Uvod
1.PRIRODU (ili um ijeće kojim je Bog stvorio svijet i kojim vlada njime) ljudsko umijeće oponaša u mnogo čemu pa tako i u tome što je u stanju stvoriti umjetnu životinju. Budući da život nije ništa drugo do gibanje udova,² početak čega leži u nekom unutrašnjem osnovnom dijelu, zašto ne bismo mogli reći da sva automata (uređaji što se kreću sami pomoću opruga i kotača, poput sata) imaju umjetni život? Što je srce drugo nego opruga? I što su živci drugo do mnoštvo žica, a zglobovi mnoštvo kotačića što pokreću cijelo tijelo, upravo kao što je i bila namjera tvorca? No, umijeće ide još dalje oponašajući čovjeka, to umno i najizvrsnije djelo prirode. Jer umijećem je stvoren onaj veliki LEVIJATAN,³ nazvan ZAJEDNICOM ili DRŽAVOM (na latinskom CIVITAS), koja nije ništa drugo do umjetni čovjek, premda je većeg stasa i jačine od onoga prirodnog, čijoj zaštiti i obrani je namijenjena; u njemu je vrhovna vlast umjetna duša, jer daje život i kretanje čitavome tijelu; suci i drugi službenici sudbene i izvršne vlasti su umjetni zglobovi; nagrada i kazna su živci (koji vezuju svaki zglob i ud za sjedište vrhovne vlasti i potiču ga na vršenje svoje dužnosti), jer vrše isto i u prirodnome tijelu; imutak i bogatstvo svih pojedinih dijelova su snaga, njezina namjena je salus populi (dobrobit naroda); savjetnici su pamćenje koje pruža sve stvari nužne za znanje; pravda i zakon su umjetni razum i volja; sloga je zdravlje; pobuna je bolest, građanski rat je smrt. I konačno, sporazumi i ugovori putem kojih su najprije bili stvoreni udovi ovoga političkog tijela, nalikuju, kad ih se skupi i ujedini, onome fiat ili Stvorimo čovjeka! koje je Bog izgovorio pri stvaranju.
2. Da bih opisao prirodu toga umjetnog čovjeka, razmotrit ću:
Prvo: njegovu tvar i njegova tvorca, a oboje je čovjek.
Drugo, kako i kojim ugovorima je sačinjen; koja su prava i koja je pravedna moć ili ovlast nekog vrhovnog vladara, i što je održava, a što uništava.
Treće, što je kršćanska država.
Konačno, što je Kraljevstvo tame.
3. U pogledu prvoga, odnedavno se prečesto koristi izreka da se mudrost ne stječe čitanjem knjiga⁴ već ljudi. Shodno tome, oni koji najvećim dijelom ne mogu dati drugoga dokaza o svojoj mudrosti, nalaze užitak u tome da ono što misle da su pročitali u ljudima iskazuju nemilim međusobnim kuđenjem iza leđa. Postoji, međutim, i to ne tek odnedavno, druga poznata izreka po kojoj bi ljudi doista mogli naučiti čitati jedni druge, kad bi se samo latili truda, a to je: Nosce te ipsum, ili Čitaj samoga sebe. Njome se nije mislilo, kako se sada obično shvaća, da valja trpjeti barbarsko držanje ljudi od vlasti prema podanicima, niti pak bodriti ljude nižega položaja na obijesno držanje prema boljima od sebe. Time nas se htjelo podučiti da će, zbog sličnosti misli i strasti jednoga čovjeka s mislima i strastima drugoga čovjeka, onaj tko pogleda u samoga sebe i razmotri što čini dok misli, umuje, rasuđuje, dok se nada i strahuje itd. i iz kojih razloga to čini, pročitati i znati koje misli i strasti imaju svi drugi ljudi u sličnim prilikama. Velim sličnost strasti, istih kod svih ljudi, poput želja, straha, nade i tako dalje, a ne sličnost predmeta strasti, tj. stvari koje žudimo, kojih se bojimo i kojima se nadamo itd.; kod ovih potonjih ustrojstvo pojedinaca i posebni odgoj su toliko međusobno različiti i toliko lako ostaju van domašaja našega znanja da su značajke ljudskoga srca – izvitoperene i zbrkane, kakve već jesu, pretvaranjima, lažima, krivotvorenjem i krivim učenjima – čitljive samo onome tko istražuje srca. Iako ponekad doista otkrivamo namjere ljudi po njihovu djelovanju, ipak činiti to, a ne uspoređivati s našim vlastitim djelovanjem, ne razlučivati sve one okolnosti koje bi možda mogle izmijeniti neki slučaj, isto je kao gonetati bez ikakvog ključa i dati se zavesti bilo odveć velikim povjerenjem bilo odveć velikim podozrenjem, već prema tome je li sam čitač dobar ili zao čovjek.
4. No, ma kako nesavršeno netko čitao nekog drugog po njegovu djelovanju, to mu ionako služi samo kod poznanstava, a ona su malobrojna. Onaj pak tko treba vladati čitavom nacijom, taj mora čitati u samome sebi, ali ne ovoga ili onog pojedinog čovjeka, već ljudski rod. Koliko god to bilo teško, a još je teže nego naučiti neki jezik ili znanost, ipak jedini trud koji ću prepustiti nekome drugome nakon što sređeno i razgovijetno predočim svoje vlastito čitanje, bit će samo to da razmotri ne nalazi li i sam to isto u sebi. Jer ova vrsta nauka ne dopušta nikakvo drugo dokazivanje.
(…)
XIII
1. PRIRODA je učinila ljude tako jednakima u tjelesnim i umnim sposobnostima da razlika između njih, premda se ponekad i nađe neki koji je tjelesno očigledno jači ili umno brži nego drugi, ipak, uzeto sve skupa, nije tako znatna da bi na temelju toga jedan mogao tražiti za sebe bilo kakvu korist na koju onaj drugi ne bi mogao polagati isto pravo. Jer, što se tiče tjelesne snage, i najslabašniji je ima dovoljno da ubije i najjačeg, bilo pomoću tajnih smicalica bilo udruživanjem s drugima koji se nalaze u istoj takvoj opasnosti.
2. Što se pak tiče umnih sposobnosti (ostavljajući po strani umijeća utemeljena na riječi i osobito sposobnost postupanja po općim i nepogrešivim pravilima, koja se zove znanje i koju posjeduju samo malobrojni, i to samo u nekolicini stvari, jer ona nije urođena sposobnost s kojom se rađamo, niti se stječe kao promišljenost tako da se ugledamo na nešto drugo), smatram da postoji još veća jednakost među ljudima nego što je to snaga. Jer, promišljenost nije ništa drugo do iskustvo koje je u svako doba podjednako dano svim ljudima, u onim stvarima kojima se podjednako bave. Ono što bi takvu jednakost možda moglo učiniti nevjerodostojnom, samo je nečija tašta zamisao o vlastitoj mudrosti, za koju skoro svatko misli da je ima više od obične svjetine, to jest, više od svih drugih osim samoga sebe i nekolicine drugih koje prihvaća bilo po slavi bilo zbog natjecanja sa sobom. Naime, ljudska narav je takva da koliko god ljudi priznavali da i mnogi drugi mogu biti pametni, rječiti ili obrazovani, ipak će teško vjerovati da ima mnogo tako mudrih kao što su sami, jer, njihova vlastita pamet čini im se nadohvat, a pamet drugih udaljena. No, to samo dokazuje da su ljudi u toj točki više izjednačeni nego nejednaki. Jer, obično nema boljeg znaka jednake raspodjele nečega od toga da je svatko zadovoljan sa svojim udjelom.
3. Iz jednakosti naših sposobnosti nastaje jednakost nade u postizavanje ciljeva. Stoga, ako dvojica žele istu stvar koju ipak ne mogu uživati obojica, oni postaju neprijatelji i na putu prema cilju (a to je u prvom redu vlastito održanje, a samo ponekad zadovoljstvo) pokušavaju uništiti ili podčiniti jedan drugoga. Upravo otud se događa da će tamo, gdje se neki provaljivač nema čega drugog bojati osim snage jednog jedinog čovjeka koji sadi, sije, gradi ili posjeduje neko prikladno obitavalište, drugi vjerojatno doći opremljeni združenim snagama da ga liše posjeda i oduzmu ne samo plodove njegova rada nego također život i slobodu. No, i sam osvajač će biti u sličnoj opasnosti od drugih.
4. Zbog tog nepovjerenja jednih prema drugima ne postoji ni za koga razumniji način da se osigura osim preduhitrenja, a to znači, da silom ili lukavstvom vlada nad svim drugima toliko dugo dok nestane svaka druga sila dovoljna da ga ugrozi. Ali, ona ne smije biti veća nego što iziskuje njegovo održanje ili što je općenito dopušteno. Budući pak da postoje oni koji nalaze užitak u promatranju svoje moći osvajanjima koja sežu dalje nego što to iziskuje njihova sigurnost, oni drugi koji radije žive na miru u skromnim granicama i ne povećavaju svoje snage osvajanjima, ne bi bili u stanju odolijevati na dug rok, jer ostaju samo pri obrani. Prema tome, širenje vlasti nad drugima je čovjeku nužno za održanje i trebalo bi biti dopušteno.
5. Nadalje, ljudi ne nalaze uživanje (već, naprotiv, velik dio nezadovoljstva) u tome da ostanu na okupu tamo gdje nema sile koja bi ih nadvladavala strahom. Naime, svaki čovjek nastoji da ga drugi cijene u istoj mjeri kao on sam. Na svaki znak prezira ili podcjenjivanja on prirodno teži da od preziratelja iznudi veće poštovanje, već prema dosegu svoje hrabrosti (koja tamo gdje nema nikakve zajedničke sile da ih drži u miru, seže dovoljno daleko da se međusobno unište), i to tako da onima nanese štetu, a ostalima da pruži primjer.
6. Tako u ljudskoj prirodi nalazimo tri načelna uzroka sukoba: prvo je natjecanje, drugo nepovjerenje, a treće slava.
7. Ono prvo navodi ljude da se napadaju radi dobiti, drugo radi sigurnosti, a treće radi ugleda. Oni prvi se koriste nasiljem da bi postali gospodarima osoba drugih ljudi, njihovih žena, djece i stoke; drugi je koriste da bi se obranili; treći, opet, zbog tričarija kao što su nečije riječi, osmijeh, drugačije mišljenje ili bilo kakav znak nepoštovanja, bilo to izravno na račun svoje osobe ili posredno na račun roda, prijatelja, nacije, zanimanja ili imena.
8.67 Time postaje očigledno da se ljudi, dok žive bez zajedničke vlasti koja ih drži u strahu, nalaze u stanju koje zovemo RAT, i to rat svakog čovjeka protiv svakog drugog. Naime, rat se ne sastoji samo od bitaka ili borbenih djelovanja, rat leži i u protoku vremena u kojem je volja za natjecanjem kroz borbu dovoljno izražena, i zato se za određenje prirode rata mora uzimati u obzir pojam vremena, isto kao i kod prirode vremenskih prilika. Naime, kao što narav lošeg vremena ne leži u jednom ili u dva kišna pljuska, već u sklonosti k tome kroz nekoliko dana uzetih zajedno, tako se ni narav rata ne sastoji u trenutnim borbama, već u uočenoj sklonosti k tome kroz cijelo ono vrijeme u kojem ne postoji jamstvo o suprotnom. Sve ostalo vrijeme se naziva MIR.
9. Zato, što god da slijedi iz nekog ratnog doba, u kojemu je svaki čovjek neprijatelj svakom čovjeku, isto to slijedi iz vremena u kojem ljudi žive samo s onom sigurnošću koju im jamči njihova vlastita snaga i njihova vlastita dovitljivost. U takvom stanju nema mjesta ljudskoj radinosti, jer njezini plodovi su nesigurni; dosljedno tome, nema ni obrade zemlje, ni plovidbe, niti korištenja prekomorske robe; nema ni udobne gradnje, oruđa za pokretanje ili premještanje onoga što zahtijeva puno udružene snage, ni znanja o površini zemlje, računanja vremena, vještina, slova, društva, a što je najgore od svega, vlada samo neprestani strah i pogibelj od nasilne smrti, ljudski život je usamljenički, siromašan, prljav, težak i kratak.
10. Nekome tko nije dobro odmjerio ove stvari možda će se činiti čudnim da priroda tako razjedinjuje ljude i osposobljava za međusobno napadanje i uništavanje. Zato bi netko takav, ne vjerujući ovome zaključku koji je izveden iz ljudskih strasti, mogao poželjeti da ga provjeri iskustvom. Ali, dovoljno je da u tu svrhu razmotri68 samoga sebe: kad kreće na putovanje, naoružava se i nastoji putovati s dobrom pratnjom; kad ide na spavanje, zaključava vrata; u svojoj vlastitoj kući zaključava čak i kovčege, i to premda zna da postoje i zakoni i naoružani javni službenici, postavljeni da osvete sve nepravde koje mu budu učinjene. Dakle, kakvo to mišljenje o svojim su-podanicima ima takav čovjek kad jaši naoružan, o svojim su-građanima kad zaključava svoja vrata ili o svojoj vlastitoj djeci i slugama kad zaključava kovčege? Zar on ne optužuje ljude svojim djelima isto onoliko koliko ih ja optužujem svojim riječima? Međutim, ni jedan od nas ne optužuje ljudsku narav po sebi. Želje i druge ljudske strasti nisu po sebi nikakav grijeh. Ništa više to nisu ni djela koja proistječu iz tih strasti, dok god ljudi poznaju zakon koji ih zabranjuje. Međutim, ne mogu ih poznavati dok god zakoni ne budu doneseni, a zakoni se ne mogu sročiti dok god se ljudi ne slože o osobi koja će ih donijeti.
11. Može se također pomisliti da nikad nije postojalo ni takvo doba ni stanje rata poput ovoga,69 ni ja sam ne vjerujem da je ikada to stanje bilo tako općenito i rašireno po cijelom svijetu, ali na mnogim mjestima svijeta ljudi žive sada u tom stanju. Naime, divlji narodi na mnogim mjestima u Americi nemaju uopće nikakvu vlast osim vlasti u malim obiteljima, čija sloga ovisi o prirodnoj požudi; oni i danas žive onako sirovo kako sam rekao maloprije. No, kako god bilo, koji oblik života bi vladao tamo gdje ne bi bilo zajedničke sile koje bi se ljudi bojali, to možemo uvidjeti na onom načinu života na koji ljudi obično spadnu u građanskom ratu, nakon što su prethodno živjeli pod mirnodopskom vladavinom.
12. Dakle, premda pojedinačni ljudi možda ni u jedno doba nisu bili u ratu svakog protiv svakog drugog, za kraljeve i druge osobe s vrhovnom vlašću važi u svako vrijeme da se zbog svoje neovisnosti nalaze u stanju neprestane ljubomore i u položaju gladijatora, držeći oružje i oči uperene jedni na druge, to jest držeći utvrde, tabore i topove na granicama svojih kraljevstava, a uhode među svojim susjedima. To je položaj za rat. No, budući da oni time održavaju radinost svojih podanika, to nije ono iz čega slijedi bijeda koja prati slobodu pojedinaca.
13. Iz takvog stanja rata svakoga protiv svakoga slijedi i to da ništa ne može biti nepravedno. Za pojmove pravog i krivog, pravde i nepravde tamo nema mjesta. Gdje ne postoji zajednička vlast, ne postoji zakon; gdje nema zakona, nema ni nepravde. Sila i prevara u ratu dvije su najglavnije vrline. Pravda i nepravda se ne ubrajaju u sposobnosti ni tijela ni uma. Kad bi to i bile, pripadale bi čovjeku koji je sam na svijetu, jednako kao osjeti i strasti. Međutim, one su svojstva koja pripadaju čovjeku u društvu, a ne pojedinačno. Iz istog stanja rata slijedi, nadalje, da nema nikakvog vlasništva, gospodstva, ničeg posebnog što bi bilo moje i tvoje, već samo ono što pripada svakome tko ga se može domoći i onoliko dugo koliko ga može zadržati. Toliko, dakle, o zlom stanju u kojemu se čovjek sada nalazi po svojoj pukoj prirodi, premda ima mogućnosti da izađe odatle, a koju dijelom čine njegove strasti, dijelom njegov razum.
14. Strasti koje čovjeka čine sklonim miru su strah od smrti, želja za stvarima nužnim za udobno življenje i nada da ih može postići svojom radinošću. Razum je taj koji ukazuje na prihvatljive stavke mira, o kojima ljudi mogu biti natjerani da se slože. Ti stavci su oni koji se inače nazivaju prirodnim zakonima (…).
67) Hobbes rat ne određuje samo kao stvarno vođenje bitaka nego kao vremenski period u kojem postoji poznata spremnost na sukob i nema pouzdanog jamstva mira. Kao što nekoliko kišnih pljuskova samo po sebi ne čini kišno razdoblje, tako ni pojedinačna borba ne iscrpljuje značenje rata. Presudna je trajna nesigurnost i očigledna volja za borbom.
68) Primjeri putnika koji se naoružava, čovjeka koji zaključava vrata i vlasnika koji osigurava svoje kovčege služe kao iskustvena provjera Hobbesove tvrdnje. Čovjek može riječima izražavati povjerenje u druge, ali svojim postupcima pokazuje da računa na mogućnost krađe i nasilja. Hobbes time ne tvrdi da su svi ljudi po prirodi zli, nego da se bez pouzdanog jamstva sigurnosti ponašaju oprezno i nepovjerljivo.
69) Hobbes ne tvrdi da je cijelo čovječanstvo nekada živjelo u jednom univerzalnom ratu svih protiv svih. Prirodno stanje prvenstveno je teorijski model koji pokazuje što nastaje kada nema zajedničke vlasti sposobne donositi i provoditi obavezujuća pravila. Njegove približne primjere predstavljaju građanski rat, odnosi među neovisnim državama i zajednice bez centralne političke vlasti. Opis američkih „divljih naroda“ pripada kolonijalnom jeziku i ograničenom europskom znanju XVII stoljeća, a ne suvremenoj antropologiji.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk, prijevod: Borislav Mikulić
