Što je sloboda
1. SLOBODA ili NEZAVISNOST znači (u pravom smislu) odsustvo otpora (pod otporom mislim na izvanjske prepreke kretanju), a može se primijeniti podjednako na nerazumna i neživa stvorenja kao i na razumna. Jer, što god da je vezano ili opkoljeno tako da se može kretati samo unutar određenog prostora, koji je i sam određen otporom nekog izvanjskog tijela, za to kažemo da nema slobodu daljnjeg kretanja. Isto tako, za sva živa stvorenja, zatvorena ili ograničena zidovima ili lancima, također i za vodu, dok je drže stjenke obale ili posude, bez koje bi se inače raširila u širi prostor, također obično kažemo da nemaju onakvu slobodu kretanja kakvu bi imali bez tih vanjskih zapreka. No, kad se ta zapreka kretanju nalazi u građi same stvari, tad ne kažemo da joj manjka sloboda, već moć kretanja, kao kad kamen leži nepomično ili kad je netko bolešću prikovan za postelju.
Što je to biti slobodan
2. Sukladno tom pravom i općenito prihvaćenom značenju riječi, SLOBODAN je onaj tko u onome što je po svojoj snazi i umu sposoban činiti, nije spriječen da čini to za što ima volju. No, ako se riječi sloboda i neovisnost primijene samo na tijela, onda je to kriva upotreba, jer ono što ne podliježe kretanju, ne podliježe ni zaprekama. I zato, kad se kaže (na primjer) da je put slobodan, time se ne naznačuje sloboda puta, već onih koji se njime kreću bez prekidanja. Kad kažemo da se nešto slobodno daruje, time se ne misli na slobodu samog dara, nego na slobodu davaoca koji nije bio obavezan na darivanje nikakvim zakonom ili ugovorom.
Također, kad govorimo slobodno, to nije sloboda glasa ili izgovora, već sloboda onoga koga nikakav zakon nije obavezao da govori drugačije nego što je govorio. Konačno, iz upotrebe izraza slobodna volja, nikakva sloboda se ne može zaključiti o volji ili želji ili sklonosti, nego o slobodi čovjeka, a ona se sastoji u tome da on ne nailazi ni na kakvu prepreku dok čini ono za što ima volju, želju ili sklonost da čini.107
Strah i sloboda su sukladni
3. Strah i sloboda su međusobno sukladni; na primjer: kad netko baca u more svoja dobra iz straha da će brod potonuti,108 on to ipak čini posve voljno i može odbiti da to učini ako hoće; to je dakle radnja nekoga tko je slobodan. Tako netko ponekad plaća svoje dugove samo iz straha od zatvora, ali budući da ga nitko ne priječi da ih zadrži, to je bila radnja nekoga tko je na slobodi. I općenito, sve radnje koje se u državama vrše iz straha od zakona, jesu radnje za koje njihovi vršitelji također imaju slobodu da ih propuste.
Sloboda i nužnost su sukladne
4. Sloboda i nužnost su također sukladne. Kao što voda ima ne samo slobodu, nego i nužnost da se spušta niz kanal, tako je i kod ljudskih voljnih radnji: budući da proizlaze iz volje, one proizlaze i iz slobode. No, kako svaki čin ljudske volje, svaka želja i sklonost proizlazi iz nekog uzroka, a drugi opet iz nekoga drugog uzroka, u neprekidnom lancu (a njegova prva karika je u Božjim rukama kao prvom od svih uzroka), oni proistječu iz nužnosti.
Zato bi se onome tko uviđa povezanost tih uzroka nužnost svih ljudskih voljnih radnji činila očiglednom. Otuda Bog koji vidi sve i raspolaže svime, vidi također i to da je sloboda čovjeka da čini što hoće, popraćena nužnošću da čini ono što hoće Bog, ni više ni manje od toga.109 Jer, iako ljudi mogu činiti mnogo toga što Bog ne zapovijeda, pa zato on nije ni tvorac toga, u njima ipak nema nijedne strasti i nijednog poriva čiji uzrok ne bi bila Božja volja. Kad njegova volja ne bi jamčila nužnost ljudske volje i, dosljedno tome, svega onoga što ovisi o ljudskoj volji, ljudska sloboda bi bila proturječje i prepreka Božjoj svemoći i slobodi. Ovo će biti dovoljno (u pogledu predmeta rasprave) o onoj prirodnoj slobodi koja se jedina ispravno naziva slobodom.
Umjetne veze ili ugovori
5. Međutim, kao što su ljudi radi postizanja mira i radi samoodržanja načinili umjetnog čovjeka kojeg nazivamo državom, tako su isto načinili i umjetne lance, nazvane građanskim zakonima, koje su putem uzajamnih ugovora na jednom kraju pričvrstili za usne onog pojedinca ili skupine kojima su dali vrhovnu vlast, a na drugom kraju za svoje vlastite uši. I premda su te veze po svojoj naravi slabe, one ipak mogu biti izrađene tako da drže čvršće zbog pogibelji od raskidanja nego zbog toga što se ne bi dale raskinuti.
Sloboda podanika sastoji se u slobodi od ugovora
6. Upravo te veze su ono naprama čemu ću sada isključivo govoriti o slobodi podanika. Naime, budući da na svijetu ne postoji nijedna država u kojoj bi bilo dovoljno utanačenih pravila za upravljanje svim ljudskim radnjama i riječima (što je nemoguće), odatle slijedi nužno da u svim vrstama radnji, koje zakon preskače, ljudi imaju slobodu da čine ono što im nalaže njihov vlastiti razum kao najprobitačnije za njih same.
Jer, uzmemo li slobodu u pravom smislu kao slobodu tijela, to znači, kao slobodu od okova i zatvora, onda je posve besmisleno da se ljudi žale, kao što doista čine, zbog slobode koju tako očigledno uživaju. I opet, uzmemo li slobodu kao izuzetost od zakona, ni tad nije ništa manje besmisleno da ljudi zahtijevaju, kao što stvarno čine, onu slobodu po kojoj svi drugi ljudi mogu biti gospodarima njihovih života.
Pa ipak, koliko god bilo besmisleno, to je ono što oni traže, ne znajući pri tome da zakoni nemaju nikakvu moć da ih zaštite bez mača u ruci nekog čovjeka ili nekih ljudi koji će uzrokovati izvršenje tih zakona. Sloboda podanika leži stoga samo u onome što je vrhovni vladar preskočio pri uređivanju njihovih radnji, kao što su sloboda kupovanja i prodavanja ili drugih vrsta međusobnog ugovaranja, sloboda biranja vlastitog prebivališta, vlastite ishrane, vlastitog vođenja života i podizanja djece onako kako to smatraju prikladnim, i slično.
Sloboda podanika sukladna je s neograničenom moći vladara
7. No ipak, to ne smijemo razumijevati tako da ta sloboda poništava ili ograničava vrhovnu vlast nad životom i smrću. Naime, već je pokazano da se ništa što bi predstavnik vrhovne vlasti mogao učiniti nekom podaniku, ne može ni uz kakav izgovor nazvati povredom ili nepravdom u pravom smislu riječi, jer svaki podanik je tvorac svakog čina kojeg vrši vrhovni vladar, tako da ovaj nikad ne potražuje neko pravo osim po tome što je Božji podanik i time obavezan na poštivanje prirodnih zakona.
Zbog toga se može desiti, i često se događa u državama, da neki podanik bude pogubljen po zapovijedi vrhovne vlasti, a da ona tom drugome ne čini krivdu, kao kad je Jefta110 dao da bude žrtvovana njegova kćer. U tome, kao i u sličnim slučajevima, onaj tko umire na taj način, imao je slobodu vršenja radnje zbog koje je ipak pravedno osuđen na smrt.
To isto važi i za vrhovnog vladara koji osuđuje na smrt nekog nevinog podanika. Naime, premda je sama radnja suprotna prirodnom zakonu, jer je protivna pravednosti (kao što je bilo Davidovo111 ubijanje Urije), to ipak nije bila povreda prema Uriji, već prema Bogu. Nije povreda prema Uriji, jer pravo da čini što mu je volja dao je Davidu sam Urija; jest povreda prema Bogu zato što je David bio Božji podanik i činjenje bilo kakve nepravde bila mu je zabranjena po prirodnom zakonu. Tu razliku potvrdio je očigledno sam David kad se pokajao za svoj čin, govoreći Bogu: Sagriješio sam samo prema tebi.
Isto tako ni Atenjani, nakon što su protjerali najmoćnijeg u svojoj državi na deset godina, nisu smatrali da su počinili nepravdu, ali nikad nisu pitali kakvo nedjelo je on počinio, već kakvu štetu bi mogao nanijeti, štoviše, naređivali su progonstvo i za one koje nisu poznavali; svaki građanin je donosio ljušturu školjke na trg s ispisanim imenom onoga za koga je želio da bude prognan, a da ga zapravo nije optuživao, pa je tako jednom prognao nekog Aristida zbog njegove poznate pravednosti, a jednom opet, da bi se našalili, prostačkog šaljivca Hiperbola.112 Svejedno, ne može se reći da narod Atene nije imao pravo na proganjanje ili da bilo koji Atenjanin nije imao slobodu da zbija šale ili da postupa pravično.
Sloboda koju hvale pisci sloboda je vrhovnih vladara, a ne pojedinaca
8. Sloboda koja se spominje tako često i s tolikom počasti u povijestima i filozofiji starih Grka i Rimljana, kao i u spisima i govorima onih koji su od njih primili cjelokupno učenje o politici, nije sloboda pojedinaca već države, istovjetna s onom koju bi svaki čovjek imao onda kad uopće ne bi bilo nikakvih građanskih zakona ili države.
Jer, kao što među ljudima bez gospodara vlada neprestani rat svakog protiv svoga susjeda, te nema nikakvog nasljedstva da se prenosi ili očekuje od očeva, nikakvog vlasništva nad dobrima ili zemljom, niti sigurnosti, već samo puna i apsolutna sloboda u svakom pojedincu, tako isto u državama i zajednicama, koje ne ovise međusobno, svaka država (ali ne svaki čovjek) ima apsolutnu slobodu da čini ono što ocijeni (to jest, što onaj pojedinac ili skupina ocijene) da najviše pridonosi njihovoj koristi. No, i pored toga, oni žive u stanju neprestanog rata, unutar bojnog polja, s utvrđenim granicama i topovima postavljenim protiv svojih susjeda svuda naokolo.
Atenjani i Rimljani su bili slobodni, to jest, bile su slobodne države, ali ne tako da je bilo koji pojedinac imao slobodu opiranja svojim vlastitim predstavnicima, već tako da je njegov predstavnik imao slobodu opiranja ili osvajanja u odnosu na druge narode. Na tvrđavama grada Lucce piše i danas velikim slovima riječ LIBERTAS, ali iz toga nitko ne može zaključiti da pojedinac tu ima više slobode ili otpora prema služenju državi nego u Carigradu. Sloboda je i dalje ista, bila neka država monarhička ili narodna.
9. No, ljudi se lako daju obmanuti blistavim imenom slobode te, zbog nedostatka prosudbe u razlikovanju, krivo uzimaju kao svoje nasljeđe i pravo po rođenju ono što je jedino javno pravo. I kad istu zabludu potvrđuje autoritet onih koji su stekli slavu pišući o tome predmetu, onda nije nikakvo čudo ako to izaziva pobunu i promjenu vladavine. U ovim zapadnim dijelovima svijeta navikli smo primati svoja uvjerenja o uspostavi i pravima država od Aristotela, Cicerona i drugih Grka i Rimljana, koji, živeći u narodnim državama, nisu izvodili ta prava iz prirodnih načela, nego su ih prepisali u svoje knjige iz prakse svojih vlastitih država, koje su bile narodne, kao što gramatičari opisuju jezična pravila iz govora toga doba ili poetska pravila iz Homerovih ili Vergilijevih pjesama. Budući da su Atenjani (da bi ih se držalo podalje od želje za promjenom vladavine) bili učeni tome da su slobodni te da su svi koji žive pod monarhijom robovi, i Aristotel piše u svojoj Politici (knj. VI, pogl. 2): U demokraciji SLOBODA se mora pretpostaviti, jer općenito se smatra da nitko nije SLOBODAN pod bilo kojom drugom vladavinom. Poput Aristotela, i Ciceron i drugi pisci svoja su građanska učenja temeljili na uvjerenjima Rimljana koji su bili učeni da mrze monarhiju, najprije monarhiju onih koji su, svrgnuvši svoje vrhovne vladare, međusobno podijelili vrhovnu vlast nad Rimom, a potom monarhiju njihovih nasljednika. Čitajući te grčke i rimske pisce, ljudi su od djetinjstva stekli običaj da (pod lažnim vidom slobode) povlađuju neredima i razuzdanom osporavanju djela svojih vladara, i opet osporavanju tih istih osporavatelja, i to uz prolijevanje tolike krvi da – uvjeren sam da to zaista smijem reći – ništa nije plaćeno tako skupo kao što su zapadne zemlje platile učenje grčkog i latinskog jezika.
Čime se mjeri sloboda podanika
10. Da bismo došli do osobitosti istinske slobode podanika, to jest do onoga što podanik smije odbiti u zapovijedi vrhovnog vladara, a da ne počini nepravdu, moramo razmotriti koja prava napuštamo kad stvaramo državu ili (što je isto) koju slobodu uskraćujemo sebi usvajanjem svih činova (bez iznimke) onoga čovjeka ili onih ljudi koje učinimo svojim vrhovnim vladarom. Naime, u činu našeg podčinjavanja sastoji se i naše obavezivanje i naša sloboda. Taj zaključak se mora izvesti na temelju razloga uzetih odatle, jer nikakva obaveza ne slijedi ni za koga iz njegova vlastitog čina, a svi ljudi su jednako slobodni po prirodi. Budući da se takvi razlozi moraju izvoditi iz izričitih riječi, poput Potvrđujem sve njegove činove, ili iz namjere onoga tko se podčinjava njegovoj vlasti (a ta namjera se mora shvaćati prema cilju zbog kojega se taj podčinjava), obaveza i sloboda podanika mora se izvesti bilo iz takvih riječi (ili drugih njima jednakovrijednih) ili pak iz cilja radi kojeg je uspostavljena vrhovna vlast, to jest radi mira podanika unutar sebe ili obrane protiv zajedničkog neprijatelja.
Podanici imaju slobodu odbrane svoga tijela čak i protiv onih koji ih zakonito napadaju
11. Otuda, prvo, budući da vrhovna vlast po uspostavi nastaje iz ugovora svakoga sa svakim, a vrhovna vlast po stjecanju na temelju ugovora pobijeđenog s pobjednikom ili djeteta s roditeljem, očigledno je da svaki podanik ima slobodu u svemu onome čije se pravo ne može prenijeti putem ugovora. Prethodno sam, u četrnaestom poglavlju, pokazao da su ugovori o nebranjenju svoga vlastitog tijela nevažeći. Stoga:
Nisu obavezni ranjavati sami sebe
12. Ako vladar zapovjedi nekome (čak i onome tko je pravično osuđen) da ubije, rani ili osakati samoga sebe, ili da se ne opire onima koji ga ugrožavaju, ili da odbija uzimanje hrane, zraka, lijekova ili bilo čega drugog bez čega ne može živjeti, taj je ipak slobodan da ne posluša.
13. Ako vrhovni vladar ili njegova ovlast ispituje nekoga o prijestupu koji je počinio, taj nije obavezan da prizna (bez jamstva oprosta), jer nitko ne može (kao što sam pokazao u istom poglavlju) biti obavezan po ugovoru da optuži samoga sebe.
14. Nadalje, pristanak nekog podanika uz vrhovnu vlast sadržan je u riječima: Potvrđujem ili preuzimam na sebe sve njegove činove, u kojima uopće nema ograničavanja njegove prethodne prirodne slobode. Jer s dopuštenjem vladaru da me ubije, ja se nisam obavezao i na to da ubijem samoga sebe kad mi on to zapovjedi. Jedna stvar je reći: Ubij mene ili moga bližnjeg, ako ti je po volji, a druga, Ubit ću samoga sebe ili svoga bližnjeg. Otuda slijedi:
15. Nitko nije na temelju samih riječi obavezan da ubije sebe ili bilo koga drugog, i dosljedno tome, obaveza koju netko ponekad ima da po zapovijedi vrhovnog vladara izvrši neku opasnu i nečasnu dužnost, ne ovisi o riječima kojim se podčinjavamo, nego o namjeri koja se mora razumjeti iz svrhe radnje. Zato, kad naše odbijanje poslušnosti osujećuje cilj zbog kojeg je vrhovna vlast uspostavljena, tad ne postoji sloboda odbijanja; inače postoji.113
Niti ratovati osim ako to čine dobrovoljno
16. Na temelju toga, netko kome bude naređeno da se kao vojnik bori protiv neprijatelja, taj može u mnogim slučajevima odbiti naredbu bez činjenja nepravde, bez obzira na to što njegov vladar ima dovoljno prava da njegovo odbijanje kazni smrću, kao kad na svoje mjesto postavi nekog spremnog vojnika, jer u tom slučaju on ne bježi od služenja državi. Treba također prihvatiti i prirodnu plahost, i to ne samo za žene (od kojih se ne očekuje takva pogibeljna dužnost) već i za muškarce ženske hrabrosti. Kad se vojske bore, bježi se na jednoj ili na objema stranama; no za onog tko to ne čini iz izdajstva, već iz straha, ne smatra se da to čini nepravedno, već nečasno. Iz istog razloga, izbjegavanje bitke nije nepravično postupanje, već kukavičluk. Međutim, onaj tko se sam uključio kao vojnik ili je primio novac unaprijed, taj gubi izgovor plašljive prirode, i nije samo obavezan da se bori nego također da ne napušta bitku bez dozvole svoga zapovjednika. Kad odbrana države zahtijeva odjednom pomoć svih sposobnih za oružje, svatko je obavezan na to, jer inače postaje uzaludna sama uspostava države koju nisu imali namjeru ili hrabrosti održati.
17.
Nitko nema slobodu suprotstavljanja maču države radi nečije odbrane, bio on kriv ili nevin, jer takva sloboda oduzima vladaru sredstva naše zaštite i zato je pogubna za samu bit vladavine. No, u slučaju da je velik broj ljudi već nepravično pružio otpor vrhovnoj vlasti ili počinio neki smrtni zločin zbog kojeg svaki od njih očekuje smrt, zar oni tad nemaju slobodu da se ujedine, međusobno pomažu i brane?
Dakako da imaju, jer oni samo brane svoje živote, a krivac to smije činiti jednako kao i nevin čovjek. U njihovoj prvoj povredi dužnosti doista je postojalo nepravično postupanje, ali njihovo posezanje za oružjem poslije toga nije nov nepravedan čin, iako služi održanju onoga što su već učinili. I premda je to bilo samo radi obrane njihovih osoba, to nipošto nije nepravično. Onima kojima je upućena ponuda oprosta oduzima pravo pozivanja na samoobranu i čini nezakonitim njihovo ustrajavanje u pomaganju ili odbrani ostalih.
Najveća sloboda podanika je u onome o čemu zakon šuti
18. Što se tiče ostalih sloboda, one počivaju na šutnji zakona. U slučajevima u kojima vladar nije propisao nikakva pravila, podanik ima slobodu činjenja ili nečinjenja prema vlastitom nahođenju. Zbog toga je takva sloboda negdje veća, negdje manja, u nekim vremenima veća, u nekima opet manja, već prema tome što oni koji imaju vrhovnu vlast smatraju najprikladnijim.
Tako, na primjer, bilo je doba kad je u Engleskoj netko smio ući silom u vlastiti posjed (i razvlastiti one koji su ga nepravno posjedovali). No, kasnije je ta sloboda nasilnog ulaska u vlastiti posjed ukinuta statutom koji je kralj donio u parlamentu. U nekim krajevima svijeta muškarci imaju pravo na mnogo žena, dok u drugim krajevima takva sloboda nije dopuštena.
19. Ako je neki podanik u sporu sa svojim vladarom zbog nekog duga ili prava posjedovanja zemlje ili dobara, ili pak u pogledu bilo kakve službe za koju se traži da je obavi, ili u pogledu bilo kakve kazne, novčane ili tjelesne, utemeljene na nekom prijašnjem zakonu, on ima istu slobodu tužbe radi svojeg prava kao da je protiv nekog podanika i pred onim sucima koje imenuje vladar.
Naime, budući da vladar postavlja zahtjev po sili prethodnog zakona, a ne na temelju svoje moći, on time izražava da ne zahtijeva ništa više od onoga što je dužnost po zakonu. Otuda, tužba nije suprotna volji vrhovnog vladara te, dosljedno tome, podanik ima slobodu da traži saslušanje svoje stvari i presudu prema tome zakonu. No, postavi li vladar zahtjev ili posegne za bilo čime pozivajući se na svoju moć, onda u tome slučaju nema ničega za zakon; jer sve što on učini po sili svoje vlasti, učinjeno je po prethodnom odobrenju svakog podanika te, dosljedno tome, onaj tko usmjeri bilo koju radnju protiv vladara, usmjerio ju je protiv samog sebe.
20. Ako neki monarh ili skupina s vrhovnom vlašću dade slobodu svima ili nekome od svojih podanika, a važenje te dodjele ga onesposobljuje da im zajamči sigurnost, ta dodjela je nevažeća osim ako izričito ne odustane od toga ili ne prenese vrhovnu vlast na nekog drugog.
Naime, po tome što se može (kad je to njegova volja) otvoreno i izravnim riječima odreći vrhovne vlasti ili je prenijeti na nekoga, ali to nije učinio, treba zaključiti da to upravo nije bila njegova volja, nego da je dodjela sloboda proizašla iz neznanja o nespojivosti takve slobode i vrhovne vlasti. Zato vrhovna vlast ostaje i dalje na snazi, a dosljedno tome, i sve druge ovlasti koje su nužne za njezino provođenje, kao što su ovlasti za rat, mir, pravosuđe i biranje službenika, savjetnika, za ubiranja novca i ostale ovlasti navedene u osamnaestom poglavlju.
U kojim slučajevima su podanici slobodni od poslušnosti vrhovnom vladaru
21. Za obavezu podanika prema vladaru razumijeva se da traje onoliko dugo koliko traje njegova moć koja ga čini sposobnim da ih štiti. Jer, pravo koje ljudi imaju po prirodi da sami sebe štite onda kad nema nikog drugog da ih zaštiti, ne može se poništiti nikakvim ugovorom.
Vrhovna vlast je duša države, i kad se jednom odvoji od tijela, ona više ne pokreće udove. Svrha poslušnosti je zaštita; gdje god da je netko vidi, bilo u svome vlastitom ili tuđem maču, priroda primjenjuje njegovu poslušnost na nju, a njegov napor na njezino održanje. I premda je vrhovna vlast besmrtna u intenciji onih koji je stvaraju, ona je ipak po svojoj vlastitoj prirodi ne samo podložna nasilnoj smrti kroz vanjski rat, nego također, zbog neznanja i ljudskih strasti, ona od same uspostave nosi u sebi mnoge klice prirodne smrtnosti zbog unutrašnje nesloge.
U slučaju ropstva
22. Bude li neki podanik zarobljen u ratu ili njegova osoba i njegova sredstva za život dospiju u ruke neprijatelju, a ostane mu pošteđen život i sloboda tijela pod uvjetom da se podčini pobjedniku, on ima slobodu da prihvati taj uvjet. Kad ga prihvati, postaje podanik onoga tko ga je zarobio, jer nema drugog načina da se održi. Isti je slučaj ako pod istim uvjetima bude zadržan u nekoj stranoj zemlji.
No, ako netko bude držan u zatvoru ili okovima, ili mu nije dana sloboda tijela, za njega se ne može smatrati da je vezan ugovorom o podčinjavanju, i zbog toga smije raditi na svome bijegu bilo kojim sredstvima, ako samo može.
23. Poništi li neki monarh vrhovnu vlast i za sebe i za svoje nasljednike, njegovi se podanici vraćaju u apsolutnu prirodnu slobodu. Jer, premda samo priroda može dati na znanje tko su njegovi sinovi i tko su njegovi najbliži srodnici, ipak o njegovoj volji ovisi (kao što je rečeno u prethodnom poglavlju) tko će postati njegov nasljednik. Otud, ako vladar nema nikakvog nasljednika, tad nema ni vrhovne vlasti ni podaništva. Isti je slučaj ako vladar umre a da nema poznatih srodnika i da nije proglasio nasljednika. Naime, tad ne može biti poznat nijedan nasljednik i, dosljedno tome, za podanike ne postoji obaveza podčinjavanja.
24. Ako vladar protjera podanika, taj više nije podanik. Međutim, podanik koji ide u poslanstvo ili ima dozvolu putovanja, i dalje je podanik; to, međutim, važi prema ugovoru između vladara, a ne na temelju izvornog ugovora o podaništvu. Jer, tko god da ulazi u oblast nekog drugoga, podčinjava se kao podanik svim njegovim zakonima, osim ako nema prednost po prijateljstvu između vladara ili prema posebnoj dozvoli.
25. Ako se neki monarh, pobijeđen u ratu, učini podanikom pobjednika, njegovi se podanici oslobađaju obaveze prema njemu i postaju obavezni prema pobjedniku. Ako pak bude držan u zatočeništvu ili nema slobodu tijela, za njega se ne smatra da je napustio pravo vrhovne vlasti, i zbog toga su njegovi podanici obavezni iskazivati poslušnost ranije postavljenim službenicima, koji, međutim, ne vladaju u svoje već u njegovo ime. Jer, budući da njegovo pravo ostaje, u pitanju je samo uprava, to jest, suci i službenici; ako nema načina da ih imenuje, pretpostavlja se da potvrđuje one koje je sam bio ranije izabrao.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk, Prijevod: Borislav Mikulić
