”Razne postavke oca Sobrina mogu škoditi vjernicima, zbog svoje pogrešnosti ili opasnosti.” (iz Službenog prigovora Zbora za nauk vjere o nekim djelima isusovca Jona Sobrina)
ANTI – SOBRINO
Početak 2007. za isusovačkog teologa, oca Jona Sobrina, počela je izrazito turbulentno. Naime Kongregacija za nauk vjere, nakon višegodišnjeg previranja i disputa vođenih sa pomenutim teologom, u ožujku je konačno objavila i Službeni prigovor na nekolicinu njegovih teoloških postavki, smatrajući da one prvenstveno nisu u skladu sa tisućljetnim učenjem Crkve, a potom i da su potencijalno opasne te škodljive i za same vjernike. Problematične cjeline poglavito su vezane uz Sobrinovo poimanje Kristova božanstva, utjelovljenja Sina Božjeg, odnosa Isusa Krista i Kraljevstva, Kristove samosvijesti, spasiteljskog značaja Kristove smrti te određene rezerviranosti kao spram normativnih ”postulata” Novog zavjeta, tako i značajnih odluka donesenih na sveopćim saborima antičke i ranosrednjovjekovne Crkve. Premda ovo posebno priopćenje ili takozvana Notifikacija, upućena od strane Vatikana sansalvadorskom jezuitu, prvenstveno iziskuje pojašnjenje njegovih gore pomenutih stavova a tek potom implicira osudu, iznenađuje činjenica što se na takav potez čekalo punih petnaest godina, za čije su vrijeme Sobrinove postavke uvelike teološki napajale gotovo čitav latinoamerički ”kontinent” a i mnogo šire vjeroispovijedno područje, ukorijenivši se na taj način dobrano u taj kršćanski milje, umnoge nadopunivši sad već monumentalno tkivo takozvane kristologije oslobođenja. No ipak, činjenično sagledavajući, u okvirima kršćanskog tradicionalnog nauka postoji određeni prostor za prigovor na Sobrinovo učenje, međutim, prije bilo kakvog ozbiljnijeg zaključka, želim istaknuti sljedeće što ujedno smatram i ishodišnom točkom za razumijevanje svakog ljudskog bića. Naime, prije samog djela nužno je upoznati njegova autora, jer koliko god se mi trudili svaka naša riječ svojim velikim dijelom je prvenstveno osobna ispovijest a tek potom sve ostalo. Stoga, gledajući kroz tu prizmu, kristologija Jona Sobrina bit će nam posve čitljiva.
”Možda će ljudi bolje razumjeti stvari ako znaju što se događa kada zajednica, svećenici u svojim propovijedima, biskup kao Romero u svojim pastoralnim pismima, profesori poput nas, djeluju po svom nagonu kao teolozi oslobođenja, naravno. Što se događa? Pa, ovaj je fakultet (UCA op. a.) ”miniran”. Dvadeset i pet bombi bačeno je na naš kamp. Kuća u kojoj ja živim ”bombardirana” je četiri puta. Šest isusovaca je pogubljeno. Ubijeni su jer su rekli istinu o ovoj zemlji (Salvador- op. a.).” (Jon Sobrino u radijskom prijenosu na BBC-u, 29. studenog 1999.)
ŽIVOT UŽIVO
Rođen je 27. prosinca 1938. u Barceloni u baskijskoj obitelji a sa nepunih osamnaest godina pristupa isusovačkom redu. Sredinom 1958. poslan je u El Salvador, par godina kasnije u St. Louis gdje diplomira strojarstvo a potom i u Frankfurt gdje vrši svoju teološku izobrazbu. Po povratku u El Salvador pomaže pri uspostavi tamošnjeg jezuitskog sveučilišta, imenom University of Central America (UCA). Njegov rad se najčešće veže uz takozvanu teologiju oslobođenja u čijim je ”redovima” proveo i još uvijek provodi gotovo čitav svoj stvaralački vijek. O životu u latinoameričkim zemljama nagriženim građanskim sukobima, na vječnoj razmeđi između diktature vlastodržaca i lokalne gerile, ne treba odveć govoriti; biti živ već je sam blagoslov po sebi, a javno djelovati i pri tom ostati živ možemo jednostavno nazvati čudom. Ličnost i djelo oca Sobrina zasigurno možemo smatrati jednim od njih. Poglavito ako imamo na umu sljedeći zastrašujući događaj koji datira od 16. studenog 1989., kada je omanja militantna skupina u glavnom gradu Salvadora provalila u prostorije UCA-e i po naređenju vlade izvršila pokolj pucajući iz neposredne blizine u glave šestero isusovaca i Sobrinovih bliskih suradnika; (Ignacio Ellacuria, Segundo Montes, Juan Ramon Moreno, Ignacio Martin Baro, Amando Lopez, Joaquin Lopez y Lopez) te njihove dvije ”domaćice” koje su se zatekle u zajedničkoj sobi (Elbu Ramos i njenu petnaestogodišnju kćerku Celinu Ramos). Jon Sobrino tek pukim slučajem bješe odsutan. Ovaj krvnički čin bio je odgovor političkog vrha na isusovačku inicijativu koja je permanentno prozivala krivce za brojne žrtve tad već desetljetnog građanskog rata. Otac Jon Sobrino zasigurno već gotovo dvadeset godina nosi sa sobom sjećanje na ovaj zastrašujući događaj, kao i sliku nepomičnog tijela Juana Ramona Morena koji je dovučen u njegov ured gdje je i ostavljen da iskrvari. Stoga kad sljedeći put budete promišljali Sobrinova Krista neka nam krv ovih nevinih ljudi bude neprestano na pameti kao i brojka od 75.000 poginulih i nestalih u salvadorskom građanskom ratu, jer to je svakodnevnica ovog teologa.
„Očito je da Latinska Amerika živi pod znamenom preobrazbe i razvoja; preobrazbe koja je, usto što se odvija izvanrednom brzinom, stigla dotaknuti i utjecati na sve razine čovjekove djelatnosti, od ekonomske do vjerske razine. To je znak da se nahodimo na pragu nove epohe povijesti Latinske Amerike. Čini se da je to vrijeme revnovanja k punoj emancipaciji, vrijeme oslobođenja od svakog oblika robovanja, vrijeme osobne zrelosti i integracije zajednice.“ (sa konferencije CELAM-a u Medellinu, 1968.)
NEBO IZNAD TREĆEG SVIJETA
Kako bi što autentičnije shvatili značaj i važnost Sobrinova Krista, nužno je barem u nekim osnovnim crtama stvoriti dojam određenog konteksta u kojem se i kalila njegova kristologija. Naime posljednja desetljeća dvadesetog stoljeća, gotovo u svim zemljama takozvanog Trećeg svijeta a posebice u onima na latinoameričkom tlu, iznjedrila su nove aspekte teološkog (samo)promišljanja koja su, za razliku od generalno uvriježene Crkvene prakse, uvelike karakterističnija za to vjeroispovijedno podneblje. Stoljetna koprena ljubavi i spokoja koja je prekrivala ili barem pokušavala prekriti pateće lice tog kraja konačno je zauvijek zbačena, jer i uz najveće moguće napore ustoličenih čuvara religioznosti, teološki okvir uzet iz zemalja takozvanog ”Prvog” nikako ne pristaje uz teološku sliku ”Trećeg svijeta”. Osim toga, velika distinkcija između ovih dvaju ”svjetova” počiva i na višestoljetnoj ekonomskoj, političkoj, društvenoj i kulturološkoj razlikovnosti što direktno implicira i formiranje drugačije ”vrste” svijesti, jer budimo realni, sa prozora europske katedrale ne možemo baš jasno vidjeti život na ulicama Somalije, Perua, Bolivije ili Brazila. U tom smislu Frantz Fanon piše:
„Treći svijet se danas suočava sa Europom kao ogromna masa, čiji bi cilj trebao biti da pokuša riješiti probleme za koje Europa nije bila u stanju naći odgovore. Radi se o tome da Treći svijet otpočne novu historiju čovjeka, historiju koja će uzeti u obzir ponekad čudesne teze koje je Europa iznijela, ali koja neće zaboraviti ni zločine Europe, od kojih je najstrašniji počinjen u srcu čovjeka i sastoji se u patološkom razdvajanju njegovih funkcija i razbijanju njegovog jedinstva.“
Ja se dakako slažem sa postavkom da je naša različitost naše zajedničko bogatstvo, kao što ću se uvijek slagati i sa Paulom Sweezyem kada kaže da razvijene kapitalističke zemlje i nedovoljno razvijene zemlje nisu dva odvojena svijeta, već su oni gornja i donja strana jednog te istog svijeta2 i prihvatljive su mi napomene mnogih suvremenih teoretičara da ovakvi socijalni odnosi nipošto ne smiju biti prepreka za otvoreni dijalog, ali ipak, u cijeloj ovoj priči postoji jedan nezaobilazan moment koji neprestan upozorava da se u pozadini činjenice da su se jedni razvijali brže od drugih krije nezahvalni odnos gospodara i roba. To je pak stvarnost od koje ne možemo, a i kad bi mogli, ne smijemo pobjeći, jer upravo se ona danas očituje kao zaglavni kamen, od koje treba započeti konkretniju globalnu suradnju. No van ove materijalističke sfere, previranja na svjetskoj sceni uzrokovala su i znatne duhovne turbulencije. Kvaliteta ljudskih odnosa sve više gubi na svojoj humanosti i sagledava se sve više u kontekstu ekonomije. Na snazi je potpuno opredmećivanje čovjeka kao osobe u smislu da ga se pretvori u ”živi koloturnik” radnog procesa. Ljudi bivaju razapeti između materijalističke koncepcije beskompromisne akumulacije sredstava i umnoge humanijeg i senzibilnijeg religijskog puta ”čiste” ljubavi čime postaju, kako Teilhard de Chardin navodi, duhovni izgnanici sa snažnim osjećajem tjeskobe i nelagode3; postaju tek dotrajale ljušture na rubu egzistencije, moralno posve olinjali i bez nade. Baš ova, naizgled civilizacijska pat pozicija, dovela nas je i do same srži ove teme. Naime, u središtu Sobrinova nauka upravo i jesu obespravljeni i potlačeni, a kako on sam doživljava taj globalni problem možda ponajbolje govori odlomak iz njegova pisma koje je napisao u ožujku 2006., povodom obljetnice smrti monsinjora Oscara Arnulfa Romera.
„Monsinjore, ti dobro znaš što je rekao Isus: ”…subota je zbog čovjeka, a ne čovjek zbog subote”. Danas treba prevesti ovako: demokracija i religija, solidarnost i međunarodna suradnja, sredstva komunikacije i znanstvene institucije su za čovjeka, a ne obrnuto. Prije svega su za onih 800 milijuna osoba koji trpe okrutnu glad i onih 2.300.000 koji dnevno moraju živjeti od dva dolara. A to nije lako! Ne smijemo dati za pravo da i naše ”subote” nisu barijere koje priječe kako bi smo ljudska bića vidjeli u njihovoj konkretnoj stvarnosti. Iznosimo brojeve koji potiču predodžbe o obilju i uspjehu; ulažemo u laganje i prekrivanje, u oružje, ratove, razaranja i smrt. Ali, ako mi ti dopustiš jednu riječ koja zvuči smiješno, rekao bih da vlast i ”međunarodna zajednica” ne ulažu u dobrotu, u suosjećanje u istinu, premda koriste sredstva za dobre stvari i netko to također čini s dobrom voljom. Ne ulažemo u etiku, nadu, radost što smo ljudska obitelj- a govorimo o ”ulaganju”, jer je to riječnih koji se danas bolje razumije. A ljudskost nam izmiče baš kao voda iz ruku.“
Dakle evidentno je, kako iz ovog pisma tako i iz brojnih drugih Sobrinovih spisa, da je jedna od bitnih okosnica njegova ”rada” odnos siromašnih i ugnjetavanih društvenih slojeva naspram onim beskurpulozno bogatim i svirepim demonstratorima moći, a posebice ga ta problematika tangira unutar sredine u kojoj i boravi što znači u Latinskoj Americi. Na tom tragu, njegov teološki krik jednostavno razbija vremensku barijeru i dovodi u direktnu vezu Isusovu patnju na križu sa patnjom potlačenih u suvremenom svijetu, što je očigledno nezahvalni sinonim današnjice, no Bonhoeffer je u pravu kada kaže da ”ne čini kršćanina kršćaninom neki religiozni čin, nego sudjelovanje u Božjim patnjama u svjetovnom životu.” No, na koji je pak način Krist od ”nedodirljivog” misterija postao ”istinski” Osloboditelj marginaliziranih, najbolje se može uočiti ako istaknemo kristološke refleksije nastale na latinoameričkom tlu sedamdesetih godina prošlog stoljeća, a koje je otac Jon Sobrino u svojim tekstovima tako lijepo akceptirao i uobličio u jedan od najljepših ”govora o Kristu” na nebu
suvremene teologije.
”Krist jest ‘Bog odozgo’, no on je i onaj koji nosi pončo i hodi među zapostavljenima, jer on je i Krist siromašnih.” (Adolfo Perez)
PUEBLA VS. MEDELLIN
Vjera u Krista stoljećima se održala u Latinskoj Americi bez ikakvih značajnijih kristoloških rasprava i načelno u tom dijelu ne postoji nikakav bitniji problem, no s vremenom, narodna je pobožnost reintepretirala Kristovo božansko poslanje kao snagu na licima bespomoćnih te krenula u ”žučnu” potragu za njegovom ljudskošću koja se najbolje očituje u Kristu koji pati. Kako je takav ”narodni” stav izazvao jedno posve novo poimanje ”klasičnog” kristološkog prikaza, latinoameričko
kršćanstvo uvidjelo je nužnost što skorijeg definiranja određenih teoloških postavki, kako se istinsko vjerovanje ne bi svelo na puko partijašenje po osobnom nahođenju pojedinih društvenih skupina.
”Riječ je o tome da se iznova razmotre velike teme kršćanskog života posred korjenitih promjena obzora u kojima danas živimo i novih problema što ih sa sobom donose te promjene.”
Takav potrebujući ”regulativni moment” zbio se 1968. u Medellinu (Kolumbija), kada Vijeća biskupskih konferencija Južne Amerike (CELAM) donose primarni zaključak da smo zakoračili u novo povijesno razdoblje koje se razumije kao Božji poziv da se evanđelje naviješta sukladno potrebama novog vremena i to kroz dvostruku odanost, Bogu kršćanske vjere i ljudima Latinske Amerike6, iz kojeg su proizišle daljnje kristološke postavke. Tako nadalje, ”Medellin” sagledava Krista u svom spasiteljskom ruhu i to kao istinsko ljudsko biće- u odnosu sa ljudima i kao transcedentalnu realnost- u odnosu sa Bogom, svjesni da je očuvanje Kristova totaliteta kršćanski raison d’etre. No osim samog ”uvida” tko je Krist, ova konferencija nam ”razotkriva” i načine kako vjerovati u njega i kako prepoznati mjesta koja potrebuju intervenciju te nove Kristove etike koju smo putem njega i spoznali, jer tendencija i jest da u konačnici riječi postanu djela. Također, poštujući da se Kristovo prisuće odvija prvenstveno u liturgijskim slavljima i zajednicama koje svjedoče njegovu vjeru, CELAM pridodaje ovome još dva uvjetno rečeno ”kristološka toponima”; Kristovu prisutnost u našoj povijesti i Kristovu prisutnost u siromašnima. Ovaj teološki zahvat ”posadašnjenja” latinoameričkih intelektualaca, iako hvale vrijedan potez, naišao je na svoju relativnu ”osudu” desetak godina kasnije, točnije 1979. na trećem ”sazivu” CELAM-a u Puebli (Meksiko). Ukratko rečeno, na toj konferenciji, Medellinu se prije svega spočitavalo preveliko isticanje horizontalizma, to jest prevage etičkog načela nad mističnim te prenaglašavanje odnosa prema bližnjem i poboljšanje svijeta na štetu transcedencije. Osim toga, smatrali su za svoju dužnost proglasiti čisti misterij inkarnacije ne ostavljajući apsolutno nikakva mjesta sumnji i višeznačnostima koje bi eventualno osobi Isusa Krista pripisale bilo kakva ideoloških obilježja. Po tom pitanju, što je vidljivo iz ”Završnog dokumenta” ove konferencije, i oblikuju tezu o takozvanoj ”silaznoj kristologiji”- Kristu od točke silaska pa do inkarnacije u Sina, koja bi im u tom djelu trebala dati i teorijski podstreh. Između ostalog, istaknuto je i to kako Krist isključivo živi u euharistijskom slavlju i objavi svoje Riječi. Što se Sobrina tiče on se načelno slaže s odlukama u Puebli međutim ipak ih, kao i dogme općenito, uzima s određenom rezerviranošću,
”Dogme uistinu govore o Bogu, međutim one ne govore na Božjem jeziku, već jezikom ljudskih bića, jer u istinskom govoru o Bogu ovaj jezik mora biti samokritičan; potrebno je dakle održati dijalektički odnos između Božanskog i ljudskog jezika.”
”Dogma je pozitivna, regulativna, nezamjenjiva vrijednost u obrambenoj ulozi radikalnog Kristovog misterija, no jedina boljka joj je ta što govoreći jezikom i načinom ljudskim riskira mogućnost kvarnosti i određene opasnosti uvjetovane čovjekovom konačnošću.”
jer smatra da su doktrinarna previranja na trećem sazivu latinoameričke Crkve ipak preveliki naglasak stavila na Kristovu božansku narav- zanemarujući njegovo čovještvo- čime je direktno zanemaren i sam ”Krist prakse”, na kojem pak počiva kompletna pastorala kristologije oslobođenja, i u skladu s tim ističe kako je slijediti Isusa maksimalni izraz vjere u Krista; stoga, u konačnici, zanemarivanje važnosti te ”djelatnosti”, smatram, veoma je rizičan i u najmanju ruku besmislen potez, jer ona je gotovo sve što je kršćanstvu tog podneblja na neki način i ostalo.
Grijeh je dio tlačiteljskih struktura, izrabljivanja čovjeka od čovjeka, podjarmljivanja i porobljavanja naroda, rasa i društvenih klasa. Grijeh se dakle javlja kao temeljno otuđenje, kao korijen stanja nepravde i izrabljivanja. Temeljno otuđenje koje ne postoji kao takvo nego se ostvaruje u konkretnim situacijama, u pojedinačnim otuđenjima. Nemoguće je shvatiti jedno ako se ne shvati drugo. Grijeh iziskuje korijenito oslobođenje, ali to oslobođenje nužno uključuje političko oslobođenje. Jedino ako se sudjeluje u povijesnom procesu oslobođenja, moći će se pokazati da je temeljno otuđenje prisutno u svim pojedinačnim otuđenjima. To korijenito oslobođenje jest dar što ga je donio Krist.
(Gustavo Gutierrez)
NA PUTU KA OSLOBOĐENJU
Kao što se već dalo ugrubo naslutiti iz prethodnih poglavlja, značajan dio Sobrinove teološke preokupacije počiva na povlačenju paralele između situacije u Latinskoj Americi s onom u kojoj je živio sam Isus. Naime, osjećaj odbačenosti i nerazumijevanja koji je pratio Isusa za čitava njegova života, upravo je jednak ovom koje danas trpi latinoameričko društvo u svojoj velikoj većini. S obzirom da je o. Jon Sobrino dio tog društva punih pedeset godina, ne bi trebala iznenađivati činjenica što on kao svoje kristološko polazište uzima povijesni značaj Isusove osobe, a ne kako je to na neki način i uobičajeno, soteriološki, smatrajući, posve u skladu sa teologijom oslobođenja, da spasenje nije nešto nadzemaljsko već da se ono događa ovdje i sada, jer Bog je osloboditelj u konkretnim povijesnim prilikama i uvijek je na strani siromašnih i potlačenih. Ovakav stav naravno, svoje opravdanje prvenstveno nalazi u novozavjetnom tekstu
”Duh Gospodnji na meni je jer me pomaza! On me posla blagovjesnikom biti siromasima, proglasiti sužnjima oslobođenje, vid slijepima, na slobodu pustiti potlačene, proglasiti godinu milosti Gospodnje.” (Lk 4,18)
dok je Mt 25 pak apsolutni fundament tezi da je evanđelje Isusova dobra vijest za siromašne, a potom i kod drugih velikana Crkvene povijesti kao što je Martin Luther koji je po ovom pitanju tvrdio da sloboda koju Bog daruje čovjeku, nužno poprima objektivne, konkretne oblike u svijetu11. No premda je Isusologija, a ne ”klasično” soteriologija, dominantna nit Sobrinove kristologije, ne postoji nikakva bojazan za teološku jednostranost koja bi naudila božanskoj naravi Isusa Krista, poglavito iz razloga što ovaj isusovac bezuvjetno prihvaća Petrove riječi:
On njih pita: ”A vi, što vi kažete, tko sam ja?” Petar prihvati i reče: ‘‘Ti si Pomazanik – Krist!” (Mk 8,29);
a potom i kategorički tvrdi kako se Krist uvijek mora promišljati kroz Sveto Trojstvo, ”jer da bi razumjeli Krista moramo razumjeti i Boga Kraljevstva nebeskog i vjeru u Krista posredovanu Duhom Svetim”. Dakle neupitno je da o. Sobrino iznimno vodi računa o očuvanju Isusova integriteta u svoj svojoj punini, i da je u njegovom ”povijesnijem” govoru o Kristu isključivo stvar naglaska kao odraz nužde jednog prostora i vremena, a osim toga, kako i sam tvrdi ”objektivno sagledavanje Isusovog djelovanja je prijeko potrebno, s obzirom da ono za nas može vrijediti samo ako se pokaže povijesno relevantnim, jer će na taj način biti osujećena i svaka mogućnost manipulacije sa samom osobom Isusa Krista Gospodina našega.” Logičkim slijedom navedenih datosti i potpuno u skladu sa teološkom refleksijom izniklom na tlu Trećeg svijeta, Jon Sobrino postavlja raspeće kao epicentar svoje povijesne priče o Isusu, smatrajući ga eshatološkim centrom Kristova života i napominjući kako Isusova smrt na križu nije smrt Boga već njegova polazišna točka iz koje kreće sam čin spasenja, te je ”ona isključivo Božja transformacija u drugačiji oblik egzistencije”. Križ pak, sam po sebi, smatra Sobrino, ima dvojaku povijesnu narav; on jasno ocrtava Isusov ovozemaljski put i govori o prirodi Boga koji je Spasitelj, jer Bog se utjelovio jedino iz razloga kao bi ljudskim bićima bio razumljiv, stvaran i opipljiv. Međutim, unatoč tome što je jedan od prvaka ”misli” latinoameričke teologije oslobođenja, Sobrino glasno upozorava da ovakva praksa prikazivanja Krista kao Osloboditelja krije u sebi i određene opasnosti i zablude. Naime, bez obzira što je u svom korijenu ova kristologija uključivala i povijesnu i crkvenu praksu oslobođenja, evidentno je kako povijesno oslobođenje u svojoj suštini ne potrebuje opravdanje po vjeri, a to pak direktno dovodi do činjenice da Krist kao Osloboditelj postaje isključivo nekakva ”alatka” koja bi se koristila samo u slučaju nužde, odnosno povijesnog oslobođenja, dok bi transcendentalno oslobođenje bilo u toj sferi posve zanemareno, to jest, pokazalo bi se kao ”kristološki višak”. Kako do tog ne bi došlo, Sobrino zajedno sa drugim teolozima oslobođenja ističe da se kao causa prima ovakvog načina promišljanja, poput vječnog aksioma reflektira nužnost očuvanja Kristova totaliteta kao onog koji ima presudnu ulogu kako u naravnom tako i u nadnaravnom svijetu
”…jer Isus je norma normans oslobođenja, a ne njena norma normata.”
što bi značilo da su i ”crkveno” opravdanje po vjeri i ”povijesno” razbijanje okova siromaštva i potlačenosti nepobitno nužni.
”..i mi moramo ustrajati u tom, kako se Osloboditelj ne bi stopio sa slobodom i nestao među principima naše kristologije.”
Krajnji rezultat tog je Kraljevstvo nebesko.
”Krajnja točka teologije kao sukus svih kršćanskih aktivnosti je maksimalna izgradnja kraljevstva Božjeg”
Unutar ovog metodološkog okvira, stavljajući po strani teoriju, o. Jon Sobrino svoju kristološku ”prezentaciju” započinje iz takozvane ”točke polaska” jer smatra da ono što je Bog mi možemo jedino uvidjeti u momentu njegova dolaska u Isusa
”Mi Boga trebamo naći u onom što smo spoznali, a ne u nepoznatom. On želi da ga spoznamo u rješenjima, a ne u nerješenim pitanjima.”
te u skladu s tim formulira i ”postulate” o osobi Isusa Krista i to kroz tri stavke; u korelaciji sa kraljevstvom Božjim koje najavljuje, potom opisujući Isusovu praksu koja je u službi tog Kraljevstva i na koncu prikazujući pashalni misterij kao krunsku točku Isusove povijesti. Upravo ova posljednja stavka, osim što je bazno polazište za govor o Kristu općenito, u sebi sadrži i događaj uskrsnuća, koji pak u tijelu kristologije oslobođenja igra presudnu ulogu, jer on je ključni izvor koji ju napaja. No osim toga, ovaj misterij potvrđuje muku i smrt proniklu iz bezuvjetne odanosti i pokornosti Sina spram Boga Oca. Ovaj element je jako bitan i ima veoma snažne antropološke implikacije, jer se Isus Krist u tolikoj mjeri solidarizirao sa siromašnima i nemoćnima da je pruzeo lik sluge19 (Fil 2,6-11) i odveo se u potpunu bijedu. Križ je kruna tog ”robovanja”, situacija u kojoj je bio napušten i od Boga sama. No to nije, protivno nekim uvjerenjima, smrt Boga već odraz ”snage života koji nudi.”
”Veličina Boga upravo i jest u tom što je zbog ljudi postao toliko malen da je pristao umrijeti.”
Ta takozvana ”partizanska kvaliteta” Kristove čovječnosti, dakle solidarizacija sa siromašnima i grešnima, potvrda je neizmjerne Božje ljubavi spram ljudi koja u konačnici omogućuje da Isus kao Spasitelj, smrću ispere svijetu grijehe, a uskrsnućem da svijet opravda. Naglašavajući tu ”partizanštinu” koja je posve u skladu sa kršćanskom univerzalizacijom Krista i koja znatno pridonosi shvaćanju novozavjetnog svjedočanstva o eshatologizaciji Isusa kao čovjeka, Sobrino želi, baš poput Pavla, dokazati kako je onaj koji je uskrsnut nitko drugi doli onaj koji je i razapet. Osim ovog ”partizanskog elementa” vrlo važno mjesto u Sobrinovu nauku ima kategorija Sinovstva za koju je počesto napadan, jer tvrdi da je Isus postao Sinom Božjim. No on time nipošto ne želi anulirati
Kristovu preegzistenciju već želi naglasiti dvije stvari; budući da je Isus bio i ljudsko biće, mora imati svoju povijest kroz koju je on, tokom vremena, postepeno objavljivao ono što je oduvijek i bio i da upravo ta povijesnost Isusa teološki gura u vrlo dubok odnos sa samim Bogom. U povijesnoj praksi pak, Sinovstvo podrazumijeva Isusa koji je blizu, odmah pored ”obespravljenih”, a iz obje ove kristološke postavke proizlazi čvrsta nada da je Sin jedini način i put ka Ocu koji istovremeno spašava i oslobađa.
”Ako ostanete u mojoj riječi, uistinu moji ste učenici; upoznat će te istinu i istina će vas osloboditi.” (Iv 8,31-32)
Nadalje, taj Bog koji traži spasenje svakog i svih za Isusa je ”Bog siromašnih”. No osim toga on je i Bog snažnih proročkih riječi, koje zahtijevaju milost, a ne žrtvu i koji blagoslivlja sirotinju i proklinje one koji žive u izobilju bezobzirno uništavajući druge. Ograničen svojom ljubavlju, jer Bog je ljubav, Isus mjesto svjetovne bira moć milosti i istine, jer prava snaga jest upravo u služenju.
”Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i da svoj život dade kao otkupninu za mnoge.” (Mk 10,45)
o to nipošto ne isključuje osudu svijeta, kvarna i ogrezla u grijehu, koji je već jednom odbacio Boga ne dopustivši mu da se ”ušatori” i odbijajući da ga upozna. Stoga sud je neminovan i on je eshatološka stvarnost, konačnost u procesu.
„Božja nazočnost u svijetu je poput bombe koja će biti postavljena upravo ispod snaga koje simboliziraju staro. One moraju izvana i iznutra biti uništene eksplozijom. Božja politika je, dakle, subverzivna prema stabilnosti koju je uspostavila nasilnost poretka. Lažni mir slobode je uzdrman, a njeni obrambeni zidovi počinju se rušiti.“
Jasno nam je da ”Sobrinov Krist” ima snažne teopolitičke konotacije, istovremeno iskazujući toliku empatiju da pristaje na vlastitu smrt i satirući svako sjeme onom što nije vrijedno da egzistira. Ovakva ideja Boga koji je na raspelu uzdignut do statusa misterija nadilazi svoje klasično poimanje i, po Sobrinu, otvara put jednoj novoj, revolucionarnijoj koncepciji Boga 26, Boga koji je rame uz rame sa ”odbačenima”, Boga koji oslobađa, što je ujedno i premisa kristologije oslobođenja kao dominantnog ”teološkog faktora” u zemljama Latinske Amerike.
”Povratak povijesnom Isusu nije mehanički način s kojim se nastoji od Krista načiniti nekakav propis ili zakon, već se time želi doći do onakve vjere kakva je bila u Novom zavjetu, efektivne vjere, vjere prakse.” (Jon Sobrino)
POVRATAK VJERI PRAKSE
Kao što je već ranije napomenuto, prije okvirno kojih četrdesetak godina, kao rezultat širih povijesnih previranja, u mnogim zemljama Afrike, Azije i Latinske Amerike započet je jedinstveni proces preobrazbe. Glavni uzrok ovih promjena je, kako kaže Gutierrez, novo prisuće onih koji su obično bili ”potisnuti” iz našeg društva i Crkve. To se prvenstveno odnosi na rase i narode koji su vjekovima bili potlačena manjina u pojedinim državama svijeta, a potom i na one siromašne i izrabljivane općenito. Međutim, najintrigantnija činjenica ovih promjena jest sve brojnija prisutnost žena u javnom životu kao glas onih koji su po dokumentu iz Pueble okarakterizirani kao dvostruko potlačeni i marginalizirani. Iz prašnjava puta ove metamorfoze na latinoameričkom tlu pak, s vremenom stasale su nove mladice teološkog promišljanja. Naime tamošnja Crkva se oslobodila neadekvatnih europskih eklezijalnih okova,
”Crkva računa na potporu ekonomske i političke moći; papa gleda na svijet feudalnim očima, on želi Crkvu bogatih za siromašne, ali ne sa siromašnima unutar nje.”
i okrenula stvarnosti svojih prostora te sa krilaticama poput ”grijeh struktura” ili ”preferencijalna opcija za siromašne”, započela svoje pastoralno djelovanje.
”Bila je to vizija nove povijesne ere koja će se odlikovati korijenitom težnjom k potpunom oslobođenju”
Na tragu svoje Isusologije i datih okolnosti, Sobrino izdvaja učeništvo kao najveći iskaz vjere u Krista u svijetu, te ga smatra ključnom sferom kristologije oslobođenja, jer da bi se uopće moglo uvidjeti ono božansko nužno je proći trnovite puteve zemaljske. Razlog ovakvog razmišljanja počiva u činjenici što se Isus u našoj realnosti prvenstveno prikazao kao čovjek, ”partizan” koji je odabrao stranu ubogih i inzistirao na tom da se bijeda pobijedi i nadiđe, te je posve u skladu s tim preuzeo svu krivnju na sebe i stoički je iznio do samog ”kraja”. Na taj je način, kaže Sobrino, Isus kroz svoje postojanje uspio dohvatiti Boga i postati Krist. Ovakav stav je, naravno, naišao na mnoga spočitavanja, smatrajući da se ovdje o Krist ne govori kao o Bogu, već kao o idealnom čovjeku, no u Svetom pismu kao prvom stupu obrane Kristova identiteta stoji
”On je u dane svog zemaljskog života sa silnim vapajem i suzama prikazivao molitve i prošnje Onomu koji ga je mogao spasiti od smrti. I bi uslišan zbog svoje predanosti.” (Heb 5,7).
Sobrino nadalje navodi kako je za ovaj povratak ”efektivnoj vjeri”, osim poimanja Isusova vremena i prostora, nužno i razumijevanje Novog zavjeta generalno i evanđelja partikularno i to nikako ne kao nekakav suhoparni opis, već kao zbir prakse koja je pomno zapisana iz razloga što bi po tom principu tu praksu trebalo i nastaviti. No ta ”djelatnost” nije puka ljudska aktivnost, već se ona interpretira kao dar takozvane ”nove ruke” unutar koje se može prepoznati i sama Božja milost, a za milost Sobrino pak kaže da je interni moment vjere koja kao takva pristup Kristu čini mogućim. Naravno, kao i svaka kristologija pa tako i ova nužno i nezaobilazno svoju uporišnu točku ima u crkvenoj zajednici kao jedinom mogućem miljeu gdje se ova vjera u Krista i realizira. Crkva Latinske Amerike danas je više nego ikad ”crkva za druge”
”Crkva je samo onda Crkva kad postoji za druge.”…..”Crkva mora sudjelovati u svjetovnim zadacima ljudske zajednice, i to ne vladajući, nego pomažući i služeći.”,
čiji je teološki prioritet svijet i siromaštvo koje se u njemu manifestira. Ona je vjerom u Krista odgovor na evanđelje, te sadrži dva veoma važna kristološka elementa; osloboditeljsku praksu u skladu sa Isusovim učeništvom i susret sa Isusom u siromašnima. Njena preokupacija nije finomehaničarski precizno ustvrditi što je Isus točno rekao ili napravio, već okvirno konstruirati strukturu njegove prakse i propovijedi kako bi mogla nastaviti biti ono na čemu i inzistira, ”dobra vijest” za bijedne i siromašne na isti onaj način kako je ono bilo i u vrijeme prve kršćanske zajednice, jer samo je efektivna vjera, vjera prakse, doista i ona koja kroz oslobođenje spašava.
”Oslobođenje ne ovisi o čovjekovoj svijesti i moći. Ono nije nešto što ovisi samo o čovjekovim sposobnostima. Ono je zapravo najvažnija odluka Boga koji je Rob što trpi.” (Rubem A. Alves)
U IME SOBRINA
Ne treba odveć duljiti i opetovano ponavljati o važnosti uloge koju otac Jon Sobrino ima među teolozima oslobođenja, godine njegova rada svjedoče u to ime. Čovjek koji jednakim žarom sjedi za svojim pisaćim stolom i gazi nogom preko bodljikavih žica bezumnih sistema, u praksi potvrđujući vlastiti rukopis, definitivno zavrjeđuje bezuvjetno poštovanje. Njegova predanost Riječi koju naviješta i više je nego očita u njegovim djelima, jer on, kako je i rečeno, ide i čini tako. Od njegove ”Kristologije sa raskršća” (1978), preko zbira tekstova kompiliranih u djelo ”Isus u Latinskoj Americi” (1978-1982), pa sve do ”Isusa Osloboditelja” (1991) i ”Krista Osloboditelja” (1999), ovaj sansalvadorski isusovac, baskijskih korijena izuzetno precizno pogađa senzibilitet vremena i prostora u kojem živi, uporno kročeći put nadi i ljubavi kojoj se kao osamnaestogodišnjak službeno i zavjetovao. On ne preže ni pred smrću čiji ga miris već godinama prati, već poradi Istine i istine i poradi onih njemu bliskih kojih nasilno više nema, mutira svoj glas u prodoran krik sa latinoameričkih goleti morala i sućuti. Bližnjima u spomen, kao najveća hvala, jer tako se ljubi Boga i bližnjeg svog. Njegovo zvanje dokazuje upravo ono što bi svaki teolog suštinski trebao i biti, ”čovjek za druge”. Možda, kao što sam to i u uvodnom dijelu napomenuo, unutar njegova nauka i postoje neke kristološke ”nelogičnosti” koje otvaraju mogućnost kritici da prodre, međutim, generalno sagledavajući stvari, razlika između Sobrinova učenja i službenog stava Rimokatoličke Crkve, ponajviše mi nalikuje na onu između sinoptika i Ivanova evanđelja. Stoga i ovaj ”nesporazum” prvenstveno smatram posljedicom nedostatnog dijaloga, jednako kao i što smatram da je otac Jon Sobrino i više nego zaslužio mirnu jesen života, jer ovakvo teološko srce ne kuca baš često. I na koncu, unatoč tome što sam se u okviru svojih mogućnosti zaista u bona fide varijanti, potrudio predočiti Sobrinovu teologiju, ipak završnu riječ prepuštam ovom velikanu suvremenog ”govora o Bogu”.
Ako pojedinac i zajednica slijede Isusa i navještaju siromašnima kraljevstvo Božje, ako ustraju u oslobođenju od bilo koje vrste ropstva, ako imaju hrabrosti i iskrenosti govoriti istinu, ako kroz Isusovo učeništvo nastoje umjesto tlačitelja biti služitelji drugima, ako imaju Isusova duha i dovoljno sažaljenja i milosti i čisto srce da shvate pravu bit stvari i odbiju
tamno ropstvo rođeno u nepravdi, ako čine dobro i pravedno, nastojeći ostvariti mir za sve, to znači vjerovati u Isusa Krista i tko god ovo čini i jest ovo, doživio je istinsku vjeru u Isusa Krista, jer ultimativni jezik vjere je ljubav i samo ljubav.
Bibliografija
- Sobrino, Jon ”Christology at the Crossroads: A Latin American Approach”, Orbis Books, Maryknoll, New York,1978.
- Sobrino, Jon, ”Christ the Liberator: A View from the Victims”, Orbis books, Maryknoll, New York, 2001.
- Sobrino, Jon, ”Jesus in Latin America”, Wipf & Stock Publishers, Eugene, Oregon, 2004.
- Sobrino, Jon, ”Jesus the Liberator: A Historical Theological Reading of Jesus of Nazareth”, Orbis
books, Maryknoll, New York, 1993. - Sobrino, Jon, ”Systematic Theology: Perspectives from Liberation Theology”, Orbis books,
Maryknoll, New York, 1996. - Alves, A. Rubem, ”Teologija ljudske nade”, Naprijed, Zagreb, 1996.
Sobrino, Jon, ”The True Church and the Poor”, Wipf & Stock Publishers, Eugene, Oregon, 2004. - Beatson, Caramichael, Cooper, Gerassi, Goldman, Goodman, Henry, Laing, Marcuse, Petrović,
Speck, Sweezy, ”Dijalektika oslobođenja”, Praxis, Zagreb, 1969. - Bonhoeffer, Dietrich, ”Otpor i predanje”, KS, Zagreb, 1974.
- Fanon, Frantz, ”Prezreni na svijetu”, Stvarnost , Zagreb, 1973.
- Gutierrez, Gustavo, ”Teologija oslobođenja”, KS, Zagreb, 1989.
- Jeruzalemska Biblija, hrv. prijevod, KS, Zagreb, 1994.
- Leksikografski zavod M. Krleža, ”Opći religijski leksikon”, Zagreb, 2002.
- Luther, Martin, ”Temeljni reformatorski spisi”, Demetra , Zagreb, 2006.
- Moltmann, Jurgen, ”Raspeti Bog”, Rijeka, Ex libris, 2005.
- Teilhard de Chardin, Pierre, ”Budućnost čovjeka”, Crkva u svijetu, Split, 1970.