1. PRIRODNO PRAVO, koje pisci obično nazivaju jus naturale, jest sloboda svakog čovjeka da koristi svoju snagu kako hoće, radi očuvanja svoje vlastite naravi, to jest, svog vlastitog života, te dosljedno tome, da čini sve što po svom vlastitom sudu i razumu bude smatrao najprikladnijim sredstvom za to.
2. Pod SLOBODOM se razumijeva, u skladu s pravim značenjem riječi, odsustvo vanjskih zapreka; te zapreke često mogu oduzeti dio čovjekovih moći da čini ono što bi želio, ali ga ne mogu odvratiti od korištenja preostale moći onako kako mu to budu nalagali njegova vlastita prosudba i razum.
3. PRIRODNI ZAKON (lex naturalis) je propis ili opće pravilo, iznađeno pomoću razuma, po kojemu je nekome zabranjeno da čini ono što je štetno po njegov život ili što mu oduzima sredstva za očuvanje života, ili da odustaje od činjenja onoga što smatra najboljim sredstvom za očuvanje života. Premda oni koji govore o tome predmetu obično brkaju jus i lex, pravo i zakon, to ipak treba razlikovati. Jer, PRAVO se sastoji u slobodi činjenja ili uzdržavanja, dok ZAKON određuje i obavezuje na jedno od toga. Otuda se zakon i pravo međusobno razlikuju kao obaveza i sloboda, a to je u jednoj te istoj stvari međusobno nepodnošljivo.
4. Budući da je ljudsko stanje (kako je objašnjeno u prethodnom poglavlju) stanje rata svakog čovjeka protiv svakog drugog, pri čemu svakim čovjekom vlada njegov vlastiti razum i sve što može upotrijebiti služi kao pomoć samome sebi u očuvanju života protiv neprijatelja, odatle slijedi da svatko ima pravo na sve, čak i na tuđe tijelo. Zato, sve dok traje to prirodno pravo svakoga na sve, nitko ne može biti siguran (koliko god bio snažan ili mudar) da će proživjeti vrijeme koje priroda obično daje ljudima. Dosljedno tome, propis ili opće pravilo razuma70 je da svaki čovjek treba težiti miru tako dugo dok se nada da ga može postići; ako ga ne može postići, onda smije tražiti i koristiti svu pomoć i prednosti rata. Prvi članak toga pravila sadrži prvi i temeljni zakon prirode, a to je: tražiti mir i slijediti ga; drugi sadrži najviše prirodno pravo, a to je: braniti se svim sredstvima kojim možemo.
5. Iz toga temeljnog prirodnog zakona, koji ljudima nalaže da teže miru, izveden je drugi zakon, naime da čovjek bude voljan, ako to jesu i drugi i koliko to smatra nužnim za mir i svoju samoobranu, odložiti to svoje pravo na sve i zadovoljiti se s onoliko slobode prema drugima koliko bi drugima dopustio prema samome sebi. Jer, sve dok svatko zadržava pravo da čini sve što mu se sviđa, toliko dugo svi ljudi ostaju u stanju rata. Međutim, ako drugi ljudi ne žele odložiti to svoje pravo kao što on želi, onda nema ni jednog razloga da itko sam sebe liši svog prava, jer to bi prije bilo izložiti se kao plijen (a nitko nije obavezan na to) nego učiniti se spremnim na mir. To je onaj zakon Evanđelja: što god tražiš da drugi čine tebi, čini ti njima, ili onaj općeljudski zakon: quod tibi fieri non vis, alteri ne feceris.71
6. Odložiti svoje pravo na nešto znači lišiti sama sebe slobode da spriječimo nekog drugog u korištenju vlastitog prava na to isto. Jer onaj tko odustane ili napusti svoje pravo, ne daje time nikome drugome nikakvo pravo koje taj nije imao prije toga, jer ne postoji ništa na što svatko ne bi imao pravo po prirodi; on mu se samo uklanja da može uživati svoje izvorno pravo, bez njegove smetnje, ali ne bez smetnje od nekog drugog. Zato, učinak koji koristi jednome zbog nepotpunosti prava drugog, samo je malo umanjenje prepreka za korištenje nečijeg vlastitog izvornog prava.
7. Pravo se napušta bilo jednostavnim ODUSTAJANJEM ili PRENOŠENJEM na nekog drugog. Odustajanjem onda kad se ne brinemo kome će pripasti korist od toga; prenošenjem onda kad korist od toga namjenjujemo određenoj osobi ili osobama. Ako je netko na bilo koji način napustio ili predao svoje pravo, za toga se kaže da je OBAVEZAN ili VEZAN da ne sprečava one kojima je to pravo preneseno ili ostavljeno da izvlače korist od toga; također se kaže, da taj treba, da je njegova DUŽNOST ne poništavati taj čin svoje vlastite volje, a to sprečavanje je NEPRAVDA i POVREDA, budući da je sine jure, jer to pravo je bilo prethodno napušteno ili preneseno. Otuda su povreda ili nepravda u svjetovnim sporovima nešto slično onome što se u skolastičkim raspravama naziva besmislicom. Jer, kao što je besmislica kad netko kaže nešto protuslovno onome što je rekao na početku, tako se u svjetovnim sporovima naziva povredom ili nepravdom kad netko svojevoljno ne čini ono što je činio svojevoljno na početku. Način pak na koji se netko odriče prava ili ga prenosi jest obznanjivanje ili naznačavanje putem namjernog i dovoljnog znaka ili znakova o tome da se taj u tome smislu odriče prava ili ga prenosi, ili pak da ga se odrekao ili ga je prenio onome tko ga prihvaća. Ti znakovi su ili samo riječi ili samo činovi ili (kako se najčešće dešava) oboje, i riječi i činovi. To su također i VEZE kojima su ljudi svezani ili obavezani; te veze posjeduju snagu, ali ne iz vlastite naravi (jer ništa se ne raskida tako lako kao nečije riječi), nego iz straha od zlih posljedica raskidanja.
8. Kad god netko prenosi svoje pravo ili odustaje od njega, onda to čini ili s obzirom na neko uzvratno pravo, koje mu je preneseno, ili s obzirom na neko drugo dobro kojemu se nada odatle. Naime, to je voljni čin,72 a predmet voljnog čina svakog čovjeka jest neko dobro za njega samog. Otuda postoje neka prava u vezi s kojima se ni za koga ne može pretpostavljati da ih je napustio ili prenio bilo kakvim riječima ili bilo kakvim drugim znakovima. Prvo, nitko ne može napustiti pravo da se odupire onima koji ga napadaju da bi mu oduzeli život, jer to se ne može razumjeti kao da time cilja na nekakvo dobro za sebe. To isto važi za nečije ranjavanje, zarobljavanje ili utamničenje: s jedne strane zato što iz takvog vlastitog trpljenja ne slijedi nikakva korist kao kad netko drugi trpi ranjavanje ili zatvaranje; s druge strane zato što nitko ne može reći sa sigurnošću, kad vidi da drugi nastupaju prema njemu silom, imaju li oni namjeru ubiti ga ili ne. Zadnji pak motiv i cilj radi kojeg napuštamo ili prenosimo pravo na nekoga jest to da sigurnost osobe u životu i sredstava za očuvanje života na kraju postaje teretom. Otuda, ako izgleda da se netko riječima ili drugim znakovima sam lišava cilja kojem su ti znakovi namijenjeni, ne može ga se razumjeti kao da je to doista i mislio ili da je to bila njegova volja, nego da nije znao kako će se tumačiti te riječi i radnje.
9. Uzajamno prenošenje prava nazivamo UGOVOR.*
* *(Engl. contract): ugovor. U § 11 Hobbes uvodi novu kategoriju covenant kao osobitu podvrstu ugovora, koju prevodim riječju ‘sporazum’. No, kako se sam Hobbes u II. i III. dijelu Levijatana ne pridržava strogo te distinkcije, nego koristi naizmjenično covenant za contract, izraz ‘covenant’ prevodim uglavnom riječju ‘ugovor’, osobito zato da bi se u određenim kontekstima (kao u Hobbesovoj kritici crkvene vlasti kroz tumačenje ‘sporazuma s Bogom’) očuvao stroži smisao ‘ugovora o vlasti’; taj se razlog osobito vidi kod glagolskog izraza ‘(to) covenant’ koji dosljedno prevodim kao ‘ugovarati’, a rjeđe ‘sklapati ugovor/sporazum’. (prev.)*
10. Postoji razlika između prenošenja prava na nešto i prenošenja ili predavanja, to jest, isporučivanja nečega. Naime, jedna stvar se može predati zajedno s prijenosom prava, kao kod kupovine i prodaje gotovim novcem ili kod razmjene dobara i zemlje, a može se isporučiti i kasnije.
11. Nadalje, jedan od ugovaratelja može sa svoje strane isporučiti ugovorenu stvar i dopustiti drugome da svoj dio ugovora izvrši u neko određeno vrijeme poslije, a da u međuvremenu uživa povjerenje; tada se taj dogovor zove PAKT ili SPORAZUM. Ili pak obje strane mogu sklopiti ugovor sada, a izvršiti ga kasnije. U tome slučaju, za onoga tko mora izvršiti ugovor u budućnosti, kaže se, dok uživa povjerenje, da drži obećanje ili povjerenje; izostanak izvršenja (ako je namjerno) naziva se povredom povjerenja.
12. Ako pak prenošenje prava nije uzajamno, nego ga jedna osoba prenosi u nadi da će time steći prijateljstvo ili uslugu prijatelja ili nekog drugog, da će steći glas milosrđa ili velikodušnosti, ili pak da će rasteretiti svoj um od patnje samilosti, ili, opet, u nadi da će biti nagrađen u raju, sve to nije ugovor nego POKLON, DAR, MILOST; te riječi označavaju jedno te isto.
13. Znakovi ugovora su ili izričiti ili izvedeni. Izričiti znakovi su riječi izgovorene tako da se razumije ono što označavaju; takve riječi se odnose ili na sadašnje ili na prošlo vrijeme, kao sljedeće: Dajem, Dodjeljujem, Dao sam, Dodijelio sam, Hoću da ovo bude tvoje, ili pak na buduće, poput: Dat ću, Dodijelit ću. Te riječi, izrečene o budućnosti, nazivaju se OBEĆANJE.
14. Izvedeni znakovi ponekad su posljedica riječi, a ponekad posljedica šutnje, ponekad opet posljedica radnji, a ponekad posljedica suzdržavanja od neke radnje. Općenito, izvedeni znak nekog ugovora je sve što dovoljno posvjedočuje volju ugovaratelja.
15. Ako se same riječi odnose na buduće vrijeme ili sadržavaju puko obećanje, one nisu dovoljan znak darivanja i zbog toga nisu obavezujuće. Jer, ako se odnose na buduće vrijeme, poput: Sutra ću dati, one su znak da još nisam dao, i, dosljedno tome, da moje pravo još nije preneseno, nego da ostaje kod mene sve dok ga ne prenesem nekim drugim činom. Međutim, ako se riječi odnose na sadašnje ili prošlo vrijeme, poput: Dao sam ili Dajem da se isporuči sutra, onda je moje sutrašnje pravo napušteno već danas, i to putem riječi, premda nije bilo nikakva drugog dokaza moje volje. Postoji velika razlika u značenju sljedećih riječi: volo hoc tuum esse cras i cras dabo, to jest, između: Hoću da ovo sutra bude tvoje, i Dat ću ti sutra. Jer, izraz Hoću u prethodnom obliku govora znači sadašnji voljni čin, dok u drugom on znači obećanje nekog budućeg voljnog čina. Zato, one prethodne riječi, koje se odnose na sadašnjost, prenose buduće pravo, dok ove potonje, koje se odnose na budućnost, ne prenose ništa. No, ako osim riječi postoje drugi znakovi volje za prenošenjem prava, tada, premda je dar svojevoljan, ipak možemo uzeti da se pravo prenosi putem riječi za budućnost. Na primjer, kad netko obeća nagradu onome tko prvi dođe na cilj neke trke, taj dar je svojevoljan, i premda se njegove riječi odnose na budućnost, pravo na dar se prenosi odmah, jer kad taj ne bi htio da njegove riječi budu shvaćene na taj način, ne bi dopustio utrkivanje.
16. Pravo se ne prenosi putem ugovora samo tamo gdje se riječi odnose na sadašnje ili prošlo vrijeme, već i tamo gdje se odnose na budućnost, jer svaki ugovor je uzajamno prenošenje ili razmjena prava. Otuda, i onaj tko samo daje obećanje mora se razumjeti kao da namjerava prenijeti pravo, zato što je već primio korist zbog koje uopće daje obećanje. Naime, da on nije bio suglasan s time da se njegove riječi razumiju kao obećanje, ni onaj drugi ne bi prethodno izvršio svoj dio ugovora. Iz tog razloga, kod kupovanja i prodaje i kod drugih činova ugovaranja, obećanje je jednakovrijedno s ugovorom, i zato je obavezujuće.
17. Za onoga tko prvi izvršava obavezu iz nekog ugovora kaže se da ZASLUŽUJE ono što treba dobiti izvršenjem ugovora od strane onog drugog; on to posjeduje kao dugovanje. Isto tako, kad se jedna nagrada iznosi pred mnoge, a dobit će je samo onaj tko pobijedi, ili kad se novac baca među mnoštvo da bi ga uživali samo oni koji ga uhvate, to jest dragovoljno darivanje, ali i pobijediti na taj način ili uhvatiti nešto na taj način isto je tako zasluživanje i stjecanje DUGA. Naime, pravo se tu prenosi i obećanjem nagrade i bacanjem novca, premda nije određeno na koga se prenosi osim samim odvijanjem natjecanja. No, između navedenih vrsta zasluživanja postoji sljedeća razlika: naime kod ugovora zaslužujem na temelju svoje vlastite moći i ugovarateljeve potrebe; u slučaju svojevoljnog darivanja mogu zaslužiti samo dobrotom davatelja. Kod ugovora zaslužujem iz same ugovarateljeve ruke to da se on odvaja od svoga prava, dok u slučaju darivanja ne zaslužujem tako da se darivatelj odvaja od svoga prava, već tako da ono, nakon što ga je on napustio, prije postane moje nego tuđe. Mislim da je to značenje one razlike u skolastici između meritum congrui i meritum condigni.73 Naime, budući da je svemogući Bog obećao raj onima od zaslijepljenih putenim željama koji na ovom svijetu budu živjeli u skladu s propisima i granicama koje je on propisao, skolastičari vele da će oni koji budu tako živjeli zaslužiti raj ex congruo. Kako pak nitko ne može zahtijevati to pravo iz svoje vlastite pravednosti ili neke druge moći u sebi, već samo po slobodnoj milosti Božjoj, oni vele da nitko ne može zaslužiti raj ex condigno. To je, kao što rekoh, značenje tog razlikovanja. Ali, budući da se ti raspravljači ne slažu u pogledu značenja vlastitih umjetnih termina duže nego što služi njihovim nakanama, neću tvrditi ništa o njihovu značenju. Velim samo sljedeće: ako je neki poklon dan neograničeno kao nagrada za natjecanje, zaslužuje ga onaj tko pobijedi i taj može zahtijevati nagradu kao svoj dug.
18. Ako se u uvjetima puke prirode (a to je stanje rata svakoga protiv svakog) sklopi ugovor koji nijedna strana ne izvršava u sadašnjosti, nego vjeruju jedna drugoj, to postaje nevažeće kod svake razložne sumnje. No, ako postoji zajednička sila nad objema stranama, s pravom i snagom dovoljnom da im nametne izvršenje ugovora, onda to nije slučaj. Budući da su veze dane putem riječi bez straha od prinudne sile isuviše slabe da bi zauzdale ljudsko častohleplje, škrtost, srdžbu i druge strasti, onaj tko prvi izvršava ugovor nema nikakvu sigurnost da će onaj drugi isto tako izvršiti ugovor kasnije. U stanju čiste prirode, gdje su svi ljudi jednaki i gdje su svi suci opravdanosti svojih vlastitih strahova, to se ne može očekivati. Zbog toga se onaj tko prvi izvršava ugovor samo izručuje neprijatelju, i to suprotno pravu na obranu života i sredstava za život (koje nikada ne može napustiti).
19. Međutim, u građanskom uređenju u kojem postoji sila postavljena da ograniči one koji bi inače povrijedili povjerenje, ta bojazan nije opravdana, i zato onaj tko po sporazumu mora prvi izvršiti ugovor, obavezan je da to učini.
20. Uzrok straha koji takav ugovor čini nevažećim može uvijek biti samo nešto što nastaje nakon što je pogodba utanačena, neka nova činjenica ili neki drugi znak volje za neizvršavanjem. Inače ne može učiniti pogodbu nevažećom. Jer, ono što ne sprečava nekoga da daje obećanja, ne treba prihvatiti ni kao smetnju za izvršenje.
21. Onaj tko prenosi neko pravo, taj prenosi i sredstva njegova uživanja, onoliko koliko to leži u njegovoj moći. Tako se za prodavača zemlje podrazumijeva da prodaje i usjeve i sve što raste na njoj. Isto tako, ni prodavač vodenice ne može skrenuti potok koji pokreće mlin. Za one pak, koji prenose na nekoga pravo vrhovne vlasti, podrazumijeva se da mu radi održavanja toga prava daju i pravo ubiranja novca za uzdržavanje vojnika i za imenovanje sudaca.
22. Nije moguće sklapati sporazume sa zvijerima; budući da ne razumiju naš jezik, ne razumiju i ne prihvaćaju bilo kakvo prenošenje prava, niti same mogu prenijeti bilo koje pravo na druge. Jer, bez uzajamnog prihvaćanja nema nikakvog dogovora.
23. Nemoguće je također sklapati ugovor s Bogom74, osim preko onih kojima se Bog obraća putem natprirodnog otkrovenja ili preko zastupnika koji vladaju pod njime i u njegovo ime, jer drugačije ne znamo je li naš sporazum prihvaćen ili nije. Zato oni koji se zaklinju u sve što je protivno bilo kojem prirodnom zakonu, zaklinju se uzalud, budući da je nepravedno ispuniti takvu zakletvu. Ako je to nešto što nalaže prirodni zakon, onda to i nije zakletva, već zakon koji ga obavezuje.
24. Sadržaj ili predmet nekog sporazuma uvijek podliježe raspravljanju, jer sporazum je čin volje, a to znači krajnji čin donošenja odluke. Zato se predmet uvijek shvaća kao nešto što će tek nastupiti i što će onaj tko sklapa dogovor vjerojatno moći izvršiti.
25. Otuda, obećati nešto za što se zna da nije moguće, ne predstavlja nikakav sporazum. Ako se pak naknadno pokaže nemogućim ono što se prethodno smatralo mogućim, sporazum je ipak važeći i obavezuje (premda ne više na samu stvar, već na vrijednost). No, ako se i to pokaže kao nemoguće, onda obavezuje na iskreni napor da bude izvršen, onoliko koliko je moguće, jer nitko se ne može obavezati na više od toga.
26. Ljudi se oslobađaju od sporazuma na dva načina – izvršenjem ili oprostom. Naime, izvršenje je prirodni svršetak obaveze, a oprost je povratak slobode, budući da je to ponovno prenošenje onog prava od kojeg se i sastojalo obavezivanje.
27. Sporazumi u koje se stupa iz straha, pod uvjetima puke prirode, obavezujući su. Ako, primjerice, ugovaram plaćanje otkupa ili doživotnu službu neprijatelju, time postajem i obavezan. Jer, ono prvo je ugovor kojim se stječe korist za život, a po ovom drugom se dobiva novac ili služba. Prema tome, tamo gdje nikakav zakon ne zabranjuje izvršenje (kao što je u prirodnim uvjetima), sporazum je valjan. Zbog toga, ukoliko ratni zarobljenici steknu povjerenje da će platiti otkup, obavezni su to i platiti. Ili, ako neki slabiji vladar sklopi iz straha nepovoljan mir s jačim, obavezan je držati se ugovora, osim (kao što smo rekli prethodno) ako ne iskrsne neki novi i pravedan razlog za strah od obnove rata. Čak ako u nekoj državi budem prisiljen da se od lopova otkupim obećavajući mu novac, obavezan sam mu na plaćanja sve dotle dok me ne oslobodi građanski zakon. Naime, što god po zakonu smijem raditi bez obaveze, to isto smijem po zakonu ugovarati iz straha, ali ono što zakonito ugovorim, to ne mogu zakonito raskinuti.
28. Raniji ugovor čini nevažećim svaki kasniji. Jer, onaj tko je danas nekome predao svoje pravo, ne može sutra predati to isto pravo nekome drugome. Zato se potonjim obećanjem ne prenosi nikakvo pravo, ono je ništavno.
29.75 Ugovor po kojem se neću braniti silom od druge sile uvijek je bespredmetan. Naime (kao što sam pokazao ranije), nitko ne može predati ili napustiti svoje pravo na spašavanje od smrti, ranjavanja ili utamničenja (jer, izbjegavanje toga je jedini cilj odustajanja od svakog prava). Zbog toga, obećanje o nepružanju otpora ne znači ni u jednom sporazumu prenošenje bilo kakvog prava, niti je obavezujuće. Naime, premda netko može ugovoriti, na primjer, sljedeće: Ne učinim li tako ili tako, ubij me, ipak nitko ne može obećati ugovorom ovakvo nešto: Ne učinim li tako i tako, neću ti se oduprijeti kad me dođeš ubiti. Naime, ljudi po naravi biraju manje zlo (to je opasnost od smrti u otporu), nego veće (to je sigurna i već prisutna smrt u nepružanju otpora). Da to svi ljudi smatraju istinitim vidi se po tome što se posvuda zločinci vode na izvršenje smrtne kazne ili u zatvor uz oružanu pratnju, bez obzira na to što su pristali na isti taj zakon po kojem su osuđeni.
30. Ugovor po kojem optužujemo sami sebe bez jamstva o oprostu, isto je tako nevažeći. Jer, u prirodnom stanju gdje je svatko sudac nema mjesta za optužbe; u građanskom stanju, optužbu prati kažnjavanje, a budući da je to sila, nitko nije obavezan da joj se ne suprotstavi. To isto važi za optužbu onih uslijed čije osude netko pada u siromaštvo, kao u slučaju oca, žene ili dobročinitelja. Jer, ako svjedočenje nekog takvog tužioca nije dano dobrovoljno, smatra se neispravnim po naravi i zato se ne treba ni uzeti u obzir. Tamo pak gdje se ne može vjerovati nečijem svjedočenju, taj nije ni obavezan da ga daje. Isto tako, optužbe iznuđene pod mukama ne mogu se smatrati svjedočanstvima, jer mučenja treba koristiti samo kao sredstvo za pretpostavke i rasvjetljavanje u daljnjem ispitivanju i istrazi istine. Ono što pri tome bude priznato, pridonosi rasterećivanju onoga tko je pod mukama, a ne informiranju mučitelja, i zato ne treba imati vjerodostojnost dovoljnog svjedočanstva. Naime, svejedno da li se taj rasterećuje od istinite ili lažne optužbe, on to čini po pravu na očuvanje vlastitog života.
31. Budući da je snaga riječi (kao što sam to prethodno napomenuo) preslaba da bi natjerala ljude da izvršavaju sporazume, u ljudskoj prirodi postoje samo dva zamisliva pomoćna sredstva da se ona ojača: ili strah pred posljedicama od kršenja riječi ili slava i ponos da se pokažemo kao netko kome nije nužno kršiti zadanu riječ. Ovo posljednje je toliko rijetka velikodušnost a da bismo se samo tako mogli osloniti na nju, osobito kod onih koji se povode za bogatstvom, vlašću i putenim ugodama, a takav je najveći dio čovječanstva. Zato je strast na koju se može računati strah, koji ima dva vrlo općenita predmeta: jedan je moć nevidljivih duhova, a drugi je moć onih koji će biti povrijeđeni. Premda onaj prvi strah ima veću snagu, ipak je strah od ovoga drugog obično veći strah. Naime, strah od moći nevidljivih duhova u svakog čovjeka je njegova vlastita religija, koja se zbiva u ljudskoj prirodi prije pojave građanskog društva; ovo drugo se ne zbiva tako, barem ne dovoljno da bi vezivalo ljude za njihova obećanja, i to zato što se u uvjetima čiste prirode nejednakost snaga spoznaje jedino po ishodu borbe. Zato, u doba prije pojave građanskog društva ili u doba njegova prekida zbog rata, ono što jedino može snažiti neki dogovoreni mirovni sporazum protiv iskušenja tvrdičluka, častohleplja, pohote ili drugih jakih želja, jest strah od one nevidljive sile koju svatko od njih štuje kao Boga i koga se boji kao kažnjavatelja njihove iskvarenosti. Otuda, sve što se može postići kod dvojice ljudi koji ne potpadaju pod građansku vlast jeste da ih se navede na zaklinjanje Bogu od kojeg strahuju. To prisezanje ili PRISEGA je oblik govora koji se dodaje obećanju; njime onaj tko daje obećanje naznačuje da, ako ga ne održi, odustaje od Božje milosti ili da je zaziva radi odmazde nad samim sobom. Takva je bila poganska zakletva: Neka Jupiter ubije mene kao što ja ubijam ovu živinu. Takva je i naš oblik: Učinit ću to i to, tako mi Bog pomogao. To se izgovara uz rituale i obrede koje svi ljudi koriste u svojoj religiji, samo da bi strah od kršenja zadane vjere bio utoliko veći.
32. Time se pokazuje da je svaka zakletva koja se daje u nekom drugom obliku ili obredu osim nečije prisege nevažeća i uopće nije zakletva, te da je nemoguće zakleti se bilo čime osim onim što zaklinjatelj smatra Bogom. Naime, premda su se ljudi služili zaklinjanjem u svoje kraljeve iz straha ili radi laskanja, time su davali na znanje da im pripisuju božansku počast i da je nepotrebno zaklinjanje Bogom profaniranje njegova imena. Dočim zaklinjanje bilo čim drugim, što ljudi čine u običnom govoru, zapravo nije zakletva već bezbožan običaj, uvriježen zbog prevelike žestine u govoru.
33. Pokazuje se također da zakletva ne pridonosi ništa samoj obavezi. Naime, ako je sporazum zakonit, on obavezuje pred Božjim pogledom i bez zakletve, jednako kao i s njome. Ako je pak nezakonit, uopće ne obavezuje, makar i bio potvrđen zakletvom.
70 — Temeljni prirodni zakon – Prvi prirodni zakon ima dva dijela: čovjek je dužan tražiti mir dok postoji nada da se mir može postići; kada mir nije moguć, zadržava prirodno pravo koristiti sva raspoloživa sredstva obrane. Ovdje je važna razlika između prava i zakona: prirodno pravo predstavlja slobodu djelovanja; prirodni zakon predstavlja obavezu koju razum prepoznaje. Zakon nalaže mir, ali pravo na samoobranu ostaje tamo gdje mir nije zajamčen.
71) Zlatno pravilo – Latinska izreka: Quod tibi fieri non vis, alteri ne feceris znači: Što ne želiš da drugi učini tebi, nemoj ni ti činiti drugome. To je negativni oblik takozvanog zlatnog pravila. Pozitivni evanđeoski oblik glasi da drugima činimo ono što želimo da oni čine nama, usp. Matej 7:12 i Luka 6:31. Hobbes ga tumači kao racionalno pravilo uzajamnosti: ako tražim da drugi ograniče svoju slobodu prema meni, moram prihvatiti odgovarajuće ograničenje vlastite slobode prema njima.
72) Svaki voljni čin usmjeren je prema nekom dobru – Fusnota objašnjava Hobbesovu psihologiju voljnog djelovanja. Čovjek dobrovoljno nešto čini jer u tome vidi neko dobro za sebe, makar se poslije pokazalo da je pogriješio. Zato se ne može pretpostaviti da je čovjek valjano prenio pravo čije bi ga odricanje potpuno lišilo mogućnosti samoodržanja. Obećanje da se neće braniti od neposredne smrti ili teške povrede proturječilo bi samoj svrsi zbog koje ljudi sklapaju ugovore.
73) Meritum congrui i meritum condigni
To su termini srednjovjekovne skolastičke teologije: meritum congrui — „zasluga po prikladnosti“: nagrada nije strogo dugovana, nego zavisi od milosti i velikodušnosti onoga koji je daje; meritum condigni — „zasluga po dostojnosti“: nagrada se duguje po pravdi, odnosno postoji odgovarajući odnos između zasluge i nagrade. Hobbes ih koristi da bi objasnio razliku između ugovora i dara. Kod ugovora druga strana nešto duguje zato što je primila protučinidbu. Kod slobodnog dara ili nagradnog natjecanja pravo zavisi od volje darovatelja i uvjeta koje je postavio. Hobbes istodobno ironično primjećuje da skolastičari te termine ne upotrebljavaju uvijek dosljedno.
74) Ugovor s Bogom zahtijeva posrednika
Prema Hobbesu, ugovor zahtijeva znak da su ga obje strane prihvatile. Budući da čovjek ne može neposredno znati je li Bog prihvatio njegovu obavezu, ugovor s Bogom moguć je samo preko osobe kojoj je Bog dao ovlast da govori u njegovo ime. Biblijski obrazac predstavlja Mojsije kao posrednik između Boga i izraelskog naroda. Ovaj stav poslije dobiva političko značenje: Hobbes tvrdi da se navodni privatni „ugovor s Bogom“ ne može koristiti kao opravdanje za neposlušnost zakonitoj vlasti.
75) Pravo na otpor radi samoodržanja nije otuđivo – Čovjek može pristati na zakon koji za neki čin propisuje smrtnu kaznu, ali se ne može valjano obavezati da se neće braniti kada ga vode na pogubljenje. Pristankom na državni poredak odobrava se pravo vlasti da kazni, ali čovjek ne gubi prirodni poriv i pravo da štiti vlastiti život. Isto načelo Hobbes primjenjuje na: otpor ranjavanju i zatvaranju; odbijanje samooptuživanja; priznanja iznuđena mučenjem. Priznanje pod mukama za njega nije pouzdano svjedočanstvo jer mučena osoba govori prvenstveno kako bi spasila život ili prekinula bol.
Prevoditeljska fusnota: contract i covenant
Hobbes načelno razlikuje: contract – uzajamno prenošenje prava, odnosno ugovor; covenant – ugovor ili sporazum kod kojeg jedna ili obje strane svoju obavezu trebaju izvršiti kasnije i dotad uživaju povjerenje druge strane. Problem je što Hobbes tu razliku poslije ne provodi dosljedno. Zbog toga prevodilac covenant nekada prenosi kao „sporazum“, a često kao „ugovor“, naročito kada je riječ o političkom ugovoru kojim se uspostavlja vlast. Glagol to covenant uglavnom je preveden kao „ugovarati“.
LEVIJATAN ili Građa, oblik i moć crkvene i građanske države, Thomas Hobbes od Malmesburyja, London, 1651., Jesenski i Turk
Prijevod: Borislav Mikulić
