘profesionalna umjetnost’. Umjetnici su zanatlije u izvornom značenju riječi, i samo u rijetkim, blagoslovljenim momentima otkrovenja, koje leži izvan moći njihove volje, može procvjetati nesvjesno iz rada njihovih ruku. Slikari i kipari, postanite ponovno zanatlije, slomijte okvir salonske umjetnosti koja okružuje vaše slike, idite u zgrade, blagoslovite ih bajkama i bojom, isturpijajte ideje u gole zidove – i gradite iz mašte, bez brige za tehničkim zahtjevnostima. Blagodat mašte je uvijek važnija od svih tehnika, koje se uvijek adaptiraju čovjekovoj kreativnoj volji. Danas nema arhitekata, svi mi tek pripremamo put za onog koji će iznova zaslužiti to ime, jer ono znači: gospodar umjetnosti – koji će iz pustinja izgraditi vrtove, i čudesa nagomilati ka nebesima.
Walter Gropius bio je osnivač škole Bauhaus – svojevremene institucije za učitelje i praktikante međunarodne avangarde – i po mnogo čemu, zajedno s Le Corbusierom i Miesom van der Roheom, glavni arhitekt modernizma uopće. ‘Izložbu za nepoznate arhitekte’ otvorio je u Berlinu 1919. godine u sklopu Arbeitsrat fur Kunst (AFK) – sindikata umjetnika Weimarske Njemačke, za koju tad piše i manifest pod nazivom ‘Šta je arhitektura?’. Tekst odjekuje utopijskim temama kojima se izložba bavila, kao i revolucionarnim duhom tad sve prisutnijim u zraku – pozivajući na obnovu gradnje i graditeljske mašte.
Poslušaj: