WSM je oduvijek govorio da socijalisti ne bi trebali podržavati nikakvu intervenciju UN-a bilo gdje. Ono što se trenutno dešava u Bosni i Ruandi pokazuje razloge zašto ne bismo trebali pozivati UN da interveniše.
U Evropi je većina ljudi od ranog perioda u bivšoj Jugoslaviji bila sklona intervenciji. Isprva bi to bilo u podršku Hrvatskoj, a sada bi bilo za Bosnu. Pa ipak, uprkos popularnom odobravanju koje bi takva intervencija dobila (u svojim ranim danima), do nje nije došlo. Zašto? Zato što su naši vladari odlučili da to nije u njihovom interesu.
TV izvještavanje u Irskoj o Bosni i Ruandi bilo je užasno. Uključivalo je snimke ljudi koji su na smrt prebijani palicama na oko 300 metara od snaga UN-a, kao i snimak incidenta u kojem je jedna žena bila odvlačena pored vojnika UN-a da bi bila isjeckana mačetom. Oni su samo stajali i gledali. Jedina uloga koju je UN odigrao bila je evakuacija (bijelih) Evropljana. Ovo je takođe primjer u kojem bi intervencija UN-a bila vrlo popularna. Pa ipak, do nje nije došlo.
UN je intervenisao u Somaliji, u početku uz popularno odobravanje, ali danas bi mnogi intervenciju smatrali katastrofom. Osim direktnog ubijanja procijenjenih 10.000 Somalijaca od strane snaga UN-a (prema podacima UN-a), čini se da je intervencija dodatno destabilizovala zemlju. UN je tamo intervenisao ne zato što je to bilo popularno (intervencija u Jugoslaviji bila bi popularnija iz rasističkih razloga), nego zato što je vladajuća klasa tako odlučila. Intervencija je bila u njenom interesu.
U osnovi, UN će intervenisati samo kada različiti vladajući blokovi procijene da je to u njihovom interesu. On ni u kakvom stvarnom smislu ne odgovara na popularni pritisak. Oni koji pozivaju na intervenciju u Bosni troše energiju uzalud; to je kao da pozivate Dicka Springa da zaštiti radničku klasu. I kao i u tom slučaju, ne samo da je to gubitak energije, nego i stvara iluziju da je UN potencijalno neutralna sila, a ne nešto što je u vlasništvu i pod kontrolom vladajuće klase.
Cijenu te iluzije kasnije će se platiti krvlju, i to i radničkim zapadnim trupama i stanovništvima koja će biti poslata da ih pokolju. Ako ljudi povjeruju da je UN neutralna mirovna snaga (makar pomalo slabe volje), što je slika koja se trenutno projektuje, onda će biti za nijansu teže dobiti otpor budućim „Pustinjskim olujama“. Još jedan razlog zašto treba da se protivimo svakoj zapadnoj vojnoj intervenciji.
Pa šta je rješenje? To je pošteno pitanje i na njega nema jednostavnog odgovora. Voljeli bismo moći reći: formirajte multietničke radničke milicije u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi i upotrijebite ih da slomite genocidne vladajuće klase i zaustavite etničko čišćenje. Naravno, znamo da se to u skoroj budućnosti neće desiti. Ljevica (ili tačnije, oni koji žive u bivšoj Jugoslaviji i Ruandi) plaća cijenu što je posljednjih 70 godina jurila niz slijepe ulice lenjinizma i socijaldemokratije. Budimo iskreni, prije deset godina mnogi „socijalisti“ bi one koji su iskonstruisali jugoslovenski rat smatrali „socijalistima“, ili barem progresivnijima od vladara na Zapadu.
Ono što možemo učiniti jeste pružiti pomoć mirovnim pokretima u različitim republikama i podržati inicijative „radničke pomoći“ koje su dostavljale medicinsku robu i hranu nekim od opkoljenih gradova. Možemo se protiviti svakom učešću UN-a, uključujući i embargo na oružje. Možemo biti sigurni da bi svako rješenje koje bi UN isposlovao bilo isključivo u njegovom interesu. Takođe možemo suprotstaviti se rasističkom prikazivanju običnih Srba u zapadnoj štampi. Ukratko, naša uloga je da podržavamo sindikalne i mirovne pokrete, dok se protivimo bilo kakvoj intervenciji naše vladajuće klase.
Teško da je to zadovoljavajuće: intervencija UN-a drži pred očima (lažno) obećanje okončanja rata, dok mi nemamo takva brza rješenja. To naglašava hitnost da se ljevica rekonstruiše na novim osnovama, na osnovama koje radničku demokratiju uzimaju kao centralnu tačku socijalizma. Najbolje iz te tradicije nalazi se u anarhizmu. Dok god kapitalizam postoji, možemo biti sigurni da ćemo gledati još Jugoslavija i Ruandi. Trenutno moramo razraditi i osvojiti podršku za metode koje će zaista donijeti alternativu.
Preuzeto 18. novembra 2021. sa struggle.ws. Objavljeno u Workers Solidarity br. 42 — ljeto 1994.
(theanarchistlibrary.org)
