Ovaj tekst rezultat je promišljanja i nema namjeru biti iscrpan. Svjesni smo da je tema koje se dotičemo osjetljiva i da će tekst vjerovatno izazvati snažne reakcije. Uprkos tome, smatramo da je o njoj važno govoriti zbog hegemonije pronatalističke misli i posljedica koje ona proizvodi. Naše promišljanje polazi od anarhističke misli, a time i od želje da raskrstimo s autoritarnim, industrijaliziranim, specističkim i drugim obilježjima ovog svijeta. Prvi put objavljeno u Francuskoj, u aprilu 2019. godine.
Dok pišemo ove redove, na Zemlji živi oko 7,7 milijardi ljudi. U srednjem vijeku bilo ih je manje od 500 miliona. Tokom 19. stoljeća taj je broj premašio milijardu. Granica od dvije milijarde prijeđena je dvadesetih godina 20. stoljeća, a granica od tri milijarde neposredno prije šezdesetih. Oko 1975. godine postojalo je više od četiri milijarde ljudi. Između 1985. i 1990. Zemljom je hodalo pet milijardi ljudskih bića. Prije početka dvijetisućitih premašena je granica od šest milijardi, dok smo sedam milijardi konačno premašili tokom prve polovine 2010-ih. Svakome kome nije draga pomisao da će taj broj nastaviti rasti budućnost izgleda prilično mračno. Najniže procjene predviđaju rast do 2080, dok najviše predviđaju njegovo neprekidno trajanje barem do 2100. godine. Zasad prognoze ne idu dalje od tog datuma.
Kao što ćemo kasnije pokazati, smatramo da su se ljudi prenamnožili i da ta prenaseljenost neporecivo utječe kako na okoliš tako i na sve životinje, uključujući nas same. Iako se stopa ovog rasta općenito smanjuje, to je i dalje rast te nam je kao takav problematičan. U vremenu kada je na svijetu bilo oko sedam puta manje ljudi, nemali broj anarhista već je postavljao pitanja koja mi postavljamo danas.
Krajem 18. stoljeća ekonomist Thomas Malthus već je razmatrao pitanje nataliteta. Razvio je teoriju prema kojoj povećanje raspoloživih resursa ne prati rast stanovništva i prema kojoj bi nužno došao trenutak kada bi ti resursi bili iscrpljeni. Kako bi to izbjegao, preporučivao je kontrolu rađanja. Njegova je misao, međutim, bila usklađena s moralom njegovog vremena: zagovarao je odgađanje sklapanja braka i čednost prije njega. Predlagao je i da parovi imaju isključivo onoliko djece koliko su sigurni da mogu izdržavati. Također je preporučivao obustavljanje finansijske pomoći najsiromašnijima. Čini se da je njegova misao više bila usmjerena protiv siromašnih nego prema preispitivanju porodičnog modela. Malthusova misao sama po sebi nije nam naročito zanimljiva jer je više okrenuta ekonomiji i društvenoj kontroli nego emancipatorskom promišljanju.
Ipak, krajem 19. stoljeća nemali broj anarhista pošao je od ideje da će beskonačan rast stanovništva prije ili kasnije doći u sukob s ograničenošću raspoloživih resursa. Ova nova misao nazvana je neomaltuzijanstvom, a anarhisti koji su je prihvatili neomaltuzijancima. Iako su bili manjina, nastojali su prilagoditi maltuzijanstvo svojim emancipatorskim perspektivama, posebno tvrdnjom da su rođena djeca predodređena da postanu topovsko meso ili hrana za poslodavce. Ta je prilagodba uključivala i individualna rješenja za kontrolu rađanja, kroz promoviranje kontracepcijskih sredstava i odbranu prava na pobačaj, što je u to vrijeme predstavljalo avangardan stav. Treba napomenuti da je kontracepcija tada bila gotovo nerazvijena, da veliki broj rođenja nije bio željen te da su mnoge porodice živjele u siromaštvu i nisu bile sposobne izdržavati djecu niti ih odgajati kao samostalne i odgovorne osobe.
Neomaltuzijanstvo je u Francuskoj 1895. pokrenuo Paul Robin, nadahnut britanskim neomaltuzijanstvom, koje je i samo bilo pod utjecajem eugeničkih teorija što su se u to vrijeme počele pojavljivati. Žalosno je što je neomaltuzijanstvo bilo prožeto eugenikom. Ta je struja u međuvremenu pokazala svoju naučnu neutemeljenost. Osim toga, poticala je prinudnu kontrolu rađanja, koja nam je neprihvatljiva jer, prema našem mišljenju, smanjenje broja rođenih mora proizaći iz ličnog promišljanja. Eugenička želja za iskorjenjivanjem svake „degeneracije“ nije bila samo iluzorna nego je odražavala i namjeru da se stvori jedinstven model ljudskog bića kojem je dopušteno živjeti i razmnožavati se. Ipak, nisu svi neomaltuzijanci prihvatali eugeničke teorije. Vrijedi pročitati tekst Émilie Lamotte Ograničavanje rađanja: načini izbjegavanja velikih porodica, iako su kontracepcijska sredstva koja u njemu preporučuje danas zastarjela.
Zabrinjavajuće je što su takva razmišljanja postojala još u 19. stoljeću, kada je na Zemlji živjela „samo“ milijarda ljudi, dok danas, kada nas je sedam puta više, nije došlo ni do kakvog masovnijeg osvještavanja.
Natalizam: smrtonosna ideologija
Jeste li ikada u razgovoru spomenuli da ne želite djecu? Odgovori na tu uvredu često su isti: „Sada tako govoriš, ali vidjet ćeš poslije“, „prirodno je željeti djecu“, „sebičan/na si“, „ne voliš djecu“, „završit ćeš život sam/a“ i tako dalje. Reakcije su vrlo često zgrožene. Željeti i rađati djecu smatra se nečim samorazumljivim, dok se suprotna želja uglavnom doživljava kao devijacija. Suočeni s tom navodnom očiglednošću, oni koji ne žele imati djecu moraju se opravdavati, za razliku od onih koji slijede „prirodni tok stvari“.
Mogućnost da neko ne želi djecu, uzgred rečeno, rijetko se spontano spominje. Ne čujete: „Ako jednog dana budeš imao/la djecu“, nego: „Kada budeš imao/la djecu.“ Kada neko zatrudni, ljudi mu čestitaju. Rađanje se uglavnom smatra lijepim, pozitivnim i normalnim. Nasuprot tome, odluka da se djeca nemaju unaprijed se smatra negativnom. Život bez djece uglavnom se doživljava kao nepotpun život. Djeca su gotovo preduvjet.
Takvo stanje objašnjava pronatalistička ideologija. Usađena odgojem, ona se izražava na više ili manje podmukao način. Dok smo još djeca, pronatalističkoj ideologiji podučavaju nas kroz igru. Ko se nije igrao lutkama ili „mame i tate“? Takvo uvjetovanje prikazuje rađanje djece kao nešto samorazumljivo i ne ostavlja nikakav prostor za mogućnost da ih nemamo. Dok smo još djeca, drugi već počinju iscrtavati našu budućnost: učestvovat ćemo u produžavanju ljudske vrste.
Imati djecu na neki način znači pokušati ovjekovječiti sebe prenošenjem vlastitog naslijeđa. To naslijeđe može biti kulturno. Mnogi roditelji u potomstvo projiciraju ono što jesu ili ono što su željeli postati. Žele prenijeti svoje vrijednosti, tradicije, običaje, historiju i strasti kako bi oni trajali i nakon njihove smrti. Umjesto da bude samostalna osoba s vlastitim željama i težnjama, dijete postaje posuda za sve ono što su roditelji odlučili u njega položiti, a vrlo često i sredstvo produžavanja neke ideologije.
U nekim sredinama, posebno „marksistoidnim“, može se naići na ideju da je antinatalizam buržoaska ideologija te da bi „proleteri“ upravo trebali imati djecu kako bi osigurali budućnost proletarijata kao revolucionarne klase. Ali ta djeca, osim što ne moraju pristati na ulogu koja im je unaprijed dodijeljena, najčešće samo popunjavaju redove smrtonosnih ili radnih armija i vojski potrošača. Stvaranje malih proletera koji će izrasti u velike revolucionare varka je; vjerovatnije je da će postati vojnici Kapitala.
Naslijeđe može biti i materijalno. Roditelji tako nastoje osigurati budućnost svog potomstva nakon vlastite smrti ili odlaska u penziju. To mogu činiti putem životnog osiguranja ili nekog drugog oblika štednje, odnosno očekivanjem da će jedno od djece preuzeti porodični posao.
Naslijeđe, konačno, može biti genetsko. Loza se mora nastaviti, porodično ime mora se prenijeti. Gotovo je nezamislivo biti osoba koja će prekinuti potomstvo. Mora se nastaviti i sama vrsta jer navodno postoji individualna obaveza učestvovanja u produžavanju čovječanstva. Mogućnost usvajanja često se odbacuje pod izgovorom da odgajanje usvojenog djeteta nije isto što i odgajanje djeteta rođenog iz nečije utrobe; zato što usvojeno dijete ne izgleda poput nas, zato što ne postoji „krvna veza“ i zato što biološko dijete simbolizira sjedinjenje dvoje roditelja, a time i konkretnu, tjelesnu potvrdu njihove ljubavi.
Ova tri oblika naslijeđa aktivno učestvuju u društvenoj reprodukciji. Posjedničke klase tako nastavljaju posjedovati, eksploatirane klase ostaju eksploatirane, vrijednosti se prenose u beskonačnom ciklusu, a svijet uglavnom nastavlja biti ono što jeste. Još gore: nove generacije ne samo da nastoje reproducirati svijet u njegovom postojećem stanju nego ga, prema onome što možemo primijetiti, učvršćuju i dodatno ukorjenjuju. Primjer brojnih tehnoloških inovacija čini nam se posebno rječitim.
Pri svakoj većoj tehnološkoj inovaciji može se primijetiti da su starije generacije ponekad nepovjerljive i pomalo izgubljene pred novinom. Poznavale su svijet koji joj je prethodio i znaju da su mogle živjeti bez nje. Nove generacije, rođene na samom početku nekog tehnološkog skoka ili neposredno nakon njega, nisu stvarno proživjele prijelaz. Svijet u koji dolaze zato postaje njihova norma. Novi alati kojima te osobe raspolažu čine im se mnogo nužnijim nego ljudima koji su iskusili prijelaz.
Različiti oblici moći, iskorištavajući oduševljenje koje izazivaju novine, naročito u području zabave, mogu uspostavljati sve veću kontrolu i nadzor uz veoma slab otpor. Kada se, naprimjer, ljudi priviknu na korištenje tehnologije prepoznavanja lica, danas dostupne na brojnim pametnim telefonima, teže će se protiviti njenom korištenju prilikom ulaska u neku zgradu, naročito ako se ono opravdava dobrim namjerama.
Ova reprodukcija i učvršćivanje ne izražavaju se samo kroz tehnološke inovacije. I primjer državnih reformi pripada istom fenomenu. Novi zakon vidljiv je samo dok predstavlja prijedlog i dok se o njemu glasa. Nove generacije koje dolaze nakon što je zakon usvojen i proveden više ga ni ne primjećuju i mnogo mu se rjeđe suprotstavljaju. Iz generacije u generaciju svijet u kojem živimo postaje sve čvršći, a smjer kojim se kreće sve izvjesniji.
Porodični model gotovo se nikada masovno ne dovodi u pitanje. Čak je i u LGBTI+ sredinama kompatibilnim s kapitalizmom „prirodni tok stvari“ pronaći partnera, sklopiti brak, imati djecu i doprinositi reprodukciji društva kakvo postoji u datom trenutku. Iako razumijemo borbu nekih ljudi za pristup medicinski potpomognutoj oplodnji i surogatstvu, smatramo žalosnim što se rasprava o tim pitanjima ograničava na stavove „za“ i „protiv“, ne dovodeći u pitanje samu prokreaciju. Dominantna misao potiče ljude da reproduciraju heteroseksualni model i traže integraciju u društvo. Kako je napisano u prvom broju časopisa queer nihilizma Bædan, Dijete tako postaje simbol budućnosti i nade te podrazumijeva žrtve koje se podnose radi narednih generacija.
Na nacionalnom nivou, od kampanja za povećanje nataliteta do socijalnih davanja, sve je usmjereno na to da parovi imaju djecu. Dijete je pokretač ekonomije; oglašivači su to veoma dobro razumjeli. Ono je i predmet nacionalnog ponosa. Natalitet je faktor rasta koji omogućava takmičenje s drugim državama. Rađanje tako postaje dužnost prema naciji. Kada neko još nema dijete, lakše će mu preporučiti privremena sredstva kontracepcije nego trajna.
U istom su smislu osobe koje mogu rađati izložene pretjeranoj medikalizaciji. Od puberteta do menopauze preporučuje im se godišnji ginekološki pregled kako bi se utvrdilo da „sve savršeno funkcionira“ i da će osoba, između ostalog, biti sposobna ispuniti svoju reproduktivnu ulogu. To je još jedno područje u kojem društvo sebi prisvaja pravo na nadzor.
Osobe koje odbijaju prihvatiti pronatalističku ideologiju i zato odbijaju imati djecu često se smatra sebičnima. Ali ne željeti djecu nije sebičnije nego željeti ih. Šta je, međutim, autoritarnije: odbiti stvoriti nekoga ko još ne postoji i ko nikada neće patiti zbog toga što ne postoji ili nametnuti postojanje nekome ko neće imati drugog izbora osim da postoji?
Ne možemo se ne zapitati nije li rađanje djece prije društvena zapovijed nego lična želja.
Često se prigovara da je rađanje djece dio prirodnog poretka i da „majčinski instinkt nagoni žene na rađanje“. Ženski identitet suštinski je povezan s majčinstvom i nije rijetko čuti osobu kako govori da se nikada nije osjećala više kao žena nego nakon poroda. Umjesto da se legitimnost traži izlaskom iz uloga koje taj identitet podrazumijeva — rađanja djece, brige o njima, vođenja domaćinstva i tako dalje — nama se važnijim čini odbaciti sam taj identitet. A budući da identitet žene postoji samo u odnosu prema identitetu muškarca, smatramo da i taj identitet treba odbaciti.
„Tvrditi da se ženski identitet može prisvojiti odbacivanjem majčinstva znači uzrujavati se poput muhe koja vjeruje da može proći kroz stijenke tegle u kojoj je zarobljena. Ženski identitet nerazdvojiv je od prokreacije. Sam pojam žene predstavlja zapovijed majčinstva.“
— Priscille Touraille
Pored neželjenja djece, treba razmotriti još jednu izrazito tabuiziranu pojavu: žaljenje zbog roditeljstva, a posebno žaljenje zbog majčinstva. Roditeljstvo je iskustvo koje mnogi ljudi žele proživjeti, ali postoje i oni koji ga ne žele. Kada roditelji smognu hrabrosti priznati svoje žaljenje, često nailaze na neprijateljske reakcije. To je još izraženije kada su u pitanju „žene“, od kojih se očekuje da ispune ulogu majke i koje se, ako izraze žaljenje, smatraju odvratnim osobama.
Takvo žaljenje, međutim, ne mora značiti nedostatak ljubavi, uprkos odsustvu želje za roditeljskim odnosom. Postoji razlika između ljubavi koju neko može osjećati prema svojoj djeci i tlačiteljske, cjeloživotne odgovornosti prema njima. Čak i kada ljubavi nema, potrebno je analizirati razloge koji su doveli do takvog stanja, ne osuđujući one koji ga proživljavaju. Budući da je majčinstvo uzdignuto do najviše vrline ženskog identiteta, ne iznenađuje što se „žene“ osuđuje kada priznaju takvo žaljenje, zbog čega one svoje osjećaje zadržavaju za sebe.
Život s djetetom nije nužno pakao, ali podrazumijeva teške odgovornosti i narušava navike svakodnevice. Prema našem mišljenju, sve to treba mnogo ozbiljnije uzeti u obzir prije donošenja odluke o dovođenju djeteta na svijet — podrazumijevajući, naravno, da osoba uopće treba biti u mogućnosti donijeti tu odluku. Koliko ljudi posvećuje manje vremena svojim strastima i svakodnevnim aktivnostima ili ih je sasvim napustilo — bilo da su kreativne, intelektualne, zabavne ili se jednostavno odnose na spavanje — kako bi se mogli brinuti o djetetu?
Iako se roditelji veoma često žale da su umorni ili uzrujani, može se pretpostaviti da to smatraju manjim zlom koje se isplati podnijeti. Ali to manje zlo ne bi se smjelo nametati onima koji ga ne žele. Treba napomenuti i da je „muškarac“ koji pobjegne jer nije sposoban prihvatiti dijete kojem je biološki otac za nas naprosto govno. Dopuštaju li trenuci radosti da zanemarimo sve što podrazumijeva imati jedno ili više djece?
Umjesto poticanja racionalnog izbora, pronatalistička ideologija prešućuje nedostatke roditeljstva i naturalizira želju za razmnožavanjem. Ta se želja zato vrlo često zasniva na kontaktu s djecom u pozitivnim okolnostima — kada članovi porodice ili prijatelji imaju djecu, odnosno kada ih vidimo kako se igraju u parku. Tada ljupkost i sve pozitivne emocije koje dijete može izazvati preuzimaju glavnu ulogu. Troškovi koje dijete podrazumijeva, neprospavane noći, plač i gotovo neizbježna potreba za sve dubljim uklapanjem u društvo najčešće ostaju nevidljivi i zato se pri odluci o rađanju djeteta gotovo uopće ne uzimaju u obzir.
Prije nego što uopće započne život s djetetom, osoba bi trebala moći znati je li sposobna preuzeti brigu o njemu — ekonomski, emocionalno, osjećajno i na druge načine. U društvu koje se neprekidno reproducira i u kojem rad zauzima najveći dio našeg vremena, „žene“ se potiče da svoj život posvete Bogu, ocu, partneru i šefu, umjesto sebi. Kada se dijete pridruži takvoj svakodnevici, za njih same ostaje još manje vremena. Kada se čovjek navikne na otimanje vlastitog života, ne ostaje mu vremena da razmišlja o tome šta nije u redu jer mu pažnju neprekidno odvlači nametnuta svakodnevica.
Malobrojne „žene“ koje ne žele biti majke mogu čuti da je njihov izbor „sramotan prema onima koji ne mogu imati djecu“. To je svojevrsna varijanta tvrdnji da je „sramota ne glasati kada su se drugi za to borili“ ili da je „sramota ne pojesti sve iz tanjira dok drugi ljudi gladuju“. Ne razumijemo kako bi nečije rađanje moglo neplodnoj osobi vratiti plodnost, kako bi tu postojala neka historijska obaveza koju treba poštovati niti kako bi pražnjenje tanjira moglo riješiti probleme svojstvene kapitalizmu i nacionalizmu. Ova tri primjera, međutim, pokazuju kako nas se potiče da reproduciramo svijet kakav jeste, umjesto da ga ponovo osmislimo onako kako bismo pojedinačno željeli da izgleda. To nije ništa drugo nego logika služenja.
Smatramo da je rađanje djece prije kulturna pojava nego biološka obaveza. Ne možemo živjeti bez disanja, spavanja, pijenja ili jedenja, ali možemo živjeti bez razmnožavanja. Time jednostavno odlučujemo da nećemo prenositi svoje gene, kulturu i materijalna dobra.
„Žene“ koje odbijaju imati djecu uglavnom se prikazuje kao osobe koje će završiti stare i ogorčene. Takve predstave više svjedoče o društvenoj zapovijedi nego o biološkoj potrebi. Na sličan se način vazektomizirani „muškarci“ smatraju manje muževnima, a time i nesposobnima ispuniti svoju ulogu. Sterilizirane „žene“ smatraju se beskorisnima jer više ne mogu ispuniti vlastitu ulogu. Zbog toga se ljude uglavnom odvraća od sterilizacije, posebno kada ih se smatra „ženama“.
Zapovijed razmnožavanja prethodi zapovijedi seksualnosti, koja dovodi do prezira ne samo prema neheteroseksualnim nego i prema aseksualnim osobama. Bez obzira na to je li neko aseksualan ili nije, niko nema pravo određivati čemu trebaju služiti naši spolni organi. Religijski, porodični i patrijarhalni autoriteti historijski su doprinosili učvršćivanju te zapovijedi — bilo osudom autoseksualnosti,[1] genitalnim sakaćenjem, zabranom seksualnih odnosa prije braka ili odbacivanjem neheteroseksualnih članova porodice samo zato što neće produžiti lozu.
Protiv prenaseljenosti, protiv tuge normalnosti
Kakav smisao ima djetetu nametnuti svijet kakav trenutno postoji? Već na nivou eksploatacije to znači osuditi ga da postane ili progonitelj ili žrtva. Budući da ih se smatra inferiornima, nasilje nad djecom — fizičko, psihološko ili seksualno — nije rijetko, a ponekad završava smrću. Osim neposrednih posljedica poput povreda, smrti ili spolno prenosivih infekcija, ono oblikuje način na koji će dijete, kada postane odrasla osoba, osjećati i razumijevati svijet. Sa sobom će nositi posljedice koje će taj svijet često ponovo reproducirati onakvim kakav jeste.
Iako se uvode određena rješenja, ona mogu biti samo nedovoljna jer gotovo sve u ovom društvu proizvodi nasilje. Gotovo nijedan od strukturalnih činilaca ovog svijeta — autoritet, nacija, rad, škola, religija, patrijarhat i drugi — neće djelovati u interesu djeteta.
U okolnostima u kojima nam je život otet, odgovornost za jedno ili više djece oduzima nam još jedan dio slobode. Djetetu su, osim toga, potrebni pažnja i strpljenje. Ali u nesigurnim ekonomskim uvjetima i nakon iscrpljujućeg radnog dana postaje teško zadovoljiti njegove potrebe. Koliko ljudi prepušta drugima — rodbini, dadiljama i drugima — da budu prisutni uz njihovo dijete?
Obrazovanje, koje bi trebalo izgrađivati dijete, povjerava se instituciji koja i djetetu i roditeljima otima taj važan dio života. Tako dospijevamo u potpuno nevjerovatnu situaciju u kojoj dijete mora usvojiti ogromnu količinu znanja koje nije izabralo i koje velikim dijelom podržava državnu ideologiju te ga priprema za čudesni svijet rada. O ovom pitanju i danas nam se čini zanimljivim pročitati još jedan tekst Émilie Lamotte, naslovljen Racionalno obrazovanje djeteta. Ali nezavisno od toga, ne želimo preuzeti odgovornost za obrazovanje koje bismo pružili djetetu.
Odbijamo mu nametati svoj način života jer mu on ne bi omogućio da živi samo od sebe i radi sebe. Ne želimo ni biti razočarani onim što bi ono moglo postati kroz vlastitu izgradnju.
Osim toga, ne želimo da naši spolni organi uzrokuju patnju, makar to bila samo patnja poroda. Želimo da nam omogućavaju osjećanje zadovoljstva, i samo zadovoljstva, bilo nasamo ili s više osoba koje na to pristaju. Želja za razmnožavanjem može seksualni odnos pretvoriti u mehanički zadatak jednako nepodnošljiv kao radno mjesto na pokretnoj traci. Kada veza nakon rođenja djeteta ne opstane i par se razdvoji, roditelji su najčešće prisiljeni nastaviti se viđati. Dijete tada postaje poput cementa koji više niko ne želi.
Razlozi o kojima smo dosad govorili proizlaze iz ličnog osjećaja. Razmnožavanje se, međutim, ne tiče samo ljudi koji se razmnožavaju nego i drugih ljudskih i neljudskih bića. Razlozi zbog kojih ne želimo djecu zato potječu i iz analize svijeta u kojem živimo i uloge ljudskog bića u njemu.
Svako ljudsko postojanje ostavlja posljedice na okoliš, a kao što smo već rekli, smatramo da su se ljudi prenamnožili. Ljudska genijalnost uspjela je manje-više ukloniti pojave koje u uvjetima prenaseljenosti omogućavaju ponovno uspostavljanje ravnoteže — epidemije, glad i slično. Zbog broja ljudi koji danas postoje ljudska vrsta tako postaje ništa manje nego opasnost za sva ostala živa bića.
Moglo bi nam se odgovoriti da problem počiva u zapadnjačkim načinima života, prožetim konzumerizmom i neobuzdanim rasipanjem. Na to odgovaramo da naši načini života svakako čine dio problema. Ali čak i kada bismo pošli od vrlo malo vjerovatne pretpostavke da ćemo prestati živjeti na sadašnji način, zbog samog našeg broja i jednostavniji i skromniji život ipak bi ostavljao štetne posljedice na ostala živa bića.
Antinatalistička borba čini nam se usklađenom s antispecističkom borbom. Iako broj vegetarijanaca i vegana neprestano raste, potrošnja proizvoda životinjskog porijekla i učestvovanje u aktivnostima zasnovanim na iskorištavanju životinja ne opadaju. To se može objasniti demografskim rastom.
Demografski rast pojačava i sve vrste problema povezanih sa zagađenjem. Možemo živjeti jednostavnije, ali i dalje ćemo na različita mjesta odlagati svoj otpad. Da navedemo samo jedan primjer: teško nam je zamisliti čovječanstvo koje bi živjelo bez lijekova. Dio lijekova koje konzumiramo izlučuje se iz organizma mokraćom i, bez obzira na to pročišćavaju li se otpadne vode ili ne, oni neizbježno završavaju u rijekama.
To vrijedi za ljudska bića, ali treba podsjetiti da i različite životinje uzgajane radi zadovoljstva velikog dijela čovječanstva — okusnog, ali i zabavljačkog — također obolijevaju. Ironično, preventivno im se daju antibiotici, koji na kraju također dospijevaju u rijeke. Ti antibiotici povećavaju otpornost bakterija s kojima dolaze u dodir, čineći lijekove manje djelotvornima ili potpuno nedjelotvornima.
Rast ljudskog stanovništva podrazumijeva i povećanu potrebu za prostorom. Prostor je, međutim, ograničen i dijelimo ga s brojnim drugim živim bićima. Njegovu ograničenost dodatno naglašava činjenica da su mnoga područja nenastanjiva: pustinje, područja kontaminirana posljedicama ljudske djelatnosti poput Černobila, Fukushime i njihove okoline te druga mjesta.
Kako bi se širilo, čovječanstvo mora kolonizirati životne prostore drugih bića. To smo posljednjih godina mogli vidjeti i lokalno, kroz projekte koji su zahtijevali uništavanje močvarnih područja — prostora koji su u najvećoj mogućoj mjeri ispunjeni životom. Prenaseljeno čovječanstvo, čak i ako bi prihvatilo jednostavniji način života, mora se hraniti. Potreba za hranom zahtijeva prostore namijenjene njenom uzgoju. Ovdje ćemo zanemariti stočarstvo, koje problem samo dodatno pogoršava. Pri stvaranju poljoprivrednih površina čitave životinjske populacije bivaju protjerane ili iskorijenjene.
Da i ne govorimo o neprekidnom širenju gradova, područja namijenjenih zabavi — plaža, zimskih odmarališta, centara za sportove na vodi, turističkih naselja i drugih — poslovnih parkova i ostalih prostora. Osim što protjeruju ili ugrožavaju život čitavih životinjskih populacija, ova kolonizacija, ali i aktivnosti koje se naizgled čine bezazlenima, poput izleta u divljinu — naročito kada fotografski entuzijasti odlaze u šumu bez odgovarajućih mjera opreza — kao i buka koju proizvodi ljudska djelatnost, ometaju razmnožavanje neljudskih životinja.
Osim stvaranja prostora posvećenih isključivo monokulturnoj poljoprivredi, proizvodnja hrane za stanovništvo koje neprestano raste već danas, a još više u budućnosti ako se rast nastavi, zahtijeva prekomjerno iskorištavanje tla pesticidima, đubrivima i genetski modificiranim organizmima. Time dodatno povećava zavisnost od industrije.
Takvo prekomjerno iskorištavanje svojstveno je kapitalističkom svijetu u kojem živimo jer moramo proizvoditi uvijek više i uvijek brže. Industrija povezana s genetski modificiranim organizmima, đubrivima i pesticidima zahtijeva sve više ljudske, ali i neljudske eksploatacije, uključujući pokuse na životinjama. Ako se jednoga dana želimo osloboditi te industrije ili je znatno ograničiti, ne vidimo kako bi to bilo moguće s obzirom na broj ljudi koji trenutno postoji.
Potreba za ljudskom eksploatacijom također se logično povećava s rastom stanovništva. Čovječanstvo koje živi jednostavnije, ali nije smatralo potrebnim da se demografski smanji, i dalje mora zadovoljavati osnovne potrebe. To smo upravo vidjeli na primjeru prekomjernog iskorištavanja tla radi proizvodnje hrane, koju je potrebno barem minimalno preraditi i distribuirati.
Pored hrane postoje i druge osnovne potrebe čije zadovoljavanje zahtijeva sve veću eksploataciju: izgradnja stambenih objekata, medicina — proizvodnja lijekova, naučno istraživanje i drugo — proizvodnja minimalne količine dobara potrebnih za primjeren jednostavniji život, proizvodnja alata i vađenje sirovina potrebnih za proizvodnju i izgradnju u navedenim primjerima i tako dalje.
Kao što smo vidjeli, ljudska djelatnost utječe na okoliš. Što je više ljudi, više je i ljudske djelatnosti, pa ukupni utjecaj postaje veći i štetniji. Što je više ljudi, veće su i potrebe za eksploatacijom, kako ljudskom tako i neljudskom.
Rast stanovništva zahtijeva sve složeniju društvenu i hijerarhijsku organizaciju, koja sve dublje prodire u život svakog pojedinca i međuljudske odnose, čineći perspektivu horizontalnog svijeta bez ikakvog autoriteta sve udaljenijom. Smatramo — iako gotovo više nemamo nikakve nade da bi se to ikada moglo dogoditi — da je jedan od nužnih uvjeta svijeta u kojem bi vladala anarhija drastično smanjenje ljudskog stanovništva, sve do tačke u kojoj grad kao društvena struktura više ne bi imao razloga postojati.
Za nas se takvo smanjenje stanovništva ne može postići masovnim umiranjem ljudi. Zato je jedino rješenje koje možemo zamisliti smanjenje broja rođenih ispod praga obnavljanja stanovništva. Protivimo se zakonima i zato, nasuprot lažnim „rješenjima“ koja su provodile pojedine države, smatramo da ono ne smije biti prinudno niti smije proizaći iz bilo kakvog ograničavanja.
Mora biti rezultat individualnog promišljanja zasnovanog na analizi sadašnje situacije, onoga što bi ona mogla postati u budućnosti i onoga što svako pojedinačno može učiniti — ili, bolje rečeno, ne učiniti — kako bi ostvario svoje odbijanje učestvovanja u ljudskoj hegemoniji nad Zemljom.
Potičemo korištenje djelotvornih sredstava kontracepcije — što isključuje lažne oblike kontracepcije poput „metode prekinutog snošaja“ — uključujući trajna sredstva, kao i pristup pobačaju bez podlih tehnika manipulacije kojima se pojedini ljekari i članovi porodice služe kako bi od njega odgovorili osobe koje žele prekinuti trudnoću.
Potičemo i razumijevanje seksualnosti prvenstveno kao načina osjećanja zadovoljstva, nasamo ili s drugima, a ne kao sredstva razmnožavanja, te, shodno tome, sve nereproduktivne seksualne prakse. Takva seksualnost ne smije biti obavezna; mora biti sporazumna i željena.
Dominantna ideja našeg pristupa jeste ukidanje svakog oblika autoriteta i suprotstavljanje, između ostalog, ovom specističkom, patrijarhalnom i rasističkom svijetu. Rad, Nacija, Škola, Religija, Društvo i sve ostalo postoje u ime Djeteta i svima je potrebno da dijete nastavi postojati.
Budućnost, onako kako je trenutno zamišljamo, čini nam se prilično mračnom. Bilo da nam je obećava pomahnitali kapitalizam ili blaženi revolucionari, ona za nas uglavnom predstavlja ogromnu prevaru. Takvo viđenje sigurno može izgledati pesimistično, ali nije riječ o pasivnom čekanju da se stvari dogode. Kada se utapamo, ništa nas ne sprečava da se borimo. Čak i kada nema mnogo nade, barem ćemo učiniti sve što možemo. Ko zna — ponekad nas upravo to može spasiti.
Odbijamo pozitivno učestvovati u ovom svijetu tako što ćemo u njega dovoditi nova ljudska bića i time učestvovati u njegovoj budućnosti.
[1] Dajemo prednost pojmu autoseksualnost, koji podsjeća da je i to oblik seksualnosti koji ima pravo postojati sam za sebe, ali i biti uključen u svaki seksualni odnos više osoba, a da se pritom ne označava kao „predigra“.
Izvor: The Future Is a Scam: Reflections on the Desire for No Children, prvo izdanje u Francuskoj, april 2019. PDF na Infokiosquesu
