Manifest za ekosocijalističku revoluciju – Prekid s kapitalističkim rastom

Ovaj Manifest usvojio je Osamnaesti svjetski kongres sa 124 glasa za, jednim protiv, tri suzdržana i četiri člana koja nisu glasala.

Uvod

Ovaj Manifest dokument je Četvrte internacionale, koju su 1938. godine osnovali Lav Trocki i njegovi saborci kako bi spasili nasljeđe Oktobarske revolucije od staljinističke katastrofe. Odbacujući jalovi dogmatizam, Četvrta internacionala u svoju je misao i praksu uključila izazove društvenih pokreta i ekološke krize. Njene su snage ograničene, ali prisutne su na svim kontinentima i aktivno su doprinosile otporu nacizmu, francuskom maju 1968, solidarnosti s antikolonijalnim borbama u Alžiru i Vijetnamu, razvoju alterglobalizacijskog pokreta i nastanku ekosocijalizma.

Četvrta internacionala sebe ne smatra jedinom avangardom; u skladu sa svojim mogućnostima učestvuje u širokim antikapitalističkim formacijama. Njen je cilj doprinijeti formiranju nove Internacionale masovnog karaktera, čiji bi bila jedan od sastavnih dijelova.

Naše je doba obilježeno dvostrukom historijskom krizom: krizom socijalističke alternative pred mnogostrukom krizom kapitalističke „civilizacije”.

Četvrta internacionala objavljuje ovaj Manifest zato što smo uvjereni da je proces ekosocijalističke revolucije, koji se odvija na različitim teritorijalnim nivoima, ali ima planetarnu dimenziju, potrebniji nego ikada. Nije riječ samo o zaustavljanju društvenog i demokratskog nazadovanja koje prati globalno širenje kapitalizma, nego i o spašavanju čovječanstva od ekološke katastrofe kakva nema presedana u ljudskoj historiji. Ta su dva cilja neraskidivo povezana.

Socijalistički projekt na kojem se zasnivaju naši prijedlozi, međutim, zahtijeva temeljitu obnovu, proizašlu iz pluralističkog vrednovanja dosadašnjih iskustava i velikih pokreta koji se bore protiv svih oblika dominacije i ugnjetavanja: klasnog, rodnog, nacionalnog i drugih. Socijalizam koji predlažemo radikalno se razlikuje od modela koji su dominirali u prošlom stoljeću i od svakog etatističkog ili diktatorskog režima. To je revolucionaran i radikalno demokratski projekt kojem doprinose feminističke, ekološke, antirasističke, antikolonijalne, antimilitarističke i LGBTQI+ borbe.

Pojmom ekosocijalizma koristimo se već nekoliko decenija jer smo uvjereni da globalne prijetnje i izazovi ekološke krize moraju prožimati sve borbe koje se vode unutar postojećeg globaliziranog poretka i protiv njega. Odnos prema našoj planeti, prevazilaženje „metaboličkog rascjepa” o kojem je pisao Marx — rascjepa između ljudskih društava i njihove životne sredine — te poštovanje ekološke ravnoteže planete nisu tek pojedina poglavlja našeg programa i strategije, nego njihova zajednička nit.

Potreba za osavremenjivanjem analiza revolucionarnog marksizma oduvijek je nadahnjivala djelovanje i misao Četvrte internacionale. Taj pristup nastavljamo pisanjem ovog Ekosocijalističkog manifesta: želimo doprinijeti oblikovanju revolucionarne perspektive sposobne da se suoči s izazovima 21. stoljeća. To je perspektiva koja crpi nadahnuće iz društvenih i ekoloških borbi, kao i iz autentično antikapitalističkih kritičkih promišljanja koja se razvijaju širom svijeta.

Objektivna nužnost ekosocijalističke, antirasističke, antimilitarističke, antiimperijalističke, antikolonijalne i feminističke revolucije

Širom svijeta krajnje desne, autoritarne i polufašističke snage stječu vlast i utjecaj. Nepostojanje alternative krizi kasnog kapitalizma proizvodi očaj iz kojeg se hrane mizoginija, rasizam, kvirfobija, poricanje klimatskih promjena i reakcionarne ideje općenito. Uplašeni zato što ekološka kriza objektivno ugrožava akumulaciju profita, milijarderi se okreću novoj krajnjoj desnici, koja nudi svoje usluge spašavanja sistema pomoću laži i socijalne demagogije. Autoritarne politike i oligarsi sklapaju moćan savez kako bi sačuvali vlast kapitala. Napadaju zaštitu životne sredine, ali i socijalne programe, vode rat protiv radnika i siromašnih, a istovremeno tvrde da ih predstavljaju nasuprot liberalnom establišmentu.

Kapital trijumfira, ali ga vlastiti trijumf gura u nerješive proturječnosti koje je razotkrio Marx. Suočena s tim proturječnostima, Rosa Luxemburg je 1915. godine upozorila: „Socijalizam ili barbarstvo.” Stotinu deset godina poslije uzbuna je potrebnija nego ikada, jer katastrofa koja raste oko nas nema presedana. Ratovima, kolonijalizmu, eksploataciji, rasizmu, autoritarizmu i svim oblicima ugnjetavanja pridružila se nova pošast koja pogoršava sve ostale: ubrzano kapitalističko uništavanje prirodne sredine od koje zavisi opstanak čovječanstva.

Naučnici razlikuju devet globalnih pokazatelja ekološke održivosti. Procjenjuju da su granične vrijednosti opasnosti dosegnute u sedam slučajeva. Zbog kapitalističke logike akumulacije najmanje šest granica već je prekoračeno: klima, funkcionalni integritet ekosistema, kruženje azota i fosfora, podzemne i slatke vode, promjene u korištenju zemljišta te zagađenje novim hemijskim spojevima. Glavne žrtve tog uništenja jesu siromašni, naročito u siromašnim zemljama.

Pod bičem konkurencije krupna industrija i finansijski kapital pojačavaju svoju despotsku vlast nad ljudima i Zemljom. Uništavanje se nastavlja uprkos upozorenjima nauke. Žudnja za profitom, poput automata, zahtijeva sve više tržišta i sve više robe, a time i sve intenzivnije iskorištavanje radne snage i pljačkanje prirodnih resursa.

Legalni kapital, takozvani kriminalni kapital i buržoaska politika tijesno su isprepleteni. Banke, multinacionalne kompanije i bogati kupuju Zemlju na kredit. Vlasti sve više guše ljudska i demokratska prava brutalnom represijom i tehnološkim nadzorom.

Društvena nejednakost i uništavanje životne sredine imaju iste uzroke. Reći da su granice održivosti prekoračene i na društvenom nivou zapravo je ublažavanje stvarnosti.

Kapitalizam milijardama ljudi donosi oskudicu, a neznatnoj manjini beskrajno bogatstvo. S jedne strane, nedostatak poslova, plaća, stanova i javnih usluga podstiče reakcionarnu tvrdnju da nema dovoljno resursa za zadovoljavanje svačijih potreba. S druge strane, najbogatijih jedan posto stanovništva — sa svojim jahtama, avionima, bazenima, ogromnim ekskluzivnim golf-terenima, brojnim terenskim vozilima, svemirskim turizmom, nakitom, visokom modom i luksuznim domovima u svim dijelovima svijeta — posjeduje jednako koliko i polovina svjetskog stanovništva. Teorija „prelijevanja bogatstva” običan je mit. Bogatstvo se prelijeva prema bogatima, a ne obrnuto. Siromaštvo raste čak i u „razvijenim” zemljama. Prihodi od rada nemilosrdno se smanjuju, dok se sistemi socijalne zaštite, ondje gdje postoje, razgrađuju. Svjetska kapitalistička privreda pluta na okeanu dugova, eksploatacije i nejednakosti.

Unutar radničkih klasa najteže su pogođeni najranjiviji dijelovi stanovništva i rasijalizirane grupe. Etničke i rasne zajednice namjerno se smještaju u područja zagađena često otrovnim i opasnim otpadom, u područja većeg zagađenja i visokog rizika, lišena urbanističkog planiranja — primjerice, na padine. Kao žrtve ekološkog rasizma, ti su ljudi sistematski isključeni i iz osmišljavanja i provođenja politika zaštite životne sredine.

Nametanjem obaveze brige za druge ženama kapital dobija jeftinu društvenu reprodukciju i olakšava provođenje brutalnih mjera štednje u javnim službama. Nejednakost i diskriminacija općenito naročito pogađaju žene, koje i dalje obavljaju najveći dio kućanskih poslova i poslova njege, bili oni neplaćeni ili plaćeni. Ženama pripada samo 35 posto ukupnih prihoda od rada. U pojedinim dijelovima svijeta — Kini, Rusiji i Centralnoj Aziji — njihov udio opada, ponekad veoma značajno. Osim u području rada, žene su izložene napadima na svim frontovima upravo zato što su žene: od seksističkog i seksualnog nasilja — femicida, silovanja, seksualnog uznemiravanja, seksualne i radne trgovine ljudima — do uskraćivanja prava na hranu, obrazovanje, poštovanje i kontrolu nad vlastitim tijelima.

LGBTQI+ osobe, a naročito transrodne osobe, meta su globalne reakcionarne ofanzive koja povećava njihovu materijalnu nesigurnost i izloženost diskriminaciji, ugrožava njihov pristup zdravstvenoj zaštiti, a time i javno zdravlje.

Kapital odbacuje osobe s invaliditetom zato što ne mogu raditi za profit ili zato što njihovo zaposlenje zahtijeva prilagodbe koje smanjuju profit. Neke su podvrgnute prisilnoj sterilizaciji. Sablast eugenike ponovo se pojavljuje.

Dok se odbacuju i stariji ljudi iz radničkih klasa, životi budućih generacija unaprijed se sakate. Većina roditelja iz radničke klase više ne vjeruje da će njihova djeca živjeti bolje od njih. Sve veći broj mladih s užasom, bijesom, tugom i žalošću posmatra organizirano uništavanje svog svijeta: njegovo silovanje, komadanje, utapanje u betonu i potapanje u hladnim vodama sebičnih proračuna.

Pošasti gladi, prehrambene nesigurnosti i pothranjenosti povukle su se krajem 20. stoljeća, ali danas ponovo bujaju kao posljedica katastrofalnog spoja neoliberalizma, militarizma i klimatskih promjena. Gotovo svaka deseta osoba gladuje, gotovo svaka treća pati od prehrambene nesigurnosti, a više od tri milijarde ljudi ne može sebi priuštiti zdravu prehranu. Sto pedeset miliona djece mlađe od pet godina zaostaje u rastu zbog gladi. Jedina „krivica” ogromne većine te djece jeste to što su rođena na periferiji kapitalizma.

Nada u miran svijet nestaje. Više od trideset zemalja učestvuje ili je donedavno učestvovalo u ratovima velikih razmjera, uključujući Sudan, Irak, Jemen, Palestinu, Siriju, Ukrajinu, Libiju, Demokratsku Republiku Kongo i Mjanmar. Sama klimatska kriza, ekstremni vremenski događaji i intenzivna migracijska kretanja koja iz njih proizlaze podstiču brojne sukobe širom svijeta. Patnja, raseljavanje i umiranje stanovništva poprimaju ogromne razmjere.

Dok se imperijalističke sile međusobno nadmeću, hitne mjere klimatske tranzicije i održive budućnosti dovode se u pitanje. Ratovi nisu katastrofalni samo prema broju ljudskih života koje odnose. Oni napadaju ženska tijela, upotrebljavaju silovanje kao sredstvo terora, dehumaniziraju kolektivni život i uništavaju planetu na kojoj živimo. Razaraju staništa, izazivaju krčenje šuma, truju tlo, vodu i zrak te predstavljaju velike izvore emisija ugljika.

Brutalni ruski rat protiv Ukrajine i novi nivo etničkog čišćenja koje se provodi u Gazi i nad palestinskim narodom u cjelini predstavljaju velike zločine protiv čovječnosti. Oba slučaja potvrđuju barbarsku prirodu kapitalizma. Ruska imperijalistička agresija na Ukrajinu povećala je geopolitičke napetosti u čitavom svijetu. Ona potvrđuje ulazak u novo razdoblje međuimperijalističkog nadmetanja za globalnu hegemoniju. Zemljište, energija i mineralni resursi predstavljaju važne uloge u tom nadmetanju.

Svi bi mogli dobro živjeti na Zemlji, ali kapitalizam je eksploatatorski, mačistički, rasistički, ratoboran, autoritaran i smrtonosan način grabeži. Za dva stoljeća doveo je čovječanstvo u duboku ekosocijalnu slijepu ulicu. Produktivizam je destruktivizam. Prekomjerno iskorištavanje prirodnih resursa, razulareni ekstraktivizam, nastojanje da se u najkraćem roku ostvare maksimalni prinosi, krčenje šuma i promjene u korištenju zemljišta vode urušavanju biološke raznolikosti — samog života.

Klimatske promjene najopasniji su vid ekološkog uništavanja i prijetnja ljudskom životu bez presedana u historiji. Zemlji prijeti pretvaranje u biološku pustoš, nenastanjivu milijardama siromašnih ljudi koji nisu odgovorni za ovu katastrofu. Da bismo je zaustavili, globalne emisije ugljen-dioksida i metana moramo prepoloviti prije 2030. godine i dostići neto nulte emisije stakleničkih plinova prije 2050. Prioritet je, dakle, napustiti fosilna goriva, agrobiznis, mesnu industriju i hipermobilnost — drugim riječima, globalno proizvoditi manje.

Možemo li u takvim okolnostima zadovoljiti legitimne potrebe tri milijarde ljudi koji žive u užasnim uslovima, uglavnom u zemljama Globalnog juga?¹ Možemo. Najbogatijih jedan posto stanovništva proizvodi gotovo dvostruko više emisija CO₂ od najsiromašnijih pedeset posto. Najbogatijih deset posto odgovorno je za više od polovine emisija CO₂. Siromašni proizvode znatno manje od dvije do 2,3 tone CO₂ po osobi godišnje — prosječnog nivoa koji se do 2030. mora postići kako bi postojala pedesetpostotna vjerovatnoća dostizanja neto nultih emisija do 2050. godine. Svaki dolar potrošen na zadovoljavanje potreba najbogatijih jedan posto proizvodi trideset puta više CO₂ od dolara uloženog u zadovoljavanje društvenih potreba najsiromašnije polovine svjetskog stanovništva.

Klimatski utjecaj proizvodnje usmjerene na zadovoljavanje ljudskih potreba — naročito kada je demokratski planira i provodi javni sektor u okolnostima društvene jednakosti — mnogo je manji od utjecaja proizvodnje namijenjene zadovoljavanju prohtjeva bogatih putem rasta BDP-a i slijepe tržišne konkurencije za profit. Taj utjecaj u velikoj bi mjeri bio nadoknađen radikalnim smanjenjem ugljičnog otiska najbogatijih jedan posto: oni za nekoliko godina moraju trideseterostruko smanjiti emisije, i na Sjeveru i na Jugu. Potrebna je i razumna umjerenost svih ostalih. Zaustavljanje katastrofe zapravo zahtijeva društvo koje osigurava blagostanje i jednakost u dosad neviđenoj mjeri. Bogati, međutim, odbijaju učiniti i najmanji ustupak. Naprotiv, žele sve više privilegija.

Vlade su obećale zadržati zagrijavanje ispod 1,5 °C, očuvati biološku raznolikost, ostvariti takozvani „održivi razvoj” i poštovati načelo „zajedničkih, ali različitih odgovornosti i sposobnosti” u ekološkoj krizi, a istovremeno proizvode sve više robe i troše sve više energije. Kapital neće ispuniti sva ta proturječna obećanja. Činjenice to pokazuju: trideset tri godine nakon Samita o Zemlji u Rio de Janeiru 1992. godine, u globalnoj energetskoj strukturi i dalje potpuno dominiraju fosilna goriva, koja su 2020. činila 84 posto ukupne potrošnje. Ukupna proizvodnja energije iz fosilnih goriva porasla je za 62 posto: sa 83.000 teravatsati 1992. na 136.000 teravatsati 2021. godine. Obnovljivi izvori samo se dodaju pretežno fosilnom energetskom sistemu, nudeći kapitalistima nove kapacitete i nova tržišta.²

• Tokom energetske krize koja je izbila nakon pandemije, a koju je produbio ruski imperijalistički rat protiv Ukrajine, sve kapitalističke sile ponovo su se okrenule uglju, nafti, prirodnom plinu — uključujući plin iz škriljevca — i nuklearnoj energiji.
• Promocija vještačke inteligencije koju provode kompanije Big Techa i kapitalističke vlade predstavlja novu prijetnju. Podatkovni centri i rudarenje kriptovaluta već troše gotovo dva posto svjetske električne energije. Ta će potrošnja dramatično porasti širenjem vještačke inteligencije, koja zahtijeva ogromne količine energije i vode. Životi ljudi bit će pogođeni na brojne načine. Kapitalistička upotreba vještačke inteligencije ugrožava desetine miliona radnih mjesta, degradira i potkopava umjetničko i kulturno stvaralaštvo, jača sistemski rasizam i ubrzava širenje krajnje desnih laži. Osim toga, vještačka inteligencija i podatkovni centri ubrzavaju mahnitost nemirnog kapitalizma, koji prisvaja ljudsku pažnju i time kvari slobodno vrijeme i društvene veze.
• Američki imperijalizam, historijski glavni krivac za klimatski poremećaj, raspolaže ogromnim sredstvima za borbu protiv katastrofe, ali njegovi politički predstavnici tu borbu zločinački podređuju zaštiti američke svjetske hegemonije — kada samu krizu jednostavno ne poriču.
• Mjere koje veliki zagađivači provode pod oznakom „dekarbonizacije” ne samo da ne odgovaraju razmjerama klimatske krize nego i ubrzavaju ekstraktivizam, uglavnom u potčinjenim zemljama, ali i na Sjeveru i u okeanima, na štetu stanovništva i ekosistema.
• Takva „dekarbonizacija” pogoršava imperijalističko otimanje zemlje i eksploataciju rada na Jugu, uz saučesništvo lokalnih buržoazija. To pokazuju projekti solarne i vjetroenergije na teritorijama tradicionalnih zajednica, autohtonih naroda, poljoprivrednika i malih ribara u zemljama Juga, kao i u „slobodnim zonama”, radi proizvodnje „zelenog vodika” za industrije razvijenih zemalja.
• „Tržišta ugljika”, „kompenziranje emisija”, „kompenzacije biološke raznolikosti” i drugi „tržišni mehanizmi”, zasnovani na shvatanju prirode kao kapitala, opterećuju one koji su najmanje odgovorni: siromašne, naročito autohtone i rasijalizirane ljude, te narode Juga općenito.

Apstraktni pojmovi poput „kružne ekonomije”, „otpornosti”, „energetske tranzicije” i „biomimikrije” teorijski mogu biti valjani, ali u praksi postaju prazne formule čim se stave u službu kapitalističkog produktivizma. Ako ne postoji plan koji provodi društvo kao cjelina radi preobrazbe proizvodnje, tehnička poboljšanja — primjerice smanjenje troškova proizvodnje energije — izazivaju povratni učinak.³ Smanjenje cijene energije u pravilu dovodi do veće potrošnje energije i materijala.

Desnica za globalno zagrijavanje i smanjenje biološke raznolikosti okrivljuje „nekontrolirani” rast stanovništva. Time pokušava potlačene okriviti i za krizu i za njihovu bijedu, kako bi im nametnula mjere kontrole stanovništva. U stvarnosti su visoke stope rasta stanovništva više posljedica nego uzrok siromaštva. Sigurnost prihoda, pristup hrani, obrazovanju, zdravstvenoj zaštiti i stanovanju, rodna ravnopravnost i osnaživanje žena doprinose demografskoj tranziciji jer najprije opadaju stope smrtnosti, a zatim i nataliteta.

Kapitalistički fetiš akumulacije sprečava priznavanje te istine. Suočavanje s klimatskom krizom u konačnici će, zbog tog fetiša, ponuditi samo dvije mogućnosti: primjenu tehnologija nalik eksperimentima čarobnjakova šegrta — nuklearne energije, hvatanja i skladištenja ugljika ili geoinženjeringa — ili žrtvovanje milijardi siromašnih ljudi u siromašnim zemljama uz tvrdnju da je tako odlučila „priroda”.

Politička nemoć i nepravda zelenog kapitalizma idu u prilog fosilnom, zavjereničkom, kolonijalističkom, rasističkom, nasilno mačističkom i LGBT-fobnom neofašizmu, koji ne zazire od druge mogućnosti. Dio bogatih kreće prema ogromnom zločinu protiv čovječnosti, cinično se kladeći da će ih njihovo bogatstvo zaštititi dok siromašne ostavljaju da umru.

Svjetski kapitalizam ne napreduje postepeno prema miru i održivom razvoju. On se velikim koracima vraća prema ratu, ekološkoj katastrofi, genocidu i neofašističkom barbarstvu.

Pred tim izazovom nije dovoljno dovesti u pitanje neoliberalni režim i ponovo vrednovati ulogu države. Ne bi bilo dovoljno ni zaustaviti dinamiku akumulacije — što je u kapitalizmu ionako nemoguć cilj. Ukupna globalna neto potrošnja energije mora se radikalno smanjiti, što znači globalno manje proizvoditi i manje prevoziti, dok se istovremeno potrošnja energije u siromašnijim zemljama mora povećavati radi zadovoljavanja društvenih potreba.

To je jedino rješenje koje omogućava pomirenje legitimne potrebe za blagostanjem svih s obnovom globalnog ekosistema. Pravedna dovoljnost i pravedno odrastanje — ekosocijalističko odrastanje — nužan su uslov spasa.

Izlazak iz produktivističke slijepe ulice moguć je samo pod sljedećim uslovima:

• napustiti „tehnosolucionizam”, odnosno zamisao da će rješenje donijeti nove tehnologije, čiji se utjecaj na energiju i resurse često potcjenjuje ili potpuno zanemaruje; ekološki mudro odlučiti da se koristimo sredstvima kojima već raspolažemo, jer su ona dovoljna za zadovoljavanje svačijih potreba;
• drastično smanjiti ekološki otisak bogatih kako bi dobar život postao moguć svima;
• ukinuti slobodno tržište kapitala — berze, privatne banke i penzione fondove;
• regulirati tržišta roba i usluga;
• na svim nivoima društva što više razvijati neposredne odnose između proizvođača i potrošača te procese procjene potreba i resursa iz perspektive upotrebnih vrijednosti i ekoloških i društvenih prioriteta;
• demokratski utvrđivati koje potrebe te upotrebne vrijednosti trebaju zadovoljiti i na koji način;
• u središte demokratskog odlučivanja postaviti brigu o ljudima i ekosistemima, pažljivo poštovanje živih bića i ekoloških granica;
• u skladu s tim ukinuti nepotrebnu proizvodnju i nepotreban transport te iznova osmisliti i organizirati cjelokupnu proizvodnu djelatnost, njeno kruženje i potrošnju.

Ti su uslovi nužni, ali nisu dovoljni. Društvena i ekološka kriza čine jednu krizu. Moramo obnoviti emancipatorski projekt eksploatiranih i potlačenih. Klasni projekt koji iznad osnovnih potreba daje prednost bivanju, a ne posjedovanju. Projekt koji iz temelja mijenja ponašanje, potrošnju, odnos prema ostatku prirode, poimanje sreće i način na koji ljudi vide svijet. Antiproduktivistički projekt boljeg života, zasnovan na brizi za živi svijet jedine nastanjive planete Sunčevog sistema.

Kapitalizam je čovječanstvo i ranije gurnuo u tako sumornu situaciju, naročito uoči Prvog svjetskog rata. Nacionalistička histerija zahvatila je mase, a socijaldemokratija je, izdavši obećanje da će na rat odgovoriti revolucijom, dala zeleno svjetlo najvećim pokoljima u ljudskoj historiji. Lenjin je uprkos tome situaciju opisao kao „objektivno revolucionarnu”: samo je revolucija mogla zaustaviti klanje. Historija mu je dala za pravo — revolucija u Rusiji i njena sklonost širenju prisilile su buržoazije da okončaju pokolj. Poređenje, naravno, ima svoja ograničenja. Posredovanja koja danas vode prema revolucionarnoj akciji neuporedivo su složenija. Ipak, potrebno je jednako buđenje svijesti. Pred ekološkom krizom antikapitalistička revolucija još je objektivno potrebnija. Ta temeljna procjena mora biti osnova za izradu programa, strategije i taktike, jer ne postoji drugi način da se izbjegne katastrofa.

Svijet za koji se borimo

Naš projekt budućeg društva povezuje društveno i političko oslobođenje s nužnošću zaustavljanja uništavanja života i popravljanja što većeg dijela već počinjene štete.

Želimo pokušati zamisliti kako bi izgledao dobar život za sve i svuda, uz smanjivanje potrošnje materijala i energije, uvažavanje različitih odgovornosti, a time i smanjivanje materijalne proizvodnje. Ne želimo ponuditi unaprijed izrađen model, nego se usuditi misliti drugačiji svijet — svijet zbog kojeg ćemo poželjeti boriti se da ga izgradimo raskidom s kapitalizmom i produktivizmom.

„Da, borimo se za hljeb, ali borimo se i za ruže.”

Dobar život za sve zahtijeva zadovoljavanje osnovnih ljudskih potreba: zdrave hrane, zdravlja, doma, čistog zraka i vode.

Dobar život znači i izabran, ispunjen i stvaralački život, proživljen u bogatim i ravnopravnim ljudskim odnosima, okružen ljepotom svijeta i ljudskih dostignuća.

Naša planeta još raspolaže s dovoljno obradive zemlje, pitke vode, sunca i vjetra, biološke raznolikosti i različitih resursa da zadovolji legitimne ljudske potrebe uz odricanje od fosilnih goriva koja uništavaju klimu i od nuklearne energije. Neki od tih resursa ipak su ograničeni i iscrpivi. Drugi su neiscrpni, ali njihovo korištenje zahtijeva materijale koji su iscrpivi ili čak rijetki i čije vađenje nanosi štetu životnoj sredini. Njihova upotreba ni u jednom slučaju ne može biti neograničena. Moramo ih koristiti pažljivo, štedljivo i ekološki mudro.

Budući da su neophodni za naš život, ti resursi moraju biti izuzeti iz privatnog prisvajanja i smatrani zajedničkim dobrima koja trebaju koristiti cijelom čovječanstvu, danas i dugoročno. Kako bi se njihovo trajanje garantiralo, potrebno je zajednički uspostaviti pravila koja određuju načine i granice korištenja, kao i obavezu brige i obnove.

Mangrova se ne njeguje jednako kao ledena kapa; močvarno područje ne čuva se jednako kao pješčana plaža; tropska šuma ne zahtijeva iste mjere kao rijeka. Solarna energija ne podliježe istim pravilima niti nameće ista materijalna ograničenja kao energija vjetra ili vode. Zato pravila mogu proizaći samo iz demokratskog procesa u kojem učestvuju neposredno pogođeni stanovnici i radnici.

Naše zajedničko dobro obuhvata sve usluge koje nam omogućavaju da ravnopravno, a samim tim i besplatno, zadovoljimo potrebe za obrazovanjem, zdravstvom, kulturom, vodom, energijom, komunikacijom, prijevozom i drugim dobrima. I tim se uslugama mora demokratski upravljati na nivou cijelog društva.

Službe koje se bave ljudima i brigom potrebnom u različitim životnim razdobljima prevazilaze podjelu na javno i privatno, istovremeno poštujući svačiju privatnost. One prestaju te poslove nametati ženama tako što ih socijaliziraju, odnosno čine brigom cijelog društva. Službe društvene reprodukcije, između ostalog, predstavljaju osnovne instrumente borbe protiv patrijarhalnog ugnjetavanja.

Sve te decentralizirane, participativne javne službe zasnovane na zajednici čine temelj neautoritarnog društvenog uređenja.

Na nivou društva u cjelini demokratsko ekološko planiranje omogućava ljudima da ponovo prisvoje velike društvene odluke o proizvodnji: da kao građani i korisnici odlučuju šta će se proizvoditi i kako, koje se usluge moraju pružati te koje su prihvatljive granice upotrebe vode, energije, transporta, zemljišta i drugih materijalnih resursa. Te se odluke pripremaju i razjašnjavaju kolektivnim raspravama zasnovanim na prisvajanju znanja — i naučnog znanja i iskustva stanovništva. Oslanjaju se i na samoorganiziranje potlačenih — pokrete za oslobođenje žena, rasijaliziranih ljudi, osoba s invaliditetom i drugih — radi uklanjanja prepreka razvoju i nastavka svjesne borbe protiv diskriminacije i ugnjetavanja.

Ta sveobuhvatna privredna i politička demokratija povezana je s mnogobrojnim decentraliziranim kolektivima i odborima. Jedni omogućavaju donošenje lokalnih odluka o organizaciji javnog života u gradu ili susjedstvu. Drugi radnicima i proizvođačima omogućavaju da nadziru upravljanje i organizaciju radnog mjesta i odlučuju o načinu proizvodnje, a time i rada. Spoj različitih nivoa demokratije omogućava saradnju umjesto konkurencije te ekološki i društveno pravedno i ljudski ispunjavajuće upravljanje na nivou radnog mjesta, preduzeća i proizvodne grane, ali i susjedstva, grada, regije, države, pa čak i planete.

Sve odluke o proizvodnji i raspodjeli te načinu na koji želimo živjeti vode se načelom: decentralizirati što je više moguće, koordinirati koliko je potrebno.

Preuzimanje kontrole nad vlastitim životom i učestvovanje u društvenim kolektivima zahtijeva vrijeme, energiju i zajedničku inteligenciju. Srećom, rad na proizvodnji i društvenoj reprodukciji zauzima samo nekoliko sati dnevno.

Proizvodnja je isključivo usmjerena na zadovoljavanje demokratski određenih potreba. Organizirana je tako da se potrošnja resursa svede na najmanju moguću mjeru i uklone otpad, zagađenje i emisije stakleničkih plinova. Neprestano teži umjerenosti i „programiranoj trajnosti”, nasuprot programiranom zastarijevanju kapitalizma — bilo da je ono neposredno planirano ili jednostavno proizlazi iz logike trke za profitom. Proizvodnja što bliže mjestu na kojem potrebe nastaju smanjuje transport i omogućava bolje razumijevanje količine rada, materijala i energije potrebnih za proizvodnju.

Poljoprivreda je zbog toga ekološka, malog obima i lokalna, radi osiguravanja prehrambenog suvereniteta i zaštite biološke raznolikosti. Prerađivačke radionice i distribucijski kanali omogućavaju da se većina hrane proizvodi u kratkim lancima.

Energetski sektor, zasnovan na obnovljivim izvorima, decentraliziran je koliko god je moguće radi smanjivanja gubitaka i optimalnog korištenja izvora. Razvijaju se i unapređuju djelatnosti povezane s društvenom reprodukcijom — zdravstvo, obrazovanje, njega starijih i zavisnih osoba, briga o djeci — uz nastojanje da se ne ponavljaju rodni stereotipi.

Iako rad zauzima manje vremena, i dalje ima suštinski značaj jer zajedno s prirodom, vodeći brigu o njoj, proizvodi ono što je potrebno za život.

Samoupravljanje proizvodnim jedinicama u spoju s demokratskim planiranjem omogućava radnicima da kontroliraju vlastitu djelatnost, odlučuju kako će organizirati rad i dovedu u pitanje podjelu između fizičkog i intelektualnog rada. Ta rasprava obuhvata i izbor tehnologije, zavisno od toga omogućava li radnom kolektivu da kontrolira proizvodni proces.

Davanjem prednosti konkretnom, praktičnom i stvarnom poznavanju procesa rada, kolektivnim i pojedinačnim vještinama i stvaralaštvu, moguće je osmisliti i proizvoditi trajna dobra koja se mogu rastavljati, popravljati, ponovo upotrebljavati i, kada je potrebno, reciklirati. Time se smanjuju potrošnja materijala i energije od proizvodnje do korištenja.

U svim područjima spajaju se uvjerenje da radimo nešto korisno i zadovoljstvo dobro obavljenim poslom. Kada je riječ o zamornim poslovima, svi nastoje smanjiti njihovo opterećenje i težinu. Ipak, preostaje nužan dio takvih poslova koje svi obavljaju naizmjenično.

Velik dio materijalne proizvodnje može se deindustrijalizirati zato što je njen ukupni obim znatno smanjen — primjerice proizvodnja dijela odjeće i hrane. Zanatske vještine, u kojima bi se svi mogli obučavati, trebaju biti više cijenjene.

Oslobađanje rada od otuđenja omogućava ukidanje granice između umjetnosti i života u svojevrsnom „luksuznom komunizmu”. Alate, namještaj, bicikle i odjeću možemo zadržati ili dijeliti cijelog života zato što su domišljato oblikovani i lijepi.

Biti umjesto imati

„Samo ono što je dobro za sve dostojno je tebe. Samo je ono što nikome ne daje povlašten položaj i nikoga ne ponižava dostojno proizvodnje.” — André Gorz

Sloboda se ne nalazi u neograničenoj potrošnji, nego u izabranom i razumljivom samoograničavanju koje se suprotstavlja potrošačkom otuđenju. Kolektivna rasprava omogućava razgradnju vještačkih potreba i određivanje „univerzalizabilnih” potreba — onih koje nisu rezervirane za određene ljude ili dijelove svijeta i koje moraju biti zadovoljene.

Istinsko bogatstvo ne nalazi se u beskonačnom povećanju količine robe — u imanju — nego u povećanju slobodnog vremena — u bivanju. Slobodno vrijeme otvara mogućnost ispunjenja u igri, učenju, građanskom djelovanju, umjetničkom stvaralaštvu, međuljudskim odnosima i odnosima s ostatkom prirode.

Tako otvaramo prostor za brojne djelatnosti zato što imamo vremena promišljati o njima i zato što ih možemo obavljati stavljajući brigu o ljudima i ostatku prirode u središte.

Mjesta na kojima živimo i svi prostori u kojima se družimo pripadaju nam kako bismo u njima gradili drugačije društvene i međuljudske odnose. Oslobođeni zemljišnih špekulacija i dominacije automobila, možemo iznova osmisliti javne prostore, prevazići podjelu između središta i periferije, umnožiti prostore rekreacije, susreta i dijeljenja te vratiti prirodu u gradove putem urbane poljoprivrede, zajedničkih vrtova i obnove biotopa unutar urbanog tkiva. Dalje od toga, možemo provoditi dugoročnu politiku ponovnog uravnoteženja gradskog i seoskog stanovništva i prevazilaženja suprotnosti između grada i sela, kako bismo ponovo izgradili održive ljudske zajednice takvog obima da je u njima moguća stvarna demokratija.

Naše želje i osjećanja više nisu stvari koje se mogu kupovati i prodavati. Raspon izbora postaje mnogo širi za sve. Svako može razvijati nove načine seksualnih odnosa, zajedničkog života, rada i odgajanja djece te slobodno i raznoliko graditi životne projekte, uz poštovanje ličnih odluka i ljudskosti svake osobe i svijest da ne postoji samo jedna mogućnost niti jedna mogućnost koja je bolja od svih ostalih. Porodica može prestati biti prostor reprodukcije dominacije i jedini mogući oblik zajedničkog života. Roditeljstvo možemo osmisliti kolektivnije, politizirati lične odluke o majčinstvu i roditeljstvu te promišljati o tome kako vidimo djetinjstvo, starije osobe i osobe s invaliditetom, kakve društvene odnose uspostavljamo s njima i kako možemo raskinuti s logikom dominacije koju smo internalizirali i naslijedili od prethodnih društava.

Gradimo novu kulturu, suprotnu kulturi silovanja: kulturu koja priznaje tijela i želje svih cisrodnih i transrodnih žena; koja svaku osobu priznaje kao subjekt sposoban odlučivati o vlastitom tijelu, životu i seksualnosti; koja pokazuje da postoji hiljadu načina da se bude čovjek te da se žive i izražavaju rod i seksualnost.

Slobodno prihvaćena seksualna aktivnost u kojoj uživaju svi učesnici sama je sebi dovoljno opravdanje.

Moramo naučiti misliti međuzavisnost živih bića i razviti poimanje odnosa između čovječanstva i prirode koje će u nekim aspektima vjerovatno podsjećati na shvatanja autohtonih naroda, ali će se od njih ipak razlikovati. U tom će poimanju etički pojmovi opreza, poštovanja i odgovornosti, kao i zadivljenost ljepotom svijeta, neprestano djelovati zajedno s naučnim razumijevanjem koje postaje sve preciznije, ali i sve svjesnije vlastite nepotpunosti.

Naša tranzicijska metoda

Iz naše analize kapitalizma, a naročito politike vladajuće klase prema ekološkim opasnostima i klimatskim promjenama, proizlaze sljedeći zaključci.

Prvo, potrebna je sveobuhvatna alternativa i društveni plan zasnovan na proizvodnji i reprodukciji usmjerenima prema zadovoljavanju ljudskih potreba, a ne prema profitu — na proizvodnji upotrebnih, a ne razmjenskih vrijednosti. Podešavanje pojedinačnih vijaka unutar sistema bez promjene načina proizvodnje neće spriječiti, pa čak ni značajno ublažiti krize i katastrofe s kojima se suočavamo i koje tek dolaze, jer kapitalistički sistem ostaje netaknut. Jedan od važnih zadataka revolucionarne politike jeste prenijeti to razumijevanje.

Drugo, razumijevanje potrebe za sveobuhvatnom revolucionarnom promjenom ne može se u praksi ostvariti neposredno i bez poteškoća. Zato je potrebno predstavljanje opće perspektive povezati s neposrednim zahtjevima oko kojih se mogu razviti ili podstaknuti stvarne mobilizacije.

Treće, mora se naglasiti da ljude nije moguće uvjeriti samo argumentima. Kako bi se ljudi pridobili da napuste kapitalistički sistem i ohrabrili na otpor, potrebne su uspješne borbe koje donose hrabrost i pokazuju da su djelimične pobjede moguće.

Četvrto, uspješne borbe zahtijevaju bolju organizaciju. To načelno uvijek važi, ali danas — u vrijeme kada su sindikati u mnogim dijelovima svijeta politički gotovo nestali, a ljevica je rascjepkana — posebno je važno na nesektaški način podsticati praktičnu saradnju, naročito među antikapitalističkom ljevicom, i istovremeno podržavati radničko samoorganiziranje.

S jedne strane, vrijeme istječe ako ne želimo prekoračiti ključne tačke preokreta i dopustiti da se globalno zagrijavanje ubrza izvan svake kontrole. S druge strane, ogromna većina ljudi nije spremna boriti se za drugačiji sistem, odnosno za rušenje kapitalizma. Razlog je djelimično nedovoljno poznavanje cjelokupne situacije, ali još više nepostojanje perspektive o tome kako bi alternativa mogla ili trebala izgledati. Osim toga, društveni i politički odnos snaga među klasama ne ohrabruje sukob s vladarima i profiterima kapitalističkog društvenog poretka.

Program koji želi reformirati kapitalizam ili ga prevazići dio po dio — naročito ako se promjene usmjeravaju odozgo — također nema izgleda za uspjeh. Reforme koje prihvataju pravila kapitalističkog sistema nisu sposobne suočiti se s izazovima ekološke krize. Postepene promjene u privredi i državi nikada nisu dovele do promjene sistema. Vlasnici i profiteri kapitalizma neće mirno posmatrati kako se njihovo bogatstvo oduzima i kako se temelj njihovog bogaćenja uklanja dio po dio.

Vrijeme je kratko i potrebne su hitne mjere. Neki protivnici ekosocijalizma zagovaraju blage reforme „zato što ne možemo čekati svjetsku revoluciju”. Ali zagovornici ekosocijalizma ne predlažu čekanje. Naša strategija jeste započeti odmah, konkretnim tranzicijskim zahtjevima. To je početak procesa sveobuhvatne promjene. Nisu posrijedi odvojene historijske etape, nego dijalektički momenti istog procesa. Svaka djelimična ili lokalna pobjeda korak je u tom pokretu, jača samoorganiziranje i ohrabruje borbu za nove pobjede.

U predstojećim klasnim borbama — osnovi bitke za hegemoniju koja uključuje šire dijelove radničke klase, mlade, žene, autohtone narode i druge — mora postati jasno da se na kraju ne može izbjeći stvarna promjena sistema i pitanje vlasti. Vladajuća klasa mora biti eksproprirana, a njena politička vlast srušena.

Za antikapitalistički tranzicijski program

Tranzicijsku metodu nagovijestili su Marx i Engels u završnom dijelu Komunističkog manifesta iz 1848. godine. Četvrta internacionala dala joj je moderno značenje u Tranzicijskom programu iz 1938. Njena je osnovna pretpostavka da revolucionari putem svakodnevnih borbi moraju pomoći masama da pronađu most između sadašnjih zahtjeva i socijalističkog programa revolucije. Taj most treba sadržavati sistem tranzicijskih zahtjeva koji proizlaze iz današnjih uslova i sadašnjeg nivoa svijesti širokih slojeva radničke klase, a čiji je cilj usmjeriti društvene borbe prema proletarijatskom osvajanju vlasti.

Revolucionari, naravno, ne odbacuju tradicionalni „minimalni” program zahtjeva: oni svakako brane demokratska prava i društvene tekovine radništva. Međutim, predlažu i sistem tranzicijskih zahtjeva koje eksploatirani i potlačeni mogu razumjeti, ali koji su istovremeno usmjereni protiv samih temelja buržoaskog režima.

Većina tranzicijskih zahtjeva iz programa iz 1938. godine i danas je relevantna: klizna skala plaća i radnog vremena, radnička kontrola fabrika, otvaranje „tajnih” poslovnih knjiga, eksproprijacija privatnih banaka i pojedinih grupa kapitalista. Svrha tih prijedloga jeste ujediniti što šire narodne mase u borbi oko konkretnih zahtjeva koji su objektivno proturječni pravilima kapitalističkog sistema.

Program tranzicijskih zahtjeva ipak moramo osavremeniti kako bismo uvažili nove uslove 21. stoljeća, a naročito novu situaciju nastalu ekološkom krizom i neposrednom opasnošću katastrofalnih klimatskih promjena. Ti zahtjevi danas moraju biti društveno-ekološki i potencijalno ekosocijalistički.

Cilj ekosocijalističkih tranzicijskih zahtjeva strateški je: mobilizirati velike dijelove gradskog i seoskog radništva, žene, mlade, žrtve rasizma ili nacionalnog ugnjetavanja, kao i sindikate, društvene pokrete i lijeve stranke, u borbi koja dovodi u pitanje kapitalistički sistem i buržoasku vlast. Ti zahtjevi, koji povezuju društvene i ekološke interese, moraju se eksploatiranima i potlačenima činiti potrebnim, legitimnim i relevantnim u skladu s njihovim postojećim nivoom društvene i političke svijesti. Ljudi kroz borbu postaju svjesni potrebe da se organiziraju, ujedine i bore. Počinju shvatati i ko je neprijatelj: ne samo lokalne snage nego sistem kao takav. Cilj tranzicijskih ekosocijalnih zahtjeva jeste da borbom unaprijede društvenu i političku svijest eksploatiranih i potlačenih, njihovo antikapitalističko razumijevanje i, nadamo se, ekosocijalističku revolucionarnu perspektivu.

Neki zahtjevi imaju univerzalan karakter. Jedan je od njih besplatan i svima pristupačan javni prijevoz. To je istovremeno ekološki i društveni zahtjev koji u sebi nosi zametak ekosocijalističke budućnosti: javna služba nasuprot tržištu i besplatno korištenje nasuprot kapitalističkom profitu. Njegov strateški značaj ipak se razlikuje zavisno od društva i privrede. Ekosocijalistički tranzicijski zahtjevi moraju uvažavati potrebe i težnje masa u njihovim lokalnim oblicima, u različitim dijelovima svjetskog kapitalističkog sistema.

Glavne smjernice ekosocijalističke alternative kapitalističkom rastu

Zadovoljavanje stvarnih društvenih potreba uz poštovanje ekoloških ograničenja moguće je samo raskidom s produktivističkom i potrošačkom logikom kapitalizma, koja produbljuje nejednakosti, nanosi štetu živom svijetu i „uništava dva jedina izvora svakog bogatstva — Zemlju i radnika”, kako je pisao Marx. Raskid s tom logikom zahtijeva borbu za sljedeće pravce djelovanja. Oni čine povezanu cjelinu koju treba dopunjavati i konkretizirati u skladu s nacionalnim i regionalnim posebnostima. Na svakom kontinentu i u svakoj zemlji potrebno je predlagati posebne mjere u tranzicijskoj perspektivi.

Protiv katastrofa: javni planovi prevencije prilagođeni društvenim potrebama i pod narodnom kontrolom

Neke posljedice klimatske katastrofe nepovratne su — poput podizanja nivoa mora — ili će trajati veoma dugo: toplotni valovi, suše, izuzetno obilne padavine, snažnija tornada i drugo. Kapitalistička osiguravajuća društva ne štite narodne klase ili ih, u najboljem slučaju, štite veoma slabo.

Suočeni s tim pošastima, bogati govore samo o „prilagođavanju”. Njima prilagođavanje zagrijavanju služi da:

1. skrenu pažnju sa strukturnih uzroka za koje je odgovoran njihov sistem;
2. nastave štetne prakse usmjerene prema maksimalnom profitu, ne vodeći računa o dugoročnim posljedicama;
3. kapitalistima otvore nova tržišta u infrastrukturi, klimatizaciji, prijevozu, kompenzacijama ugljika i drugim područjima.

Takvo tehnokratsko i autoritarno kapitalističko „prilagođavanje” zapravo je ono što Međuvladin panel o klimatskim promjenama naziva „neprilagođavanjem”. Ono povećava nejednakosti, diskriminaciju i izvlaštenje. Povećava i ranjivost na rast temperature, uz opasnost da ozbiljno ugrozi samu mogućnost buduće prilagodbe, naročito u siromašnim zemljama.

Kapitalističkom neprilagođavanju suprotstavljamo neposredni zahtjev za javnim preventivnim planovima prilagođenim položaju narodnih klasa. One su glavne žrtve ekstremnih vremenskih pojava, naročito u potčinjenim zemljama. Javni planovi prevencije moraju biti izrađeni prema njihovim potrebama i položaju, u dijalogu s naučnicima. Moraju obuhvatati sva područja, naročito poljoprivredu, šumarstvo, stanovanje, upravljanje vodama, energetiku, industriju, radno zakonodavstvo, zdravstvo i obrazovanje. Moraju biti predmet široke demokratske rasprave, uz pravo veta pogođenih lokalnih zajednica i radnih kolektiva.

Preraspodijeliti bogatstvo kako bismo se besplatno brinuli o ljudima i životnoj sredini

Kvalitetna zdravstvena zaštita, dobro obrazovanje, kvalitetna briga o maloj djeci, dostojanstvena starost i sistem njege koji poštuje zavisne osobe; pristupačno, trajno i udobno stanovanje; efikasan javni prijevoz; obnovljiva energija; zdrava hrana; čista voda; pristup internetu i dobro očuvana prirodna sredina — to su stvarne potrebe koje bi civilizacija dostojna tog imena trebala zadovoljiti svim ljudima, bez obzira na boju kože, rod, etničko porijeklo ili vjerovanje.

To je moguće ostvariti uz znatno smanjenje globalnog opterećenja životne sredine. Zašto to još nismo postigli? Zato što je privreda podešena da izaziva potrošnju koja nastaje kao industrijski nusproizvod kapitalističke proizvodnje. Kapitalisti radi profita sve više troše i ulažu, prisvajaju sve resurse i sve pretvaraju u robu. Njihova sebična logika sije nesreću i smrt.

Potreban je zaokret od 180 stepeni. Prirodni resursi i znanje predstavljaju zajedničko dobro kojim treba upravljati pažljivo i kolektivno. Zadovoljavanje stvarnih potreba i obnova ekosistema moraju se demokratski planirati i oslanjati na javni sektor pod aktivnom kontrolom narodnih klasa, uz što šire područje besplatnog pristupa. Taj zajednički projekt mora angažirati naučno znanje u svoju službu. Neophodan prvi korak jeste borba protiv nejednakosti i ugnjetavanja. Društvena pravda i dobar život za sve predstavljaju ekološke zahtjeve.

Proširiti zajednička dobra i javne službe nasuprot privatizaciji i tržišnoj komercijalizaciji

To je jedan od ključnih aspekata društvene i ekološke tranzicije u brojnim područjima života.

• Voda: Današnja privatizacija, rasipnička potrošnja i zagađivanje rijeka, jezera i podzemnih voda predstavljaju društvenu i ekološku katastrofu. Nestašica vode i poplave izazvane klimatskim promjenama ozbiljno ugrožavaju milijarde ljudi. Voda je zajedničko dobro kojim moraju upravljati i koje moraju distribuirati javne službe pod kontrolom korisnika. Pejzaže i gradove treba učiniti propusnim za vodu i sposobnim da je zadržavaju radi sprečavanja velikih poplava.
• Stanovanje: Osnovno pravo svih ljudi na dostojanstven, trajan i ekološki održiv dom ne može se garantirati u kapitalizmu. Zakon profita proizvodi deložacije, rušenja i kriminalizaciju onih koji pružaju otpor. Siromašnima nameće visoke račune za energiju, dok bogatima subvencionira obnovljive izvore. Prvi koraci alternativne politike jesu javna kontrola tržišta nekretnina, smanjivanje i zamrzavanje kamatnih stopa i bankarskih profita, radikalno povećavanje kvalitetnog javnog, socijalnog i zadružnog stanovanja, javni program klimatske izolacije postojećih zgrada i masovna izgradnja energetski samostalnih domova.
• Zdravstvo: Posljedice pandemije bolesti COVID-19 potpuno su jasne. Privatizacija i rezovi u sektoru njege povećavaju ranjivost narodnih klasa — naročito djece, žena i starijih osoba — i predstavljaju ozbiljnu prijetnju javnom zdravlju u cjelini. Taj sektor treba izdašno ponovno finansirati i u cjelini predati zajednici. Prioritet ulaganja mora biti primarna zdravstvena zaštita. Farmaceutsku industriju treba socijalizirati.
• Prijevoz: Individualni prijevoz u kapitalizmu daje prednost privatnim automobilima, uz pogubne zdravstvene i ekološke posljedice. Alternativa je velik, efikasan, besplatan i pristupačan sistem javnog prijevoza, uz veliko proširenje pješačkih i biciklističkih zona. Roba se kamionima i kontejnerskim brodovima prevozi na velike udaljenosti, stvarajući ogromne emisije plinova. Neposredno su potrebni smanjenje rasipničke potrošnje, relokalizacija proizvodnje i prebacivanje robnog prijevoza na željeznicu. Zračni saobraćaj treba znatno smanjiti. Na udaljenostima manjim od hiljadu kilometara ne treba biti avionskih linija ako postoji funkcionalna željeznička mreža.

Uzeti novac tamo gdje se nalazi: kapitalisti i bogati moraju platiti

Globalna tranzicijska strategija dostojna tog imena mora povezati zamjenu fosilnih goriva obnovljivim izvorima energije, zaštitu od već vidljivih posljedica klimatskih promjena, naknadu za gubitke i prijetnje, pomoć u preusmjeravanju privrede — naročito garantirani prihod pogođenim radnicima — i obnovu ekosistema. Do 2050. godine za to će biti potrebno nekoliko biliona dolara.

Ko treba platiti? Oni koji su odgovorni za katastrofu: multinacionalne kompanije, banke, penzioni fondovi, imperijalističke države i bogati sa Sjevera i Juga.

Ekosocijalistička alternativa zahtijeva širok program porezne reforme i radikalnog smanjenja nejednakosti kako bi se novac uzeo tamo gdje se nalazi: progresivno oporezivanje; ukidanje bankarske tajne; registar zemljišne imovine; oporezivanje ukupne imovine; izuzetno visok jednokratni porez na naslijeđeno bogatstvo; ukidanje poreznih utočišta i povlastica za kompanije i bogate; otvaranje poslovnih knjiga kompanija; ograničavanje najviših prihoda; ukidanje javnih dugova proglašenih „nelegitimnim”, bez naknade osim malim ulagačima; i naknadu koju bogate zemlje moraju platiti potčinjenim zemljama za odricanje od eksploatacije fosilnih resursa, poput projekta u parku Yasuni.

Prije svega, istinsko ekosocijalističko demokratsko planiranje nije moguće bez javne socijalizacije banaka. „Kredit za zajedničko dobro” znači trajno uklanjanje profita kao faktora određivanja kamatnih stopa i transakcijskih marži, podržavanje javne i narodne funkcije kredita te garantiranje javne i zadružne uloge banaka.

Nema emancipacije bez antirasističke borbe

Rasno ugnjetavanje strukturni je i strukturirajući element kapitalističkog načina proizvodnje. Pratilo je prvobitnu akumulaciju kapitala putem kolonizacije, trgovine robljem i ropstva. Prisilno preseljavanje miliona Afrikanaca, njihovo pretvaranje u robu u Amerikama i iskorištavanje njihovog rada omogućili su bogaćenje Evropljana i još garantiraju njihove privilegije.

Rasizam djeluje prije svega kao mehanizam ugnjetavanja pojedinih dijelova radničke klase, koji bijelcima — navodno univerzalnom subjektu — i rasijaliziranim ljudima rezervira posebne društveno određene položaje i različite mogućnosti pristupa. Oblikuje društvene odnose, učvršćujući i usložnjavajući mehanizme buržoaske eksploatacije i akumulacije bogatstva. Različitost koja odstupa od normi bjeline pretvara se u predmet ugnjetavanja.

Izgradnja novog svijeta oslobođenog svakog ugnjetavanja i eksploatacije zahtijeva neposrednu borbu protiv rasizma. To je središnji zadatak ekosocijalističke strategije. Moramo raskinuti s genocidnom logikom usmjerenom protiv nebijelih grupa i ojačati borbu protiv zatvorskog sistema i masovnog zatvaranja koje se naročito provodi liberalnom taktikom takozvanog rata protiv droge.

Borba protiv militarizacije policije mora biti u središtu antirasističke borbe, zajedno s borbom za pristup dostojanstvenim životnim uslovima. Potrebno je suprotstaviti se svim politikama štednje koje prije svih i u sve većoj mjeri pogađaju nebijele ljude. Te politike uspostavljaju ekološki rasizam koji smrtonosne posljedice kapitalističke proizvodnje raspodjeljuje izrazito nejednako.

Moramo se suprotstaviti svim politikama fiskalne štednje koje produbljuju nesigurnost života radničke klase u cjelini, ali najteže pogađaju nebijele ljude. U sadašnjem klimatskom vanrednom stanju upravo te politike strukturiraju ekološki rasizam i nejednako raspoređuju smrtonosne posljedice kapitalističke proizvodnje.

Sloboda kretanja i nastanjivanja na Zemlji! Niko nije ilegalan!

Ekološka katastrofa postaje sve značajniji pokretač migracija i raseljavanja stanovništva. Između 2008. i 2016. godine vremenske nepogode svake su godine prisilno raseljavale prosječno 21,5 miliona ljudi. Većinom je riječ o siromašnim ljudima iz siromašnih zemalja koji se sele unutar vlastite države ili u susjedne siromašne zemlje.

Očekuje se da će klimatske migracije u narednim decenijama naglo porasti: do 2050. godine mogle bi raseliti 1,2 milijarde ljudi. Za razliku od tražilaca azila, „klimatske izbjeglice” nemaju čak ni pravno priznat status. One ne snose nikakvu odgovornost za ekološku katastrofu, ali kapitalistički sistem koji je za nju odgovoran osuđuje ih da se pridruže grupi od 108,4 miliona ljudi koji su 2020. godine bili prisilno raseljeni zbog progona, sukoba, nasilja i kršenja ljudskih prava.

Osnovna prava tih ljudi neprestano su izložena napadima: pravo na zaštitu od nasilja, dovoljnu količinu vode i hrane, siguran dom, očuvanje porodice i dostojanstven posao. Sve veći broj njih — 4,4 miliona prema službenim podacima, a vjerovatno mnogo više — UNHCR smatra osobama bez državljanstva.

Sve je to suprotno najelementarnijoj pravdi. Hrani fašiste koji migrante pretvaraju u žrtvene jarce i oduzimaju im ljudskost. Predstavlja i ogromnu prijetnju demokratskim i društvenim pravima svih ljudi.

Kao internacionalisti, borimo se za restriktivne politike prema kapitalu, a ne prema migrantima. Protivimo se izgradnji zidova, zatočavanju u centrima, podizanju logora, protjerivanju, deportacijama i rasističkoj retorici. Niko na Zemlji nije ilegalan. Svi moraju imati pravo slobodno se kretati i nastaniti bilo gdje. Granice moraju biti otvorene svima koji bježe iz svoje zemlje, bilo iz društvenih, političkih, ekonomskih ili ekoloških razloga.

Ukinuti nepotrebne ili štetne privredne djelatnosti

Zaustavljanje klimatske katastrofe i opadanja biološke raznolikosti nužno zahtijeva veoma brzo i znatno smanjenje ukupne neto potrošnje energije na globalnom nivou. Ta je disciplina neizbježna.

Prvi koraci uključuju drastično smanjivanje kupovne moći bogatih; napuštanje brze mode, oglašavanja i proizvodnje i potrošnje luksuza — krstarenja, jahti, privatnih aviona i helikoptera, svemirskog turizma i sličnog; smanjivanje masovne proizvodnje mesa i mliječnih proizvoda; ukidanje ubrzanog zastarijevanja proizvoda; produžavanje njihovog životnog vijeka i olakšavanje popravke.

Zračni i pomorski prijevoz robe mora se drastično smanjiti relokalizacijom proizvodnje i, gdje god je moguće, zamijeniti željezničkim prijevozom. Još temeljnije, energetska ograničenja mogu se poštovati samo brzim smanjenjem beskorisnih ili štetnih privrednih djelatnosti. Glavni proizvodni sektori koje treba razmotriti jesu proizvodnja oružja, fosilna energetika i petrohemija, ekstraktivna industrija, neodrživa industrijska proizvodnja, drvna industrija i proizvodnja celuloze, proizvodnja privatnih automobila te aviona i brodova.

Prehrambeni suverenitet! Napustiti agrobiznis, industrijski ribolov i mesnu industriju

Ta tri sektora ozbiljno ugrožavaju klimu, ljudsko zdravlje i biološku raznolikost. Njihova razgradnja zahtijeva mjere na nivou proizvodnje, ali i znatne promjene potrošnje — u razvijenim zemljama i među bogatim slojevima svih zemalja — kao i promjenu našeg odnosa prema živim bićima.

Potrebne su proaktivne politike radi zaustavljanja krčenja šuma i zamjene agrobiznisa, industrijskih šumskih plantaža i velikog ribolova malom agroekološkom poljoprivredom, ekološkim šumarstvom i malim ribarstvom. Te alternative troše manje energije, zapošljavaju više ljudi i mnogo više poštuju biološku raznolikost.

Poljoprivrednicima i ribarima zajednica mora osigurati odgovarajuću naknadu ne samo za njihov doprinos prehrani ljudi nego i za ekološki doprinos. Moraju se zaštititi prava prvih naroda na šume i druge ekosisteme.

Globalna potrošnja mesa mora se drastično smanjiti, naročito u zemljama i među društvenim klasama koje ga troše previše. Mesna i mliječna industrija moraju se razgraditi, a treba podsticati prehranu zasnovanu pretežno na lokalno proizvedenoj biljnoj hrani. Time ćemo okončati i odvratno postupanje prema životinjama u mesnoj industriji i industrijskom ribolovu.

Prehrambeni suverenitet, u skladu s prijedlozima pokreta Via Campesina, predstavlja ključni cilj. On zahtijeva radikalnu agrarnu reformu: zemlja mora pripasti onima koji je obrađuju, naročito ženama. Potrebno je eksproprirati velike zemljoposjednike i kapitalistički agrobiznis koji proizvodi robu za svjetsko tržište. Zemlju treba podijeliti seljacima i seljacima bez zemlje — porodicama ili zadrugama — radi agrobiološke proizvodnje.

Treba ukinuti stare i nove genetski modificirane usjeve na otvorenim poljima te ukloniti otrovne pesticide, počevši od onih čiju upotrebu imperijalističke zemlje zabranjuju, ali istovremeno dopuštaju njihov izvoz u potčinjene zemlje.

Živjeti zajedno s drugim živim bićima i zaustaviti pokolj vrsta

Poštovanje neljudskog života temeljno je za očuvanje uslova reprodukcije i evolucije ljudske vrste. Načini proizvodnje moraju od samog početka uzimati u obzir odnose s drugim živim bićima.

Odmah se mora djelovati protiv patentiranja živog svijeta, uništavanja močvara i eksploatacije morskog dna. Iako je djelimično i dugoročno nedovoljno rješenje, proširivanje zaštićenih područja divljine treba podržavati pod uslovom da ne proizvodi nove društvene nepravde, naročito na štetu autohtonih naroda i seoskih zajednica.

Narodna urbana reforma

Više od polovine svjetskog stanovništva danas živi u sve većim gradovima. Istovremeno se ruralna područja prazne i osiromašuju pod pritiskom agrobiznisa i rudarstva te ostaju bez osnovnih javnih službi.

Takozvane „zemlje u razvoju” imaju neke od najvećih megagradova na planeti — Džakartu, Manilu, Ciudad de México, New Delhi, Mumbai, São Paulo i druge — sve više beskućnika i sirotinjskih četvrti u kojima milioni ljudi, primjerice u okolini Karačija, Nairobija i Bagdada, preživljavaju i neformalno rade u nedostojnim uslovima. To je jedna od najodvratnijih rana koje su ostavili kapitalistički razvoj i imperijalistička dominacija.

Osim nasilja, toplotni valovi sve više otežavaju opstanak u sirotinjskim i siromašnim četvrtima, naročito u vlažnim klimatskim područjima.

Ekosocijalistička alternativa zahtijeva pokretanje velikog programa izgradnje socijalnih stanova, praćenog narodnom urbanom reformom koja mijenja organizaciju velikih gradova i koja se oblikuje u saradnji s udruženjima beskućnika. To se, s jedne strane, mora povezati s radnim zakonodavstvom koje štiti radnike, a s druge s privlačnošću agrarne reforme, kako bi se pokrenulo kretanje povratnih migracija prema selu.

Socijalizirati energetiku i finansije bez naknade ili otkupa kako bismo što prije napustili fosilna goriva i nuklearnu energiju

Energetske multinacionalne kompanije i banke koje ih finansiraju žele iskoristiti posljednju tonu uglja, posljednju litru nafte i posljednji kubni metar plina. U početku su skrivale i poricale utjecaj emisija CO₂ na klimatske promjene. Kako bi uprkos svemu nastavile iskorištavati te resurse, dok im rast cijena osigurava ogromne ekstraprofite, sada obećavaju svakojake lažne tehnike: „zeleno pranje”, trgovanje „pravima na zagađivanje”, „kompenziranje emisija” te hvatanje, skladištenje i korištenje ugljika. Istovremeno promoviraju nuklearnu energiju kao „niskougljičnu”.

Ne treba imati nikakvih sumnji: te grupe gladne profita vode planetu od klimatske katastrofe prema kataklizmi. Istovremeno predvode kapitalističke napade na radničke klase.

Moraju biti socijalizirane eksproprijacijom, bez naknade ili otkupa. Ne smiju se graditi nove nuklearne elektrane, a zatvaranje postojećih mora se planski provesti. Za zaustavljanje društvenog i ekološkog uništavanja i zajedničko odlučivanje o vlastitoj budućnosti ništa nije hitnije od uspostavljanja decentraliziranih i međusobno povezanih javnih službi energije i kredita pod demokratskom kontrolom naroda.

Otvoriti „crnu kutiju” podatkovnih centara i socijalizirati Big Tech

Podatkovni centri u vlasništvu kompanija Big Techa troše sve veće količine energije i vode. Oni su „crne kutije”: ono što se u njima događa zaštićeno je poslovnom tajnom.

Ti centri omogućavaju nadzorni kapitalizam, stvaraju algoritme za ciljano oglašavanje i vještački proizvode nove potrebe. Sve veći dio njihove djelatnosti služi vještačkoj inteligenciji.

Ta se „crna kutija” mora otvoriti. Ljudi moraju imati mogućnost kontrolirati potrošnju energije i odlučivati koje su funkcije društveno korisne, a koje nisu. Big Tech i giganti društvenih mreža moraju se socijalizirati i njima se mora demokratski upravljati kako bi nastali istinski javni digitalni prostori.

Za oslobođenje i samoopredjeljenje naroda; protiv rata, imperijalizma i kolonijalizma

Branimo internacionalistički program zasnovan na društvenoj pravdi, ekosocijalističkoj tranziciji koju predvode oslobodilačke kolektivne snage i miru među narodima, nasuprot politikama ugnjetavanja.

Protivimo se NATO-u i drugim vojnim savezima koji guraju svijet prema novim međuimperijalističkim sukobima. Borimo se protiv povećavanja vojnih budžeta; za uništavanje proizvodnih kapaciteta i zaliha nuklearnog, hemijskog i biološkog oružja, kao i kibernetičkog oružja; te za raspuštanje svih privatnih vojnih kompanija.

Oružje ne smije biti roba. Njegova upotreba mora biti pod političkom kontrolom i ograničena na odbranu i zaštitu od agresije.

Jedini put prema miru vodi preko pobjedničkih borbi za pravo na samoopredjeljenje, okončanje okupacije i etničkog čišćenja. Kao internacionalisti, solidarni smo s potlačenim narodima koji se bore za svoja prava, naročito u Palestini i Ukrajini.

Garantirati zaposlenje svima i osigurati potrebnu prekvalifikaciju za ekološki održive i društveno korisne djelatnosti

Radnici zaposleni u rasipničkim i štetnim djelatnostima fosilne industrije, agrobiznisa, industrijskog ribolova i mesne industrije ne smiju plaćati cijenu kapitalističkog upravljanja.

Mora se uspostaviti garancija zelenih radnih mjesta kako bi im se osiguralo kolektivno preusmjeravanje u djelatnosti javnog plana za zadovoljavanje stvarnih potreba i obnovu ekosistema, bez gubitka prihoda.

Garancija zelenih radnih mjesta prevazići će opravdane strahove pogođenih radnika. Time će biti okončana cinična kapitalistička zloupotreba tih strahova u službi njihovih produktivističkih i potrošačkih interesa.

Naprotiv, garancija zelenih poslova podstaknut će i motivirati radnike u sektorima predviđenim za ukidanje da se obrazuju, mobiliziraju i aktivno preuzmu provođenje plana u dijalogu s javnošću koja od njega ima koristi. Svoje će znanje, vještine i iskustvo ulagati u rad bogat smislom — oslobađajući i istinski ljudski rad koji vodi računa o životima budućih generacija.

Raditi manje, živjeti i raditi bolje, živjeti dobrim životom

Radikalno smanjivanje potrošnje energije uklanjanjem beskorisne i štetne proizvodnje i potrošnje logično smanjuje vrijeme društvenog najamnog rada. To smanjenje mora biti kolektivno.

Kapitalističko rasipanje toliko je veliko da će njegovo uklanjanje nesumnjivo otvoriti konkretnu mogućnost veoma značajnog skraćenja sedmičnog radnog vremena — na približno pola dana rada — i znatnog snižavanja starosne granice za penzionisanje.

Taj pravac smanjenja djelimično će biti uravnotežen potrebnim usporavanjem ritma rada i povećanjem količine društvenog i ekološkog reproduktivnog rada potrebnog za brigu o ljudima i ekosistemima. To uključuje socijaliziranje dijela neplaćenih kućanskih poslova koje danas uglavnom obavljaju žene.

Demokratsko planiranje bit će neophodno kako bi se tokom vremena uskladila ta različita kretanja. Ekosocijalistički raskid s kapitalističkim rastom podrazumijeva dvostruku preobrazbu rada.

Kvantitativno ćemo raditi mnogo manje. Kvalitativno će nastati uslovi da rad postane djelatnost dobrog života — svjesno posredovanje među ljudima, uključujući muškarce i žene, kao i između ljudi i ostatka prirode.

Ta duboka preobrazba rada i života više će nego nadoknaditi promjene u potrošnji koje će pogoditi bolje plaćene slojeve radničke klase, uglavnom u razvijenim zemljama.

Smanjiti, ponovo upotrijebiti, reciklirati

Pojmovi životnog ciklusa proizvoda, recikliranja, popravke i kružnosti imaju suštinski značaj. Njihova dosljedna primjena zahtijeva proizvodnju usmjerenu na zadovoljavanje stvarnih ljudskih potreba.

Stvaranje organskog i čvrstog otpada ipak je neizbježna stvarnost života u društvu. Zato je neophodno osigurati odgovarajuća sredstva za njegovo odlaganje, preradu i ponovnu upotrebu.

Uz drastično smanjivanje potrošnje potrebno je provoditi odgovarajuće postupke obrade organskog otpada, poput kompostiranja, i razvijati tehnike recikliranja i ponovne upotrebe čvrstog otpada, na osnovu znanja koje su prikupili nauka i kolektivno organizirani radnici u prikupljanju i preradi otpada.

Ekosocijalističke politike podsticat će odgovarajuće prikupljanje i obradu bolničkog, zagađenog i otrovnog otpada, uz nastojanje da se društveni i ekološki utjecaj svede na najmanju moguću mjeru.

Garantirati pravo žena na kontrolu nad vlastitim tijelima i život bez nasilja

Čovječanstvo neće moći svjesno upravljati odnosom prema ostatku prirode ako svjesno ne bude upravljalo odnosom prema samome sebi — vlastitom biološkom reprodukcijom koja se odvija kroz tijela žena.

Nije slučajno što se patrijarhalni napadi na prava žena posvuda pojačavaju: ti su napadi sastavni dio političkih projekata kojima je cilj uspostavljanje snažne vlasti u službi bogatih i kapitalista. Najčešće se provode u ime reakcionarne ideologije „za život”, koja istovremeno poriče ljudski izazvane klimatske promjene.

Pored tih reakcionarnih snaga postoje i tehnokratske struje koje za ekološku krizu okrivljuju „prenaseljenost” i na toj osnovi pokušavaju nametnuti autoritarne politike kontrole rađanja.

Nasuprot objema prijetnjama tvrdimo da se nikakav moral niti viši razlog — čak ni ekološki — ne može prizvati radi uskraćivanja elementarnog prava žena da kontroliraju vlastitu plodnost. Poricanje tog prava nerazdvojno je od svih drugih mehanizama dominacije, uključujući „ljudsku dominaciju” nad ostatkom prirode, u korist patrijarhata i njegovog današnjeg kapitalističkog oblika.

Ljudska emancipacija obuhvata emancipaciju žena. To prije svega znači da žene moraju imati besplatan pristup kontracepciji, abortusu, obrazovanju o njihovom korištenju i reproduktivnoj zdravstvenoj zaštiti općenito. To uključuje i borbu protiv svih oblika fizičkog, psihološkog, društvenog i medicinskog nasilja nad ženama i LGBTQI+ osobama.

Znanje je zajedničko dobro: reforma obrazovnog i istraživačkog sistema

Znanje je zajedničko dobro čovječanstva. Provođenje ekosocijalističkog programa za vanredne prilike očajnički zahtijeva dekolonizirano i od kapitala oslobođeno znanje, koje utjelovljuju brojni stručni nastavnici i istraživači iz svih disciplina.

Zalažemo se za reformu obrazovnog sistema, širenje javnih škola i univerziteta te ukidanje diskriminacije u obrazovanju, čije su žrtve u nekim zemljama naročito djevojčice. Zalažemo se za priznavanje i uključivanje znanja i praktičnih vještina autohtonih naroda.

Potrebna je duboka reforma istraživanja kako bi se okončala njegova podređenost kapitalu. Istraživanje prije svega mora biti usmjereno prema obnovi ekosistema i zadovoljavanju potreba radničkih klasa te se određivati u savjetovanju s njima.

Dalje ruke od demokratskih prava! Narodna kontrola i samoorganiziranje borbi

Nemoćna da zaustavi ekološku katastrofu koju je sama stvorila, vladajuća klasa pooštrava režim, kriminalizira otpor i progoni žrtvene jarce. Njena politika otvara put nihilističkom, nacionalističkom, rasističkom i mačističkom neofašizmu.

Nasuprot razotkrivenoj buržoaziji, ekosocijalizam podiže zastavu proširivanja prava i sloboda: prava na udruživanje, demonstriranje i štrajk; slobodnog izbora parlamentarnih tijela u višestranačkom sistemu; zabrane privatnog finansiranja političkih stranaka; legalizacije referenduma na narodnu inicijativu; ukidanja nedemokratskih institucija poput autonomne centralne banke; zabrane privatnog vlasništva nad velikim sredstvima komunikacije; ukidanja cenzure; borbe protiv korupcije; raspuštanja milicija koje služe vođama; i poštovanja prava i teritorija autohtonih zajednica i drugih potlačenih naroda.

Ekosocijalizam je društvena alternativa koja zahtijeva najširu demokratiju. Priprema se već sada demokratskim samoorganiziranjem narodnih borbi i zahtjevima za transparentnošću i narodnom kontrolom na svim nivoima, uključujući pravo veta.

Podsticati kulturnu revoluciju zasnovanu na poštovanju živog svijeta i „ljubavi prema Pachamami”

Radikalni raskid s ideologijom ljudske dominacije nad prirodom neophodan je za razvoj ekološke i feminističke — odnosno ekofeminističke — kulture brige o ljudima i životnoj sredini.

Odbrana biološke raznolikosti ne može se zasnivati samo na razumu, odnosno na pravilno shvaćenom ljudskom interesu. Jednako su potrebni empatija, poštovanje, oprez i sveobuhvatno poimanje koje prvi narodi izražavaju riječima „ljubav prema Pachamami”.

Očuvanje ili ponovno stjecanje takvog sveobuhvatnog pogleda — putem borbi, umjetničkog stvaralaštva, obrazovanja i alternativa u proizvodnji i potrošnji — predstavlja veliki ideološki izazov ekosocijalističke borbe.

Zapadna modernost sistematizirala je ideju da su ljudi božanska stvorenja čija je misija dominirati prirodom i instrumentalizirati životinje, svedene na nivo mašina. To nematerijalističko shvatanje, tijesno povezano s kolonijalnom i patrijarhalnom dominacijom, današnje naučno znanje potpuno je opovrglo.

Mi smo dio žive Zemlje. Ljudski život bio bi nemoguć bez mreže života na ovoj planeti.

Samoupravno ekosocijalističko planiranje

Ekosocijalistička tranzicija zahtijeva planiranje. Naročito se mora planirati preobrazba energetskog sistema: napuštanje nuklearne energije i fosilnih goriva, ušteda energije i razvoj obnovljivih izvora.

Suprotno čestim tvrdnjama, planiranje nije proturječno demokratiji i samoupravljanju. Katastrofalni primjer zemalja takozvanog „realno postojećeg socijalizma” pokazuje da je samoupravljanje nespojivo s autoritarnim birokratskim planiranjem koje se nameće odozgo i prezire svaku demokratiju.

Šta konkretno znači demokratsko ekosocijalističko planiranje? Znači da će cjelokupno društvo moći slobodno i demokratski birati proizvodne prioritete i nivo resursa koji će se ulagati u obrazovanje, zdravstvo ili kulturu.

Demokratsko ekosocijalističko planiranje samo po sebi nije „despotsko”. Ono je ostvarivanje slobode cijelog društva da donosi odluke na svim nivoima — od lokalnog preko državnog do globalnog. To je nužan način oslobađanja od „ekonomskih zakona” i „željeznih kaveza” koji su otuđeni i postvareni unutar kapitalističkih i birokratskih struktura.

Demokratsko planiranje povezano sa skraćenjem radnog vremena predstavljalo bi velik korak čovječanstva prema onome što je Marx nazivao „carstvom slobode”. Povećanje slobodnog vremena uslov je da radnici učestvuju u demokratskoj raspravi i samoupravljanju privredom i društvom.

Ekosocijalističko demokratsko planiranje bavi se ključnim ekonomskim odlukama, a ne lokalnim restoranima, prodavnicama prehrambenih proizvoda, pekarama, malim trgovinama i zanatskim radnjama.

Jednako je važno naglasiti da ekosocijalističko planiranje nije u suprotnosti s radničkim samoupravljanjem u proizvodnim jedinicama. Samoupravljanje znači demokratsku kontrolu plana na svim nivoima — lokalnom, regionalnom, državnom, kontinentalnom i planetarnom — jer su ekološki problemi poput klimatskih promjena globalni i mogu se rješavati samo na tom nivou.

Ekosocijalističko demokratsko planiranje suprotno je onome što se obično naziva „centralnim planiranjem”, jer odluke ne donosi neki „centar”, nego ih demokratski određuje stanovništvo na koje se odnose, prema načelu supsidijarnosti: odgovornost za javno djelovanje treba, kad god je potrebno, prenijeti na najmanju jedinicu sposobnu da sama riješi određeni problem.

Globalno materijalno odrastanje u kontekstu neravnomjernog i kombiniranog razvoja

Nacionalno rješenje ne postoji. Pravedna ekosocijalistička alternativa može započeti u jednoj zemlji, ali njeno potpuno ostvarenje zahtijeva ukidanje kapitalizma na globalnom nivou.

Eksploatiranima i potlačenima već je sada potrebna dosljedna antikapitalistička, antiimperijalistička, antirasistička i internacionalistička strategija usmjerena prema globalnom ishodu. Ona mora povezati borbe koje se odvijaju u veoma različitim okolnostima.

Glavne smjernice ekosocijalističkog programa koji raskida s kapitalističkim rastom imaju opći značaj, ali se različito primjenjuju u različitim zemljama. Pojedini su zahtjevi važniji u nekim zemljama nego u drugima, zavisno od njihovog mjesta u neravnomjernom i kombiniranom razvoju kapitalizma pod imperijalističkom vlašću.

Nakon stoljeća ropstva i kolonijalne pljačke, stanovništvo takozvanih zemalja u razvoju žrtva je nove čudovišne nepravde. Njegova odgovornost za emisije stakleničkih plinova mala je, a u najsiromašnijim zemljama gotovo nepostojeća. Ipak, klimatski poremećaj izazvan dvjema stotinama godina imperijalističkog kapitalističkog rasta stavlja 3,5 milijardi žena, muškaraca i djece u prvi red katastrofa koje ih pogađaju sve snažnije.

Stanovništvo potčinjenih zemalja ima osnovno pravo na dostojanstvene životne uslove. Imperijalističke vlade, međunarodne institucije i vlade perifernih zemalja tvrde da će kapitalistički rast narodima Juga omogućiti da „dostignu” životni standard razvijenih kapitalističkih zemalja. Navodno je potrebna samo „dobra uprava” koja će društva „prilagoditi” zahtjevima svjetskog tržišta.

To je slijepa ulica. Nejednakosti nastavljaju rasti — između zemalja, ali sve više i unutar njih — dok ugljični budžet kompatibilan s ograničenjem zagrijavanja na 1,5 °C brzo nestaje.

Imperijalistički model razvoja zapravo zadržava potčinjene zemlje u neokolonijalnom položaju. One ostaju dobavljači sirovina i jeftine radne snage, proizvođači biljnih i životinjskih proizvoda za izvoz, odlagališta otpada — uključujući ponore ugljika koje kapitalisti prisvajaju radi profita — i glavne žrtve ekološke krize.

Tome se danas pridružuju skandalozne politike kojima razvijene zemlje plaćaju potčinjene države da obavljaju ulogu njihove granične policije.

Lokalne korumpirane „elite” snose veliku odgovornost. Umjesto da podstiču alternativni razvoj zasnovan na drugačijim društvenim vrijednostima, stavile su se u službu imperijalizma.

Govor o tome da će „Jug dostići Sjever” predstavlja himeru i dimnu zavjesu koja prikriva nastavak kapitalističke i imperijalističke eksploatacije i produbljivanje nejednakosti. S porastom broja ekoloških katastrofa taj govor gubi i posljednje ostatke vjerodostojnosti.

Multipolarni svijet BRICS-a nije alternativa imperijalizmu, kao što pokazuju politike Rusije i Kine, dviju glavnih sila tog bloka. Njihovi autokratski vladari ne protive se imperijalističkim i ugnjetavačkim praksama „klasičnog” zapadnog imperijalizma — oni za sebe zahtijevaju isto pravo na njih.

Oni se također ne protive raskoraku između prava i stvarnosti u zapadnim društvima, nego samim pravima radnika, žena, LGBTQI+ ljudi i drugih.

Putin silom i prinudom želi ponovo izgraditi kolonijalno carstvo. Koristeći ogromne rezerve fosilnih goriva, traži saveze s naftnim monarhijama, drugim diktaturama i moćnim interesima energetskog sektora i organiziranog kriminala kako bi što duže produžio iskorištavanje fosilnih goriva.

Komunistička partija Kine tvrdi da zemljama Juga pokazuje kako mogu izbjeći potčinjenost i razvijati se uključivanjem u Novi put svile. Međutim, njen projekt globalne kapitalističke hegemonije jedan je od glavnih pokretača ekološkog uništavanja i akumulacije izvlaštenjem.

Sada nije vrijeme za „dostizanje”, nego za planetarnu preraspodjelu. Velika većina radnih ljudi, žena, mladih i etničkih manjina na „Sjeveru” i u potčinjenim zemljama žrtve su klimatskih promjena.

Prema naučnim analizama sadašnjih klimatskih politika, najbogatijih jedan posto do 2030. proizvodit će još više CO₂. Najsiromašnijih pedeset posto proizvodit će nešto više, ali će ostati znatno ispod nivoa pojedinačnih emisija kompatibilnog s granicom od 1,5 °C. Srednjih četrdeset posto snosit će najveći dio smanjenja emisija, pri čemu će proporcionalno najveći napor biti nametnut ljudima s nižim prihodima u bogatim zemljama.

To predstavlja osnovu međunarodne borbe za pravdu i jednakost. Oskudni preostali ugljični budžet mora se i može dijeliti prema historijskim odgovornostima i sposobnostima — ne samo među zemljama nego sve više i među društvenim klasama. Mineralni resursi i bogatstvo biološke raznolikosti moraju se koristiti pažljivo, prema stvarnim potrebama svih ljudi.

Kapitalisti imperijalističkih zemalja daleko su najodgovorniji za ekološku krizu i moraju platiti njene posljedice. Račun moraju platiti i zemlje poput naftnih monarhija, Rusije i Kine, iako njihova historijska odgovornost nije jednaka.

Industrijalizirane zemlje „Sjevera” — Evropa, Sjeverna Amerika, Australija i Japan — moraju uložiti najveće napore u brzo odrastanje beskorisne i štetne proizvodnje. Odgovorne su i za omogućavanje pristupa alternativnim tehnologijama potčinjenim zemljama, finansiranje ekološke tranzicije i stvarnu naknadu za gubitke i štetu.

Ukidanje patenata narodima Juga mora omogućiti slobodan pristup tehnologijama koje mogu zadovoljiti stvarne potrebe bez korištenja još većih količina fosilne energije.

Kako bi zadovoljili svoje potrebe, narodima potčinjenih zemalja potreban je model razvoja radikalno suprotan imperijalističkom i produktivističkom modelu. Taj model prednost daje javnim službama — zdravstvu, obrazovanju, stanovanju, pristupačnom prijevozu, kanalizaciji, električnoj energiji i pitkoj vodi — za mase stanovništva, a ne proizvodnji robe za svjetsko tržište.

Taj antikapitalistički i antiimperijalistički model eksproprira monopole u finansijama, rudarstvu, energetici i agrobiznisu te ih socijalizira pod demokratskom kontrolom.

Naročito će u siromašnijim zemljama zadovoljavanje potreba stanovništva određeno vrijeme zahtijevati povećavanje materijalne proizvodnje i potrošnje energije. U okviru alternativnog modela razvoja i drugačijih međunarodnih odnosa, doprinos tih zemalja globalnom ekosocijalističkom odrastanju i poštovanju ekološke ravnoteže sastojat će se u sljedećem:

• nametanju pravednih reparacija imperijalističkim zemljama;
• ukidanju razmetljive potrošnje parazitskih elita;
• borbi protiv ekocidnih megaprojekata nadahnutih neoliberalnim kapitalističkim politikama, poput ogromnih naftovoda i plinovoda, faraonskih rudarskih projekata, novih aerodroma, morskih naftnih bušotina, velikih hidroelektrana i golemih turističkih kompleksa koji prisvajaju prirodno i kulturno nasljeđe u korist bogatih;
• provođenju ekološke agrarne reforme koja će zamijeniti industrijalizirani agrobiznis;
• odbijanju uništavanja bioma koje provode stočari, proizvođači palminog ulja, agrobiznis i rudarska industrija; odbijanju „šumskih kompenzacija” poput projekata REDD i REDD+; te odbijanju „ribolovnih sporazuma” kojima se riblji resursi predaju multinacionalnim kompanijama industrijskog ribolova.

Svojim borbama narodne klase potčinjenih zemalja mogu presudno doprinijeti uključivanju eksploatiranih iz cijelog svijeta u taj pravac — jedini kompatibilan i s ljudskim pravima i s granicama planete.

Protiv struje: ujediniti borbe radi raskida s kapitalističkim produktivizmom. Osvojiti vlast i započeti ekosocijalistički raskid zasnovan na samostalnoj aktivnosti, samoorganiziranju, kontroli odozdo i najširoj demokratiji

Privreda, država, politika buržoazije i njeni međunarodni odnosi duboko su pogođeni ekosocijalnom slijepom ulicom u koju su kapitalistička akumulacija i imperijalistička pljačka gurnule čovječanstvo. Širom svijeta eksploatirane i potlačene obuzima duboka tjeskoba.

Pokreti otpora razvijaju se protiv struje. Čak i u izuzetno teškim okolnostima ljudi ustaju u odbranu svojih društvenih, demokratskih, antiimperijalističkih, ekoloških, feminističkih, LGBTQI+, antirasističkih, autohtonih i seljačkih prava.

Vođene su značajne borbe, a ponekad su ostvarene i izuzetne pobjede: pokret Žutih prsluka i pokret za odbranu penzija u Francuskoj; ekosocijalistička borba radnika fabrike GKN u Italiji; borba sindikata automobilskih radnika u Sjedinjenim Državama; zatvaranje rudnika bakra kompanije First Quantum u Panami 2023. godine; pobjeda indijskih seljaka protiv Modijeve vlade; pobjeda francuskih „zadista” protiv aerodroma Notre-Dame-des-Landes; pobjeda žena u borbi za pravo na abortus u Argentini; i pobjeda Siouxa u Sjedinjenim Državama protiv naftovoda XXL.

Neprijatelj je ipak u ofanzivi i mnoge borbe završavaju porazom. Naš zadatak kao aktivista Četvrte internacionale jeste pomoći u organiziranju i širenju borbi, unoseći u njih našu ekosocijalističku i internacionalističku perspektivu.

Iako je historija radničkog pokreta bogata borbama za zdravlje radnika i zaštitu životne sredine, produktivizam hegemonijskih snaga ljevice — stranaka i sindikata — predstavlja ozbiljnu prepreku ekosocijalističkom odgovoru koji bi bio primjeren objektivnoj situaciji.

Većina rukovodstava napustila je svaku antikapitalističku perspektivu. Socijaldemokratija i sve druge varijante reformizma postale su socijalno-liberalne. Njihova je jedina ambicija unijeti nekoliko socijalnih korekcija u tržište unutar granica neoliberalnog okvira.

Većina rukovodstava velikih sindikalnih organizacija ograničava se na praćenje neoliberalnih politika, njegujući iluziju da će kapitalistički rast poboljšati zaposlenost, plaće i socijalnu zaštitu. Umjesto razvijanja svijesti o ekosocijalnoj slijepoj ulici, te politike klasne saradnje dodatno je produbljuju i prikrivaju njenu težinu.

Srećom, neke političke snage i sindikalne struje — naročito u Evropi, Sjedinjenim Državama i Latinskoj Americi — počinju se udaljavati od produktivizma i neoliberalizma. Sindikalni aktivisti svjesni ekološkog izazova razvili su pojam „pravedne tranzicije”.

Socijaldemokratski čelnici i vodstva Međunarodne konfederacije sindikata prisvojili su taj pojam i pretvorili ga u podršku produktivizmu i konkurentnosti preduzeća. Vladajuća klasa stručnjak je za manipulaciju. Tako se „pravedna tranzicija” pridružila „održivom razvoju” u govoru vlada koje gaze pravdu i organiziraju neodrživost.

U „razvijenim” kapitalističkim zemljama tradicionalnim snagama pridružile su se zelene stranke. Ogromnoj većini tih stranaka trebalo je četiri decenije da se priključe sloju političkih upravitelja kapitalizma. Njihov pragmatizam, zasnovan na pojedinačnoj odgovornosti potrošača, u civilnom društvu nastavlja velik broj ekoloških udruženja.

Takav pristup omogućio je socijaldemokratiji i tradicionalnim radničkim rukovodstvima da svoju klasnu saradnju prikriju odbranom „manjeg društvenog zla” u raspravama o ekološkim porezima i drugim navodno „realističnim” rješenjima ekologije koja tvrdi da nije ni lijeva ni desna.

U drugim dijelovima svijeta ekosocijalizam, iako i dalje manjinski, počinje utjecati na društvene pokrete i radikalnu ljevicu. Neka važna lokalna iskustva — između ostalih u Mindanau, Rojavi i Chiapasu — srodna su ekosocijalističkoj perspektivi. Kapitalistički rast ipak se većini ljudi i dalje lažno prikazuje kao jedini način poboljšanja društvenih uslova.

S obzirom na dubinu krize i opću dezorijentaciju, postoji stvarna opasnost da sve veći dijelovi radničkih klasa žrtvuju ekološke ciljeve u ime razvoja, otvaranja radnih mjesta i povećanja prihoda.

Takva bi tendencija samo ubrzala katastrofu čije su prve žrtve upravo te klase i dodatno uništila legitimnost sindikata. Istovremeno bi stvorila plodno tlo za neofašističke pokušaje da rasističke, kolonijalističke i genocidne projekte operu zelenom bojom. Migranti koji bježe iz opustošenih zemalja glavne su mete tih kampanja mržnje.

Socijalistički projekt duboko je diskreditiran iskustvom staljinizma i socijaldemokratije. Alternativu moramo iznova pronaći u borbama, a ne u dogmama.

Ko se danas nalazi na prvim linijama stvarnog ekosocijalnog pokreta? Autohtoni narodi, mladi, seljaci i rasijalizirani ljudi, koji plaćaju visoku cijenu društvenog i ekološkog uništenja. U svim tim grupama žene imaju presudnu ulogu, povezanu s posebnim ekofeminističkim zahtjevima za koje se bore i autonomno organiziraju.

Međunarodni seljački savez Via Campesina pruža brojne primjere koji pokazuju da je moguće povezati odbranu prava siromašnih seljaka i autohtonih naroda, borbu protiv ekstraktivizma i agroindustrije, borbu za prehrambeni suverenitet i očuvanje ekosistema s feminizmom.

Ogromna većina najamnih radnika odsutna je iz antiproduktivističkih borbi ili se drži u pozadini. Neki iz toga zaključuju da je klasna borba zastarjela ili da je treba voditi zamišljena „ekološka klasa” koja postoji samo u njihovoj mašti.

Katastrofu je, međutim, moguće zaustaviti jedino revolucioniranjem načina proizvodnje društvene egzistencije. Ta revolucija nije moguća bez aktivnog i svjesnog učešća proizvođača, koji istovremeno čine većinu stanovništva.

Drugi, naprotiv, zaključuju da treba čekati trenutak kada mase radnika koje se bore za neposredne društveno-ekonomske zahtjeve dostignu nivo svijesti koji će im omogućiti učešće u ekološkoj borbi „na klasnoj osnovi”.

Kako bi, međutim, svijest mase zaposlenih mogla pravovremeno uključiti ekološka pitanja ako nijedna velika društvena borba ne uzdrma produktivistički okvir unutar kojeg oni, nalazeći se sve više u defanzivi, spontano postavljaju neposredne društveno-ekonomske zahtjeve?

Prevazilaženje produktivističkog okvira zahtijeva logiku javne inicijative i planiranja nužnih preusmjeravanja privrede, uz garantirano zaposlenje i prihod.

Klasna borba nije hladna apstrakcija. Određuje je „stvarni pokret koji ukida postojeće stanje stvari”, kako je pisao Marx, i taj pokret označava njene aktere.

Borbe žena, LGBTQI+ osoba, potlačenih i rasijaliziranih naroda, migranata, seljaka i autohtonih naroda za vlastita prava nisu tek nešto što se odvija pored radničkih borbi protiv kapitalističke eksploatacije rada. One su dio žive klasne borbe.

One su njen dio zato što kapitalizmu treba patrijarhalno ugnjetavanje žena kako bi maksimalno povećao višak vrijednosti i uz niske troškove osigurao društvenu reprodukciju; zato što mu je potrebna diskriminacija LGBTQI+ ljudi kako bi potvrdio patrijarhat; zato što mu treba strukturni rasizam radi opravdavanja pljačke periferije od centra; zato što su mu potrebne nečovječne „azilantske politike” radi reguliranja rezervne industrijske armije; zato što mora podrediti seljaštvo diktatu agrobiznisa koji proizvodi bezvrijednu hranu radi snižavanja cijene radne snage; i zato što mora ukloniti odnose uzajamnog poštovanja koje ljudske zajednice još održavaju unutar sebe i prema prirodi, zamjenjujući ih individualističkom ideologijom dominacije koja kolektiv pretvara u automat, a živa bića u mrtve stvari.

Autohtoni narodi i tradicionalne zajednice naročito se nalaze na prvim linijama borbe protiv razorne kapitalističke dominacije nad njihovim tijelima i teritorijama. U mnogim krajevima oni predstavljaju i avangardu novih revolucionarnih pokreta potčinjenih klasa. Zato ih prepoznajemo kao temeljni dio revolucionarnog subjekta 21. stoljeća.

Sve te borbe, zajedno s borbama radnika protiv kapitalističke eksploatacije, dijelovi su iste borbe za ljudsku emancipaciju. Ta emancipacija može biti stvarna i dostojna čovječanstva samo ako je svjesna da naša vrsta pripada prirodi, ali zbog svoje specifične inteligencije istovremeno snosi danas neizbježnu i životno važnu odgovornost da se o njoj brine.

To je strateška posljedica činjenice da je razorna snaga kapitalizma planetu uvela u novo geološko doba.

Ta analiza predstavlja osnovu naše strategije povezivanja društvenih i ekoloških borbi. Gdje god je moguće, to se povezivanje mora koordinirati i na međunarodnom nivou putem demokratskih foruma. Borba je globalna i naš pokret također mora biti globalan.

Povezivanje društvenih i ekoloških borbi ne treba se ograničiti na traženje najmanjeg zajedničkog nazivnika zahtjeva između društvenih pokreta ili njihovih aparata. Takvo shvatanje može dovesti do zanemarivanja pojedinih zahtjeva nekih grupa — naročito onih najslabijih — što je upravo suprotno istinskom povezivanju.

Konvergencija društvenih i ekoloških borbi obuhvata sve borbe i sve društvene aktere, od najiskusnijih do najneodlučnijih. Ona je proces dinamičkog povezivanja koji djelovanjem, raspravom i uzajamnim poštovanjem podiže nivo svijesti.

Njen cilj nije određivanje fiksne platforme, nego uspostavljanje borbenog jedinstva eksploatiranih i potlačenih oko konkretnih zahtjeva koji pokreću dinamiku usmjerenu prema osvajanju političke vlasti i rušenju kapitalizma u cijelom svijetu.

U praksi ekosocijalno povezivanje borbi prije svega znači da se dijelovi društva koji su najsvjesniji ekoloških prijetnji obraćaju onima koji su najsvjesniji društvenih prijetnji — i obrnuto — kako bi zajedno prevazišli lažnu kapitalističku suprotnost između društvenog i ekološkog.

U tom pristupu presudnu ulogu ima odbrana ekološkog sindikalizma koji je istovremeno borbeno klasni i antiproduktivistički. On se zasniva na konkretnim brigama radnika za zdravlje i sigurnost na radu, kao i na njihovoj ulozi uzbunjivača koji, zahvaljujući svom položaju, najbolje mogu upozoravati na štetu nanesenu ekosistemima i opasnost određenih proizvodnih procesa.

Kao ekosocijalistički aktivisti, podstičemo otpor na radnom mjestu putem štrajkova i svih inicijativa koje unapređuju organizaciju i kontrolu radnika.

Radimo na jačanju mobilizacija širenjem štrajkova i organiziranjem sve većih demonstracija. Podstičemo sve oblike samoorganiziranja i samozaštite u borbi protiv represije, kao i populariziranje borbe radi suprotstavljanja lažima dominantnih medija i državnog aparata.

Nadahnjuju nas i oblici građanske neposlušnosti — od blokiranja lokacija do bojkota plaćanja stanarine — koji su također dokazali svoju djelotvornost.

Iskustva borbi doprinose strateškoj raspravi.

Antiproduktivističke borbe raznolike su, ali je njihovo polazište uglavnom veoma konkretno i često lokalno: protivljenje novoj saobraćajnoj infrastrukturi poput autoceste ili aerodroma; komercijalnoj ili logističkoj infrastrukturi; ekstraktivističkim projektima kao što su rudnici, cjevovodi i megabrane; otimanju zemlje ili vode; uništavanju šume ili rijeke.

Ljude prije svega pokreće prijetnja svakodnevnom životu, izvorima egzistencije i zdravlju, a ne uopćavajući politički govor. Suočavanjem s političkim donosiocima odluka, kapitalističkim grupama i institucijama koje ih štite te sklapanjem saveza između aktera s različitim iskustvima i opredjeljenjima, borba postaje sve obuhvatnija i političnija.

Takve kombinacije borbi ukorijenjenih na određenoj teritoriji, s preciznim ciljem i općim političkim sukobom, postoje širom svijeta. One tvore novu političku stvarnost koju možemo nazvati „Blockadia”.

Formiranje ekosocijalističke klasne svijesti podrazumijeva i konvergenciju borbi kojoj mladi naučnici mogu doprinijeti korištenjem i dijeljenjem svog agronomskog, klimatskog, prirodoslovnog i drugog znanja.

Štrajkački odbori, zdravstveni centri zajednice, radničko preuzimanje preduzeća, zauzimanje zemljišta, samoupravni stambeni prostori, radionice za popravke, javne kuhinje, banke sjemena i druge inicijative omogućavaju eksperimentiranje s društvenom organizacijom oslobođenom kapitalizma.

One ljudima lišenim političke i ekonomske moći omogućavaju da iskuse vlastitu kolektivnu snagu i inteligenciju. Suprotstavljajući se iluzijama da je sistem moguće zaobići ili jednostavno prilagoditi, te inicijative prije ili poslije dolaze u sukob s državom i kapitalističkim tržištem. Time pokazuju da se ne može izbjeći pitanje političke vlasti i nužnost rušenja sistema.

U industrijaliziranim zemljama opći politički štrajk bit će presudan instrument. Ipak, čak i kada samo privremeno uspostavljaju drugačiju legitimnost — narodnu, demokratsku i zasnovanu na solidarnosti — konkretne alternative omogućavaju potlačenima da postanu svjesni vlastite moći i rade na izgradnji nove hegemonije.

U širem smislu, izgradnja samoorganiziranih organa narodne vlasti nalazi se u središtu naše strategije.

Sistemska kriza „kasnog kapitalizma”, kojim dominira transnacionalni finansijski kapital, podstiče i gađenje prema pojavama propadanja buržoaskog režima i osjećaj nemoći pred dubokim kvantitativnim i kvalitativnim pogoršanjem odnosa snaga među klasama.

U tim okolnostima pitanje vlade dobija još veći značaj. Osvajanje političke vlasti od radničkih klasa preduslov je za provođenje plana kojim se započinje politika raskida.

Istovremeno su prethodne godine pokazale smrtonosne iluzije političkih projekata koji iskorištavaju narodne težnje, usmjeravaju mobilizacije, pa ih čak i guše u ime realpolitike, čime jačaju krajnju desnicu.

Prečica ne postoji. Ekosocijalistička strategija raskida obuhvata borbu za formiranje narodne vlasti koja se bori za tranzicijski plan i proizlazi iz samostalne aktivnosti, kontrole i neposredne intervencije eksploatiranih i potlačenih na svim nivoima društva.

Bez odnosa snaga zasnovanog na tom samoorganiziranju nije moguće nametnuti nijednu dosljednu mjeru protiv eksploatacije, ugnjetavanja i uništavanja ekosistema.

Samoemancipacija nije samo naš cilj. Ona je i strategija za rušenje postojećeg poretka.

Potrebno je izgraditi nove institucije za raspravljanje, demokratsko odlučivanje i organiziranje proizvodnje i cijelog društva. Te nove vlasti morat će se sukobiti s kapitalističkom državnom mašinom, koju treba razbiti.

Rušenje društvenog poretka i eksproprijacija kapitalista neizbježno će naići na nasilni, oružani odgovor vladajućih klasa. Suočeni s tim nasiljem, eksploatirani i potlačeni neće imati drugog izbora nego da se brane.

Bit će potrebno demokratski samoorganizirati legitimno nasilje, istovremeno odbacujući mačizam i supstitucionizam.

Sve zavisi od ishoda borbi. Koliko god katastrofa bila duboka, borbe će u svakoj etapi biti presudne. Unutar njih sve zavisi od sposobnosti ekosocijalističkih aktivista da se organiziraju i u praktičnom djelovanju upravljaju prema kompasu historijski nužne alternative.

Promišljati i djelovati, graditi borbe i sredstva borbe, porediti iskustva i učiti iz njih — međunarodno provođenje tog ogromnog zadatka zahtijeva politički instrument: novu Internacionalu eksploatiranih i potlačenih.

Četvrta internacionala ovim Manifestom izražava spremnost da doprinese ostvarivanju tog izazova.

Usvojeno na Svjetskom kongresu u februaru 2025. godine.

¹ Pojmom „Globalni jug” označavamo zavisne, potčinjene i periferne zemlje Azije, Afrike i Latinske Amerike. Svim tim izrazima označavamo istu stvarnost. U Globalni jug ne ubrajamo zemlje poput Kine i Rusije, naftne monarhije niti uglavnom autonomne srednje sile poput Indije. One zauzimaju posebno mjesto u globalnom kapitalističkom sistemu dominacije i ne mogu se smatrati „potčinjenim” zemljama.

² Teravatsat — 1 TWh iznosi milijardu kilovatsati. Ta jedinica energije koristi se za mjerenje proizvodnje električne energije elektrane, koja može iznositi nekoliko TWh, ili nacionalne države. Kilovatsat odgovara stalnoj snazi od jednog kilovata tokom jednog sata i jednak je 3,6 miliona džula, odnosno 3,6 megadžula.

³ Taj povratni učinak poznat je i kao „Jevonsov paradoks”.