Budući vidimo kako je svaki grad¹ neko zajedništvo i da je svako zajedništvo složeno poradi nekog dobra (jer radi onoga što im se čini dobro² svi čine sve), bjelodano je da sva [zajedništva] teže nekomu dobru, a najviše pak, i onomu koje je najpoglavitije od svih [dobara], ono zajedništvo³ koje je od svih najpoglavitije i u sebi sadržava sva ostala. A to je ono nazvano država i državno zajedništvo.
Svi dakle oni koji mniju kako je državnik, kralj, kućeupravitelj i gospodar jedno te isto, ne kazuju ispravno (jer mnogoćom i maloćom misle da se razlikuju, ali ne vrstom svaki pojedini od tih, kao: onaj tko je nad malo njih, taj je gospodar; ako je nad više, onda je kućeupravitelj; ako [vlada] nad još više njih, onda je državnik ili kralj, kao da se ništa ne razlikuju velika kuća i malen grad. A što se pak tiče državnika i kralja: kad on sam osobno vlada, onda je kralj; kad je prema razlozima⁴ dotične znanosti naizmjence i ‘vladajući’ i ‘vladan’, onda je državnik. Nu te stvari nisu istinite). I ovo rečeno jasno će biti onima koji razmotre prema ovdje navedenom načinu istraživanja⁵. Jer kao što u ostalim stvarima složevinu treba razdijeliti sve do nesloževina (budući da su one najmanji djelići cjeline), tako i ο gradu⁶, razmatrajući iz kojih je dijelova složen, uvidjet ćemo i ο tima bolje u Čemu se razlikuju jedni od drugih, i ako se štogod znanstveno⁷ može postaviti ο svakom pojedinome od rečenoga.
Ako tako tkogod razmotri stvari kako se od samoga početka razvijaju, onako kao i u drugim slučajevima, i u ovima će najljepše tako znanstveno razvidjeti. Nuždno je stoga prvo da bivaju udvoje⁸ oni koji jedno bez drugoga ne mogu biti, kao žensko i muško poradi rađanja (i to ne po izboru, nego zbog toga što im je, kao i u ostalih životinja i biljaka, naravna težnja ostaviti iza sebe štogod drugo poput sebe samoga) te po naravi i ‘vladajuće’ i ‘vladano’ poradi opstanka⁹. Jer ono [biće] koje je uzmožno umom predviđati, po naravi je vladajuće i po naravi je gospodareće; ono pak koje je uzmožno [to predviđeno] svojim tijelom izvršiti, vladano je i po naravi robujuće. Zbog toga gospodaru i robu ista je korist.
Po naravi dakle razlikuju se žensko i rob (jer narav ne čini ništa onako kao nožari delfijski nož, štedljivo, nego jedno za jedno; jer tako će najljepše izvršiti svoju namjenu svako pojedino od oruđa, služeći ne mnogim poslovima, nego jednome). Među barbarima pak žensko i rob u istome su poretku. Uzrok je u tomu što u njih ne postoji po naravi vladajuće, nego se njihovo zajedništvo sastoji od robinje i roba. Zbog toga kažu pjesnici »što barbarima Heleni vladaju pravo je«¹¹, kao da je po naravi jedno te isto biti barbar i rob.
Dakle, iz ta dva zajedništva prvo nastaje dom, te ispravno Heziod reče postaviv »dom pak najprije, ženu i vola plužnjaka«,¹² jer vol je mjesto kućnog roba siromasima. Stoga poradi [životne] svakodnevice nastalo zajedništvo već prema naravi je dom; njegove [članove] Haronda naziva istostolnicima, a Epimenid Krećanin istonaćvarima¹³.
Prvo zajedništvo od više domova, koje nije poradi dnevne potrebe, je selo. Najviše se prema naravi čini da je ono selo koje je naselina¹⁴ [potekla od jednog] doma, sastavljena od djece i unuka, koje neki nazivaju istomliječnicima. Zbog toga se prvotno kraljevalo gradovima, a još je i sada tako u [barbarskih] naroda. Jer su se sakupili od onih nad kojima se kraljevalo.¹⁵ Naime, nad svakim domom kraljuje najstariji, kao i u naselinama, na temelju srodništva. I to je ono što kaže Homer: »Postavlja zakon pak svaki djeci i ženama.«¹⁶ Jer bijahu raspršeni i tako se u drevnini stanovalo. I ο bogovima zbog toga svi govore kako njima vlada kralj, jer i oni sami, što još i sada što pak u drevno doba, bijahu pod kraljem; kao što im, naime, obličja pridaju prema sebi samima, tako [predočuju] i živote bogova.
A iz više sela sastavljeno savršeno zajedništvo je grad, koji je takoreći dosegao granicu potpune samodostatnosti¹⁷, nastavši pak poradi pukog življenja, i opstojeći poradi dobra življenja. Zbog toga svaki grad biva po naravi, ako tako bivaju i prvotne zajednice. Jer on¹⁸ je njihova svrha, a narav je svrha.
Naime, ono što je svako pojedinačno kad mu se postanak završi¹⁹, to nazivamo naravlju²⁰ svake pojedine stvari, kao čovjeka, konja, kuće. Uz to, ‘poradi čega je što’ i svrha ono su najbolje. A samodostatnost je i svrha i ono najbolje.
Iz tih je stvari dakle bjelodano kako je grad jedna od naravnina i da je čovjek po naravi društvena životinja²¹, i onaj koji je bez grada – zbog naravi a ne zbog slučaja – ili je nevaljao ili je bolji od čovjeka; poput onoga kojega Homer pogrdi kao »bez plemena, bez zakona, bez ognjišta.«²² jer dotičnik je istodobno po naravi takav i požudan je rata, te je nalik ‘nevezanu potezu’ u igri kockom²³.
Zbog toga, daje čovjek društvovna životinja, više od svake pčele i bilo koje krdne životinje, posve je jasno. Jer ništa, kao što kažemo, uzalud narav ne čini. A govor²⁴ jedino čovjek ima medu [svim] životinjama. Jer dok je glas znak bola ili užitaka, te je stoga prisutan i u ostalih životinja (do toga je, naime, njihova narav stigla, da imaju osjet bola i užitaka i da te mogu označiti jedni drugima), govor pak priopćuje korisno i štetno, pa tako i pravedno i nepravedno. Jer to je, nasuprot ostalim životinjama, ljudima svojstveno, da jedino oni imaju sjetilnu zamjedbu dobra i zla, pravednog i nepravednog i slično. A zajedništvo takvih²⁵ tvori dom i grad.
Po naravi je pak prvotniji grad negoli dom i svaki pojedini od nas. Jer cjelina je nuždno prvotnija od dijela. Naime, uništi li se cjelina [tijela], neće biti noge ni ruke, osim možda istoimeno²⁶, kao kad bi tkogod rekao kamena ruka (jer uništena, ona će biti takva)²⁷. Nu sve se stvari određuju učinkom i možnošću, tako te kad više nisu takve, ne može se više ni reći kako su iste, nego samo istoimene.
Bjelodano je dakle i da grad biva po naravi i da je prvotniji negoli pojedinac. Jer ako pojedinac, izdvojen, nije samodostatan, slično ostalim dijelovima on će se odnositi prema cjelini. Onaj pak tko se ne može združivati²⁸ ili mu ništa ne treba zbog samodostatnosti, taj i nije nikakav dio grada, te je ili zvijer ili bog.
Po naravi dakle postoji poriv u svima za takvim zajedništvom. Onaj pak tko ga je prvi zasnovao uzročnik je najvećih dobara. Jer kao što je – kad je savršen – čovjek najbolja od životinja, tako je i – odvojen od zakona i pravde – najgori od svih. Jer najteža je oboružana nepravda. A čovjek od naravi pak ima oružje poradi razboritosti i kreposti, kojim se još ponajviše može poslužiti i u oprečne svrhe. Stoga je najbezbožniji i najdivljačniji kad je bez kreposti, te najgori u požudi spola i jela. Pravednost je dočim društvena²⁹. Jer pravda je poredak državnog zajedništva, a pravednost je prosudba pravednoga.
Budući je pak jasno od kojih je dijelova grad nastao, mora se prvo govoriti ο gospodarstvu³¹. Jer se svaki grad sastoji od domaćinstava³². Dijelovi gospodarstva su oni opet od kojih je sastavljeno domaćinstvo. A savršeno domaćinstvo se sastoji od robova i slobodnjaka³³.
Budući svaku pojedinost treba prvo istražiti u najmanjim sastojcima – a prvi su i najmanji dijelovi domaćinstva gospodar i rob, te suprug i supruga, pa otac i djeca – ο tome trojem moralo bi se razvidjeti što je svako pojedino i kakvo treba biti.
Posrijedi su dakle znanost ο odnosu gospodara i roba, ο bračnome odnošaju (jer inače je bezimeno spajanje žene i muža) i ο trećemu, ο rađanju djece³⁴ (jer se ni to ne naziva vlastitim imenom). Neka su to ta tri odnosa kako rekosmo. Postoji još i dio koji se jednima čini da je gospodarstvo, a jednima pak kao najveći njegov dio. Kako pak s time stoji, valja razmotriti. Govorim naime ο takozvanome umijeću zaradbe.³⁵
A prvo govorimo ο gospodaru i robu, kako bismo uvidjeli stvari od nužne koristi, te ako bismo ο spoznaji tih stvari uzmogli doseći štogod bolje od sadašnjih pretpostavki. Jer nekima se čini kako je odnos gospodara i roba nekakva znanost, te kako su isto i umijeće gospodarstva, pa ono vladara, državnika i kralja, kao što rekosmo u početku. Nekima je pak usuprot naravi gospodarenje nad drugim čovjekom (jer samo je po zakonu jedan rob a drugi slobodnjak, dok se po naravi³⁶ ništa ne razlikuju). Stoga ono nije ni pravedno, jer je nasilno.
Budući je imovina³⁷ dio doma i nauk ο imovini³⁸ dio gospodarstva (jer se bez potrepština ne može ni živjeti ni dobro živjeti), i kao što bi u određenim umijećima morala biti prisutna pripadna oruđa – ako se hoće obaviti posao – tako je i u gospodara domaćinstva.
A od oruđa jedna su neživa dok su druga živa³⁹ (kao što je kormilaru kormilo neživo oruđe, a potkormilar živo; jer u umijećima poslužnik je vrsta oruđa); tako je i imovina oruđe koje služi životu.
Imovina se sastoji od mnoštva oruđa; i rob je neka živa imovina, a svaki je poslužnik oruđe koje je mjesto oruđa⁴⁰. Jer kada bi uzmoglo svako pojedino oruđe, onako kako mu se naredi ili predosjećajući nalog, obaviti svoj posao, kakvi kažu da su Dedalovi kipovi ili Hefestovi tronošci, ο kojima reče pjesnik⁴¹, da ‘sami od sebe dođoše na božansko zborište’, te kad bi tako tkalački čunci tkali sami i trzalice citarale, onda ne bi trebalo ni graditeljima pomoćnika ni gospodarima robova.
Dakle, ono što se obično zove oruđima zapravo su tvorbena⁴² oruđa, dok je imovina činidbeno oruđe. Jer od tkalačkoga čunka nastaje nešto mimo same njegove upotrebe, dok od haljine ili ležaja postoji samo upotreba.
Uz to, budući se razlikuje vrstom tvorba i činidba, te objema treba oruđa, moraju i ona imati takvu razliku. A život je činidba, a ne tvorba⁴⁴. Zbog toga je rob poslužnik u onome što služi činidbi.
Ο imovini pak se govori kao ο dijelu. Jer dio nije samo dio nečega drugoga, nego i u cijelosti pripada drugome. Isto tako i imovina. Zbog toga je gospodar samo gospodar roba, i ne pripada mu; rob dočim nije samo rob gospodarev, nego mu i u cijelosti pripada.
Iz tih je stvari dakle jasno što je narav roba i koja mu je mogućnost. Jer onaj koji po naravi ne pripada sebi nego drugomu čovjeku, taj je po naravi rob; a drugomu pripada čovjek koji, budući čovjekom, također je i imovina. Imovina je pak oruđe činidbeno i izdvojivo⁴⁵.
A je li pak tkogod naravlju takav ili nije, i je li bolje i pravednije robovati komu ili ne, nego je cjelokupno ropstvo usuprot naravi, nakon toga valja razvidjeti.
A to nije teško ni po razlogu znanstveno promotriti, niti iz činjenica razaznati. Jer ‘vladati’ i ‘biti vladan’, ne pripada samo nužnostima, nego i probitačnostima, i već odmah od rođenja neki se tako odvajaju: jedni da se njima vlada, drugi pak da vladaju.
I postoje mnoge vrste vladatelja i vladanih (i uvijek je bolja vladavina nad boljim vladanicima, kao što je ona nad čovjekom bolja nego nad zvijeri; jer rad obavljen od boljih je bolji, a gdje jedno vlada, dok je drugo vladano, nastaje neki njihov rad;⁴⁶) jer sve one stvari koje su od više sastojaka složene i postaju štogod jedno zajedničko, bilo od neprekidnih bilo od razdvojenih [dijelova], u svima se takvima pokazuje ‘vladajuće’ i ‘vladano’, i to je po cjelokupnoj njihovoj naravi prisutno u živim bićima, ali i u onih što ne sudjeluju u životu postoji nekakva vladavina, kao ona glazbenog sklada. Ali to je možda izvan ovoga istraživanja.
Živo biće⁴⁷ se prvotno sastoji od duše i tijela, od kojih je jedno po naravi vladajuće a drugo vladano. A treba razvidjeti u bića što se ponašaju prema naravi radije po onome što biva po naravi negoli po onima što su iskvarena. Zbog toga se mora znanstveno promatrati onaj čovjek koji je najboljeg stanja i tijelom i dušom, u kojemu je to bjelodano. Jer u izopačenika, ili onih koji se opako ponašaju, činilo bi se često kako vlada tijelo dušom, zbog toga što im je stanje nevaljalo i usuprot naravi.
Može se dakle, kao što rekosmo, u živoga bića prvo znanstveno promatrati i gospodareva i državnička vladavina. Jer duša vlada tijelom vlašću gospodara, dok um nad žudnjom ima državničku ili kraljevsku vlast. Po tima je stvarima bjelodano kako je i prema naravi i probitačna vladavina duše nad tijelom, te uma i razumnog dijela nad čuvstvenim dijelom, dočim njihova jednaka ili obrnuta vladavina štetna je svima.
A isto je tako i s čovjekom i ostalim životinjama. Jer one pitome od divljih su bolje po naravi, i tima je svima bolje da čovjek njima vlada. Tako se naime, održavaju na životu. Uz to, i muško naprama žensku, po naravi je jedno bolje a drugo gore, i jedno vladajuće a drugo vladano. A nuždno je da istim načinom biva i u svih ostalih ljudi.
Oni dakle koji se toliko razlikuju koliko duša od tijela i čovjek od zvijeri (a takvim načinom bivaju oni kojima se rad sastoji od upotrebe tijela, i to je ono od njih najbolje), ti su po naravi robovi, i tima je bolje da bivaju vladani takvom vlašću, kao i onima već spomenutim.
Jer po naravi je rob onaj koji je uzmožan pripadati drugomu (i stoga i pripada drugomu), i koji je dionik razuma onoliko koliko ga osjeća, ali ga i ne posjeduje. Ostale, naime, životinje služe ne time što osjećaju razum, nego nagnane porivima. Nu upotreba se njihova malo razlikuje; jer pomaganje tijelom, a poradi životnih potreba, nalazi se u obojih, kako u robova tako i u pitomih životinja.
Narav, dakle, želi učiniti različitim i tjelesa slobodnjaka i robova, jedna snažnima za nužnu uporabu, druga uspravnim i nekorisnim za takve radnje, ali korisna za državni život (koji se dijeli na potrebe rata i one mira), a događa se često i suprotno, da jedni imaju tjelesa slobodnjaka, a drugi duše.
Ovo je pak jasno: da se ljudi rađaju toliko izvrsniji jedni od drugih samo tijelom koliko likovi bogova, za one koji zaostaju svi bi rekli kako su zaslužili robovati boljima. Ako je to pak istinito ο tijelu, onda je još pravednije odrediti tako ο duši. Samo što nije jednako lako uvidjeti ljepotu duše kao onu tijela.
Bjelodano je dakle da su jedni po naravi slobodni a drugi robovi, kojima je robovanje i probitačno i pravedno.
Ali i da oni koji govore oprečno tome na neki način govore ispravno, nije teško vidjeti. Jer u dva se značenja kazuje ‘robovanje’ i ‘rob’. Postoje nekako i prema zakonu ‘rob’ i ‘robovanje’. Jer taj je zakon nekakva nagodba⁴⁸, po kojoj kažu da ono što je u ratu svladano pripada svladateljima.
Nu tomu se pravu opiru mnogi od onih koji se bave zakonima, kao govorniku koji traži štogod protuzakonito⁴⁹, kao da bi bilo strašno, ako bi onomu tko je uzmožan izvršiti nasilje i po sili je bolji, svladanik bio rob i podložnik.
I jednima se čini tako, drugima pak onako, i medu mudracima. Uzrok te raspre, koji čini da se dokazi razlikuju, u tome je što na neki način krepost, opskrbljena potporom, i uzmaže najviše izvršiti nasilje, i uvijek je ono svladavajuće u suvišku nekoga dobra, tako te se čini kako nasilje⁵⁰ ne biva bez kreposti⁵¹, pa raspra biva samo ο tome što je pravedno (zbog toga što je jednima dobrohotnost ono pravedno, dok je drugima pravedno vladavina jačega).⁵²
Jer ako se ti razlozi odvoje jedni od drugih, onda nemaju nikakve ni snage ni vjerojatnosti drugi dokazi, kako ne treba ono koje je prema kreposti bolje ni vladati ni gospodariti.
U cijelosti, jedni opet držeći se, kako oni mniju, nečega što je pravedno (jer je zakon nešto pravedno) ono ropstvo koje je po ratu postavljaju kao nešto pravedno, ali ga istodobno i niječu. Jer počelo⁵³ ratova može biti i nepravedno, i onoga koji nije zaslužio robovati, nitko ne bi ni nazvao robom. Jer kad ne bi bilo tako, dogodilo bi se i da oni koji su priznato najplemenitijega podrijetla budu robovi i rođeni od robova, ako bi se zbilo da ih zarobe i prodaju.
Zbog toga dotičnici tê i ne žele nazivati robovima, nego samo barbare⁵⁴. Pa ipak, kada tako govore, ništa drugo ne traže nego ono što je ropstvo po naravi, čemu na početku rekosmo⁵⁵. Jer mora se reći kako jedni bivaju svugdje robovi, drugi pak nigdje.
A istim načinom i plemenitosti⁵⁶. Jer [Grci] sebe ne smatraju samo doma plemenitima nego i svugdje drugdje, dok barbare smatraju takvima samo kod njih doma, kao da postoji nešto koje je naprosto plemenito i slobodno, i ono koje to nije naprosto kao kad Teodektova⁵⁷ Helena kaže:
»Mene koja sam s obje strane
odvjetak loze božanske,
tko bi se odvažio nazvati sluškinjom?«⁵⁸
Kada pak to govore, onda ne čine ništa drugo nego po kreposti i nevaljalosti određuju roba i slobodnjaka, te plemenite i neplemenite. Jer mniju da kao što se od čovjeka rađa čovjek i od zvijeri zvijer, tako i od dobrih ljudi dobar čovjek. Narav pak često želi tako tvoriti, ali i ne uzmaže.
Dakle, da nekakva razloga ima toj raspri, te da nisu uvijek jedni naravlju robovi a drugi slobodnjaci, jasno je, ali i da to isto u nekim [slučajevima] određeno postoji: pa koristi i pravedno je jednomu robovati a drugomu gospodariti, i mora jedno biti vladano a drugo vladati onom vlašću kojom je po naravi vladati, te tako i gospodariti, dočim loša provedba toga na štetu je oboma (jer isto je probitačno i dijelu i cjelini, i tijelu i duši, i rob je nekakav dio gospodara, kao živi ali i odvojivi dio njegova tijela. Zbog toga i postoji nešto probitačno i prijateljstvo između roba i gospodara, kada se tako odnose po naravi; onima pak kojima ne biva takvim načinom, nego je prema zakonu i po sili, događa se oprečno tome).
A bjelodano je i iz tih stvari, kako nisu isto vlast gospodara⁵⁹ i državnička vlast,⁶⁰ niti su pak takve uzajamno sve druge vladavine, kao što neki govore.⁶¹ Jer jedna je nad onima koji su naravlju slobodnjaci, druga nad onima koji su naravlju robovi. Vlast nad domaćinstvom je jednovlada⁶² (jer svakim domom vlada samo jedan), dok je državnička vlast ona nad slobodnima i jednakima.
Gospodar se dakle ne naziva prema znanosti,⁶³ nego zbog toga što je takav, a isto i rob i slobodnjak. Pa ipak bi mogla postojati i znanost gospodara i znanost roba, i to ova druga poput one kakva se naučavaše u Sirakuzi. Ondje je naime neki za plaću poučavao ropčad služinskim poslovima. A mogla bi se ta poduka proširiti, te uključiti začinarstvo⁶⁴ i ostale takve vrste službe. Jer neki su poslovi časniji od drugih, a neki opet nužniji, i prema poslovici, »i nad robom ima rob, i nad gospodarem gospodar.«⁶⁵ Sve su tê dakle znanosti za robove.⁶⁶
samodostatan, kao što jedni [spajaju] pastirski i razbojnički, drugi ratarski i lovački. A slično je i s ostalima; onako kako potrebitost prisili takvim načinom i žive.
Takva dakle imovina čini se da je od same naravi dana svima, kako odmah pri rođenju tako i kad odrastu. Jer već od početka pri samome porodu jedne od životinja donose toliko hrane koliko dostaje sve dok je potomstvo ne uzmogne samo priskrbljivati, kao npr. životinje koje legu crve ili koje nesu jaja. Dočim one koje su živorodne, imaju u sebi samima hranu za mlade do stanovite dobi, onu zvanu mlijeko.
Tako te se bjelodano može postaviti, pošto se one rode, kako su biljke poradi životinja, i sve druge životinje poradi čovjeka, one pitome i za uporabu i zbog hrane, dočim one divlje – ako već ne sve – a ono barem većina – i zbog hrane i drukčije koristi, da bi se od njih izrađivala odjeća i različita oruđa.
Ako dakle narav ništa ne čini ni nesavršeno ni uzalud, onda je nuždno narav sve to načinila poradi ljudi. Stoga će i ratno umijeće biti naravlju neko umijeće stjecanja (jer lovno je umijeće njegov dio), kojim se mora služiti protiv zvijeri i onih ljudi kojima se po naravi ima vladati a oni to neće, tako te je naravlju i pravedan takav rat.⁷⁵
Jedna je dakle vrsta umijeća stjecanja prema naravi dio umijeća gospodarstva, tako što ona mora ili pružati ili priskrbljivati one uskladištive od životnih potrepština, koje su korisne zajednici bilo grada bilo doma. I čini se kako se istinsko bogatstvo sastoji upravo od njih. Jer [količina] takve imovine samodostatne za dobar život nije neograničena, kao što kaže Solon u pjesmi:
»Bogatstvu se još nikakva meda
ne pokaza ljudima.«⁷⁶
Naime, granica postoji kao i u ostalim umijećima. Jer ni jedno oruđe ni jednoga umijeća nije neograničeno, ni množinom ni veličinom, a bogatstvo je kao mnoštvo oruđa i gospodarstvu i državništvu. Dakle, bjelodano je da postoji neko umijeće stjecanja prema naravi i gospodarstvenicima i državnicima, i zbog kojega razloga.
A postoji i drugi rod umijeća stjecanja, koji najčešće nazivaju i s pravom ga ovako zovu, umijeće zaradbe novca, zbog kojega se i čini kako nema nikakve granice bogatstvu i stjecanju, te koje kao jedno i isto s već spomenutim mnogi smatraju zbog njihova susjedstva. Ono pak niti je isto sa spomenutim, niti je opet daleko od njega. Jer jedno je od njih po naravi, dok drugo nije po naravi, nego više nastaje po nekom iskustvu i umijeću.
Započnimo tome slijedećim načinom: svaka tečevina ima dvostruku upotrebu; obje pripadaju stvari po sebi, ali ne slično po sebi, jer je jedna stvari svojstvena, dok druga [poraba] to nije, kao npr. cipeli kao obući i kao za razmjenu. Jer obje su upotrebe cipele. Onaj, naime, koji je s potrebitim cipele razmijeni za novac ili hranu, služi se doduše cipelom kao cipelom, ali ne i njezinom svojstvenom upotrebom. Jer ona nije nastala poradi razmjene.
Isto vrijedi i za ostale tečevine. Jer umijeće razmjene pripada svima, potječući prvo iz onoga što je prema naravi, zbog toga što su ljudi od jednih stvari imali više a od drugih manje negoli je potrebno (i otuda je jasno kako po naravi sitničarstvo⁷⁷ᵃ ne pripada umijeću stjecanja; inače bi se razmjena odvijala samo dok ljudi nemaju dosta).
Dakle, u prvotnoj zajednici (koja je dom)⁷⁸ bjelodano je kako nema potrebe za takvim umijećem, nego tek onda kada se zajednica uveća. Jer, jedni su imali sve zajedničko, a drugi opet – razdijeljeni — i mnoge od drugih,⁷⁹ koje su prema svojim potrebama morali davati na uzvrat, kao što to još i sad čine mnogi od barbarskih naroda, prema razmjeni; oni, naime, samo uzajamno razmjenjuju potrepštine, i ništa više, dajući i primajući vino za žito, i bilo koje drugo takvo.
Stoga takav način razmjene niti je usuprot naravi, niti je neki oblik umijeća stjecanja (budući da je poradi ispunjenja samodostatnosti koja je prema naravi). Ali iz tê je nastala ona druga posve razložno. Jer što je više inozemnijom postajala dotična ispomoć, kao uvoz onoga u čemu oskudijevahu te izvoz onoga čime obilovahu, iz nužnosti je došlo do upotrebe novca.
Nije, naime, lako prenosiva svaka pojedina od potrepština prema naravi. Zbog toga poradi razmjena složiše se štogod takvo uzajamno davati i primati koje, budući samo jedna od korisninâ, ima i porabu kojom se lako rukuje u životnoj svakodnevnici, npr. željezo, srebro, i ako ima štogod drugo takvo. To su prvo određivali naprosto po veličini i težini, a napokon su u nj utiskivali znak, da si uštede samo mjerenje. Jer utisnuti žig bijaše i znak veličine.⁸⁰
Pošto je dakle jednom iznaden novac zbog nužnosti razmjene, nastade drugi oblik umijeća stjecanja, ono sitničarsko,⁸¹ koje prvotno možda bijaše jednostavno, nu poslije već zbog iskustva postade znalačkije, [kad ljudi naučišej odakle i kakvom razmjenom nastaje najveći dobitak.
Zbog toga se čini kako se umijeće stjecanja najviše bavi novcem, te da mu je zadaća uzmoći spoznati odakle će se steći najviše novaca. Smatra se, naime, da ono tvori bogatstvo i novac. Jer bogatstvo često postavljaju kao mnoštvo novaca, zbog toga što se njime bave i umijeće stjecanja i ono sitničarstva.
Nasuprot tome novac se nekima čini kao umišljotina i puka običajnost, dok je po naravi ništa, jer izmijene li ga oni koji se njime služe, on nije ničemu, niti je koristan bilo kojoj od životnih potreba, pa onaj tko je novcem bogat često oskudijeva i u nužnoj hrani. A besmisleno je da bogatstvom bude ono u čemu dok obiluje, čovjek ipak skapava od gladi, poput onoga Mide, kojemu se priča kako mu se – zbog nezasitnosti želje – pretvaralo u zlato sve što bi dotaknuo.
Zbog toga ljudi traže nekakvu drugu [odredbu] bogatstva i umijeća stjecanja, i ispravno je traže. Jer drugo je umijeće stjecanja i bogatstvo koji su prema naravi; to pripada umijeću gospodarstva; dočim umijeće sitničarstva proizvodi novce, ali ne na svaki način, nego samo razmjenom stvari. I čini se da se ono bavi novcem. Jer novac je počelo i granica razmjene. I stoga je neograničeno bogatstvo koje proistječe od takvog umijeća stjecanja.⁸²
Jer kao što se liječništvu bavljenje zdravljem pruža u beskonačnost, i svakomu od umijeća svrha ide do beskonačnoga (budući da to najviše žele učiniti), dok sredstva tê svrhe ne idu u beskonačnost (kako je svrha granica svima), tako nema granice ni svrsi toga umijeća stjecanja, a svrha je to bogatstvo i stjecanje novaca.
Dočim umijeću gospodarstva, koje nije umijeće stjecanja, ima granice. Jer takvo [bogatstvo] nije njegova zadaća. Stoga se nekako čini kako mora biti granice svakomu bogatstvu, ali u stvarima koje se zbivaju vidimo gdje se događa oprečno: jer svi stjecatelji bogatstva do beskonačnosti uvećavaju svoj novac.
Uzrok je [zbrci] što su oba ta umijeća srodna. Jer mijenja se uzajamno upotreba svakog pojedinog od tih umijeća, dok im je stvar ista; naime, svako je od njih upotreba iste imovine, ali ne istim načinom, nego jedno ima drukčiju svrhu, drugo pak samo umnoženje.⁸⁴ Tako te se čini nekima kako je to i zadaća umijeća gospodarstva, i ustrajavaju mnijući da se novčani imutak mora ili očuvati ili umnožiti neograničeno.
Uzrok je pak tomu raspoloženju što se ljudi trse oko življenja, ali ne i oko dobra življenja.⁸⁵ A kako se dakle ta žudnja proteže u bezgranično, oni žele da su bezgranične i stvari koje joj služe. I oni pak koji nastoje oko dobra življenja, traže tjelesne užitke, te budući se čini kako i oni ovise od imovine, cijeli im je posao oko stjecanja bogatstva, pa tako nastaje druga vrsta umijeća stjecanja.
I budući je u suvišku užitak, traže ono umijeće koje tvori suvišak užitka. I ako si to s pomoću umijeća stjecanja ne uzmognu pribaviti, pokušavaju drugim načinom, upotrebljavajući sve svoje sile, ali usuprot naravi. Jer ne pripada hrabrosti zarađivati novac, nego tvoriti smjelost; niti je to pak zadaća umijeća vojskovođe ili liječništva, nego su to pobjeda i zdravlje. Pa ipak neki sva [umijeća] pretvaraju u ono stjecanja bogatstva, kao da je ovo svrha, a prema svrsi se mora usmjeriti sve.
Rečeno je dakle nenužnome umijeću stjecanja i kakvo je i zbog kojega nam uzroka ono treba, te nužnome, kako je ono drukčije i umijeće je gospodarstva koje je prema naravi i za pribavu hrane, i koje nije poput prvoga neograničeno, nego ima svoju granicu.
Bjelodano je dakle i ono dvojbeno u početku, pripada li naime ili ne umijeće stjecanja gospodarstveniku i državniku, ili pak ono mora biti već prisutno (jer kao što ni državničko umijeće⁸⁵ᵃ ne tvori ljude, nego preuzevši ih od naravi služi se njima, tako im i poradi hrane narav mora pružiti zemlju ili more ili štogod drugo), i do gospodarstvenika je da tê stvari rasporedi onako kako treba.
Nije naime ni dužnost tkalačkoga umijeća tvoriti vunu, nego se služiti njome, i znati kakva je vuna korisna i upotrebljiva, ili nevaljala i neupotrebljiva. Jer inače bi mogao dvoumiti tkogod zašto je samo umijeće stjecanja dio gospodarskog umijeća, dok liječničko umijeće to nije; iako domaća čeljad moraju imati zdravlja, kao i živjeti te imati koju drugu životnu potrepštinu.
Samo, kao što je dijelom dužnost i gospodarstvenika i vladatelja brinuti se zdravlju, a dijelom i nije, nego je to zadaća liječnika, tako i što se tiče novca, dijelom on jest a dijelom nije posao gospodarstvenika, nego poslužbenoga⁸⁶ umijeća.
Nu ponajviše, kao što je već prije rečeno, tê stvari moraju već biti prisutne po naravi. Jer posao je naravi pružati hranu onome što je rođeno. Naime, svakomu je živom biću hrana preostalo⁸⁷ od onoga iz čega nastaje. Stoga je prema naravi svima umijeće stjecanja [na području] plodova i životinja.
Kako je umijeće stjecanja dvostruko, kao što rekosmo, ono sitničarstva i ono gospodarstva, i prvo je nuždno i pohvalno, dok je ono razmjembeno s pravom pokudno (jer nije prema naravi, nego se njime ljudi jedni od drugih bogate), s pravom se najviše mrzi lihvarstvo,⁸⁸ zbog toga što njime dolazi dobitak od samoga novca, a ne od onoga čemu je novac.
Jer novac je nastao poradi razmjene, dok ga dobitak⁸⁹ samoga uvećava (otuda mu i ime, jer rođeno je nalik na roditelje, a takav dobitak je odvjetak novca od novca), tako te je on i najviše usuprot naravi od svih načina stjecanja.
Budući smo stvari koje se tiču spoznaje razlučili dostatno, moraju se istražiti i one koje se odnose na upotrebu. U svima takvim stvarima znanstveno promatranje ima slobodu, iskustvo pak – nužnost.⁹⁰
Ovo su naime korisni dijelovi umijeća stjecanja: imati iskustva blagu,⁹¹ koja je stoka najprobitačnija, te gdje i kako, npr. kakva je pribava konja, volova ili ovaca, a slično i ostalih životnja (jer treba biti iskusan u tome koje su od dotičnih životinja najprobitačnije, i koje na kakvim mjestima, budući da one različito uspijevaju u različitim zemljama); zatim ratarstvu, kako nezasijanu tlu tako i obraslome,⁹² i pčelarstvu, te uzgoju drugih životinja, plivačica ili letačica, od kojih može biti kakve koristi.
To su dakle dijelovi najsvojstvenijeg i najprvotnijeg umijeća stjecanja; dočim u umjeću razmjene glavni je dio trgovina (koja opet ima tri dijela: pribava broda, prijevoz tereta, prodaja robe; a tî se pak razlikuju jedni od drugih što su neki sigurniji, a drugi pružaju više dohotka), drugo je lihvarstvo, treće najamništvo⁹³ (od kojega je jedno rad obrtnika rukotvoraca,⁹⁴ a drugo onih bez ikakva umijeća, koji služe samo svojim tijelom).
Treća pak vrsta umijeća stjecanja nalazi se između ovog i onog prvog (jer posjeduje i dio onoga koje je prema naravi i dio umijeća razmjene); ono, naime, pribavlja bogatstvo od dobara što potječu iz zemlje, koja ne donose plodove ali su ipak korisna, poput sječe šume i cjelokupna rudarstva, koje također obuhvaća mnoge rodove. Jer postoje mnoge vrste kovina iskopanih iz zemlje. svakome pojedinome od tih općenito se već i sada reklo; dočim opisivati ih potanko i točno, bilo bi korisno po radnju,⁹⁵ ali zadržavati se na tome, bilo bi dosadno.
Od tih obrta najviše je umijeća u onome gdje je najmanje slučaja; najprostije su pak one radnje koje najviše oštećuju tijelo, a najropskije one u kojima se tijelo najviše upotrebljava; i najnedostojnije su one gdje je najmanje potrebna izvrsnost.⁹⁶
Budući su tima stvarima neki pisali, kao Haret Paranin i Apolodor Lemnjanin ratarstvu, oranju i sadnji, a drugi opet drugome, neka tê stvari iz tih djela upozna komu je do toga. Uz to bi trebalo prikupiti i razbacana izvješća tome kojim je sve načinom posrećilo nekima da steknu bogatstvo.
Jer sve su tê stvari korisne onima koji cijene umijeće stjecanja, kao ona priča Talesu iz Mileta. Posrijedi je naime izum koristan za bogaćenje, koji se njemu pripisuje zbog njegove mudrosti, ali koji je zapravo nešto općenito.
Jer kad su mu prigovorili zbog njegova siromaštva kako je filozofija beskorisna, on je – kažu – doznavši na temelju zvjezdarstva da će tê godine biti dobar urod maslina, već zimi s ono malo novaca što je imao veoma povoljno zakupio sve tijeskove za ulje u Miletu i na Hiju, jer nitko nije više novaca nudio.
Kad je zatim pravo vrijeme došlo, i nenadano su se i istodobno tražili mnogi tijeskovi, iznajmljivao ih je po koliko je on htio, pa je, zaradivši mnoge novce, pokazao kako je filozofima lako obogatiti se, kad to ushtjednu, ali to nije ono oko čega oni nastoje.
Govori se dakle kako je na taj način Tales dokazao svoju mudrost. Nu, kako već rekosmo, takav je način stjecanja nešto općenito, ako tkogod može sebi tako pribaviti ‘samoprodaju’⁹⁷.
Zbog toga se i neke države prihvaćaju toga načina kada im ponestane novaca. Jer tada uvode ‘samoprodaju’ prodajninâ⁹⁸.
Na Siciliji je neki, nagomilavši novaca, pokupovao sve željezo iz ljevaonica željeza, pa kad su zatim s različitih trgovišta došli trgovci, jedini je prodavao, i nije postavio pretjeranu cijenu; pa ipak je na pedeset talenata zaradio stotinu.
Doznavši za to Dionizije, dopusti dotičniku iznijeti novac, ali mu naredi da napusti Sirakuzu, zbog toga što bijaše otkrio način zaradbe štetan po Dionizijeve poslove.
Talesov izum i ovaj posve su isti. Jer obojica su sebi izumili ‘samoprodaju’. A to je korisno znati i državnicima. Naime, mnogim gradovima (ili državama) treba takvoga stjecanja i na takve načine, kao i domaćinstvu, pa i više. Zbog toga neki od državnika i djeluju javno baveći se samo time.
Budući bijahu⁹⁹ tri dijela umijeća gospodarstva, jedan kao vlast gospodara, kojoj se prije¹⁰⁰ govorilo, drugi kao očinska vlast, treći kao bračna vlast (jer mužu je dano vladati ženom i djecom, oboma kao slobodnim, ali ne istim načinom vladavine, nego ženom državnički, a djecom kraljevski; jer muško je po naravi pogodnije zapovijedati negoli žensko – ukoliko nije gdjegdje nastao odnošaj usuprot naravi – kao i starije i odraslije nad mlađim i nedoraslim) – u većini ustavnih država izmjenjuju se vladajuće i vladano (jer tu se hoće da su po naravi jednaki te da se ništa ne razlikuju), pa ipak – kad jedno vlada a drugim se vlada – teži se načiniti razlika i po vanjštini i po nazivima i po počastima, kao što i Amasis reče u priči nogoperu¹⁰¹.
Muško se prema žensku odnosi na taj način. Dočim vladavina nad djecom je kraljevska. Jer roditelj¹⁰² vlada i prema ljubavi i prema starosti, a upravo je takav oblik kraljevske vlasti. Stoga je Homer primjereno nazvao Zeusa »otac i ljudi i bogova«¹⁰³, jer je kralj svima njima. Jer naravlju kralj se mora razlikovati, ali rodom mora biti isti [s podanicima], kao što se odnosi starije prema mlađem i rađajuće prema rođenomu.
Bjelodano je dakle kako umijeće gospodarstva više nastoji oko ljudi negoli oko pribave neživih stvari, i više se brine njihovoj kreposti negoli vrsnoći imovine, koju nazivamo bogatstvom, te više kreposti slobodnjaka negoli robova.
Prije svega, dakle, robovima bi mogao tkogod dvoumiti, postoji li u roba neka krepost mimo oruđnih i poslužničkih značajki, kakva druga časnija od tih, kao umjerenost, hrabrost, pravednost i bilo koje drugo od takvih stanja, ili pak nema ničega drugog mimo tjelesnih poslužbi (jer dvoumlje izlazi na oba načina; naime, ako to postoji, u čemu će se oni razlikovati od slobodnjaka? Ako pak ne postoji, budući su oni ljudi i sudjeluju u razboru, tvrdnja je neumjesna).
A gotovo isto treba istražiti i ženi i djetetu, imaju li i oni kreposti, i treba li žena biti umjerena, hrabra i pravedna, te dijete razuzdano ili umjereno, ili pak ne?
Općenito valja razvidjeti vladajućem i vladanome po naravi, postoji li u njih ista krepost, ili drukčija. Jer ako oboje trebaju sudjelovati u ljepoti i dobroti¹⁰⁴, zbog čega bi jedno moralo jednom zauvijek vladati a drugim da se vlada? Jer oni se ne razlikuju prema više i manje. Naime, vladati i biti vladati razlikuju se vrstom, dočim ono više i manje nikada.
Nu ako jedno mora imati [krepost], a drugo pak ne, čudno je. Jer ako vladatelj nije umjeren i pravedan, kako će skladno vladati? Ako opet vladanik nije takav, kako će se njime skladno vladati? Jer ako je razuzdan i strašljiv, neće obaviti nijednu od dužnosti.
Jasno je dakle kako oboje moraju sudjelovati u kreposti, uz razliku poput one kakva je među vladanicima po naravi. A na to nas upućuju i stvari koje se tiču duše. Jer u njoj postoji po naravi vladajuće i ono vladano, koji kažemo imaju različitu krepost: jednu onoga što ima razum, drugu onoga što je nerazumno.
Jasno je dakle kako istim načinom biva i u ostalih, tako te su po naravi većina [bića] vladajuća i vladana. Jer drukčijim načinom vlada slobodnjak nad robom, te muško ženskim i muž djetetom; u svima su naime prisutni dijelovi duše, ali su prisutni različito.
Rob tako uopće nema savjetodavne sposobnosti¹⁰⁵; žensko je ima, ali je nevlastna¹⁰⁶; dijete je ima, ali je ona nesavršena.
Slično je stoga nuždno pretpostaviti i ćudorednim krepostima: u njima moraju sudjelovati svi, ali ne istim načinom, nego onoliko koliko je [dostatno] svakomu pojedinomu za njegov posao. Zbog toga vladatelj treba imati savršenu ćudorednu krepost (jer njegov je posao naprosto onaj voditelja¹⁰⁷, a razum je takav voditelj) i od ostalih svaki onoliko koliko im je primjereno.
Tako te je bjelodano kako ćudoredna krepost pripada svim narečenima, ali nije ista umjerenost žene i muža, niti pak hrabrost i pravednost, kao što mišljaše¹⁰⁸ Sokrat, nego je u jednoga vladateljska hrabrost, a u drugoga poslužbena, i slično i u ostalome.
A jasno je to i onima koji razmotre više prema pojedinome dijelu. Jer varaju se oni koji općenito govore kako je krepost ‘dobro raspoloženje duše’ ili ‘ispravna činidba’ ili štogod slično tome. Naime, mnogo bolje govore oni koji, poput Gorgije, naprosto nabrajaju kreposti, mjesto takvih odredaba.¹⁰⁹
Zbog toga treba – kao što ono pjesnik reče ženi – tako smatrati da stoji i sa svime ostalim: »Ženi ures šutnja donosi«,¹¹⁰ ali ne isto i mužu.
A budući je dijete nesavršeno, jasno je kako se njegova krepost ne odnosi samo prema njemu samomu, nego i prema svrsi i onomu tko ga odgaja. Slično se i [krepost] roba odnosi prema gospodaru.
Postavili smo da je rob koristan poradi životnih potrepština, tako te je jasno kako mu je potrebno malo kreposti, tek toliko da – zbog razuzdanosti ili strašljivosti – ne zanemari svoje poslove.
Neće li dvoumiti tkogod, ako je istinito što se sada reklo, trebaju li i obrtnici posjedovati krepost? Jer i tî često zbog razuzdanosti zapostave svoje poslove. Ili se to možda u velikoj mjeri razlikuje? Jer rob je sudionik života,¹¹¹ dok je [obrtnik] podalje, i na toliko sudjeluje u kreposti koliko i u ropstvu.¹¹² Naime, prostiji obrtnik posjeduje nekakvo ograničeno ropstvo; i rob je od onih koji su to po naravi, dočim kožar nije takav, niti pak koji drugi među obrtnicima.
Bjelodano je dakle kako uzrokom takve kreposti robu mora biti gospodar, a ne onaj koji posjeduje umijeće poduke kojim se rob uči svojim poslovima. Stoga ne govore ispravno oni koji robu niječu razbor i kazuju kako im treba sämo zapovijedati, jer su robovi potrebitiji opomene negoli djeca.¹¹³
Nu tim stvarima nek je razlučeno na taj način; mužu i ženi, djeci i ocu, te kreposti svakoga pojedinoga od njih i njihovu uzajamnom druženju, što je tu lijepo a što nije lijepo, i kako se mora tražiti dobro a izbjegavati zlo, morat će se pretresati u raspravama državnim porecima.¹¹⁴
Budući je svako domaćinstvo dio grada, a tê spomenute stvari su dio domaćinstva, i krepost dijela mora se obzirati na onu cjeline, nuždno je — gledajući na državni poredak¹¹³ – odgajati i djecu i žene, ako štogod znači po valjanost države da djeca i žene budu valjani. A mora značiti. Jer žene su polovica slobodnjaka, dok od djece postaju [budući] sudionici državnog poretka.
Tako te, budući da je tim stvarima razlučeno, ostalim treba drugdje govoriti, smatrajući sadašnju raspravu dovršenom, poći ćemo od novoga početka i prvo ćemo istražiti ono što je rečeno najboljem državnom poretku.
- Grč. πόλις; lat. civitas; engl. state; franc. la cite; njem. der Staat; rus. zocydapcmeo; novogrč. πόλις. Posrijedi je antički grad ili grad-država, te su otuda i mogući hrvatski prijevodi grad, gradodriava, država.
- Grč. τό άγαϋόν; lat. bonum; engl. good; franc. un bien; njem. das Gut; rus. ΘΛΟΖΟ: novogrč. τό άγαΰόν. Riječ je ο dobru, bilo ono zbiljsko ili prividno.
- Oni nazivci koji se često javljaju (a imaju u oba slučaja isto značenje ) obrađeni su u prijevodu Nikomahove etike.
- Ili ‘prema pravilima’; grč. κατά τους λόγους; lat. ex rationibus; engl. according to the rules; franc. conformement aux regles; njem. nach den Regeln; rus. na ocuoeax novogrč. κατά τάς αρχάς.
- Usp. Eth. Nic. I, 2, 1095 a 30.
- Ili ό državi.
- Grč. τι τεχνικόν; lat. arte tractari atque explicari eng. any scientific residt; franc. quelque resultat positif; njem. etwas wissenschaftlich Brauchbares; rus. uajHHoe o&bHCHenue; novogrč. τι κατ’ έπιστήμην. Smisao je ‘ono što potpada pod umijeće ili znanost.’
- Usp. Eth. Nic. 1162a 15-20.
- Grč. δια την σωτερίαν; lat. propter salutem; engl. that both may be preserved; franc. en vue de leur conservation commune; njem. um der Lebenserhaltung vvillen; rus. β μβΛΗΧ 83auMHOzo caMocoxpaHeHim; novogrč. δια την άμοιβαίαν προς διασφάλισιν της υπάρξεως. Značenje je dakle: poradi održavanja uzajamna života ili opstanka.
- To jest: onakav nož koji služi mnogim namjenama.
- Euripid, Ifigenija u Aulidi, 1400. Dosl. prijevod.
- Heziod, Djela i dani, 405. Dosl. prijevod.
- Izrazi όμοσίπυοι i όμόκαποι znače ‘oni koji dijele zajednički stol ili naćve, jasle’. Otuda lat. ex eodem panario victum sumentes; uno et communi praesepi vel mensa utenles; engl. companions of the cupboard; companions of the manger; franc. companions de huche; companions de table; njem. Tischgenossen; Troggenossen; rus. ednm U3 oduozo Aapn; numaiomuMucn U3 OOHUX sicneu; novogrč. »συσσίτονς«; »ομοτράπεζους«.
- Posrijedi je ‘naseobina’ ili ‘kolonija’ potekla od jedne kuće ili obitelji; grč. αποικία οικίας; lat. domus colonia; engl. a colony from the family; franc. une colonie; une extension de la famille; njem. eine Verzweigung des Hauses; rus. KOAOHUH ceMbu; novogrč. αποικία τις της οίκίας.
- Smisao je ovaj: Heleni (Grci) bijahu pod kraljevskom vlašću prije nego li su se okupili (u gradove-države).
- Homer, Odiseja, IX, 114. Dosl. prijevod. Riječ je ο ciklopima. A isto se mjesto navodi i u Nikomahovoj etici, 1180 a 28.
- Podrazumijeva se ‘gospodarska samodostatnost’ ili ‘samostalnost’ kako sadržava i lat. prijevod: omnis copiae culmen pervasit, šibi plane sufficiens.
- To jest: grad, grad-driava.
- Ili ‘usavrši’, to jest: ‘kad pojedina stvar dostigne stupanj potpunog razvitka’.
- Grč. φύσις; lat. natura; engl. nature; franc. nature; njem. Natur; rus. npupoda; novogrč. φύσις. U hrvatskom je narav ili priroda. A u Aristotela φύσις znači i oblik neke pojedinačnosti, te bit i oblikovni uzrok, pa svrhu, koja je dobro dotične stvari i njezino savršenstvo, budući da je svrha ‘oblik koji još nije ozbiljen’. (J. Tricot).
- To jest: čovjek je društvovna ili gradska ili građanska ili državna ili politička životinja. Grč. πολιτικών ζψον; lat. civile animal; engl. a political animal; franc. un animal politique; njem. ein staatenbildendes Lebewesen; rus. cyw,ecmeo o6uu>cmeeHHoel cymecmeo nonumunecKoe; novogrč. νά διαβιοι έν τή πολιτειακώς οργανωμένη κοινωνία (da živi u društvovno ustrojenom zajedništvu).
- Homer, Ilijada, IX, 63. Dosl. prijevod.
- Samo ovo mjesto nije posve jasno, pa je u lat. prijevodu: ‘kao usamljen orao na vrhuncima.’
- Grč. λόγος, lat. sermo; engl. gift of speech; franc. la parole; njem. Sprache; rus. cnoeolpenb; novogrč. rov έναρ&ρον λόγον (razgovijetan /artikuliran/govor).
- To jest: ‘Zajednica živih stvorova koji poimaju, razlikuju dobro i zlo i si.’ ili – kako je u Tricota – ‘zajedništvo takvih čuvstava’ (la communaute de ces sentiments).
- To jest: ‘samo po imenu’ ili ‘prema pukom zajedništvu imena’ (grč. όμονύμως; lat. ex communione nominis, a u skolastici univocum (jednoznačno, istoznačno).
- Izričaj nije jasan, i prevodi se različito. Gr. διαφϋαρείσα γαρ έσται τοιαύτη; lat. corrupta enim manus, tališ erit; engl. for when destroyed the hand will be no better than that; franc. une main de ce genre sera une main morte; njem. nur in diesem Sinn wird eine tote Hand noch eine Hand sein; rus. ργκα, omdeneunaH om mena, 6ydem UMeuno maKou KOMeHHoii pyKou; novogrč. ή καταστρα φείσα δε άληϋής τοιαύτη είναι.
- Ili ‘udružiti se’ ili ‘živjeti u društvu.’ Grč. κοινωνεϊν; lat. res suas communicare seu societatem contrahere cum aliis; engl. to live in society; franc. etre membre d’une communaute; njem. in Gemeinschaft leben; rus. ecmynumb e o6w,enue; novogrč. ‘αποτελεί μέρος πολιτειακής κοινωνίας.
- Ili ‘građanska’ ili ‘zajednička’ ili ‘državna’. Grč. πολιηκόν; lat. civilis res; engl. the bond ofmen in states; franc. est de l’essence de lasociete civile; njem. ist derstaatlichen Gemeinschaft eigen; rus. ceH3auo c npedcmaenenueM ο zocydapcmee; novogrč. στοιχείον τής πολιτείας. Siri bi smisao dakle bio: pravednost pripada biti državnog zajedništva.
- Usp. Nikomahova etika, 1134a 31.
- Grč. οικονομία; lat. domus administrandae ratio; engl. management of the household; franc. economie domestique; njem. die Hausvertvaltung; rus. ceMbH; novogrč. περί τής διασννϋέσεως και διοικήσεως τον οίκον.
- Grč. οίκία (dom, kuća; domaćinstvo, kućanstvo); lat. domus et familia; engl. household; franc. famille; njem. das Haus; rus. ceMbn; novogrč. οίκος.
- Grč. έλενΰέριος (slobodnjak, slobodnik, slobodan čovjek); lat. liber; engl. freeman; franc. homme libre; njem. der Freie; rus. ceo6odubiu; novogrč. έλεύ&ερος.
- Grč. τεκνοποιητική; lat. quae ad imperium patris in liberos a se procreatos pertinet; engl. the procreative relation; franc. la relation de pere a enfant; njem. vom vaterlichen Verhaltnis; rus. demopoMdenue (a ovdje: omupecKoelomHouieuue); novogrč.«reκνοποιητική».
- Ili ‘umijeće stjecanja bogatstva ili novca’. Grč. χρηματιστική (τέχνη); lat. rei numerariae (nummariae) parandae ratio; engl. art of getting v/ealth; franc. l’art d’acauerir des richesses; njem. die Erwerbskunst; rus. ucnyccmeo HaKonneHun; novogrč. χρηματιστική;
- Aristotel ovdje misli na sofiste (kao što su Antifon, Trazimah, Likofron) koji su se često pozivali na razliku i oporbu između zakona (ili običaja) te same naravi (prirode).
- Grč. κτήσις; lat. rerum partarum possessio; engl. propertv; franc. propriete; njem. Besitz; rus. co6cmeeHHOcmi>; novogrč. περιουσία. Sam pojam znači i imovina, vlasništvo, posjed, imutak i stjecanje, pribava.
- Grč. ή κτητική; lat. ratio rei auaerendae; engl. the art of acquiring property; franc. l’art de l’acqućrir; njem. die Lehre vom Besitz; rus. npuo6pemenue; novogrč. ή τέχνη της κτήσεως περιουσίας. Posrijedi je, dakle, umijeće stjecanja ili nauk ο imovini ili posjedu.
- Doslovno: jedna su oruđa ‘neproduševljena’ ili bez duše, a druga su ‘produševljena’ ili s dušom (grč. άψυχα; έμψυχα).
- Ili: ‘oruđe koje ima prvenstvo nad ostalim oruđima’, jer su oruđa bez njega neupotrebljiva.
- Homer, Ilijada, XVIII, 376.
- Grč. ποιητικόν όργανον; lat. ad efficiendum valens; engl. instrument of production; franc. un instrument de production; njem. produzierende Werkzeuge; rus. opyoua.. . umejom npodyKmueHyio denmeAbHOcmb; novogrč. όργανα είναι μέσα, παραγωγής άλλων πραγμάτων. Riječ je o oruđima koja sama nešto tvore ili proizvode.
- Grč. το πρακτικόν; lat. adagendum valet; engl. an instrument of action; franc. un instrument de action; njem. was dient dem Handeln; rus. opydue deameubuocmu aKrnuenou; novogrč. είναι όργανον άμεσου πρακτικής χρησιμοποιήσεως. Riječ je o oruđu koje nema ništa drugo osim vlastite uporabe, službe ili djelovanja, ili činidbe.
- Aristotelu su tvorba (ποίησις) i činidba (πράξις) u oporbi. Činidba (πράξις) je djelatnost, koja ne proizvodi nikakvo drugo djelo koje se razlikuje od samog činitelja, i nema nikakve druge svrhe osim dobre činidbe (εϋπραξία). Tvorba (ποίησις))Ζ djelovanje koje se razlikuje od djelovatelja, i ostvaruje se u djelu koje je izvan tvoritelja (prema J. Tricotu).
- Podrazumijeva se ‘izdvojivo od posjedovatelja’ (prema B. Jowettu).
- Grč. τό έργον; lat. opus; engl. a work; franc. ceuvre (le travail); njem. Leistung; rus. paaoma; novogrč. τό έργον. Sama grčka riječ znači i rad i djelo i čin, i učinak i posao.
- Doslovno ‘životinja’ ili ‘živi stvor’. Grč. τό ζψον; lat. animal; engl. the living creature; franc. l’etre vivant; njem. das Lebewesen; rus. Mueoe cyui,ecmeo; novogrč. τό ΐ,ώον.
- Ili ‘pogodba’, ‘ugovor’, ‘sporazum’, ‘priznanje’; grč. ομολογία; lat. pactum conventum; engl. convention; franc. accord general; njem. eine Vereinbarung; rus. coznaiuenue; novogrč. σνμβατιχώς;
- Riječ je ο tome što je svaki atenski građanin imao pravo u skupštini uložiti žalbu zbog ‘protuzakonitosti’ a protiv govornika koji bi predlagao štogod suprotno postojećim zakonima (prema J.Tricotu).
- Ili ‘sila’, ‘moć’, ‘vlast’. Grč. ή βία; lat. vis; engl. power; franc. la force; njem. die Gewalt; rus. HacuAue; novogrč. ή βία.
- To jest: bez vrline ili vrsnoće (αρετή).
- Cijela rečenica nije posve jasna, i zadaje poprilično muke i tumačiteljima i prevoditeljima.
- Ili ‘uzrok’ ili ‘polazište’ ili ‘početak’.
- Prema Jowettu smisao bi bio: ‘Stoga Heleni ne vole nazivati Helene robovima, nego tako nazivaju barbare.’
- Usp. 5 pogl.
- Ili Ό plemenitu podrijetlu’, naime u Grkâ nije bilo velike razlike između plemenita i slobodna čovjeka. Grč. ευγένεια; lat. nobilitas; engl, nobility; franc, la noblesse de naissance; njem. Adeligkeit; rus. ; novogrč. ευγένεια.
- Teodekt (iz prve polovice IV st. pr. Kr.), govornik i pisac tragedija, učenik Aristotelov.
- Helena, fr. 3. (Doslovan prijevod).
- Grč. δεοποτεία; lat. dominium seu herile Imperium; engl, the rule of a master; franc, pouvoir du maître; njem. das Herrenverhältnis; rus. ; novogrč. δεσποτική αρχή.
- Grč. πολιτική; lat. civilis principatus; engl, a constitutional rule; franc, pouvoir du chef politique; njem. das staatsmännische Verhältnis; rus. ; novogrč. πολιτική αρχή.
- Usp. 1254 a 8.
- Ili ‘samovlada’ ili ‘monarhija’ (grč. ή μοναρχία).
- Prema nekim komentarima: ‘Zbog toga što posjeduje znanost’.
- Ili ‘kuharsko umijeće’.
- Navod iz djela Pancratiastes, fr. 2, od Filemona, pjesnika nove komedije (rod. 365. pr. Kr.)
- Ili ‘robovske znanosti’.
- Usp. 1255 b 38, 1333 b 38.
- Bergk, Poet. Lyr., Solon, 13.71. (Doslovan prijevod).
- Ili ‘imovina’, ‘posjed’, ‘svojina’, ‘posjedovani predmet’. Grč. το κτήμα; lat. rei, quae paratur ac possidetur; engl, everything which we possess; franc, chacune de choses dont nous sommes propriétaire; njem. jedes Besitzstück; rus. ; novogrč. κατεχομένον πράγμα.
- 77a. Ili ‘umijeće trgovine na malo’, ‘kramarstvo’.
- Ili ‘u obitelji’ ili ‘u prvotnome domaćinstvu’.
- Izvorna rečenica nije posve jasna, pa se i različito prevodi. Grč. οι μεν γαρ των αυτών έκοινώνονν πάντων, οι δε κεχωρισμένοι πολλών πάλιν και έτερων; lat. Inter illos enim eorundem omnium erat communie; hi autem segregati multis aliis indigebant; engl. For the members of the family originally had all things in common; later, when the family divided into parts, the parts shared in many things, and different parts in different things; franc. En effet, les membres de l’association primitive possédaient toutes choses en commun; puis, un fois divisés en familles distinctes, ils maintinrent la possession commune pour de nombreux biens; njem. Denn jene hatten alle Anteil an einem und demselben Besitze, in der ausgebreiteten Gemeinschaft dagegen besass der eine für sich dieses, der andere anderes; rus. ; , , ; novogrč. oi τον οίκον μετέχονν άπα κοινού πάντων των πραγμάτων αυτών, ol της πολνπληϋεστέρας δμως κοινωνίας κεχωρισμένοι δντες πολλών άντι&έτως και άλλοι άλλων πραγμάτων. Ali, unatoč različitosti prijevoda, smisao drugog (spornog) dijela rečenice je nedvojben: članovi različitih domaćinstava dijelili su i mnoge predmete posjeda od drugih kuća (T.A.Sinclair).
- To jest: znak količine dotične kovine, što je i sama vrijednost dotičnog novca.
- Ili ‘sitničarija’, ‘trgovina na malo’ ili ‘kramarstvo’. Grč. τό καπηλικόν; lat. mercatura cauponaria; engl, retail trade; franc, le petit négoce; njem. die Kaufmannskunst; rus. ; novogrč. ή «καπηλική».
- Usp. 1256 b 32.
- To jest: sredstvo kojim se služe.
- Grč. ανξησις; lat. amplificatio; engl, accumulation; franc. l’accumulation de l’argent; njem. seine Vermehrung; rus. ; novogrč. αύξηση. Posrijedi je, dakle, umnažanje ili povećanje količine novca.
- Podrazumijeva se ‘savršeno življenje’.
- 85a. Grč. ή πολιτική; lat. scientia reipublicae administrandae; engl, the art of the statesman; franc, l’art politique; njem. die Politik; rus. ; novogrč. ή πολιτική.
- To jest: umijeće koje je podređeno gospodarstveniku, koji vodi brigu cijelome domaćinstvu.
- Smisao je ovaj: životinje se hrane onom tvari od koje su sastavljene. To jest, sastavljene od zemlje i vode, one se hrane plodovima zemlje i vode (prema J.Tricotu).
- Grč. ή όβολοστατική; lat. ratio foeneratoria; engl, usury; franc, la pratique du prêt à intérêt; njem. Wucher; rus. -; novogrč. τοκογλυφία.
- Grč. 6 τόκος ovdje znači ‘dobitak od uzajmljene glavnice, kamati’, ali izvorno je značenje ‘porod, potomak, odvjetak’, na što se Aristotel ovdje i poziva. Lat. foenus; engl, to increase at interest; franc, l’intérêt; njem. Zins; rus. ; novogrč. ό τόκος.
- Ova se rečenica različito tumači. Najvjerojatniji je smisao kako je na dotičnome području znanost (teorija) slobodna, dok iskustvo (praksa) mora polaziti od nužnosti (prema O. Gigonu).
- Opet dvoznačnica τα κτήματα – tečevine, posjedi, ali i blago (kao stoka i kao bogatstvo), što potvrđuje polovica inozemnih prijevoda. Lat. res possessae; engl, live-stock; franc, cheptel; njem. Besitzstücken; rus. ; novogrč. τα φυσικά άγαΰά.
- Misli se na ‘golo’ zemljište za sjetvu žitarica, i na ‘obraslo’ za vinograde i maslinike.
- Grč. μισϋαρνία – rad za mazdu, plaću; najamni rad. Lat. operae locatio seu opera mercenaria; engl, service for hire; franc, le travail salarié; njem. Lohnarbeit; rus. ; novogrč. ή έπί μισ&ω εργασία.
- Grč. βάναυσος je ‘obrtnik koji se bavi niskim obrtom nedostojnim slobodna građanina’. Lat. ars sordida atqe illiberalis; engl. employed in the mechanical arts; franc. le travail des métiers manuels; njem. die banausischen Künste; rus. ; novogrč. τών ασκούντων βάναυσόν τίνα τέχνην.
- Grč. ή εργασία znači radnja, radinost, posao, obrt, izrađivanje. Ovdje je lat. opus et usus; engl, practice (occupation); franc. métier (industrie); njem. die Praxis (Verrichtung); rus. ; novogrč. ή Εργασία (ôtà τους. .. εκαστον κλάδον μετερχομένονς).
- Ova rečenica ο vrstama obrta ili radnji ne uklapa se u cijelosti u dotični tekst.
- Ili ‘pravo isključive prodaje’ za pojedinca, skupinu, ili državu, što je dijelom i u današnjem nazivku ‘monopol’, koji sada ima i šire i posebnije značenje. Grč. ή μονοπώλια; lat. privam šibi rei vel mercis vendendae facultatem comparare; engl, monopoly; franc, un monopole; njem. ein Monopol; rus. ; novogrč. μονοπώλιον.
- jest: robe, stvari, živeža, koji se prodaju i kupuju. Grč. τα ώνια; lat. res vénales; engl, provisions; franc, les marchandises; njem. Verkauf von Waren; rus. ; novogrč. τα τρόφιμα.
- Usp. 1253 b 3-11.
- 1253b 14-1255b39.
- Amasisu, egipatskome kralju, bijaše netko prigovorio zbog njegova niskog podrijetla. Kako bi pokazao da se može od ‘vladanoga’ postati ‘vladajuće’ (uspeti se s niskoga položaja na uzvišeni), dao je izliti od zlata posudu za pranje nogu, nogoper, koji je zatim preobličen u kip božanstva, kojem su Egipćani (prema Herodotu II, 172) iskazivali najviše počasti.
- Doslovno ‘rađajuće’, to jest otac kao rađajući ili kao roditelj. Grč. το γέννησαν; lat. quod procreavit; engl, he (father); franc. générateur; njem. das Erzeugende; rus. ; novogrč. ό γεννήτωρ.
- Ilijada, I, 544.
- Posrijedi je glasovita složenica, koja znači i čestitost i savršenost i plemenitost, kao ćudoredni spoj ljepote i dobrote ljudskoga značaja. Grč. καλοκαγα&ία; lat. praestans probitas; engl, a noble nature: franc, la vertu parfaite; njem. die Vollkommenheit; rus. ; novogrč. τέλεια άνϋωπίνη αρετή (savršena ljudska krepost)
- Ili ‘sposobnost promišljanja’. Grč. το βονλευτικόν; lat. consultant facultas; engl, deliberative faculty; franc, lapartie deliberative; njem. das planende Vermögen; rus. ; novogrč. το »βονλευτικόν«;
- Ili ‘bez ovlasti, vlasti’.
- Ili ‘upravitelj, upravljač’, iako je doslovno ‘graditelj’. Grč. αρχιτέκτων; lat. architectus; engl, master artificer; franc, maître qui dirige souverainement; njem. Werkleiter; rus. ; novogrč. αρχιτέκτων.
- Platon, Menon, 72A-73C.
- Platon, Menon, 71E, 72A.
- Sofoklo, Ajant, 293 (doslovan prijevod).
- To jest: rob živi zajedno s gospodarem.
- Ili ‘i samo utoliko postiže izvrsnost na koliko postaje rob’ (prema Jowettu).
- Usp. 1255 b 23, 31-35.
Aristotel, Politika, Globus, Liber, Zagreb, Prijevod s izvornika i sedmojezični tumač temeljnih pojmova (grčki, latinski, engleski, francuski, njemački, ruski, novogrčki) Tomislav Ladan
