O uzrocima, nastanku i definiciji države90
1. Svršni uzrok, cilj ili namjera ljudi (koji po prirodi vole slobodu i vlast nad drugima), kod uvođenja ograničenja nad samima sobom (a tako ih vidimo u državama) jest to da smjeraju prema vlastitom održanju, a time i zadovoljnijem životu. To znači, prema izbavljenju iz bijednih uvjeta rata, koji (…) nužno slijedi iz ljudskih prirodnih strasti, kad ne postoji nikakva vidljiva sila da ih drži u strahu i da ih kroz strah od kazne obaveže na izvršavanje ugovora i poštovanje zakona (…).
2. Naime, prirodni zakoni (poput pravde, pravičnosti, skromnosti, milosrđa ili općenito, postupanja prema drugima onako kako bismo htjeli da se čini prema nama) po samima sebi, bez straha od sile koja bi ih navodila na poštivanje, suprotni su našim prirodnim strastima koje nas navode na pristranost, oholost, osvetu i slično. Bez mača, svi ugovori su samo riječi i nemaju uopće nikakvu moć zaštite za čovjeka. Zbog toga, bez obzira na prirodne zakone (kojih se svatko pridržava kad ima volju da ih se pridržava i kad to može činiti sigurno), ako nema nikakve uspostavljene vlasti ili barem nedovoljne za našu sigurnost, svaki se čovjek hoće i smije zakonito osloniti na svoju vlastitu snagu i umijeće da se zaštiti protiv svih drugih ljudi. Gdje god su ljudi živjeli u malim obiteljima, međusobna pljačka i okradanje bilo je uobičajeno zanimanje i tako malo ozloglašeno kao protuzakonito da je čast bila to veća što je stečeni plijen bio veći.91 Pri tome nisu poštovali nikakav drugi zakon do zakon časti, to jest, suzdržavanje od okrutnosti da bi poštedjeli život i sredstva za domaćinstvo. I kao što su nekoć činile male obitelji, tako danas postupaju gradovi i kraljevstva, koji su samo velike obitelji: šire svoje oblasti (radi vlastite sigurnosti) pod izlikom svih mogućih opasnosti, straha od provale izvana ili pomoći koju bi strani osvajač mogao dobiti iznutra, i poduzimaju otvorenom silom i potajno sve što mogu da bi podčinili ili oslabili svoje susjede, što je opravdano zbog nedostatka drugih mjera opreza, i još se spominju zbog toga sa slavom vjekovima kasnije.
3. Ni udruživanje malog broja ljudi nije ono što im može pružiti tu sigurnost; jer malo pridodavanje kod nekolicine na jednoj ili na drugoj strani daje samo onoliku prednost u snazi koliko je dovoljno za odnošenje pobjede, i zato ohrabruje na osvajanja. Međutim, mnoštvo koje nam je dovoljno da se uzdamo u sigurnost, ne određuje se po određenom broju, već po usporedbi s neprijateljem koga se bojimo. Dovoljna je onda kad nadmoć neprijatelja nije tako uočljiv i probojan moment da bi odredio ishod rata i da bi ga naveo da pokušava.
4. No, čak i kod velikog mnoštva, ako se djelovanje upravlja prema posebnom rasuđivanju i posebnim porivima pojedinaca, iz toga se ne može očekivati nikakva obrana ni zaštita, ni protiv vanjskog neprijatelja ni protiv međusobnih povreda. Budući da su razjedinjeni u mišljenju o najboljoj upotrebi i primjeni vlastite snage, ljudi se ne pomažu međusobno, već ometaju, i tim međusobnim sukobljavanjem umanjuju svoju snagu do ništice. Zbog toga ih lako može pokoriti ne samo nekolicina onih koji se slože, nego oni i sami, bez zajedničkog neprijatelja, ratuju jedan protiv drugoga za svoje posebne interese. Jer, kad bismo mogli pretpostaviti da će se veliko mnoštvo ljudi složiti u poštivanju pravde i drugih prirodnih zakona, a bez zajedničke sile da ih sve drži u strahu, onda možemo pretpostaviti da će i cijelo čovječanstvo učiniti isto. Tada pak ne bi bilo i ne bi trebalo biti bilo kakve građanske vlasti ili države uopće, jer vladao bi mir bez podčinjavanja.
5. Isto tako za sigurnost, za koju ljudi žele da traje cijelo vrijeme njihova života, nije dovoljno da njima vlada i upravlja samo jedna prosudba za neko ograničeno vrijeme, kao za jednu bitku ili jedan rat. Jer, iako svojim jednodušnim naporima odnose pobjedu nad stranim neprijateljem, ipak, poslije toga, kad više ili nemaju zajedničkog neprijatelja ili kad takvoga jedni smatraju neprijateljem, a drugi prijateljem, oni se zbog razlike u svojim interesima nužno raspadaju i ponovo zapodijevaju rat među sobom.
6. Istina je da neka živa stvorenja poput pčela i mrava žive jedna s drugima u društvu (koja je zato Aristotel uvrstio92 među politička bića), no ipak ona nemaju za usmjerenje ništa drugo osim svoje posebne prosudbe i poriva niti govor kojim bi jedno od njih naznačilo drugima što smatra prikladnim za zajednički probitak. Zbog toga će netko možda željeti saznati zašto čovječanstvo ne može činiti isto. Na to ja odgovaram sljedeće.
7. Prvo, da su ljudi neprestano u natjecanju za čast i dostojanstvo, a ta stvorenja nisu. Dosljedno tome, među ljudima na toj osnovi izrasta zavist i mržnja i konačno rat, dok među onima to nije slučaj.
8. Drugo, da se među onim stvorenjima ne razlikuju zajedničko i privatno dobro; budući da po prirodi naginju svome privatnom dobru, ona samim time osiguravaju zajednički probitak. Ali čovjek, čije se uživanje sastoji u uspoređivanju s drugima, može uživati samo u onome što se ističe.
9. Treće, da ta stvorenja, koja ne koriste razum (kao čovjek), ne vide niti smatraju da vide bilo kakvu grešku u obavljanju svoga zajedničkog posla, dok istovremeno, među ljudima, ima puno onih koji se smatraju mudrijima i sposobnijima od ostalih da vladaju onime što je javno. Oni tako svatko na svoj način teže za preinakama i obnavljanjem stvari i uzrokuju razjedinjavanje i građanski rat.
10. Četvrto, da ona stvorenja, premda donekle koriste glas za međusobno saopćavanje svojih želja i drugih osjećaja, ipak ne posjeduju umijeće riječi pomoću kojeg neki ljudi mogu drugima predstaviti ono što je dobro u usporedbi sa zlom, a zlo u usporedbi s dobrim, ili pak uvećati ili umanjiti pojavnu veličinu dobra i zla, ozlovoljujući tako ljude i pomućujući njihov mir i ugodu.
11. Peto, nerazumna stvorenja ne mogu razlikovati između povrede i štete, i zato, sve dok im je dobro, ne osjećaju povredu od svojih bližnjih, dok je čovjek najuznemireniji onda kad mu je najbolje, jer upravo tada voli pokazivati svoju mudrost i nadgledati djelovanje onih koji upravljaju državom.
12. Konačno, sloga među onim stvorenjima je prirodna, dok sloga među ljudima potječe samo od ugovora koji je umjetan. Zbog toga nije čudno ako se traži nešto drugo (osim ugovora) da bi to slaganje bilo postojano i trajno, a to je zajednička sila da ih drži u strahu i da njihovo djelovanje upravlja prema zajedničkoj koristi.
13. Jedini način da uspostave takvu silu koja bi bila sposobna obraniti ih od prodora stranaca ili od međusobnih povreda, i kroz to ih osigurati tako da se hrane svojom vlastitom radinošću i plodovima zemlje i da žive zadovoljno, jest da prenesu svu svoju moć i snagu na jednog čovjeka ili na jedan skup ljudi koji većinom glasova mogu svesti sve svoje posebne volje na jednu volju. To je isto što i sljedeće: da izaberu jednog čovjeka ili skup ljudi da bude nositelj njihove osobe, i da svaki od njih uzima i priznaje samoga sebe za tvorca svega onoga što će onaj tko bude nositelj njihove osobe raditi ili uvjetovati da se radi u onome što se tiče zajedničkog mira i sigurnosti; i da pri tome svatko svoju volju podredi njegovoj volji i, opet, svatko svoju prosudbu njegovoj prosudbi. To je više od dogovora i sloge, to je stvarno jedinstvo svih njih u jednoj te istoj osobi, stvorenoj putem ugovora svakog čovjeka sa svakim, kao da svatko kaže svakome: Ovlašćujem i predajem svoje pravo vladanja nad sobom ovome čovjeku ili ovoj skupini ljudi, pod uvjetom da i ti predaš svoje pravo i ovlastiš sve njegove radnje na isti način. Tek tada se mnoštvo, ujedinjeno u jednoj osobi, zove se DRŽAVA*, na latinskom CIVITAS. To je rođenje onog velikog LEVIJATANA ili, bolje rečeno (govoreći s većim poštovanjem), rođenje onoga smrtnog Boga kojemu dugujemo mir i zaštitu pod besmrtnim Bogom. Jer, preko te ovlasti, koju mu je dao svaki pojedinačni čovjek u državi, on ima na raspolaganju toliko moći i snage da tim zastrašivanjem bude u stanju uskladiti93 volje svih njih prema miru kod kuće i prema uzajamnom pomaganju protiv neprijatelja izvana. U njemu se sastoji bit države; ona je (da je definiramo) osoba, a tvorac njezinih radnji postao je velik broj pojedinaca, i to posredstvom uzajamnih sporazuma, s ciljem da koriste snagu i sredstva svih, onako kako to budu smatrali prikladnim za mir i zajedničku obranu.
14. Onaj tko je nositelj te osobe naziva se VRHOVNIM VLADAREM, za kojeg se kaže da ima vrhovnu vlast, a svatko drugi njegovim PODANIKOM.
15. Vrhovna vlast se stječe na dva načina. Jedan način je pomoću prirodne sile, kao kad netko svoju vlastitu djecu sili da podčine sebe i svoju djecu pod njegovu vlast, jer je sposoban uništiti ih ako odbiju, ili pak, kad kroz rat podčinjava neprijatelje svojoj volji, pošteđujući im život pod uvjetom pokoravanja. Drugi način je kad se ljudi međusobno slože da se svojevoljno podrede nekom čovjeku ili skupini ljudi, s povjerenjem da će ih on zaštititi protiv svih drugih. Ovaj posljednji način može se nazvati političkom državom ili državom po uspostavi, a ona prva stečenom državom. Najprije ću govoriti o državi na temelju uspostave.
* *(Engl. Commonwealth): Na temelju Hobbesovih izvođenja vidljivo je da ovaj izraz ima dvostruko značenje – država i zajednica, pri čemu je značenje ‘zajednice’ u smislu “zajedničkog dobra” (res publica) temeljno, općenitije i uvijek pretpostavljeno. Stoga je najprimjerenije pod izrazom ‘država’ pomišljati na “državnu zajednicu (radi zajedničkog dobra)”. U daljnjem tekstu termin ‘commonwealth’ prevodim dosljedno samo jednim izrazom ‘država’; Hobbes koristi sinonimno i termin ‘state’, npr. u Dio II, pogl. 21, 8: ‘states and commonwealths’. (prev.)*
90. Izvorni naslov poglavlja govori o uzrocima, „rađanju“ i definiciji Commonwealtha. Nastanak države za Hobbesa označava umjetno stvaranje jedne političke osobe: mnoštvo pojedinaca međusobnim ugovorom ovlašćuje jednoga čovjeka ili skupinu ljudi da djeluje u njihovo ime. Država zato nije samo teritorij, stanovništvo ili skup ustanova, nego predstavnička osoba čije postupke veliki broj pojedinaca priznaje kao vlastite.
91) Hobbesova tvrdnja da su pljačka i gusarenje nekada bili prihvaćena, pa i časna zanimanja, povezana je s antičkim prikazima ranih zajednica, naročito s Tukididovom Poviješću Peloponeskog rata, I, 5–8. Hobbes time pokazuje da bez zajedničke vlasti ne postoji stabilno pravno određenje vlasništva i nepravde. Čast u takvim uvjetima proizlazi iz ratničkog kodeksa, a ne iz građanskog zakona.
92) Referenca se odnosi na Aristotelovo određenje čovjeka kao političkog bića i njegovo svrstavanje pčela, mrava i drugih društvenih životinja među „politička“ stvorenja. Hobbes osporava analogiju između ljudskih i životinjskih zajednica. Sloga među takvim životinjama prirodna je, dok ljudska politička zajednica nastaje umjetnim ugovorom. Ljudi se natječu za čast, razlikuju privatni i zajednički interes, kritiziraju upravljanje zajednicom te govorom mogu dobro prikazati kao zlo, a zlo kao dobro.
93) Vrhovna vlast ne mora postići da svi pojedinci privatno misle i žele isto. Njezina je zadaća uskladiti njihovo javno djelovanje tako da se ravnaju prema jedinstvenoj odluci. Hobbesov „smrtni Bog“ metafora je za državu koja raspolaže velikom zajedničkom snagom jer djeluje ovlaštenjem svih podanika, ali koja ipak ostaje ljudska, umjetna i smrtna tvorevina, podređena „besmrtnom Bogu“.
