Ο najboljem državnom poretku tko želi provesti prikladno istraživanje treba odrediti prvo koji je život najdostojniji izbora. Jer dok je to neznano, mora biti neznan i najbolji državni poredak. Naime, činiti najbolje stvari dolikuje onima koji najbolje upravljaju državom¹ prema prisutnim datostima², ukoliko se ne dogodi štogod neočekivano. Stoga se treba prvo složiti [oko toga] koji je život, tako reći svima, najviše dostojan izbora, a nakon toga da li je zajednički i zasebično najbolji taj dotični ili neki drukčiji.
Smatrajući, dakle, kako se dostatno mnogo reklo u izvanjskim raspravama³ ο najboljem življenju, i sad je potrebno poslužiti se time. Jer uistinu nitko neće osporiti onu jednu razdiobu prema kojoj su tri vrste dobra⁴: ona izvanjska, dobra u tijelu i ona u duši, a da sva ta trebaju biti prisutna u blaženima. Nitko, naime, ne bi nazvao blaženim onoga tko nema ni djelić hrabrosti, ni umjerenosti, ni pravednosti, nego se plaši uzletalih muha, i ne suzdržava se ničega, pa ni krajnjih postupaka, zaželi li jesti ili piti; koji bi za novčić upropastio i najdraže prijatelje, te je slično takav i u razumijeću: toliko je nerazborit i nepouzdan kao djetešce ili pomamnik. Nu iako bi navedene
nego većini. Budući je upravo to zadaća razumijeća i razmišljanja ο državi, a ne ono koje bi trebao izabrati svaki pojedinac, sad smo i izabrali razmatranje ο prvome, dok bi drugo bilo nuzgredno, a dotično pravi predmet našeg istraživanja. Bjelodano je, dakle, kako mora biti najbolji onaj državni poredak što je uređen tako da u njem svatko najbolje čini i živi blaženo.
Nu i oni koji se slažu kako je život prema kreposti najdostojniji izbora, sporit će se oko toga je li poželjniji državnički i djelatnički život ili pak onaj slobodan od svih izvanjskih stvari: kao onaj predan znanstvenom promatranju, ο kojem neki kažu da je jedini dostojan mudraca.¹¹ Jer ta dva života čini se da najradije izabiru oni od ljudi što su najčastohlepniji prema kreposti, i medu prijašnjima i među sadašnjima; kažem dva života, koji su onaj državnika i onaj mudraca.
A nije od male važnosti kojemu od tih pripada istina. Jer onaj tko dobro misli, nuždno se raspoređuje prema boljem cilju, bio posrijedi zasebično pojedinac bila pak zajednički država.
Neki mniju kako vladati bližnjima samosilnički pričinjava najveću nepravdu, dok vladati ustavno ne pričinjava nepravdu, ali je smetnja pojedinčevu osobnom blagostanju. Drugi opet, kao iz opreke, mniju posve drukčije, jer tima je muža dostojan samo djelatni i građanski život; naime, zadaća je svake pojedine kreposti da bude djelatnost, ništa više zasebnicima negoli onima što obavljaju zajedničke dužnosti i upravljaju državom.¹²
Jedni, dakle, tako misle, dok drugi kažu kako sämo moćnički i samosilnički način vladavine državom jamči blaženstvo, pa je tako u nekih svrha i zakona i državnog poretka da zagospodare svojim bližnjima. Stoga, iako je većina zakona tako reći u potpunome neredu u većine, ipak – ako se ti zakoni i na što jedno usmjeruju – svima im je cilj vladati, kao što su u Sparti i na Kreti prilagođeni za ratne potrebe i odgoj i većina zakona.
Uz to, među svima narodima uzmožnim natkriliti koga takva je sposobnost¹⁴ u časti, kao među Skitima, Perzijancima, Tračanima i Keltima. U nekih, naime, postoje i nekakvi zakoni koji pobuđuju na takvu krepost, kao što se u Kartagi kažu dopuštao ukras nošenja narukvica prema broju vojni u kojima se sudjelovalo. A bijaše nekoć i u Macedoniji zakon da se muž koji nije bio ubio ni jednog neprijatelja, mora opasati konjskim oglavnikom; među Skitima pak nije smio piti na gozbi iz kupe što se okolo dodavala onaj tko nije ubio ni jednog neprijatelja; a i medu Ibercima, narodu ratničkome, pozabijali bi toliko šiljaka¹⁶ okolo groba pokojnikova koliko bi dotičnik pobio neprijatelja. I mnoge druge takve zasade postoje u drugih, što na temelju zakona što pak prema običajima.
Ipak bi se moglo učiniti odveć neumjesno onima koji žele istraživati, što je državniku dužnost da uzmogne razmotriti kako bi svladao bližnje i zagospodario njima, htjeli to oni ili ne. Jer kako da bude dužnost državniku ili zakonodavcu ono što nije ni zakonito? Nezakonito je naime, ne samo pravedno nego i nepravedno vladati (kime), a svladati (koga) može se i nepravedno.¹⁷
Ali ni u ostalim znanostima [i umijećima] toga ne vidimo; jer niti je liječniku, niti kormilaru dužnost bilo uvjeravati bilo prisiljavati: ili ‘liječenike’ ili ‘plovitelje¹⁸. Nu većina čini se misli kako je samosilnička vladavina državništvo, i ono što prema sebi samima ne smatraju ni pravednim ni korisnim, to isto se ne srame primjenjivati prema drugima; oni, naime, za sebe traže da se pravedno vlada, dočim kad su posrijedi drugi, nimalo ne brinu ο pravednosti.
Takvo što je besmisleno, ukoliko nije naravlju štogod [određeno] da se njime zagospodari, a drugo pak nije; tako te, ako i biva takvim načinom, ne treba pokušavati svima zagospodariti, nego onima što su [određeni] da se njima zagospodari, kao što ni za jelo ni za žrtve ne treba loviti ljude, nego ono što je prikladno za lov. Loviti, naime, treba divljač koja je jestiva.
Nego mogla bi biti i sama za sebe blažena jedna država, kojom se bjelodano upravlja lijepo, jer može postojati i država koja se tako zasebice služi valjanim zakonima, samo što ustroj tê države neće služiti svladavanju neprijatelja; neka, naime, ne bude prisutno ništa takvo.
Jasno je, dakle, kako sve tê ratne pothvate treba smatrati prikladnima, ali ne kao najvišu svrhu svih stvari, nego su oni poradi dotične svrhe. A dužnost je čestita zakonodavca, razmotriti državu i rod ljudi i svaku drugu zajednicu, kako bi mogli sudjelovati u dobru životu i njima dostupnu blaženstvu. Razlikovat će se doduše neke od zakonskih zasada. A zakonodavstvu je zadaća razvidjeti, ako postoje susjedi,¹⁹ kako treba s kojima postupati i koje su dužnosti prema pojedinima od njih. Dočim kasnije će se primjereno istražiti kojoj svrsi treba težiti najbolji državni poredak.²⁰
Onima koji se slažu kako je izbora najdostojniji život prema kreposti, ali se razlikuju oko njegove upotrebe, trebamo odgovoriti: i to obojima (jer jedni odbacuju državne položaje, smatrajući kako je život slobodna čovjeka različit od državničkog i najpoželjniji od svega, dok drugi upravo državnički smatraju najboljim; nemoguće je, naime, da tko ništa ne čini, dobro čini, a dobročinstvo i blaženstvo su isto) – kako oboji jedne stvari kazuju ispravno, druge neispravno; što jedni kažu kako je život slobodnjaka bolji od samosilničkoga, to je istinito; jer služiti se robom kao robom nije ništa časno; naime, naredbe ο životnim potrepštinama ne sudjeluju ni u čemu lijepome.
Ali smatrati kako je svaka vladavina samosilnička, nije ispravno; jer se ništa manje ne razlikuje vladavina slobodnjacima od vlasti nad robovima negoli biće slobodno naravlju od onoga što je naravlju ropsko, ο čemu je dostatno razlučeno u prvim raspravama.²¹ A i više hvaliti nečinidbu negoli činidbu,²² također nije istinito, jer blaženstvo je činidba; a činidbe pravednih i umjerenih ljudi imaju za svrhu mnoge lijepe stvari.
Nu mogao bi lako tkogod pomisliti, pošto je dotično tako razlučeno, kako je vrhovna ovlast ono najbolje. Jer dotičnik bi tako bio uzmožan činiti najviše najljepših djela; tako te onaj što je uzmožan vladati, ne treba [vlast] prepuštati bližnjemu, nego mu je prije oduzeti, pa niti otac treba voditi računa ο djeci, niti djeca ο ocu, niti uopće prijatelj ο prijatelju; na to se ne trebaju obzirati, jer je ono najbolje i najdostojnije izbora, a ‘dobra činidba’ je ono najbolje.
To, dakle, oni možda istinito govore, ako je u lupeža i nasilnika prisutno ono najpoželjnije od svega postojećega. Nu čini se kako im to ne pripada, te je dotična pretpostavka lažna. Jer činidbe ne mogu bivati lijepe u onoga tko se ne odlikuje²³ prema ostalima kao muž od žene ili otac od djece ili gospodar od robova; tako te tko je jednom zastranio [od zakona], neće moći nikad kasnije – djelujući ispravno – naknaditi onoliko koliko je zastranio od kreposti.
Jer sličnicima²⁴ lijepo i pravedno je u uzajamnosti; to je, naime, jednako i slično. Dočim nejednako jednakima i neslično sličnicima, usuprot je naravi; a od stvari što su mimo naravi ništa nije lijepo. Stoga, bude li tkogod drugi bolji prema kreposti i prema činidbenoj moći za ono najbolje, toga je lijepo slijediti i pravedno je toga slušati. Pri njemu treba biti ne samo krepost nego i sposobnost za činidbu.
Nego ako se tako prikladno govori, i ako blaženstvo treba smatrati dobročinstvom, onda bi i zajednički za cijelu državu i za svakog pojedinca najbolji život bio onaj činidbeni. Nu činidbeni život nije nuždno naprama drugima, kao što mniju neki, niti su pak samo ona promišljanja činidbena koja se poduzimaju poradi ishoda činidbe, nego mnogo više – znanstvena promatranja i razmišljanja što su samosvršna i radi sebe samih. Jer ‘dobročinstvo’ je svrha, kao i nekakva činidba.
A kažemo kako najviše čine²⁵ i gospodare izvanjskim činidbama oni koji su svojim promišljanjima²⁶ – graditelji. Nego ne moraju ništa ne činiti one države što su izdvojeno zasnovane, pa izabiru i živjeti tako. Jer i to može bivati u dijelovima. Mnoge naime zajednice jedna naprama drugoj dijelovi su države. Slično je to prisutno i u svakog pojedinog od ljudi. Jer inače bi jedva lijepo bilo i Bogu i cijelome svemiru, koji nemaju izvanjskih činidbi mimo onih koje su im svojstvene.²⁷
Bjelodano je, dakle, kako isti život nuždno biva najbolji i svakomu pojedinom od ljudi i zajednički državama i ljudima.
Pošto kao uvod iznesosmo ο tima ovo upravo kazano, dok smo ο ostalim državnim porecima pretresali ranije,²⁸ ο preostalome valja prvo reći koje trebaju biti načelne zasade one države što bi se ustanovila prema želji. Jer najbolji državni poredak ne može nastati bez primjerene opskrbe životnim potrepštinama.²⁹ Zbog toga mnoge stvari treba unaprijed pretpostaviti kao poželjnosti, ali nek ni jedna od tih ne bude nemoguća. Mislim, na primjer, množina građana i veličina zemljišta.
Jer kao što ostali gotovitelji, kao tkalac i brodograditelj, moraju imati tvar potrebnu za izradbu (što ona, naime, bude bolje pripremljena, i uradak dotična umijeća mora biti ljepši), tako i državnik i zakonodavac moraju imati vlastitu i prikladnu tvar.
Od državnih potrepština prva je množina pučanstva: kakvi i koliki ljudi moraju tu biti prisutni naravlju, te isto tako i ο zemljištu: koliko i kakvo treba biti.
Većina, dakle, misli kako sretna³⁰ država treba biti velika. Nu ako je to istina, oni ne znaju koja je država velika a koja mala. Jer prema broju stanovnika prosuđuju veličinu, a trebali bi se prije obzirati, ne na mnoštvo, nego na moć.
I država, naime, mora obaviti neku radnju, te ona koja je najbolje uzmožna izvršiti dotičan rad, tu treba smatrati najvećom, kao što bi tkogod ο Hipokratu rekao kako je, ne kao čovjek, nego kao liječnik, veći od nekoga koji ga nadmašuje veličinom tijela.
Dapače, čak ako treba prosuđivati osvrćući se na mnoštvo [pučanstva], ne smije se to činiti prema bilo kojem mnoštvu (nuždno, naime, u državama ima i stanovit broj robova, naselaca i tuđinaca), nego uzimajući u obzir one koji su dio države i od kojih se država sastoji kao od svojstvenih dijelova. Jer pretičak u mnoštvu takvih znak je velike države; dočim ona iz koje proizlaze mnogobrojni rukotvorci a malobrojni teški oružanici, takva država ne može biti velika. Nije, naime, isto velika i mnogoljudna država.
Nego je iz samih činjenica bjelodano kako je teško, ako ne i nemoguće, dobro zakonima vladati u državi koja je odveć mnogoljudna. I doista, među državama poznatim po skladnoj upravi ne vidimo ni jednu s prevelikim pučanstvom. Dotično je jasno i na temelju samih razloga. Jer zakon je nekakav poredak, a dobar je zakon nuždno dobar poredak; onaj pak broj koji odveć premašuje, ne može sudjelovati u poretku; to bi, naime, bilo djelo božanske moći, koja drži zajedno i svemir.
Budući ljepota običava nastajati u mnoštvu i veličini,³¹ stoga država u kojoj je uz veličinu prisutna i spomenuta granica, nuždno biva i najljepša. Ali postoji neka mjera i veličini države, kao i svemu ostalome: životinjama, biljkama, oruđima. Jer svako pojedino od tih, postavši premaleno ili preveliko, neće zadržati svoju moć, nego će katkad u cijelosti izgubiti svoju narav, dok će se katkad pokvariti, kao što³² plovilo od jednog pedlja neće uopće biti plovilo, ali isto tako ni ono dužine dva trkališta; iako – jednom došavši do neke veličine, a drugi put do neke maloće — ono još biva plovilo, ali loše za plovidbu.
Isto tako i država: sastoji li se od premalo pučanstva, nije samodostatna (a država teba biti samodostatna); ako je pak s previše pučanstva, u životnim potrepštinama je samodostatna kao narod, ali ne kao država,³³ jer tada ne može lako opstojati ustavna vladavina. Jer tko će biti vojskovođa pregolemu mnoštvu, ili tko pak glasnik ako nije nalik Stentoru³⁴?
Zbog toga prvotna država nuždno je ona koja se sastoji od mnoštva što je prvo samodostatno za dobar život u državnoj zajednici. A može i takva, koja ovu mnoštvom premašuje, biti veća država, samo takvo što – kako već rekosmo – ne može biti neograničeno.
Koja je granica takvu premašaju, lako je vidjeti iz činjenica.³⁵ Jer u državi su jedne činidbe one vladateljâ a druge vladanikâ. Vladatelju su dužnost naredba i prosudba. Kako bi se prosuđivalo ο pravedninama i državni položaji podjeljivali prema dostojanstvu, moraju građani poznavati jedni druge: Kakvi su koji; a ondje gdje toga ne može biti, nuždno su loši i izbori na položaje i sudbene istrage. Ο obojemu, naime, nije pravedno odlučivati nepripremljeno, što je bjelodano prisutno u prevelikome pučanstvu.
I uz to, tu je tuđincima i naselcima lako sudjelovati u državnome poretku; jer nije teško prikrivati se zbog prevelika mnoštva.
Jasno je, dakle, kako je ovo najbolja granica pučanstvu u državi: najveći premašaj mnoštva primjeren samodostatnosti života a koji je lako pregledan. Ο veličini države, dakle, nek je određeno takvim načinom.
Slično je i sa zemljištem. Jer ο tome kakvo to treba biti, bjelodano je kako bi svatko pohvalio ono što je najsamodostatnije (koje pak mora proizvoditi sve; samodostatan je, naime, onaj tko sve ima i ništa mu nije potrebno). Množinom i veličinom [zemlja] treba biti takva da stanovnici uzmognu živjeti u dokolici, istodobno i slobodno i umjereno.³⁶
A postavljamo li tu granicu prikladno ili neprikladno, poslije treba razvidjeti točnije, kada uopće budemo govorili ο tečevini te izobilju imutka, kakva i na koji način treba bivati upotreba [imutka]. Ο tome, naime, pitanju postoje mnoge raspre. Zbog toga što ljudi navlače na jednu od pretjeranosti življenja: ili zapadaju u škrtost ili u raskošnost.
Oblik zemljišta nije teško odrediti (pri čemu u nekim stvarima treba poslušati iskusnike u ratničkom umijeću): ono, naime, neprijateljima treba biti nepristupačno, a svojima s lakim izmakom. Uz to, kao što rekosmo kako mnoštvo ljudi treba biti dobro pregledno, takvo treba biti i zemljište. Jer koje je zemljište dobro pregledno, to se i dobro brani.
Sâm položaj grada, ako je odrediti prema želji, trebao bi biti povoljan i prema moru i prema kopnu. Jedno je već spomenuto pravilo (treba, naime, radi pružanja pomoći omogućiti jednako lak pristup sa svih mjesta); drugo, da je laka doprema i prijevoz ratarskih proizvoda, te zatim drvene građe ili čega drugog što rodi u polju.
Oko povezanosti s morem,³⁷ da li je ona korisna državama s dobrim zakonima ili je štetna, nastaju mnogi prijepori. Jer pridolazak tuđinaca, odgajanih u drukčijim zakonima, kažu kako je škodljiv za valjanu zakonitost,³⁸ kao i mnogoljudnost. Jer od služenja morem nastaje mnoštvo trgovaca, koji odlaze i dolaze, što je oprečno skladnoj upravi državom.
Nu jasno je, međutim, ako se takvo što ne dogodi, kako je bolje i radi sigurnosti i radi dovoza životnih potrepština, da gradodržava i zemljište³⁹ imaju pristup moru. Jer, i kako bi lakše izdržali protiv neprijatelja, braniteljima pomoć treba lako pristići s obiju strana, i kopnom i morem; i kako bi naškodili napadateljima, ako nije moguće s obiju strana, svakako će i s jedne uzmoći više sudjeluju li u objema.
I zatim, stvari kojih manjka u njih treba uvoziti, dok suviške proizvedenih potrepština treba izvoziti. Jer država treba biti trgovačkom, ali ne drugima, nego sebi. Oni, naime, koji su svima otvoreni kao trgovište čine tako radi dohotka. Ona pak država kojoj ne treba udjela u takvu dobitku, ne treba ni takva trgovišta.
Budući pak i sada vidimo, kako se u mnogim zemljama i gradodržavama nalaze sidrišta i luke s prikladnim položajem prema gradu, tako te gradsku tvrđavu niti zahvaćaju, niti su pak predaleko od nje, nego su učvršćeni zidinama i drugim takvim braništima, – bjelodano je da ako bude kakva dobra od takve povezanosti, to će dobro pripasti državi; bude li pak kakve škode, lako će se obraniti zakonima kojima se priopćuje i određuje tko smije a tko ne smije miješati se s drugima.
Nema dvojbe, kad je riječ ο pomorskoj moći, kako je najbolje imati [mornaricu] do stanovite veličine (jer ne samo zbog sebe samih nego i zbog susjeda,⁴⁰ treba uzmoći i zastrašiti i pomagati, kako na kopnu tako i na moru). Ο množini i veličini tê pomorske moći treba odrediti prema životu [svake] države. Jer ako će živjeti životom predvodnika u vojnim i državnim stvarima, mora imati i pomorsku moć primjerenu takvim pothvatima.
A u državama ne mora biti one mnogoljudnosti koja nastaje od mnoštva pomoraca. Ti, naime, i ne moraju biti dio države.⁴¹ Pomorsko vojništvo⁴² sastavljeno je od slobodnjaka i dio je pješaštva, a ima vrhovnu ovlast i zapovijeda brodovima. Sve dok je prisutno mnoštvo susjednog pučanstva⁴³ i onih koji obrađuju zemlju, mora biti i obilje mornara. Vidimo kako je tako i danas u nekih, kao u državi Heraklejaca, jer oni opremaju posadama mnoge troveslice, iako je veličinom njihova država skromnija od drugih.
Nek je, dakle, takvim načinom određeno ο zemljištu i lukama, gradovima i moru, te ο pomorskoj moći.
Ο mnoštvu građana u državi, koja mu granica treba biti, već smo govorili,⁴⁴ a kakva pak treba biti njihova narav, govorit ćemo sada. To se može lako uvidjeti pogleda li tkogod najslavnije grčke države i cijelu nastanjenu zemlju, kako je razdijeljena među narodima.
Jer narodi u hladnim mjestima i u Europi puni su srčanosti, ali su oskudni u razumijeću i umijeću, te stoga zadržavaju više slobodu, ali su neprikladni za državno zajedništvo i nisu uzmožni vladati svojim susjedima. Dočim narodi u Aziji posjeduju razumijeće i dušu sklonu umijećima, ali nemaju srčanosti, te stoga žive potčinjeni i u ropstvu.
A rod Grkâ,⁴⁵ kako je na sredini između tih mjesta, tako sudjeluje u obojim svojstvima, jer posjeduje i srčanost i razumijeće.⁴⁶ Zbog toga ustrajava u slobodi, te ima najbolji državni poredak, i mogao bi zavladati svima, da se okupi u jednu državu.
A ista se razlika nalazi i medu samim grčkim narodima, jer neki od njih imaju jednostranu narav, a drugi skladno smiješana oba dotična svojstva.
Bjelodano je kako i razumijeća i srčanosti treba imati narav u onih koje će zakonodavac lako privesti do kreposti. Jer, kao što neki⁴⁷ kažu, čuvari trebaju biti prijateljski raspoloženi prema poznatima i žestoki prema nepoznatima, a srce⁴⁸ je ono što nagoni na ljubav. To je sposobnost duše kojom ljubimo.
A dokaz je i ovo: jer se prema pouzdanicima i prijateljima srce više uzbudi negoli prema neznancima, kada mislimo kako nas zanemaruju. Stoga i Arhiloh, predbacujući prijateljima, prikladno razgovara sa svojim srcem:
»Jer ti se zbog prijatelja gušiš u gnjevu«.⁴⁹
Nagon za vladavinom i slobodom potječe od tê sposobnosti u svim ljudima. Jer srce hoće vladati i ne dâ se svladati.
A ne govore lijepo oni što kažu kako treba biti žestok prema nepoznatima, jer ni prema komu ne treba biti takav; niti su pak velikodušni ljudi naravlju žestoki, osim prema onima koji nanose nepravdu. Ali to više osjećaju prema pouzdanicima, kao što je prije rečeno, kad smatraju kako su im tî nanijeli nepravdu. Tako pak biva prema razlogu. Jer oni za koje misle kako im duguju dobročinstvo, uza štetu [koju nanose] smatraju da ih još lišavaju i toga dobročinstva.
Otuda se kaže: »Teške su borbe među braćom«⁵⁰ i »Koji su previše ljubili, tî previše i mrze«.⁵¹
Ο građanima u državi, dakle, koliko ih treba biti te kakve naravi, a zatim i ο zemljištu: kakvo i koliko, približno je određeno (jer ne treba tražiti istu točnost u onome što se dokazuje razlozima i u sjetilnim podacima).⁵²
Jer, kao što u ostalih sastavina prema naravi nisu isti dijelovi cijelog ustroja bez kojih cjeline ne bi bilo, bjelodano je kako ni dijelovima države ne treba smatrati sve one koji su u državama nuždno prisutni,⁵³ kao ni bilo kojeg drugog zajedništva iz kojeg nastaje neki jedan rod (naime, nešto jedno zajedničko i isto ‘zajedničari’ moraju imati, bilo da u tome sudjeluju jednako ili nejednako): kao hrana, ili množina zemlje ili štogod drugo takvo.
Nu kad je jedno sredstvo a drugo svrha, onda u tima nije ništa zajedničko, osim da što jedno načini, to drugo prima: kakav je kažem odnošaj svakog oruđa prema izrađevini i izrađivačima. Jer kuća i kućegraditelj nemaju ništa zajedničko, nego je kućegraditeljevo umijeće radi kuće.
Tako i državama treba svojine,⁵⁴ ali svojina ipak nije dio države, iako su i mnoga živa bića dio svojine.⁵⁵ Država je, naime, zajedništvo sličnih⁵⁶ poradi najboljeg mogućeg života.
I budući je blaženstvo ono najbolje, a ono je djelatnost i savršena primjena kreposti, dok se događa tako te jedni u njoj mogu sudjelovati, drugi pak malo ili nikako, – jasno je kako je to uzrok što postoje [mnoge] vrste država i više različitih državnih poredaka. Jer različitim načinom i drukčijim sredstvima ljudi teže tome, te pri tome tvore različite oblike života i državne poretke.
Razvidjeti treba koliko je onih stvari bez kojih ne bi bilo države, jer one koje nazivamo dijelovima države nuždno bi bivale među tima.⁵⁷ Stoga treba utvrditi broj zadaća [neke države], pa će iz toga biti jasan sâm predmet.
Prvo, dakle, mora biti hrane, zatim umijeća (jer su za življenje potrebna mnoga oruđa); treće je oružje (jer članovi zajednice moraju pri sebi imati oružje poradi obrane vlasti, što od nepokornikâ, što protiv onih koji izvana nastoje nanijeti nepravdu); četvrto, stanovita svota novca, kako bi imali za unutarnje potrebe i ratne troškove; peto, ili zapravo prvo, skrb oko bogoštovlja, koju zovu svećeničkom službom; šesto, koje je od svega najnužnije; prosudba ο probicima i pravedninama u međusobnim odnosima.
To su, dakle, službe koje tako reći trebaju svakoj državi (jer država nije bilo koje nasumično mnoštvo, nego [zajednica] samodostatna za život, kako rekosmo;⁵⁸ i uzmanjka li koji od tih sastojaka, nemoguće je da to zajedništvo bude naprosto samodostatno).
Mora se stoga od tih djelatnosti sastojati država: mora postojati mnoštvo ratara koji pribavljaju hranu, te obrtnici, ratnički stalež, imućnici, svećenstvo i prosuditelji ο nužnostima i probicima.
Pošto se to razlučilo, preostaje razvidjeti: trebaju li svi sudjelovati u svemu tome (jer mogli bi jedni te isti bivati i ratari i obrtnici i svjetnici i suci) ili pak za svaki od spomenutih poslova treba postaviti druge osobe, ili opet od tih su [djelatnosti] jedne zasebničke a druge zajedničke iz nužnosti?
To pak nije isto u svakom državnom poretku. Jer, kao što rekosmo, mogu i svi sudjelovati u svim stvarima, te ne svi u svima, nego neki u nekima. Otuda, naime, i nastaju različiti državni poreci. Jer u pučkim vladavinama sudjeluju svi u svima [službama], dok je u vladavinama manjine oprečno tome.
Budući pak raspravljamo ο najboljem državnom poretku – a to je onaj pri kojem bi država bila najblaženija, dok je ranije rečeno kako je blaženstvo nemoguće bez kreposti,⁵⁹ – bjelodano je iz toga da u najljepše upravljanoj državi koja posjeduje muževe pravedne naprosto, a ne tek prema uvjetima, građani ne smiju živjeti ni rukotvoračkim ni trgovačkim životom (budući da je takav život neplemenit i suprotan kreposti),⁶⁰ a ni ratari ne smiju biti budući građani (treba, naime, dokolice i za nastanak kreposti i za državne djelatnosti).
Budući u državi postoji ratnički stalež, te onaj savjetnički ο probitačnim stvarima i koji prosuđuje pravednine, a tî se još najviše čine dijelovima države, treba li njih razlučiti, ili pak istima povjeravati obje dužnosti?
Nu bjelodano je i to, jer na jedan način [povjerava se] istima, na drugi pak različitima. Jer ukoliko svaka od dužnosti traži drukčiju životnu zrelost;⁶¹ jednom, naime, treba razboritosti drugi put jakosti, [povjeravaju se] različitim osobama. Ukoliko je pak nemoguće držati uvijek u podložnosti one koji su uzmožni upotrijebiti silu i spriječiti je, [dužnosti se daju] istima. Jer kojima je u vlasti oružje ti odlučuju hoće li ostati ili neće ostati dotičan državni poredak.
Preostaje, dakle, da se u tome državnom poretku povjere istima obje dužnosti, ali ne istodobno, nego kako je po naravi, koja jakošću obdaruje mlađe, a razboritošću starije. Tako dakle obojima podijeliti [dužnosti] i korisno je i pravično, jer takva je razdioba prema dostojanstvu.
Nego i stečevine⁶² trebaju pripadati tima. Jer građani trebaju biti dobra imovnog stanja, budući da su oni [pravi] građani. Naime, rukotvorački stalež ne sudjeluje u državi, kao ni jedan drugi rod koji nije tvoritelj kreposti. A to je bjelodano i iz polazne postavke:⁶³ jer blaženim se mora bivati s krepošću; ne može se, naime, reći kako je blažena država, gledajući na neki njezin dio, nego na sve građane.⁶⁴ A bjelodano je kako posjedi trebaju pripadati tima, jer ratari moraju biti robovi ili barbari ili izokolni stanovnici.⁶⁵
Preostao je od nabrojanoga još rod svećenika. A bjelodano je i njihovo vrstanje. Jer ni ratar ni rukotvorac ne trebaju se postavljati za svećenike (budući da sämo građanima dolikuje štovati bogove).
Budući se državno tijelo dijeli na dva dijela, to jest: na oružanički i savjetnički, a dolično je iskazivati štovanje bogovima, te omogućiti odmor onima koji se zbog starosti povlače s dužnosti, tima treba dati svećeničku službu.
Rečeno je, dakle, koje su sastojine bez kojih država ne može opstojati i koji su dijelovi države (jer ratari i obrtnici i svakovrsni nadničari moraju se nalaziti u državama, ali dijelovi države su oružanički i savjetnički stalež), i svaki je pojedini od tih razlučen, jednom kao doživotna služba, drugi put djelomice.
Čini se kako nije tek sada ili odnedavno poznato onima koji znanstveno umuju ο državi,⁶⁶ kako državu treba razlučiti napose po rodovima i razlikovati ratnički stalež od ratarskog. Jer u Egiptu i sada biva takvim načinom, kao i na Kreti; u Egiptu kažu da je tako uzakonio Sezostris, a Minos na Kreti.
Drevna je čini se i ustanova zajedničkih blagovanja, jer na Kreti potječe iz razdoblja Minosove vladavine, dok je u Italiji još mnogo starija. Govore, naime, tamošnji učenjaci kako je neki Ital postao kaljem Enotrije, prema kojemu, promijenivši ime, nazvaše se Enotrijci Italcima, i koji dade ime Italija rtu Europe, što je između Skiletskog i Lametskog zaljeva,⁶⁷ koji su udaljeni jedan od drugog pola dana puta.
Kažu kako je taj Ital Enotrijce, koji bijahu pastiri, pretvorio u ratare, a uz druge zakone koje im je postavio prvi je ustanovio i zajednička blagovanja. Stoga još i danas neki od njegovih potomaka služe se zajedničkim blagovanjima i nekim njegovim zakonima.
Obalu Tirenskog mora nastanili su Osci, kojima je danas kao i nekoć nadimak Auzonci, dok prema Japigiji i Jonskome zaljevu, u području koje se zove Sirit, nalaze se Honi, koji su također rodom Enotrijci.
Dakle, ustanova zajedničkih blagovanja prvotno je odatle potekla, dok je razdvajanje državnoga mnoštva po rodovima⁶⁸ poteklo iz Egipta. Jer Sezostrisova vladavina mnogo je starija od Minosove.
Gotovo, dakle, i ostale [ustanove] treba smatrati kako su se često,⁶⁹ zapravo bezbroj puta, iznalazile tijekom vremena.⁷⁰ Jer nužnim je stvarima ljude naučila sama potreba; one pak koje su za ukras i izobilje mogle su se razviti tek pošto su prve potrebe zadovoljene; tako te i ο državninama⁷¹ treba misliti kako vrijedi isto.
A da su sve tê ustanove drevne, dokaz je Egipat.⁷² Oni se, naime, čine najstarijima, jer su uvijek imali zakone i državno ustrojstvo. Stoga se treba već otkrivenim dostatno poslužiti, a propušteno pokušati iznaći.
Kako, dakle, zemlja treba pripadati onima koji posjeduju oružje i sudjeluju u državnoj upravi,⁷³ već je rečeno; i zbog čega ratari trebaju biti različiti od njih, te koliko i kakvo treba biti zemljište.
Ο razdiobi [zemlje] i ratarima, koji i kakvi trebaju biti, prvo treba reći, budući da ne mislimo – kao što neki tvrde⁷⁴ – kako vlasništvo treba biti zajedničko, nego da prijateljskom upotrebom⁷⁵ postane zajedničko, i da nitko od građana ne oskudijeva u hrani.
Ο zajedničkim blagovanjima svi se slažu kako su ona korisna u dobro uređenim državama. S kojega se razloga i nama čini tako, kasnije ću reći.⁷⁶ U njima trebaju sudjelovati svi građani, sâmo što siromašnima nije lako priložiti od vlastitoga određenu svotu i izdržavati svoje domaćinstvo. Uz to su i rashoci oko bogoslužja zajednički cijeloj državi.
Stoga treba na dva dijela razdijeliti zemlju, te jedan treba biti zajednički a drugi zasebnički, i svaki od tih treba se dalje dijeliti na dvoje, i da jedan dio zajedničkog bude za troškove bogoslužja, drugi pak za izdatke oko zajedničkih blagovanja; dočim od zasebničkih posjeda jedan dio treba biti uz granicu a drugi blizu grada, tako da, posjedujući svaki po dva [zemljišta], svi budu imali dio na objema mjestima.
Time se postiže i jednakost i pravednost te veća sloga u ratovima protiv susjeda.⁷⁷ Jer gdje to ne biva na taj način, jedni ne haju za neprijateljstvo sa susjedima, dok su drugi odviše zaokupljeni njime, pa i mimo onoga što je pošteno. Zato u nekih postoji zakon po kojem oni što graniče sa susjedima ne mogu sudjelovati u vijećanju ο ratovima protiv susjedstva, zbog toga što dotičnici zbog svojeg vlasništva ne bi mogli pošteno savjetovati.
Zemlju, dakle, treba razdijeliti tim načinom zbog navedenih uzroka.
Ratari, ako treba prema želji, najbolje je da budu robovi, i ne svi istorodni,⁷⁸ niti pak srčani (jer tako bi bili i za radove korisni i pouzdani da neće novotariti⁷⁹); na drugom su mjestu izokolni stanovnici tuđinskog podrijetla⁸⁰ naravlju slični onim spomenutima; a od tih oni koji su na zasebničkim posjedima trebaju pripadati zasebničkim vlasnicima, oni pak na zajedničkoj zemlji⁸¹ trebaju biti zajednički.
Na koji se način treba služiti robovima, i zbog čega je bolje svima robovima kao nagradu obećavati slobodu, kazat ćemo kasnije.⁸²
Već je rečeno, kako grad⁸³ treba biti otvoren i kopnu i moru te povezan s cijelim okolnim zemljištem. Što se tiče samog njegova položaja, poželjno je uzeti u obzir četvero: kao prvo ono što je nuždno za zdravlje (jer prema istoku okrenuti gradovi, koji su izloženi istočnim vjetrovima, tî su i zdraviji; iza njih su mjesta zaštićena od sjeverca, jer ta imaju blaže zime).
A što se ostaloga tiče, smještaj treba biti prikladan i za državnu upravu i ratne pothvate. Što se, dakle, tiče ratnog stanja, građanima treba biti lak izlaz, a neprijateljima nepristupačan prilaz i teško opkoljivanje.⁸⁴
Osobito je potrebno imati dostatno vode i izvore; ako nema toga, onda je spas u građenju dostatnih i prostranih nakapnica za kišnicu, tako da ne uzmanjka vode budu li [građani] odsječeni od okolnog zemljišta zbog rata.
Budući treba brinuti ο zdravlju stanovnika, a ono je u prikladnu smještaju i položaju, te u upotrebi zdrave vode, briga oko toga ne smije biti nuzgredna. One, naime, stvari kojima se najviše i najčešće služi naše tijelo, tê najviše i pridonose zdravlju. A moć vodâ i vjetra⁸⁵ takvu ima narav.
Stoga u državama s razboritom upravom, gdje ili vode sve nisu slične ili nema dostatno izvora, treba odvojiti pitke vode od onih za ostale svrhe.
Što se tiče utvrđenih mjesta, ona nisu jednako prikladna svim državnim porecima. Na primjer, gradska tvrđava⁸⁶ pristaje manjinskoj vladavini i jednovladi, ravnica pučkoj vladavini, dok ni jedno od toga ne odgovara vladavini najboljih, nego više utvrđenih mjesta.
Raspored zasebničkih nastambi smatra se ugodnijim i pogodnijim za ostale djelatnosti ako je pravilno izveden na suvremen i Hipodamov⁸⁷ način, ali za sigurnost u ratu bolji je naprotiv [raspored] kakav je bio u drevno doba: jer je takav činio teškim izlaz tuđincima, i težak prolaz napadateljima.
Zbog toga treba primijeniti oba načina (jer može se graditi onako kako težaci sade načinom koji zovu nasad trsa ukriž),⁸⁸ te cijeli grad ne treba biti izgrađen pravilno, nego samo pojedini dijelovi i mjesta. Tako će se skladno spojiti sigurnost i ures.⁸⁹
Što se tiče zidina, oni koji govore kako ih ne trebaju imati gradovi što se suprotstavljaju krepošću,⁹⁰ odviše starinski pretpostavljaju, jer i sami vide činjenicama⁹¹ opovrgnute one koji su se time dičili.
I doista, protiv sličnih, a mnoštvom ne mnogo brojnijih, nije lijepo nastojati naći spasa u jakosti gradskih zidina. Nu kako se događa, i može biti, da nadmoć napadateljâ uvelike premašuje i ljudsku odvažnost i srčanost koja je u nekolicine, onda – ako se treba spasiti te izbjeći zlo i sramotu – treba smatrati kako je za rat najprikladnija najveća jakost zidina, osobito sada kad su pronađeni i do savršenstva dotjerani hitala i opsadni strojevi.
Jer misliti kako gradove ne treba opasivati zidinama, slično je kao i potražiti zemljište dostupno neprijateljskom napadaju, ili poravnati brdovita mjesta; i slično je kao i zasebničkim nastambama ne podići zidove, kako ukućani ne bi postali nemuževni.
Ali ne treba smetnuti s uma ni to, kako se oni kojima su gradovi opasani zidovima mogu njima dvostruko poslužiti (kao da zidove imaju ili kao da ih nemaju), dok toga ne mogu oni koji zidine nemaju.
Ako je tomu tako, onda ne samo što treba podići zidine, nego se valja pobrinuti da one budu i kao ures gradu i u različite ratne svrhe, osobito protiv sadašnjih pronalazaka. Jer kao što se napadatelji trude iznaći načine kojima stječu prednost, tako se i branitelji trebaju dijelom poslužiti onim već pronađenim a dijelom iznalaziti i izmišljati nove načine. One, naime, koji su dobro pripremljeni [neprijatelji] i ne pokušavaju napasti.
Budući se mnoštvo građana mora podijeliti na javna blagovališta,⁹² dok su zidine razdijeljene stražarnicama i tornjevima na zgodnim mjestima, bjelodano je kako dotično zahtijeva da se neka zajednička blagovališta postave u tim stražarnicama. Tê bi se dakle mogle rasporediti na taj način.
Zgrade posvećene bozima i zajednička blagovališta vrhovne ovlasti trebaju imati prikladno i isto mjesto, osim onih svetišta koja se izdvajaju zakonom ili po kakvu pitijskom proroštvu.⁹³ To mjesto treba biti takvo da posjeduje istaknutost prikladnu položaju kreposti, i da je utvrđenije od obližnjih dijelova grada.⁹⁴
Potrebno je ispod toga mjesta izgraditi onakvo zborište⁹⁵ kakvo imaju u Tesaliji i zovu ga Slobodno zborište; ono mora biti takvo da bude čisto od svake trgovine, i na njega ne smije stupiti nitko od rukotvoraca, ratara i sličnih, ukoliko ih vladatelji ne pozovu.
A to mjesto bilo bi ugodno kad bi na njemu bila i vježbališta starijih građana. Jer dolično je da i taj ures [grada] bude podijeljen prema uzrastu, tako da neki od vladateljâ⁹⁶ budu s mladićima, a neki od starijih zajedno s vladateljima. Naime, nazočnost vladateljâ najviše ulijeva [prisutnima] istinsku skromnost i strahopočitanje dostojno slobodnih ljudi.
Treba postojati i sajmište, drukčije i odijeljeno od toga trga, sa smještajem koji je prikladan za lak prihvaćaj svakovrsne robe s mora i kopna.
Budući se gradsko predstojništvo dijeli na svećenike i upravitelje, potrebno je da i javna blagovališta za svećenike budu blizu svetišta. Za upravitelje koji vode brigu ο ugovorima, tužbama, sudskim pozivima i sličnome, zatim ο sajamskom nadgledništvu i gradskoj upravi, [zajednička blagovališta] treba postaviti u blizini trga i kakva javnog sastajališta, a takvo je mjesto blizu tržnice životnim potrepštinama. Jer gornji je trg posvećen dokolici, a ovaj drugi nužnim djelatnostima.
Raspodijeliti treba prema istome poretku i na seoskome području. Jer i tu upraviteljima, koje jedni nazivaju šumskim nadglednicima, drugi poljskim nadglednicima, potrebno je osigurati dok su na straži i stražarnice i zajednička blagovališta. A i svetišta treba razdijeliti po tome području: jedna posvećena bozima, druga junacima.⁹⁸
Nu zadržavati se sada na tim pojedinostima i raspredati ο njima, doista je nekorisno. Jer nije teško zamišljati takve stvari, nego prije provoditi ih. Jer govoriti ο tome pripada priželjkivanju, dok ishod ovisi od sreće. Zbog toga za sada nemojmo više raspravljati ο tim stvarima.
Sada treba govoriti ο samom državnom poretku,⁹⁹ od kojih se i kakvih sastojaka treba sastojati država koja će biti sretna i kojom će se skladno upravljati.
Budući postoji dvoje u kojemu je dobro svima – od toga je jedno ispravno postaviti cilj i svrhu djelatnostima, a drugo iznaći djelatnosti koje pridonose svrsi (jer tê se stvari mogu međusobno ne slagati i slagati: cilj se, naime, katkada postavi skladno, ali u činidbi do njega ljudi griješe; katkada opet postižu sve što vodi svrsi, ali je sama postavljena svrha loša; a katkada griješe u obojemu, kao u liječništvu: jer katkada niti prikladno prosuđuju kakvo treba biti zdravo tijelo, niti uspijevaju pronaći sredstva za sebi postavljeni cilj; a i u umijećima i znanostima potrebno je vladati obojim: svrhom i djelatnostima radi svrhe), – bjelodano je, dakle, kako svi teže dobru življenju i blaženstvu, samo što jedni imaju moći da to postignu, drugi pak ne, zbog kakva slučaja ili zbog naravi (potrebna je, naime, i nekakva potpora za lijepo življenje, i to manja onima koji bolje stoje, a veća onima kojima je göre); nu ima ih koji ispočetka ne tragaju ispravno za blaženstvom, iako posjeduju samu sposobnost.
Kako je pak naša zadaća razvidjeti najbolji državni poredak, to jest kad se najbolje upravlja državom, a najbolje se upravlja gdje država uzmaže postići najviše blaženstva, bjelodano je da ne smijemo zanemariti što je blaženstvo.¹⁰⁰
Rekosmo (i odredismo u Etici,¹⁰¹ ako je od tih dokaza koja korist) kako je ono djelatnost i savršena upotreba kreposti, i to ne po pretpostavci,¹⁰² nego naprosto. ‘Po pretpostavci’ podrazumijevam nužnosti, ‘naprosto’ ono što je lijepo.¹⁰³
Uzmimo, na primjer, činidbe koje se tiču pravednosti: pravedne kazne i odmazde potječu od kreposti, ali su nužnosti, i ono što je lijepo imaju nuždno (jer poželjnije bi bilo da ništa takvoga nije potrebno ni mužu pojedincu ni državi), dočim one djelatnosti koje teže za častima i lasnoćom¹⁰⁴ naprosto tê su najljepše. Jer prvo je oduzeće¹⁰⁵ nekakvoga zla, dok su druge djelatnosti upravo oprečno: priprave i tvorbe dobara.
Čestit se čovjek može lijepo ponijeti i u siromaštvu i u bolesti i u drugim zlim kobima, ali sretnost je u oprekama¹⁰⁶ (jer i to se određuje prema ćudorednim dokazima: čestit je čovjek onaj kojemu su, zbog kreposti, dobra ona koja su dobra naprosto, pa je jasno kako je nuždno i da njihove upotrebe budu čestite i lijepe naprosto).
Zbog toga ljudi i mniju kako su uzroci blaženstva izvanjska dobra, kao kad bi tkogod sjajnu i lijepu glazbu pripisao radije glazbalu negoli umijeću [glazbenika].
Prema rečenome, dakle, jedne stvari moraju biti već prisutne, dok druge zakonodavac mora sâm prirediti. Zbog toga molitvom poželimo ono ustrojstvo državi kojemu je sreća gospodarica (jer tu priznajemo njezino gospodstvo), ali da država bude valjana,¹⁰⁸ ne pripada slučaju, nego znanosti i izboru.
A država je valjana kad su valjani građani koji sudjeluju u državnome poretku. U nas svi građani sudjeluju u državnome poretku. Stoga treba razvidjeti kako čovjek postaje valjan. Jer ako bi svi i mogli biti valjani, a da svaki pojedince od građana ne bude takav, ipak je to drugo poželjnije, budući da iz pojedinačno valjanih proizlazi isto i za sve.
Nu ljudi postaju dobri i čestiti trima stvarima, koje su narav, navada, razbor.¹⁰⁹ Jer roditi se treba prvo, kao čovjek, a ne koje drugo od živih bića, a zatim imati stanovito svojstvo tijela i duše.
Neka svojstva nije korisno imati naravlju, jer se ona običajima mijenjaju. Postoje, naime, svojstva što su već od naravi dvojaka, koja se običajima mijenjaju nagore i nabolje.
Dakle, ostala živa bića žive većinom po naravi, a neka ponešto i po običajima,¹¹⁰ čovjek dočim i po razboru, jer jedino on ima razbor; tako te se to troje¹¹¹ treba međusobno uskladiti. Mnoge, naime, stvari mimo navika i naravi ljudi čine zbog razbora, ako su uvjereni kako je drukčije bolje.
A već smo odredili,¹¹² kakva treba biti narav onima koje će zakonodavac najlakše uobličiti. Preostalo je zadaća odgoja. Jer jedne stvari ljudi uče navikavajući se, a druge slušajući.
Budući se svako državno zajedništvo sastoji od vladateljâ i vladanikâ,¹¹³ valja razvidjeti trebaju li bivati različiti vladatelji i vladanici, ili pak isti doživotno.¹¹⁴ Jasno je, naime, kako će i odgoj morati slijediti dotičnu razdiobu.
Jer kada bi se tî jedni od drugih tako razlikovali kako mislimo da se bozi i junaci razlikuju od običnih ljudi, nadmašujući ih uvelike prvo tijelom a zatim i dušom, tako te bi nedvojbena i bjelodana bila vladanicima nadmoćnost vladateljâ, jasno je kako bi bolje bilo da uvijek sasvim isti jedni vladaju, a drugima da se vlada.¹¹⁵
Ali kako takvo što nije lako prihvatiti, niti pak jest kako Skilaks¹¹⁶ kaže da se u Indijaca kraljevi upravo tako razlikuju od podanika, bjelodano je zbog mnogih uzroka nuždno da svi jednako i naizmjence i vladaju i pokoravaju se. Jer jednako je ono isto sličnima,¹¹⁷ i teško je opstati državi koja je ustanovljena mimo pravednosti.
Naime, vladanicima se pridružuju svi koji u toj zemlji žele novotariti,¹¹⁸ a da toliki budu mnoštvom upravitelji države te uzmognu nadvladati sve dotične, doista je nemoguće.
Nu ipak je nedvojbeno da vladatelji trebaju nadmašivati vladanike. A kako će to biti i kako će tî sudjelovati, ο tome treba zakonodavac razvidjeti. Ο tome se već govorilo.¹¹⁹
Jer sama je narav pokazala razliku, načinivši u istome rodu jedno mlađim a drugo starijim, od kojih jednima dolikuje pokoravanje, drugima opet vladanje. I ne srdi se nitko kad se njime zbog mladosti vlada, niti sebe smatra boljim, osobito što će i sâm uživati istu povlasticu, kad dostigne potrebne godine.
Treba, dakle, reći kako su jednim načinom isti koji vladaju i kojima se vlada, drugim pak drukčiji. Tako te im i odgoj jednom treba biti isti, drugi put pak drukčiji. Jer onaj tko želi lijepo vladati, prvo kažu treba se pokoravati.¹²⁰
(A vladavina, kako sam rekao u prvim raspravama, jedna je poradi vladateljâ, a druga poradi vladanika;¹²¹ za jednu kažemo da je samosilnička, dok je druga slobodnjačka. Razlikuju se, naime, neke od naredaba ne samim djelima, nego onim radi čega je što. Zbog toga mnoge od poslova koji se čine služničkim, slobodni mladići lijepo opslužuju. Jer naprama lijepome i nelijepome ne razlikuju se toliko djelatnosti same po sebi koliko po svrsi i onome radi čega su.)
Budući kažemo¹²² kako je u građanina i vladatelja potrebna ista krepost kao i u najboljeg čovjeka, te da isti prvo treba biti vladanik a zatim vladatelj, zakonodavac se treba pobrinuti da oni postanu dobri muževi, te kojim načinima, i da utvrdi što je svrha najboljeg života.
Duša se dijeli na dva dijela, od kojih jedan ima razum sâm po sebi, dok ga drugi nema sâm po sebi, ali je uzmožan poslušati razum.¹²³ Ο tima kažemo da su kreposti po kojima se čovjek nekako naziva dobrim. A u kojem se od tih nalazi svrha, onima koji razdjeljuju kao i mi, nije nejasno što treba reći. Jer uvijek je ono gore poradi boljega, i to je jednako bjelodano i u stvarima koje su prema umijeću i onima koje su prema naravi. A bolje je ono koje ima razum.
On se pak dijeli na dvoje, prema načinu kojim smo naviknuli dijeliti; jer jedan je razum činidben, drugi pak motriteljski.¹²⁴ Bjelodano je, dakle, kako se isto tako mora razdijeliti i taj dio.
A i činidbe se, prema naliči, moraju slično dijeliti; i one [činidbe] koje su od dijela što je naravlju bolji poželjnije su onima koji mogu postići ili sve ili tê dvije. Uvijek je svakomu, naime, ono najpoželjnije koje mu je najviše što može postići.
A dijeli se i cio život na zaposlenost i dokolicu,¹²⁵ na rat i mir, i od djelatnosti jednima su cilj nužnosti i korisnosti, drugima pak stvari koje su lijepe.¹²⁶ A ο tim stvarima mora biti isti izbor kao i u dijelova duše i njihovim činidbama, jer rat biva radi mira, zaposlenost radi dokolice, a nužnosti i korisnosti radi stvari koje su lijepe.
Sve to mora uzeti u obzir državnik kada donosi zakone, i prema dijelovima duše i prema njihovim činidbama, a još više naprama stvarima koje su bolje i predstavljaju svrhe.
A istim načinom [treba imati na umu] i razdiobe ljudskih života i djelatnosti; jer treba biti sposoban raditi i ratovati, ali još više za mir i dokolicu; i treba činiti nužnosti i korisnosti, ali još više stvari koje su lijepe. Tako te u tê ciljeve treba odgajati one koji su još djeca a i [osobe] ostalog uzrasta kojima je potreban odgoj.
Ni oni među Grcima ο kojima se danas misli kako imaju najbolju vladavinu, ni zakonodavci koji su im ustanovili takve državne poretke, čini se kako nisu ustrojili tê državne vladavine prema najboljoj svrsi, niti pak zakone i odgoj prema svim krepostima, nego su prostački spali na one koji se čine korisnijim i probitačnijim.
Slično tima i neki od novijih pisaca iznesoše isto mnijenje: jer hvaleći spartanski državni poredak, dive se zakonodavčevu cilju,¹²⁷ kojim je ozakonjeno da sve služi svladavanju i ratovanju, što se i dokazom lako pobija, a opovrgnuto je sada i samim činjenicama.
Jer kao što većina ljudi želi gospodovati nad mnogima, budući da to pruža golemo obilje dobara, tako i Tibron¹²⁸ — kao i svaki pojedini od pisaca koji pišu ο njihovu državnom poretku – čini se hvali spartanskog zakonodavca zbog toga što su [Spartanci], izvježbani za pogibelj, zavladali mnogima.
Iako je posve bjelodano, pošto Spartanci više nemaju prevlasti, kako niti su oni sami blaženi,¹²⁹ niti je njihov zakonodavac dobar. Kako je to i smiješno, ako su pridržavajući se njegovih zakona, dok ih nitko nije priječio da se njima služe, ipak izgubili svoje lijepo življenje¹³⁰!
A ne postavljaju ispravno ni ο vladavini koju bi čini se trebao odobriti zakonodavac. Jer od samosilničke vladavine je ljepša i više je u skladu s krepošću vlast nad slobodnim ljudima.¹³¹
Uz to, niti treba državu smatrati blaženom, niti pak hvaliti zakonodavca, jer je uvježbavao građane da svladaju susjede i njima zavladaju; u tome je, naime, velika šteta. Jer bjelodano je kako bi svaki od građana, koji to može, pokušao nekako dočepati se vlasti, da zavlada u vlastitoj državi, za što Spartanci optužuju kralja Pauzaniju,¹³² iako je inače u velikoj časti.
Stoga ni jedno od tih načela i ni jedan od tih zakona niti su državnički, niti korisni, niti istiniti. Jer iste su stvari najbolje i zasebnički i zajednički, što zakonodavac mora usaditi u duše ljudima.
Vježbe u ratnom umijeću ne smiju služiti porobljivanju onih koji to ne zaslužuju, nego prije svega kako oni sami ne bi robovali drugima; zatim, da teže vladavini koja je na korist vladanicima, a ne gospodstvo nad svima; i treće, kako bi zagospodarili onima koji su zaslužili ropstvo.
Jer, da se zakonodavac treba više truditi kako bi zakoni ο ratu i ostalo zakonodavstvo bili radi dokolice i mira, svjedoče jednako činjenice kao i razlozi. Naime, većina takvih država održavaju se ratujući;¹³³ a pošto steknu vlast, one propadaju. Jer one u doba mira gube svoju tvrdoću, poput željeza. A krivac je tomu zakonodavac što građane nije naučio živjeti u miru i dokolici.
Budući se čini kako je ista svrha ljudima i zajednički i zasebnički, te ista mora biti odredba najboljeg čovjeka i najboljeg državnog poretka, bjelodano je kako tu trebaju biti prisutne kreposti koje pripadaju dokolici.¹³⁴ Jer, kako se često reklo,¹³⁵ svrha je ratu mir, a zaposlenosti – dokolica.
Za dokolicu i zabavu korisne su i one kreposti kojima se služimo u dokolici kao i one u zaposlenosti.¹³⁶ Trebaju, naime, biti prisutne mnoge životne potrepštine, da bi se imala dokolica. Zbog toga država treba biti umjerena, zatim hrabra i izdržljiva. Jer, prema onoj poslovici ‘dokolice nema robovima’; i oni koji nisu sposobni hrabro se izložiti pogibelji, postaju robovi napadateljima.
Hrabrost, dakle, i izdržljivost potrebne su u poslu, a ljubav prema mudrosti u dokolici, dočim umjerenost i pravednost u objema dobima, i osobito onima koji su u miru i dokolici.
Rat, naime, prisiljava ljude da budu pravedni i umjereni, a užitak u dobroj sreći te dokolica u miru više ih čini obijesnima. Mnogo, dakle, treba pravednosti i mnogo umjerenosti onima za koje se čini da im je najbolje i koji uživaju u svemu što usrećuje, koji – ako takvih ima – kako pjesnici kažu, prebivaju na ‘otočju blaženika’.¹³⁷
Jer tima će najviše trebati ljubavi prema mudrosti, umjerenosti i pravednosti, što više budu dokoličarili, u izobilju dotičnih dobara. Bjelodano je stoga zašto država koja hoće biti blažena i čestita, mora sudjelovati u tim krepostima.
Jer sramotno je ne uzmoći služiti se dobrima, a još više: ne moći se služiti njima u dokolici, nego na poslu i u ratu pokazati se dobrim, a u miru i dokolici živjeti ropski.
Zbog toga ne treba primjenjivati kreposti poput spartanske države.¹³⁸ Jer oni se ne razlikuju od drugih u tome što nešto drugo smatraju najvećim od dobara, nego zbog toga što misle da se dotično postiže jednom jedinom krepošću.¹³⁹ Budući pak (misle) kako su veća ta dobra i užitak u njima negoli onaj u krepostima.. ,¹⁴⁰ jasno je iz toga, da je treba primjenjivati radi nje same.
A sada teba promotriti kako i kojim se sredstvima može to postići.
Već smo prije razlučili, kako su potrebni narav, navada i razum.¹⁴¹ I od toga kakva treba biti narav [građanima], ranije je određeno;¹⁴² preostalo je razmotriti treba li ih prije odgajati razumom ili pak navikama,¹⁴³ jer to se dvoje mora uskladiti najboljim skladom. Može, naime, i razum zastraniti od najboljeg načela, te slično i navike zavesti na stranputicu.
Bjelodano je, dakle, prvo kako, kao i u ostalim stvarima, i ovdje je postanak od [stanovita] početka,¹⁴⁴ i svrha je od nekog početka, što je (počelo) neke druge svrhe.¹⁴⁵ Nama su razum i um svrha naravi, tako te prema tima treba urediti i nastanak¹⁴⁶ i napor oko navika.
I dalje, kao što su duša i tijelo dvoje, tako i duša vidimo ima dva dijela: nerazumni i razumski, te i dva stanja, od kojih je jedno žudnja,¹⁴⁷ a drugo um; i kao što je tijelo postankom prije duše, tako je i nerazumni dio prije razumskog.
Bjelodano je, naime, i to, jer srdžba i volja, te uz to požuda, prisutne su u djece čim se ona rode, dok se promišljanje i um po naravi javljaju u zrelijoj dobi. Zbog toga briga oko tijela mora biti prije one ο duši; zatim slijedi briga ο nagonu, pa ipak je briga ο nagonu radi uma, a ona ο tijelu radi duše.
Budući dakle od početka zakonodavac treba razvidjeti kako će bivati najbolja tijela u gojenaca, prvo se treba pobrinuti ο braku:¹⁴⁸ kada dotičnici trebaju stupati u bračno zajedništvo te kakvi trebaju biti.
Onaj koji uzakonjuje takvu zajednicu treba razmotriti i same osobe i doba njihova života, da po svojim godinama usklađeno stare, te da ne bude nesklada u njihovim sposobnostima, kao: da je on još uzmožan začinjati djecu, dok ona ne može više rađati, ili da žena može, ali muž ne može (jer to dovodi do međusobnih svađa i razmirica).
Zatim treba razvidjeti i nasljeđivanje u djece, jer niti smiju svojom dobi djeca odviše zaostajati za roditeljima (naime, vremešnim roditeljima nekorisna je dječja zahvalnost, dok sama djeca od takvih roditelaj nemaju nikakve pomoći), niti im biti preblizu (jer i u tome je velika nezgoda: takvi, naime, slabo štuju roditelje, kao da su im vršnjaci, te prebliza životna dob dovodi do razmirica u kućanstvu).
I uz to, vrativši se na polazište,¹⁴⁹ s kojeg smo skrenuli, kako bi tijela¹⁵⁰ novorođenčadi odgovarala zakonodavcevoj želji.
Gotovo sve tê stvari mogu se svesti na jedan uvjet. Budući se granica rađanja određuje većinom za muškarce negdje do sedamdesete, a za žene do pedesete, treba početak braka prema životnoj starosti uskladiti s dotičnim razdobljima.
Veza između dvoje mladih nepogodna je za rađanje djece. Jer u svih ostalih živih bića mladunčad od mladih [životinja] nedostatno su razvijena i više su ženskog spola i sitna, te nuždno tako biva i u ljudi, čemu je dokaz što u onim državama gdje običavaju sklapati brakove veoma mladi [mladići i djevojke], ljudi su nedostatno razvijeni i sitnih tijela.
Uz to, mlade majke pri porodu više se muče i češće stradavaju. Neki kažu kako odgovor proročišta¹⁵¹ Trezenjanima bijaše zbog toga razloga, što su im mnoge žene umirale jer su se premlade udavale, a ne zbog ubiranja plodina.
Uz to, i zbog umjerenosti koristi ženiti se starijim udavačama, jer raskalašenije čini se bivaju one što su mlade počele puteno općiti. A i u muškaraca čini se da škodi tjelesnom stasu, ako puteno opće dok im sjeme još raste. Jer i to ima neko određeno vrijeme, preko kojega rast više ne napreduje (ili tek neznatno).
Zbog toga je ženama prikladno udavati se oko osamnaeste godine, a muškarcima ženiti se oko trideset i sedme [ili ranije]. Tako će do braka doći kad su im tijela u punome cvatu, i prestanak rađanja djece oboma će biti u prikladno vrijeme.
Uz to, nasljeđivanje će u djece tako nastupiti kad ona počnu bivati u punoj snazi (ako odmah, kako je i razložno, dođe do rađanja), dok će očevima već opadati snaga, pošto se bliže sedamdesetoj godini života.
Rečeno je, dakle, kada treba stupati u bračnu vezu; a što se tiče toga u koje godišnje doba, treba se poslužiti onim kojim i većina, koja i danas posve prikladno priređuje svadbe u zimu.
Trebaju, uz to, i sami roditelji razmotriti naputke koje ο rađanju djece daju liječnici i naravoslovci. Jer liječnici dostatno savjetuju ο pogodnim tjelesnim uvjetima, a naravoslovci ο vjetrovima, hvaleći više sjeverne negoli južne vjetrove.
Ο tome kakav bi tjelesni ustroj [u roditelja] bio najkorisniji za potomstvo, doznat će se više kad se bude govorilo ο odgojnom nadzorništvu.¹⁵² Naime, natjecateljska tjelesna grada¹⁵³ nije pogodna za dobar tjelesni ustroj u građana, kao ni za zdravlje i rađanje djece, upravo kao ni boležljivo ni preslabo tijelo, nego neka sredina između tih.
Ono treba biti izdržljivo prema naporima, ali ne prema onima što su odveć siloviti, ili sämo prema jednome naporu, kakvo je tjelesno stanje u natjecatelja, nego izdržljivo za sve djelatnosti slobodnih ljudi. Ta svojstva trebaju biti jednako prisutna u muževa i u žena.
A trebaju se i trudnice brinuti ο svojim tijelima, da se premalo ne gibaju, te da im prehrana ne bude slaba. To će zakonodavac lako postići, odredivši da one dnevno odlaze u šetnju do kakva hrama, kako bi se pomolile bozima što bdiju nad rađanjem.¹⁵⁴ Nu njihov um, suprotno njihovim tijelima, treba što je moguće više mirovati. Jer čini se da potomci dobivaju svoj značaj od roditeljke kao raslinje od zemlje.
Što se tiče izlaganja¹⁵⁵ i odgajanja novorođenčadi, nek se donese zakon da se ni jedno nakazno ne odgaja; zbog samog mnoštva djece sustav običaja nalaže da se ne izlaže ni jedno od novorođenčadi; nego treba ograničiti množinu rađanja djece, bude li ih previše u nekih supružnika, ali pobačaj treba izvršiti prije nego se razvije sjetilnost i život. Jer što je tu dopušteno a što nije, odredit će se prisutnošću sjetila i života.
Budući je određen početak za životno doba i mužu i ženi kada trebaju zasnovati bračnu svezu, nek se odredi i koliko je vremena primjereno da služe zajednici rađanjem djece. Jer potomstvo postarijih, kao i ono mlađahnih, biva nesavršeno i tijelom i umom; jer odvjeci prestarih roditelja bivaju slabašni.
Stoga nek je [granica] u doba njihove pune duhovne snage. A ono je u većine – kako govore neki od pjesnika što sedmobrojem mjere životno doba – negdje oko pedesete godine.¹⁵⁶ Tako te, četiri ili pet godina preko toga doba, treba prestati s rađanjem djece na svijet, a za preostalo vrijeme treba održavati spolnu vezu radi zdravlja ili kakva drugog slična uzroka.
Što se pak tiče odnošaja s drugom ili s drugim,¹⁵⁷ on je naprosto nelijep i nigdje i nikako nije dopušten, dok se dotičnici zovu suprug i supruga. Ako se za vrijeme rađanja djece tkogod zatekne gdje takvo što čini, neka se kazni uskratom građanske časti¹⁵⁸ prema veličini prijestupa.¹⁵⁹
Pošto su pak djeca rođena, mora se pretpostaviti kako je za tjelesnu snagu od velike važnosti kakvom se hranom hrane. Pokazalo bi se onima koji promatraju iz primjera ostalih životinja, te naroda koji nastoje ucijepiti ratničke navike, kako je hrana koja obiluje mlijekom najprikladnija za tijela, ali sa što manje vina zbog bolesti.¹⁶⁰
Uz to su korisna sva gibanja koja se mogu podnijeti u tome dobu. A kako se ne bi iskrivili udovi zbog njihove tjelesne nježnosti, služe se i danas neki narodi umjetnim napravama, koje mališima održavaju tijelo uspravnim.
A korisno je već odmalena navikavati ih na hladnoću, jer to uvelike pridonosi i zdravlju i ratnim djelatnostima. Zbog toga je u mnogih barbara običaj ili u hladnu rijeku zagnjurivati novorođenčad ili ih odijevati tek laganim pokrivalom, kao Kelti. Jer na sve stvari na koje je moguće naviknuti se, bolje je početi odmah navikavati se, ali postepenim privikavanjem. Jer zbog same svoje topline tjelesno je stanje u djece po naravi prikladno za privikavanje na hladnoću.
U prvome dakle dobu korisno je voditi ο njima takvu i sličnu brigu. Slijedeće je razdoblje do pete godine, kada djecu ne treba opterećivati ni učenjem ni potrebnim radovima, kako im se ne bi spriječio rast, nego ih treba podvrgnuti tolikome gibanju koliko je potrebno da se izbjegne tjelesna tromost.
A to se može postići i s pomoću drugih djelatnosti i s pomoću igre. I tê igre¹⁶¹ ne smiju biti ni nedostojne slobodne djece, ni zamorne, ni razuzdane.
I ο pričama i bajkama, koje trebaju slušati¹⁶² djeca toga uzrasta, neka brigu vode nadzornici koji se zovu odgojitelji dječaka.¹⁶³ Jer sve im tê stvari trebaju prokrčiti put za kasnije poslove.¹⁶⁴ Stoga i igre trebaju većinom biti oponašanja poznijih zanimanja.
Oni koji viku i plač u djece zakonima zabranjuju, tî ne postupaju ispravno, jer je to na korist njihovu rastu, i na stanovit je način vježbanje njihovih tijela.¹⁶⁵ Naime, zadržavanje daha daje snagu onima koji se naprežu, a isto se događa i u djece koja napinju glas.
Dužnost je dječačkih odgojitelja da brinu ο njihovu načinu života, a osobito da se zadržavaju što manje s robovima. Jer u tome razdoblju, sve do sedme godine, djeca se moraju odgajati doma. Razložno je dakle pretpostaviti da i u toj nježnoj dobi oni mogu primiti od onoga što čuju i vide i stvari nedostojne slobodnih ljudi.
U cijelosti, dakle, kao i što drugo takvo, zakonodavac treba iz države progoniti bezobraznost u govoru (jer se lako s bezobraznih riječi prelazi i na bezobrazne čine), a još najviše priječiti takvo što mladima, kako toga ne bi govorili, a ni slušali.
Ako se tkogod zatekne gdje govori ili čini ono koje je zabranjeno, onda ako je slobodnjak (ali još bez povlastice posjédanja na zajedničkim blagovanjima), treba biti kažnjen sramoćenjem i udarcima; ako je pak stariji, treba biti kažnjen sramoćenjem kao neslobodnjak zbog ponašanja koje dolikuje robu.
A budući branimo govoriti koju od tih stvari, bjelodano je kako [ne treba dopustiti] sramotnih slika i predstava. Neka se, dakle, vladatelji pobrinu da nikakav kip niti slika ne budu oponašanje dotičnih postupaka, osim u slučaju [službe] onim bogovima kojima zakon dopušta i izrugivanje.¹⁶⁶ Uz to i zakon dopušta onima zrele i prikladne dobi da, poradi sebe, svoje djece i žena, časte dotična božanstva.
Međutim, ne treba dopustiti gledanje satiričkih priredaba¹⁶⁷ i rugačkih ophoda, prije nego dosegnu doba u kojem mogu sudjelovati u zajedničkim blagovanjima i pijacama, a tada će ih već odgoj štititi od štetna utjecaja tih stvari.
Sada smo, dakle, uzgredice govorili ο tome. Poslije će se trebati pobliže odrediti sâm predmet, te zatim prvo treba li dotično dopustiti ili ne, i kako treba dopustiti. Za sad smo tek spomenuli ono što je potrebno.
Jer možda nije loše rekao Teodor, tragički glumac, kako ne bi nikomu dopustio izlazak na pozornicu prije sebe, pa ni najneznatnijem od glumaca, jer gledatelji rado prihvaćaju ono što prvo čuju. Tako se događa u odnošajima i s ljudima i stvarima. Jer sve što je prvo volimo više.
Stoga od mladeži treba držati podalje sve što je opako, a najviše ono što navodi na izopačenost i mrzost.
Pošto prođe pet godina, u one dvije do sedme godine, djeca već trebaju gledati one predmete¹⁶⁸ koje će poslije morati učiti.
Dva su životna doba na koja treba razdijeliti odgoj: od sedme godine života do spolne zrelosti, te od tê doraslosti do dvadeset i prve godine. Jer oni koji sedmobrojem¹⁶⁹ razdjeljuju životna razdoblja uglavnom ne govore neprilično, ali treba pratiti razdiobu po samoj naravi. Naime, sve umijeće i sav odgoj teže upotpuniti nedostatke naravi.
Prvo dakle valja razvidjeti, treba li postaviti kakav poredak u odgoju djece, a zatim je li korisnije zajednički ο njima brinuti ili pak zasebničkim načinom (kao što biva sada u većini država), te kao treće: kakav treba biti taj odgoj.
- Riječ je ο ‘državnicima’ (ot πολιτευόμενοι).
- Ili ‘koliko im dopuštaju prisutnine’ (τα υπάρχοντα), ili ‘okolnosti’.
- Podrazumijevaju se ‘rasprave izvan same škole’, one namijenjene širem općinstvu. Izvorno ‘egzoteričke rasprave’ (Εξωτερικοί λόγοι).
- Usp. Platon, Zakoni, III. 697 B, V. 743 E; Aristotel, Nikomahova etika, I. 1098b 12.
- Usp. IV. 1300a 4.
- Ili ‘razumijevanja i znanstvenog promatranja države kao predmeta’. Grč. πολιτική διάνοια και ϋεωρία; lat. intelligentia et cognitio civilis; engl, political thought and speculation; fran. la pensée et la spéculation politiques; njem. eine Aufgabe des politischen Denkens und Forschens; rus. deno nonumunecKOzopa3MbiuineuuH u paccMompenun; novogrč. ζήτημα της πολιτικής σπουδής και ϋεωρίας (pitanje proučavanja i znanosti o državi).
- To jest: ljubitelja mudrosti ili ‘filozofa’ (ali bez suvremenih suznačja), tek u izvornom i još neopterećenom značenju.
- Usp. Aristotel, Nikomahova etika, X., 9. 1179a 6.
- Usp. Platon, Zakoni, I. 633.
- To jest: vojna, ratnička moć.
- Podrazumijevaju se ‘ratničke vrline’.
- Ili ‘zašiljenog kamenja’, ‘kolaca’, ‘ražnjeva’, ‘kratkih kopalja’, što sve može značiti οβελίσκος, a što je izvorno umanjenica od riječi ‘ražanj’ (όβελός). Grč. οβελίσκους; lat. obeliscos (verucula vel fastigiatas bases): engl, obelisks (or ‘spits’); fran. petits obélisques; njem. Stäbe; rus. KOAbee; novogrč. οβελίσκους.
- Smisao je ovaj: nezakonito je vladati bez obzira na pravednost, a nasilne vladavine (i pobjede) može biti i bez pravednosti. Takav smisao donosi Jowettov prijevod, iako pomalo i pjesnički: Unlawful it certainly is to rule without regard to justice, for there may be might where there is no right.
- To jest: ili bolesnike ili brodske putnike.
- Usp. II. 1265a 20, 1267a 19.
- Vidi 1333a 11.
- Vidi I. 4-7.
- Ili ‘nedjelovanje negoli djelovanje’. Vidi i ranija tumačenja pojma πράξις, i korijenski srodnih izvedenica.
- Preporučljivo je shvatiti ovaj glagol u dvama značenjima: i ‘isticati se nad nekim’ i ‘razlikovati se od koga’.
- Ili ‘onima koji su jednaki’.
- Ili ‘djeluju’.
- Ili ‘koji su graditelji svojim umom i mislima’, kao što prenosi latinski prevoditelj: qui mente et cogitationibus sunt architecti.
- Usp.I.1323 b 23;Aristotel,Metafizika,A6,7,9;Ortebu,I,8, 9. Sama ključna rečenica dosta se različito prenosi. Grč. σχολή γαρ αν ό Φεος εχοι καλώς και πάς ό κόσμος, οίς οΐικ εισίν εξωτερικαΐ πράξεις παρά τάς οικείας τάς αυτών; lat. Alioquin vix ipse Deus et mundus universus bene praeclareque sese haberet, qui, praeter suas et proprias, actionibus externis nullis funguntur; engl. // this were otherwise, God and the universe, who have no external actions over and above their own energies, would be. far enough from perfection; fran. sinon, Dieu et le Mond entier, pour qui n’existe aucune activité externe qui soit en dehors de leur activité propre, seraient dans une condition passablement inférieure; njem. Denn sonst würden sich Gott un der ganze Kosmos schwerlich gut verhalten, da sie ja keine äusseren Tätigkeiten besitzen ausser den in ihnen eigentümlich beschlossenen; novogrč. Διότι άλλως όύσκολον &à ήτο va χαρακτήρισα ώς καλή ή κατάστασις τον ϋεον και τον σύμπαντος κόσμον, δια τα όποια όέν ϋπάρχονν εξωτερικοί πράξεις παρά μόνον al προς την Ιδίαν άντών φύσιν σύμφωνοι (jer bi inače bilo teško označiti kao lijepo stanje Boga i cijeloga svemira, zbog toga što u njih nisu prisutne izvanjske činidbe mimo jedino onih što su u skladu s njihovom naravi).
- Usp. II.
- Ili ‘bez primjerene materijalne osnove’, kako je u njemačkom prijevodu: ohne eine angemessene materielle Grundlage.
- Izvorno ‘blažena’ (ευδαίμων). Vidi i ranija tumačenja pojma ευδαιμονία (Aristotel, Nikomahova etika; Grčko-latinsko-hrvatski rječnik).
- Usp. Aristotel, Nauk ο pjesničkom umijeću, 1450b 36.
- Usp. V. 1309b 23.
- Preveliko mnoštvo ne može se lako podrediti sustavu državne vladavine, kao u slučaju Babilona, koji je Aristotel već spomenuo (iii. 3, 1276a 27).
- To jest: tko nema njegov glas. Stentor je inače (prema Homeru) imao glas jak kao u pedesetorice muževa.
- Ili ‘utvrđuju se na temelju iskustva’.
- Usp. II. 1265a 32.
- Doslovno: ‘zajedništvo s morem’.
- Usp. Platon, Zakoni, IV. 704 D – 705 Β.
- To jest: šire državno područje.
- Usp. II. 1265a 20.
- To jest: ‘mornari ne moraju biti građani’, ili ‘ne moraju imati građanska prava’.
- Posrijedi su preteče današnjih: ‘pomorskih pješaka’ ili ‘marinaca’. Grč. TO επφατιχόν; lat. vectores classicique milites; engl. the marines; fran. l’infanterie de marine; njem. die Seesoldaten; rus. MopcKue eouHbi; novogrč. οί από των πλοίων πολεμοϋντες (oni koji se bore s brodova; što odgovara i posebnom tumačenju u Tricota: ‘borci koji se bore s neprijateljem pri jurišnom pristajanju uz protivničke brodove’, dok Lambinov latinski prijevod ima: vectores, qui naves conscendunt ut depugnent’).
- Vidi i ranije tumačenje pojma περίοικοι.
- Vidi 1362a 9 – b24.
- Ili ‘grčka, helenska rasa’.
- Usp. Platon, Država, IV. 435 E, 436 A.
- Usp. Platon, ibid. II. 375 C.
- Posrijedi je višeznačnica ΰυμός, koja je ovdje srce, kao izvor cjelokupne čovjekove čuvstvenosti.
- Fr. 67, Bergk (doslovan prijevod).
- Euripid, Fr. 975, Nauck4.
- Navod iz djela nepoznata pjesnika (Fr. 78 Nauck).
- Posrijedi je opreka između znanstvenog promatranja i pukih činjenica do kojih dolazimo sjetilima. Aristotel češće navodi dotičnu opreku. Vidi I. 1323b 17 i Nikomahova etika, I, 1, 1094b 11-27.
- Usp. III. 1278a 2.
- Ili ‘vlasništvo, stjecanje, posjed’. Vidi i ranije tumačenje pojma κτήσις.
- Usp. I. 1253b 32.
- Prema nekim prijevodima ‘jednakih’.
- Posrijedi je teže mjesto i različito se prevodi. Naš se prijevod strogo pridržava predloška i prenosi smisao kako ga zahvaćaju i latinski prijevodi: in his enim necessario insunt (O. O.) ili: propterea quod necessarium existere (Vêtus translatio).
- Usp. II. 1261b 12, III. 1275b 20.
- Usp. 1323a- 1324a 4, 1328a 37.
- Usp. Platon, Zakoni, XI. 919 C-E.
- Posrijedi je pojam ‘životne zrelosti’. Prema Aristotelu tijelo je u svojoj zrelosti od 30 do 35 godine života, a duh u 50-oj godini. Grč. ακμή; lat. virium genus; engl. primes of life; fran. maturité; njem. Lebensalter; rus. eo3pacm; novogrč. την άκραν Ικανότητα (vrhunska sposobnost).
- Ili ‘imutak’, ‘imanja’.
- Usp. 1328b 35.
- Usp. II. 1264b 17-24.
- Vidi i ranije tumačenje pojma περίοικοι. Usp. 1330a 25-31.
- Ili ‘onima koji se bave filozofijom države’. Grč. τοϊς περί πολιτείας φιλοσοφούσιν; lat. qui de republica philosophantur; engl. political philosophers; fran. la philosophie politique; njem. den Staatswissenschaftlern; novogrč. φιλοσοφήσαντας περί των πολιτικών ζητημάτων (oni koji se mislilački bave državnim pitanjima).
- Naime, između tih zaljeva i Mesinskog tjesnaca (prolaza).
- Ili ‘podjela građanskog mnoštva na staleže’ (kako je, na primjer, u njemačkom prijevodu).
- To jest: više puta.
- Ta se misao češće spominje i u Platona (npr. Zakoni, III. 676) i Aristotela (Metafizika, XII. 1074b 10; Politika, II. 1264a 3).
- Ili ‘državnim (građanskim) ustanovama’.
- Usp. Aristotel, Metafizika, I. 981b 23; Platon, Time], 22B.; Zakoni, II. 656, 657.
- Usp. 1328b 33 – 1329a 2; 1329a 17-26; 1326b 26-32.
- Usp. Platon, Država, III. 416 D.
- Ili ‘prijateljskim pristankom’.
- Aristotel to u Politici ne objašnjava.
- Prema Jowettovoj opasci, Aristotel na drugome mjestu (II. 1265b 24) osuđuje diobu zemljišta koju ovdje usvaja. Usp. i Platon, Zakoni, V 745.
- Ili ‘ne svi iz istoga naroda’. Grč. μήτε ομοφύλων πάντων (όντων); lat. non tarnen omnes ejusdem nationis; engl. not all of the same race; fran. qui ne seront ni tous de même nationalité; njem. weder alle von gleicher Abkunft; rus. ne ΟΟΛΜΗΟΙ npunadneoKamb κ odHoü HapoÖHoemu; novogrč. άλλα μήτε ομόφυλοι δλοι (ali ne i svi iste rase). Usp. i Platon, Zakoni, VI. 777 C, D.
- Ili ‘zametnuti bunu u državi’.
- Usp. 1329a 26.
- Usp. II. 1267b 16.
- Aristotel ο tome ne govori u Politici, nego u Ekonomici; usp. 1344b 15.
- To jest: grad-država ili gradodržava. Vidi i ranije tumačenje središnjeg nazivka πόλις. Usp. i 1327a 4-40.
- Ponavljanje već rečenog; usp. 1326b 40.
- To jest: zraka.
- Ili ‘akropola’.
- Hipodam se i ranije spominje (Vidi II. 1267b 22); značajan je urbanist iz Periklova razdoblja. Pripisuje mu se pravokutnički raspored nastamba i ulica. Sudjelovao u izgradnji Roda, Mileta i Pireja. Pisao je i filozofske rasprave.
- Ili ‘unakrsni redovi trsja’. Prijevodi se poprilično razlikuju. Grč. των αμπέλων σνστάδας; lat. Vitium juga earum quas systadas rustici appellant (iako već Varon ima quincunx- ‘petični’ raspored stabala pri sadnji); engl. plant their vines in what are called ‘clumps’; fran. en quinconces; njem. das Prinzip der Rebpfähle; ms. nepeicpecmHbiMu pndaMu; novogrč. κλημάτων συστάδας (skupovi – ‘kupice’ – trsja).
- Usp. Platon, Zakoni, VI. 778 D.
- To jest: ‘svojom hrabrošću’. Podrazumijeva se i lakonska izreka kako su ‘prsa (muževa) zidovi Sparte’.
- Moguća aluzija na Epaminondinu pobjedu kod Leuktre, gdje je Spartancima malo vrijedio njihov ‘bedem od muževnih prsa’.
- To jest: na skupine građana koji zajednički blaguju. Vidi i tumačenje pojma συσσίτια. Usp. 1330a 3.
- Usp. Platon, Zakoni, V. 738 B-D.
- Iako je sama rečenica nejasna, jasno je kako je posrijedi opisi položaj grčke akropole.
- Posrijedi je višeznačnica αγορά (skupština, zborište, tržište, sajmište, trg). Grč. αγορά; lat. forum; engl. an agora; fran. agora (place); njem. ein Markt; rus. nnou^adb; novogrč. αγορά.
- Ili ‘državnih upravitelja’.
- To jest: ‘građanskim djelatnostima u slobodnom vremenu’.
- Ili ‘herojima’ (u antičkome smislu).
- Ili Ό ustavu’. Vidi ranije tumačenje pojma πολιτεία.
- Naime, blaženost ili sretnost. Grč. ευδαιμονία; lat. vita beata (félicitas); engl. happiness; fran. bonheur; njem. Glückseligheit; rus. CHacm.be; novogrč. ευδαιμονία.
- Usp. Aristotel, Nikomahova etika, I. 1098a 16, X. 1176b 4.
- Ili ‘uvjetno’.
- Prema nekim tumačiteljima: ‘ono što je dobro’ ili ‘ono koje je pohvalno’. Grč. τό καλώς; lat. quod laudabiliter fiat; engl. that which is good in itself; fran. ce qui est essentiellement bon; njem. das Schöne; rus. npenpacHoe CCUAO no ceôe; novogrč. τάς »ευγενείς« (čestitosti, dobrâ, plemenitosti).
- Ili ‘za obiljem, imutkom, prednošću’.
- Ili ‘odmaknuće’.
- Ili ‘u oprečnim uvjetima’. Usp. Aristotel, Nikomahova etika, I. 1100b 22, 1101a 13.
- Usp. Aristotel, ibid. III, 1113a 22-b 1.
- Ili ‘čestita, dobra’.
- Usp. Aristotel, ibid. X. 1179b 20.
- To jest: po navadama ili navikama.
- To jest: narav, navada (običaj), razbor.
- Usp. 1327b 36.
- Ili ‘od onih koji vladaju i onih kojima se vlada’.
- Usp. III. 1279a 8.
- Usp. I. 1254b 16, 1284a 3.
- Skilaks, grčki geograf (VI. st. pr. Kr.), istraživao je azijsku obalu od ušća Inda do Crvenog mora.
- Podrazumijeva se: jednakost se sastoji u istome postupku prema sličnima.
- To jest: koji teže prevratu.
- Vidi 1329b 2-17.
- Usp. III. 1277b 9.
- Usp. III. 1278b 32 – 1279a 8.
- Usp. III. 4, 5.
- Usp. Aristotel, Nikomahova etika, I. 1102b 28.
- Ili ‘djelatni i rasudbeni’. Grč. ό μεν γαρ πρακτικός έστι λόγος ό δε ΰεωρητικός; lat. quorum altera in agendo, altera in contemplando versatur; engl. for there is a practical and a speculative principle; franc. l’une pratique et l’autre théorétique; njem. die eine Vernunft ist handelnd, die andere betrachtend; novogrč. ό μεν λόγος πρακτικός, ό δέ θεωρητικός. Usp. i Aristotel, Nikomahova etika, VI. 1139a 6.
- Usp. Aristotel, ibid., X. 1177b 4.
- To jest ‘ćudoredno lijepe’, naime: dobre, valjane, poštene.
- Usp. Platon, Zakoni, I. 628, 638.
- Ne zna se točno koja je povijesna osoba ovdje posrijedi.
- Ili ‘sretni u višem smislu’.
- Ili ‘čestit i blažen život’. Grč. rô ζην καλώς; lat. redam beatamque vitam; engl. the better part of life; fran. le bonheur de vivre; njem. das vollkommene Leben; novogrč. τό καλώς ζην. Zanimljivo je da stariji latinski prijevod ima: honestae vitae fructum (plod časna života).
- Usp. I. 1254a 25.
- Usp. V. 1301b 20, 1307a 3.
- Usp. II. 1271b 3.
- Ili ‘koje pridonose dokolici (slobodnom vremenu)’.
- Usp. 1333a 35, 1334a 2.
- Podrazumijeva se: ‘ne samo motriteljske kreposti nego i one činidbene’.
- Usp. Heziod, Djela i dani, 170; Pindar, Olimpijske ode, II. 53.
- Usp. II. 1271a 41.
- Podrazmijeva se ‘ratnička krepost’, ‘odvažnost’.
- Slijedi lakuna koju Newman ispunjava ovako: ‘… vježbaju se samo u onoj kreposti koja se čini da tima koristi. A kako se dakle treba vježbati u cijeloj kreposti (ili: ‘primjenjivati cijelu krepost’), -‘.
- Usp. 1332a 39.
- Vidi C. 7.
- Ili ‘navičajima’ ili ‘običajima’. Posrijedi je višeznačnica εϋος.
- Podrazumijeva se rođenje, kojemu prethodi sveza između roditelja.
- Cijelo ovo mjesto dosta je teško, i posve se različito, pa i oprečno, tumači. Usto je posrijedi i višeznačnost pojma αρχή (započetak, početak, počelo, zasada).
- To jest: rođenje. Prema Jowettu širi je smisao ovaj: rađanje potomstva, koje je svrha sveze između roditelja, upućuje na daljnju svrhu koja je razvoj uma.
- Ili: želja, poriv, nagon. Vidi tumačenje pojma ορεξις (lat. appetitus).
- Izvorno Ό ženidbenom sjarmljenju’ ili Ό bračnom upregnuću u jaram’ (grč. σύζενξις).
- Usp. 1334b 29.
- Ili ‘tjelesni ustroj’.
- Izvorno μη τέμνε νέαν αλοκα. Značenje je ‘ne ori mladu njivu’ ili ‘ne paraj mladu brazdu (usjeklinu)’, pa je posrijedi i susmisao: ne razdjevičuj premlado žensko…
- Aristotel zapravo ne ispunjava to obećanje.
- Ili ‘atletski ustroj tijela’.
- Vidi i Platon, Zakoni, VII. 789 E.
- Posrijedi je glasovito ‘izlaganje’ nerazvijene ili nakazne djece, ili pak strovaljivanje u ponore. Grč. άπό&εσίς τέκνων; lat. abolendis autem foetibus; engl. the exposure of children; fran. exposition d’un enfant nouveau-né; njem. Aussetzung der Kinder; rus. omK03 om ux ebipamueanua; novogrč. εχυεσις των τέκνων (izlaganje djece).
- Usp. Solon, Fr. 27 Bergk.
- Podrazumijeva se bračna nevjernost: ili u muža s drugom ženom, ili u žene s drugim muškarcem.
- Vidi i ranije tumačenje pojma ατιμία.
- Usp. Platon, Zakoni, VIII. 841 D, E.
- To jest: hrana s vinom ili akoholom izaziva različite bolesti u djece.
- Ili ‘zabave’.
- Usp. Platon, Država, II. 377.
- Izvorno παιδονόμοι – nadzorništvo za brigu ο odgoju i ćudoređu dječaka (u Sparti i na Kreti).
- Usp. Platon, Zakoni, I. 643.
- Usp. Platon, ibid., VII. 792 A.
- Posrijedi su svetkovine i svečani ophodi u slavu Dioniza ili Demetre. S time su u svezi i svečanosti u slavu plodnosti, pri kojima se nosio lik muškog uda, uz primjerene pjesme (τα φαλλικά).
- Riječ je ο ‘jambima i komedijama’ više u izvornom smislu po podrijetlu (iz rugačkih i raskalašenih ophoda u slavu plodnosti) negoli u proširenom književnom i kazališnom značenju; grč. οϋτ’ Ιάμβων οΰτε κωμωδίας.
- Usp. Platon, Zakoni, VII. 793 E.
- To jest: život razdjeljuju u sedmogodišnja razdoblja.
Aristotel, Politika, Globus, Liber, Zagreb, Prijevod s izvornika i sedmojezični tumač temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski, njemački, ruski, novogrčki) Tomislav Ladan
