Nedavno sam pročitao dva djela koja su na mene ostavila dojam kao da su izgovorena iz ruševina: Sad Planets Dominica Pettmana i Eugenea Thackera i The Highway of Despair: Critical Theory After Hegel Robyn Marasco. Oba nose obilježje filozofije koja opstaje ne u trijumfu nego u žalovanju, promišljajući očaj kao svoj posljednji, krhki čin brige. Engleska riječ despair potječe od latinskog desperare, što znači „izgubiti svaku nadu“ ili „biti bez nade“. U svojoj srži ovaj pojam označava egzistencijalno stanje obilježeno beznađem i dubokom odvojenošću od svijeta.
Daleko od toga da očaj analiziraju tek kao apstraktan pojam, oba teksta pozivaju nas da u očaju boravimo. Pišu iz same gravitacije očaja, osluškujući njegove teksture i tonove i odbijajući utjehu kritičke distance. U Sad Planets to znači istraživanje melankolije koja prožima cijeli kosmos; u The Highway of Despair očaj postaje prolazak kroz filozofski krajolik u kojem nije prepreka, nego nužni saputnik na putu prema razumijevanju.
Uprkos različitim područjima kojima se bave — jedno je astralno i ekološko, drugo političko i teorijsko — oba djela susreću se u tome što očaj ne tretiraju kao običnu patologiju ili nihilistički ćorsokak, nego kao iskustvo u kojem treba boraviti i koje treba osluškivati, jer možda ispod tužbalice još odjekuje neki slabašni trag nade.
U Sad Planets Pettman i Thacker prate melankoličnu usklađenost koja se širi planetarnim i kosmičkim registrima. Tuga ovdje nije individualna nego astralna, nije samo ljudska nego je utkana u samu prašinu bivstvovanja. Njihova proza svjetluca hladnim lirizmom, kao da oplakuje gubitak same mogućnosti žalovanja. To je tuga zvijezda, entropije, univerzuma koji više ne obećava povratak. Oni pitaju jesu li „svi tužni“ — ili je sve tužno — ne samo u ljudskim srcima nego i u samome svijetu.
Knjiga se razvija kao niz meditacija koje našu isuviše ljudsku melankoliju povezuju s bezličnom kosmičkom tugom. Autori prolaze kroz ključne negativne afekte povezane s ekološkim i kosmičkim krizama — klimatskim promjenama, masovnim izumiranjem, urušavanjem okoliša i samoćom dubokog svemira. Postavljajući pitanja o tome kako bismo se trebali osjećati pred klimatskom katastrofom i je li planeta ikada zaista bila naša, Sad Planets izmješta čovjeka iz središta perspektive: „Naš svijet, tu da ga mi spasimo, iskopamo, oblikujemo i prepravimo prema vlastitoj slici.“
Pettman i Thacker sugeriraju da bi jezoviti osjećaj izazvan svjedočenjem ekološkom kolapsu mogao biti znak da Zemlja nikada nije bila samo ljudsko vlasništvo, nego golemo, ravnodušno područje u kojem nam se otkriva vlastita sudbina. Oni sučeljavaju astronomske činjenice — naprimjer, budući nestanak Saturnovih prstenova — s poetskim uvidima i književnim aluzijama, od prvog pogleda Christiaana Huygensa na Saturn u sedamnaestom stoljeću do promišljanja prirode kod Lorda Byrona i W. E. B. Du Boisa. Ovaj eklektični pristup ističe upečatljiv paradoks našeg doba: „Nikada ranije nismo znali toliko mnogo o planeti; nikada se ranije nismo osjećali toliko otuđenima od te iste planete — a da i ne govorimo o širem kosmosu.“
Zaista, što više saznajemo o krhkosti Zemlje i hladnom prostranstvu svemira, čini se da nas obuzima sve dublja nelagoda. Ton knjige naizmjenično je ironičan i elegičan. Sad Planets katalogizira mnoga raspoloženja našeg ekološkog trenutka, od strepnje i bijesa do bespomoćnosti, ali u prvi plan ipak stavlja melankoliju kao lajtmotiv. Tuga ovdje nije samo lična nego planetarna i nadplanetarna, astralna melankolija utkana u samu prašinu bivstvovanja.
Pettman i Thacker prikazuju kosmos u kojem čak i nekada blistavo plavetnilo Zemlje tamni dok okeani postaju „previše zagađeni da bi mogli funkcionirati“ i u kojem se čini da samo nebo odjekuje entropijskom tugom. To je tuga zvijezda i entropije. Ovo žalovanje obuhvata i ledene ploče koje se raspadaju i udaljene magline, kao univerzalna elegija univerzumu koji više ne obećava nikakav ciklični povratak.
Nasuprot tome, knjiga Robyn Marasco The Highway of Despair polazi od Hegelova pojma očaja i vodi ga u šetnju kroz ostatke političke modernosti. Naslov potječe od čuvene Hegelove metafore „puta očaja“ (der Weg der Verzweiflung) iz Fenomenologije duha: „autoput očaja“ mučni je put kojim svijest prolazi na svom putu prema slobodi. Za Hegela um mora iskusiti očaj — slom vlastitih izvjesnosti — kao nužno iskušenje prije nego što se može probiti prema višoj istini.
Marasco razvija ovu ideju i pita se šta ona danas znači za kritičku teoriju. Prema njenom mišljenju, očaj je preostala „strastvena strana kritičke tradicije“, stanje koje može otkriti „skriveno načelo slobode“, pa čak i „ono što ispunjava prazninu koju su za sobom ostavile napuštene nade“. Umjesto da očaj posmatra kao neuspjeh ili mrtvu tačku, Marasco mu pristupa kao dinamičnoj sili koja održava plamen kritičke misli onda kada je naivni optimizam već umro. Ovu tezu razvija kroz susret s „eklektičnom družinom mislilaca“, od kojih se svaki suočavao s hegelijanskim očajem u uslovima dvadesetog stoljeća. The Highway of Despair prati Adorna, Bataillea i Fanona dok čitaju, odbacuju i preoblikuju Hegelovo naslijeđe usred svijeta užasa.
Ovi mislioci suočili su se s onim što Marasco naziva „slomom revolucionarnih projekata“ dvadesetog stoljeća — drugim riječima, s neuspjehom priželjkivanih budućnosti pravde i emancipacije. Suočeni s genocidnim rasizmom, svjetskim ratom i kolonijalnim ugnjetavanjem, posmatrali su kako racionalni napredak i prosvjetiteljski ideali dospijevaju na rub propasti. Ipak, što je presudno, Adorno, Bataille i Fanon nisu jednostavno napustili nadu niti odustali od kritike. Umjesto toga, iznova su vrednovali sam očaj kao izvor uvida i otpora. Svaki od njih na svoj način vraća strast i negativnost u središte kritike, odbijajući prihvatiti olaka rješenja razuma ili vjere.
Marasco prati način na koji ove lijevohegelijanske figure prihvataju neku vrstu krajnje negativnosti — ono što je Marx, slijedeći Hegela, nazvao „nemilosrdnom kritikom svega postojećeg“ — kao sredstvo suočavanja sa svijetom koji izgleda kao da ga više nije moguće izbaviti. Time očaj iz privatnog osjećanja pretvaraju u kritički stav. Za Marasco očaj postaje kritička strast: ne paraliza, nego pokretač koji nas tjera da nastavimo misliti i djelovati kada su tradicionalne nade već posustale.
Očaj se, dakle, iznova određuje kao oblik angažmana — kao način da istinito priznamo slomljenost svijeta i da mu se upravo time suprotstavimo. Takvo stanovište ide protiv svake teorijske težnje da se negativnost porekne ili izbjegne. Marasco se izričito suprotstavlja strujanjima u kritičkoj teoriji koja traže jednostavan izlaz iz očaja, insistirajući da se s očajem moramo suočiti i kroz njega proći, a ne zaobići ga. Knjiga tako pokazuje kako „dijalektička strast“ očaja može pokretati praksu i održavati mišljenje čak i kada se čini da nema izlaza iz savremenih užasa. U ogoljenom svijetu u kojem se racionalna nada u bolju budućnost povlači, Marasco tvrdi da gledanje u ponor očaja nije samoporaz, nego početak nove vrste nade.
Ono što The Highway of Despair na kraju potvrđuje jeste, dakle, paradoksalna nada unutar očaja: tek potpunim nastanjivanjem osjećaja da izlaza nema otkrivamo slabašne nagovještaje slobode uprkos svemu, nadu protiv same nade. Očaj ovdje nije statično raspoloženje nego putovanje, okrutan, ali nužan prolazak kroz proturječnost, patnju i negaciju. Marasco insistira na tome da očaj, ukoliko se istinski nastani, može otvoriti put prema slobodi. Dok Pettman i Thacker plutaju među urušenim sazviježđima, Marasco hoda razorenim putem dijalektike, vođena treperavom bakljom kritike.
Zajedno, ove knjige iscrtavaju suprotstavljene, ali međusobno isprepletene kartografije tuge: jednu kosmičku i entropijsku, drugu političku i dijalektičku. One ne nude utjehu, program ni izlaz. Umjesto toga, pružaju nam tešku milost imenovanja onoga što znači ostati s ruševinom, misliti iz same unutrašnjosti onoga što ostaje poslije katastrofe i još uvijek osluškivati šta bi se moglo pokretati ispod tišine.
Obje knjige, gotovo nenamjerno, prizivaju sablast Hegelove nesretne svijesti: trenutka u kojem subjekt postaje svjestan vlastite otuđenosti od apsoluta, a time i od samoga sebe. To je biće podijeljeno u sebi, uhvaćeno u bolnom kolebanju između konačnosti i čežnje za transcendencijom. Sad Planets odjekuje ovom podjelom: njegov glas pluta napuštenim orbitama i umirućim zvijezdama s opustošenom jasnoćom nesretne svijesti koja lebdi u progonstvu. Međutim, mislilac kojeg njegovi autori biraju za saputnika jeste Nietzsche.
Za razliku od Hegelove figure, ova svijest se ne kreće. Umjesto da podnese dijalektički rad pomirenja, Pettman i Thacker prihvataju ponor. Oni odbacuju hegelijansku opkladu prema kojoj se tuga može preobraziti pojmovnim radom i odlučuju se za ničeansku vjernost tragičnom. Umjesto mukotrpnog uspona Duha, dobijamo planetarnu poetiku lucidne rezignacije. Kosmos nije pozornica postajanja Duha, nego arhiv njegove nemogućnosti.
Ovo odbijanje prevladavanja, odnosno Aufhebunga, istovremeno je snaga i filozofsko ograničenje knjige Sad Planets. Odupirući se imperativu sistema i sinteze, knjiga čuva dostojanstvo žalovanja pred planetarnom ravnodušnošću. Ipak, izlaže se opasnosti da otuđenje estetizira, pretvarajući melankoliju u raspoloženje umjesto u pokret. Planetarna razmjera svodi proturječnost na ton; dijalektika se rastvara u atmosferi.
U trenutku u kojem je čak i žalovanje podvrgnuto komodifikaciji, Sad Planets nudi kontemplativnu nepomičnost. Ali to je nepomičnost odvojena od historijskog posredovanja. Za Hegela negacija nije završetak, nego sam pokretač ostvarenja Duha. U viziji Pettmana i Thackera negacija postaje stanje — bestežinsko, atmosfersko i nerazriješeno. Lijepo, svakako, ali statično. Tuga koja se niti buni niti miri, nego samo kruži orbitom.
Nasuprot tome, knjiga Robyn Marasco The Highway of Despair kreće Hegelovim mučnim putem s drugačijom namjerom. Marasco oživljava hegelijansku dijalektiku negacije, pozivajući nas da ne napuštamo nadu, nego da očaj preobrazimo u političku i teorijsku životnost. To je hegelijanska nesretna svijest u pokretu: ona pati kroz proturječnost, ali je ipak pozvana na ponovno podizanje.
Pettman i Thacker sprijateljuju se s ponorom; Marasco ga pretvara u put. Dok nam Sad Planets pruža dostojanstvo nerazriješenog žalovanja, knjiga istovremeno zaustavlja dijalektiku, ostavljajući tugu da kruži orbitom bez pogonske sile. The Highway of Despair vidi očaj kao nužan korak na putu kritike, koristeći razilaženje da prizove radikalnu misao i mogućnost. Prvo djelo prepušta se raspoloženju, drugo ostvaruje kretanje. Zajedno uokviruju naše stanje: mjesto u kojem boravimo i način na koji bismo mogli podbaciti bolje.
Bilješke
Dominic Pettman i Eugene Thacker, Sad Planets (Polity, 2024), 400.
Pettman i Thacker, Sad Planets, 340–341.
Pettman i Thacker, Sad Planets, x.
Pettman i Thacker, Sad Planets, 436.
G. W. F. Hegel, The Phenomenology of Spirit, preveo Terry Pinkard (Cambridge University Press, 2018), 52.
Robyn Marasco, The Highway of Despair: Critical Theory After Hegel (Columbia University Press, 2015), 56, 182.
Marasco, Highway of Despair, 1.
Karl Marx, „Letter from Marx to Arnold Ruge“ (1843), marxists.org.
Marasco, Highway of Despair, 102.
(e-flux)
