Premda sam već napisao manje detaljnu kritiku antinatalističke filozofije, ovdje namjeravam iznijeti širu kritiku filozofija smještenih unutar ove kartografije mišljenja, nakon čega ću afirmirati stanovište suprotstavljeno toj ideologiji. Moj pristup proizlazi iz prkosa i pobune protiv onih koji bi sebe postavili kao moralni autoritet u pitanju je li loše biti rođen i/ili je li loše prokreirati.
Od samog početka priznajem da postoje pojedinci kojima je ideja roditeljstva užasna. Nametanje roditeljstva iz prihvatanja (pro)natalizma ne bi odgovaralo energiji pobune koja pokreće ovu analizu. Kako ovo ne bi preuzeo ili prisvojio neki autoritarni projekt, smatrajte ga djelom anarhističkog natalizma, natalističke anarhije, anarhonatalizma, natalizma oslobođenja, emancipatorskog zagovaranja rađanja i tako dalje – pokušajem pružanja otpora represiji i oslobađanja želje.
Prije nego što nastavim, vrijedi priznati još jednu stvar: postoje pojedinci koji su prošli kroz određena iskustva zbog kojih osjećaju da bi bilo bolje da se nisu ni rodili. Ti pojedinci imaju takva osjećanja, ali ne pokušavaju vršiti moralni pritisak na druge da se ne razmnožavaju niti žele prisiljavati bilo koga drugog da nema djecu. Ova meditacija/analiza/rasprava nije napisana uz zanemarivanje osjećanja tih pojedinaca i nije pokušaj da ih se nagovori da učine nešto što lično uopće ne žele učiniti.
Prije razmatranja novijih argumenata i zagovornika antinatalizma istražit ću neke starije religijske tradicije koje su relevantne za ovu temu. Time ne pokušavam pratiti njihov historijski razvoj, već naznačiti vrstu (lošeg) ideološkog tla iz kojeg je antinatalizam izrastao.
Prva religijska tradicija koju ovdje treba razmotriti jeste markionizam, ranokršćanska sekta veoma slična mnogim gnostičkim tradicijama. Ime je dobila po pojedincu čija su učenja njeni pripadnici slijedili – Markionu iz Sinope. Za Markiona se navodi da je bio sljedbenik apostola Pavla, a rani crkveni oci osudili su ga kao heretika zbog njegovih vjerovanja o Kristu i Bogu. Markion je učio da kršćanski Bog nije Bog hebrejske Biblije, kojeg je smatrao zlim i vjerovao da ga treba odbaciti jer, prema Markionu, nema nikakve veze s Kristom. U skladu s tim, Markion je propovijedao oblik dualizma prema kojem svijet što ga je stvorio hebrejski Bog – prepun patnje i smrti – treba odbaciti u korist kršćanskog Boga. Prema markionizmu, Isus nije imao tijelo i bio je potpuno duhovno biće. Da bi se prihvatio Bog, markionizam, dakle, odbacuje ovaj svijet, a s njim i rađanje djece, u potrazi za spasenjem.
Slično markionitskim kršćanima, gnostički kršćanski sljedbenici Manija vjerovali su u izrazito dualistički onto-teološki pogled na svijet. Prema manihejstvu, svijet je podijeljen između dvaju temeljnih carstava Svjetlosti i Tame, odnosno dobra i zla. Tvrdili su da je čovječanstvo zatočeno u carstvu Tame, dok je manihejsko kršćanstvo predstavljalo put prema spasenju. Manijevi sljedbenici zagovarali su izbjegavanje prokreacije kako još više Svjetlosti ne bi bilo zarobljeno u carstvu Tame.
Posljednja kršćanska tradicija koju ću ovdje spomenuti jeste gnostička sekta enkratita, čije zanemarivanje prokreacije proizlazi iz vjerovanja da su žene i seks djelo Sotone, zbog čega ih treba odbaciti. To nije sasvim dualističko stanovište poput markionitskog i manihejskog, ali i dalje predstavlja način razmišljanja usmjeren na spasenje, budući da je njihovo protivljenje seksu, koje negira prokreaciju, proizlazilo iz nastojanja da spase vlastite duše. Međutim, ova soteriološka tema nije ograničena na kršćansku teologiju. I budizam i hinduizam imaju spasenjsku onto-teološku strukturu, u kojoj prosvjetljenje, nirvana i mokša predstavljaju puteve izlaska iz ciklusa rađanja i smrti, nazvanog samsara. Schopenhauerove veze s antinatalizmom proizlaze iz njegovog prihvatanja istočnjačkih duhovnih ideja, premda je upitno je li on antinatalist. Lično sam prekinuo svoju budističku praksu nakon što su moja iskustva onkološkog pacijenta rasplamsala vatru želje za životom, pri čemu mi je ideja odricanja od života – rađanja i smrti – postala odvratna. To je bilo katalizator velikog dijela mog kasnijeg mišljenja. Ovdje neću detaljnije razmatrati religijske argumente antinatalističkog tipa jer mi se to ne čini potrebnim.
Kada težište ove analize razgraničim od religijskih argumenata, koji su istovremeno slični antinatalističkoj filozofiji i vjerovatno predstavljaju tlo iz kojeg je ona izrasla, i usmjerim ga prema samoj ideologiji, nameću mi se određena pitanja. Zašto bi ti ljudi došli do stanovišta da moraju biti spašeni od postojanja/života/Bitka? Iz kakvog osjećanja to proizlazi? Dok razmatram ova pitanja, odmah mi padaju na pamet dvije misli. Prva je koliko se takav način razmišljanja uklapa u ono što je u anticivilizacijskoj misli poznato kao ideologija-viktimizacije – situacija u kojoj neko prihvata identitet osobe kojoj je učinjeno nešto moralno pogrešno i koja zato mora biti spašena od toga. Druga je da me ovo podsjeća na egzistencijalističke pojmove loše vjere i ressentimenta, kao pokušaja poricanja slobode i samozavaravanja svojstvenog poziciji slabosti pred zamišljenim uzrokom frustracije – pretpostavlja se postojanje zlog autoriteta kako bi se porekla vlastita odgovornost.
Spasenjski način razmišljanja prisutan u religijskom antinatalizmu nastavlja se unutar filozofske tendencije, što je naročito uočljivo u eseju Petera Wessela Zapffea Posljednji Mesija (The Last Messiah). Njegov je osnovni argument da je ljudski rod, navodno pretjerano razvivši svoju svijest kroz evolucijske procese, postao intelektualno sposoban prepoznati svijet kao nedovoljan i nezadovoljavajući. Taj argument prihvata i Ligotti u djelu Zavjera protiv ljudske rase (The Conspiracy Against the Human Race), koje je ideološki antinatalističkije od Zapffeova eseja, premda je i Zapffe zagovarao antinatalističku ideologiju. Neposredan i bolno očigledan problem s tim argumentom može prepoznati svako ko evolucijske procese razumije makar na srednjoškolskom nivou. Evolucija nije razvoj od nižih prema višim oblicima; ona se ne mijenja na razvojno teleološki način čije je granice čovječanstvo prekoračilo. Put od dinosaura do kokoške nije predstavljao ni progresivan ni regresivan razvoj, već biološko-postajanje proizašlo iz volje-za-životom. Ideja da je čovječanstvo previše evoluiralo odgovara abrahamsko-teološkom pogledu na svijet, prema kojem se čovječanstvo nalazi na vrhu velikog lanca bitka kao skup ontološki nadmoćnih bića – što je potpuno pogrešna i, iskreno govoreći, smiješna ideja.
Antinatalizam je najvećim dijelom utemeljen na negaciji i negativnom. Negativna etika Julija Cabrere, koja tvrdi da je prokreacija oblik manipulacije, počiva na ideji suprotstavljanja afirmativnoj etici. Negativna utilitaristička perspektiva – koja je izrazito budistička – oslanja se na tvrdnju da je neiskustvo patnje bolje od iskustva sreće. Ti stavovi počivaju na tvrdnji da je ne-Bitak moralno nadmoćan Bitku. Poput markionitskih i manihejskih stanovišta, to je izrazito dualistički oblik argumentacije. Međutim, dualizam se kao stanovište raspada kada se postavi pitanje interakcije: kako međusobno djeluju istinski odvojene ravni postojanja? Ali za mene postoji još jedan problem. Kako se uopće može izgraditi ideologija na negativnom, na onome što je manje od nule, na onome što je manje od ničega? Graditi na nečemu manjem od ničega djeluje kao još besmisleniji poduhvat od poduhvata čovjeka iz Isusove priče koji je svoju kuću sagradio na pijesku.
Zato sumnjam da je to uopće moguće. Ako nije, onda je možda ono što se događa unutar antinatalizma zapravo neka polovična i traljava afirmacija stvarnog, nezadovoljna afirmacija Bitka. Ipak, čudno mi je zaustaviti se na pola puta. Ako ćete u bilo kojem smislu afirmirati Bitak, zašto onda iskustvo patnje ne biste afirmirali kao nešto egoistički vrijedno u ličnom osnaživanju pojedinca ili prokreaciju kao život/Bitak? Čak i ako ljudski pojedinac seksualno ne prokreira druge ljudske pojedince i ne učestvuje u vaginalnom ili carskom porodu, kada umre, on/njegovo tijelo razgradit će se i postati novi život, rađajući novi Bitak kroz afirmativnu kreativnost. Pokušaj negacije time postaje besmislen. Materija od koje bi bila sačinjena djeca koju je mogao začeti naprosto je rodila druga bića. U akademskom polju logike postoji pojam prema kojem se negativno posmatra kao neuspjeh – čini se da se antinatalistička negacija ovdje uklapa u taj pojam. Ne-Bitak izgleda poput carstva fantazama i sablasti na kojem antinatalizam pokušava graditi.
Premda je Benatarov antinatalistički hedonizam na mnogo načina sličan negativnom utilitarizmu, nije riječ o istom argumentu. Jedan od temeljnih aksioma Benatarova argumenta, koji je sličan negativnom utilitarizmu, jeste da je bol loša, dok je odsustvo bola dobro. Time se potpuno previđaju poželjna svojstva bola. Psihološki gledano, bolna iskustva mogu pružati ugodu – što se često prihvata u seksualnom mazohizmu. Osim toga, životno iskustvo potpuno lišeno bola djelovalo bi krajnje nedovoljno. Ne sugerira li poželjnost bolne umjetnosti – poput horor-filmova, zamornih ali briljantnih knjiga te slika koje su istovremeno lijepe i depresivne – da zapravo želimo bolno iskustvo? Čini mi se da bol vrednujemo kao sredstvo koje nas podsjeća da smo živi, kao afirmaciju Bitka.
Emila Ciorana, njegovo djelo O nezgodi zvanoj rođenje (The Trouble With Being Born) i antinatalističku filozofiju koju u njemu predstavlja ovdje spominjem samo kako ih ne bih izostavio, s obzirom na popularnost tog djela među mnogim nihilističkim anarhistima. Iskreno, smatram ga potpuno lišenim uvida i djelom popustljive psihološke-slabosti koje traži sažaljenje iz ideološke pozicije viktimizacije. Prema mom mišljenju, jedini zaista vrijedan aforizam u tom tekstu jeste onaj u kojem Cioran ističe da je već prekasno da se ubijete. Moglo bi mi se prigovoriti da previđam neku nijansu Cioranova stanovišta prema kojem ni život ni smrt nisu poželjniji, ali kad god pogledam taj tekst, odmah me obuzme osjećaj odvratnosti prema njegovom jadnom sadržaju, a moja želja za autentičnošću snažnija je od zanimanja za toleriranje nečega što mi naprosto djeluje kao besmislica.
Cioranova ideologija popustljive-viktimizacije, ressentimenta i loše vjere podsjeća na argument Seane Shiffrin prema kojem nerođeni ne mogu pristati na vlastito rođenje. Taj argument slijedi moralno načelo prema kojem bi pojedinac trebao iskusiti samo ono s čime se saglasio. Prema tome, kiša je zla, jer joj niko nije dao pristanak da pada po njemu. I zemljotrese moramo smatrati zlima, jer tektonske ploče nisu dobile saglasnost ljudi koje su potresle. Zao je i pjev ptica, jer im nismo dali dopuštenje da nas prisile da ga slušamo! Čini mi se da argument pristanka nerođene postavlja u položaj psihičkog-autoriteta koji treba određivati šta potencijalni roditelji smiju učiniti. Taj argument ne shvatam naročito ozbiljno. Poput Ciorana, on prihvata poziciju slabosti koju naprosto smatram odvratnom.
Moj odgovor antinatalističkim zagovornicima ideološke-viktimizacije u osnovi glasi: da, osuđeni smo na postojanje – sada se nosite sa svojim!
Postoje ljudi koji antinatalizam zagovaraju iz ekoloških razloga i brige za životinje, što se u velikoj mjeri razlikuje od religijskih i filozofskih opravdanja tog argumenta. Oba stanovišta uglavnom se svode na dostupnost resursa i okrutno iskorištavanje životinja unutar Stvarnosti antropološke-mašine civilizacije. Od svih argumenata u korist antinatalizma, prema ovima osjećam najviše simpatija i poštovanja. Svoja neslaganja s ovom varijantom antinatalističke misli iznosim cijeneći vrijednosti iz kojih ona proizlazi i osjećajući empatiju prema njenim zagovornicima. Prvo neslaganje odnosi se na to što se previđa da ljudsko tijelo, koliko god bilo tijelo, istovremeno predstavlja okoliš i svijet mnogim živim bićima koja vode ontološki vrijedne živote – iz perspektive koja ih je spremna priznati. Kao ekolozi vrednujemo potencijal šuma sadržan u zemlji i kišama, pa zašto onda ne bismo vrednovali potencijal sadržan u majčinoj jajnoj ćeliji i očevoj spermi? Unutar ljudske prokreacije postoji i mogućnost da pojedinci izrastu u dehumanizirane životinje koje aktivno razgrađuju i uništavaju Stvarnost antropološke-mašine, koja nanosi okrutnost životinjama – i ljudskim i neljudskim. Odgajanje, zaštita i briga o takvim pojedincima djeluju poput izvrsne aktivnosti za ljude kojima je odvratno ono što je ova kultura izgradila. Ustvari, ova linija antinatalističkog mišljenja prihvata poziciju ljudske-izuzetnosti posmatrane kroz prizmu mizantropsko-ekološke ideologije.
Konačno, postoje antinatalisti čije stanovište proizlazi iz klasnih predrasuda i suprematizma sposobnih. Pojedinci koji pripadaju ovoj varijanti ideologije obično se mogu pronaći na Redditu i drugim internetskim forumima, gdje tvrde da je nemoralno da se razmnožavaju osobe s određenim zdravstvenim stanjima ili one koje žive u finansijskom siromaštvu. Površnost i vulgarnost tih argumenata zaslužuju malo ili nimalo odgovora ili razmatranja, budući da se jedva mogu nazvati mislima. Ovdje ih spominjem samo zato da iz razmatranja ne bih izostavio nijednu vrstu antinatalističkog argumenta. Premda su znatno nepromišljeniji od svih prethodno spomenutih argumenata, vjerovatno bi upravo oni, uz druga stanovišta koja koketiraju s idejama eugeničkog tipa – ili ih sasvim otvoreno zagovaraju – predstavljali motivaciju za svaki potencijalni antinatalistički politički program.
O anarhonatalizmu
Dosad sam se usredsređivao na pokušaj razgradnje i uništenja antinatalizma u onoliko njegovih različitih oblika koliko ih poznajem, premda vjerovatno postoje i argumenti koje sam propustio razmotriti. Dio onoga što zaigrano nazivam anarhonatalizmom/natalizmom oslobođenja nesumnjivo je već prožeo prethodne dijelove teksta, ali ostatak ću posvetiti dubljem istraživanju topografije ove ideje, završavajući ličnom refleksijom. Kao i pri pregledanju bilo kojeg prostora, nemoguće ga je sagledati u cijelosti i odjednom. Neka će područja vjerovatno biti istražena manje detaljno, a možda će biti i propuštena, dok istraživanje prostora postoji samo onako kako ga ovdje, danas, susrećemo – kako ga ja, ali i vi, pronalazimo.
Da ponovim ono što sam ranije naveo: kao što postoje anarhistički zagovornici kapitalizma i anarhistički zagovornici komunizma koji zamišljaju da im druga strana želi nametnuti životno iskustvo koje ne žele, tako bi mogli postojati pojedinci koji će ovaj tekst čitati u lošoj vjeri i tvrditi da se ovdje zagovara neka vrsta prokreacijske prinude bez države. Svakome ko ovo čita i sumnja u postojanje takve podtekstualne ili subliminalne namjere jasno kažem da to uopće nije ono za šta se zalažem. Premda iznosim stanovište koje bi se općenito moglo smatrati „pro-life” pozicijom, potpuno se protivim ideji da bilo ko bude prisiljen na roditeljstvo, bilo u hipotetičkim bilo u stvarnim situacijama, kakve doživljavaju mnoge žene širom svijeta. Kao neko ko podržava izbor/slobodu/samooslobođenje/individualno-osnaživanje, ni na koji se način ne protivim dostupnosti kontracepcije ili pobačaja.
Prijatelj je, komentirajući raniju verziju ovog teksta, rekao da smatra kako natalizmu nije potrebno zagovaranje jer se život naprosto događa i da smo već prezasićeni anarho-kovanicama. Koliko god razumio njegove primjedbe, i dalje osjećam potrebu iznijeti argument o radikalnom potencijalu natalizma. Moralno-ideološka struktura antinatalizma u konačnici je restriktivna i zato je sklona autoritarnom mišljenju – postavljanju autoriteta koji odobravaju prihvatljiva ponašanja. A što se tiče uvođenja još jednog anarho-koncepta, moja anarhistička-pobuna naginje gerilsko-ontološkim postupcima stvaranja novih destruktivnih, zapaljivih koncepata i ubrzavanju deteritorijalizacije Stvarnosti u kojoj živimo. Zato sam skloniji prezasićenju, sve do tačke nastanka faznih promjena koje se kristaliziraju u nove oblike percepcije.
Zamislite na trenutak sljedeće: zbog pritisaka ekološkog kolapsa i iscrpljenih resursa, kao i kulturnog prihvatanja antinatalističke filozofije i teologije, uspostavljena je ideološki mizantropska totalitarna svjetska vlada, u mnogo čemu slična maoistima i nacistima, koja nastoji provesti globalnu politiku zabrane rađanja. Plodni ste, niste bili podvrgnuti vazektomiji ili sterilizaciji i želite postati roditelj. Ne dijelite filozofsku perspektivu šireg društva i imate drugačija religijska osjećanja, možda ateistička.
Hoćete li se pokoriti društvenim i političkim pritiscima koji vam onemogućavaju da živite onako kako želite ili ćete pronaći prostor u kojem ćete moći živjeti po svojoj volji – autonomnu zonu – i postati roditelj onako kako želite? Naravno, ovo je samo zamišljena budućnost. Ali nadao bih se da biste se u takvim okolnostima pobunili!
Tlo iz kojeg izrasta anarhonatalizam jeste tlo pobune. Odbacujući moralne pozive na konformizam prisutne u antinatalističkom zagovaranju, anarhonatalizam ima energetsku odliku individualističkog-amoralizma koji odbija pokoriti se društvenim pritiscima. Poput nudista, queer osoba i egoista, ovaj natalist prihvata svoje želje i odbija represiju.
Anarhistički natalist naučio je cijeniti praksu roditeljstva jer zna da ni za koga od nas ne postoji samo jedan ispravan način života, ali za sebe ipak bira roditeljstvo. Moje iskustvo razgovora s radikalnim-očevima i anarho-mamama o njihovom bivanju-roditeljima u potpunosti je obilježeno njihovim osjećanjem da ne postoji ispravan način života, roditeljstva i tako dalje, ali da je to ono što žele činiti i da ne bi radili ništa drugo. Ti roditelji također žele potaknuti svoju djecu da razgrađuju autoritarizam, žive život koji se buni protiv sistema i budu čudesno kreativna u svojim destruktivnim strastima – istovremeno cijeneći činjenicu da djeca koju usmjeravaju imaju vlastite pustolovine koje trebaju istražiti, vlastite sklonosti, umove i želje. To je ono što natalizam oslobođenja želi donijeti: mogućnost stvaranja generacije odgojene energijom pobune, oslobođenja i iskonske anarhije. Ne da bi bilo koga obavezao ili prisilio na roditeljstvo, već da bi prihvatio želje pojedinaca da budu roditelji i da roditeljstvo prakticiraju onako kako žele.
Umjesto da ih shvati kao razloge protiv prokreacije, anarhonatalizam je spreman iznijeti tvrdnju da život tokom masovnog izumiranja i sistemskog kolapsa globalne-civilizacije prostor u kojem živimo čini prostorom u kojem je novi-život još poželjniji. Da, bit će borbe. Da, bit će patnje. Međutim, život je oduvijek uključivao patnju i borbu i uvijek će ih uključivati. Ipak, sadašnjost sadrži daleko veći potencijal za ponovno izrastanje kroz borbu i patnju, kao i za radosti divljih pustolovina i kreativnog oslobođenja.
Postoje anarhisti čijim željama i sklonostima odgovara antinatalistička praksa koja je lična, a ne moralna, i to ovdje ne osporavam. Ako ne želite biti roditelj, nemojte to biti. Ako više saosjećate s argumentima iz francuskog zina Budućnost je prevara (The Future Is A Scam), kao anarhistički antinatalist čija je pobuna sklonija odbacivanju društvenog pritiska da prihvatite roditeljstvo, anarhonatalizam nije vaša praksa. To vjerovatno neće osporavati niko ko pronalazi smisao u natalizmu oslobođenja.
Natalizam oslobođenja pruža otpor nastojanju da se zaustavi stvaranje i pokušajima da se samohrani roditelji, parovi i poliamorne porodice – bilo društvenim pritiskom bilo zakonodavstvom i policijom – prisile da odustanu od prokreacije. On se suprotstavlja zagovornicima antinatalizma koji bi drugima željeli uskratiti želju za postajanjem-roditeljem. To je ujedno čin preuzimanja rizika, na način na koji život uvijek preuzima rizik – naročito u kontekstu pobune – radi mogućnosti novih poželjnih iskustava.
To proizlazi iz sličnog osjećanja prkosa prema eugeničkoj retorici, naročito u vezi s argumentima Zapffe–Ligotti tipa, prema kojima se svijest ljudskog tipa ne smatra poželjnom evolucijskom osobinom i zato bi je trebalo ukloniti iz genetskog fonda, kao i prema ljudima koji imaju predrasude prema osobama koje žive u siromaštvu ili ih se smatra manje sposobnima. Time ne tvrdim da su Zapffe ili Ligotti zagovornici eugenike, već komentiram način na koji bi se njihovi argumenti uklopili u retoriku eugeničara koji žele ispravljati „evolucijske greške”. Antinatalistička dogma prenesena u područje biopolitike nagovijestila bi vrstu političkog programiranja još ružniju od pokušaja etničkog čišćenja. Naravno, riječ je o zamišljenoj potencijalnoj budućnosti, ali je ipak vrijedi razmotriti. Natalisti oslobođenja odmah bi se suprotstavili svakom sadašnjem ili budućem pokušaju prisilne sterilizacije ili vazektomije.
Umjesto moralnog-čina, riječ je o egoističkoj aktivnosti koja prihvata slobodu kroz prokreaciju, jer proizlazi iz sebične želje da se prihvati individualna volja-za-životom/moći, iz želje da se voli neko i brine o nekome u čijem ste stvaranju učestvovali te iz odbijanja da žrtvujete svoje-želje tako što nećete prokreirati zarad nekog Cilja. Umjesto nastavljanja pripovijesti o represiji i odricanju-od-života, natalizam-oslobođenja događa se kada prokreacija predstavlja prihvatanje želja uključenih pojedinaca. Nema sumnje da se ljudi koji postanu roditelji odriču određenih stvari kada odluče brinuti o djetetu, ali time prihvataju vlastitu slobodu: odlučuju se brinuti o djetetu i odustati od onoga što im je manje poželjno od brige o njemu. Tvrditi da su prisiljeni odreći se određenih aktivnosti predstavlja lošu vjeru jer postojanje mogućnosti između kojih mogu birati znači da oni biraju ne-činiti ih.
Anarhonatalizam se u mnogo čemu suprotstavlja autoritarno-paternalističkom moralu antinatalista koji tvrde da znaju šta je najbolje za još-nerođene pojedince. U tom smislu pobuna natalizma oslobođenja ujedno predstavlja pobunu oslobođenja djece/mladih protiv tlačiteljskog/represivnog nad-Roditelja koji „zna najbolje”. Poput nasilnog djeda ili bake koji omalovažavaju roditeljske napore vlastitog djeteta, antinatalisti zauzimaju poziciju onih koji znaju šta je najbolje za dijete prije nego što je ono uopće rođeno ili začeto i zato pokušavaju preuzeti kontrolu nad njegovom sudbinom.
Za antinataliste postoji problem – život/postojanje. Prema tome, postoji i rješenje – možda čak i konačno rješenje(?). Oni koji vjeruju u postojanje problema koje treba riješiti obično slijede logiku prema kojoj je rješenje ispravan put, pa bi ljudi trebali slijediti taj ispravni put. Ako ljudi ne čine ono što bi „trebali” činiti, društvo će se obično okrenuti državnom aparatu radi provođenja ispravnog ponašanja. Ako bi antinatalistički moral slijedio tu putanju, ovdje predstavljene ideje trebale bi predstavljati klip u zupčanicima te potaknuti pojedince da čine ono što žele.
Natalizam-oslobođenja, anarhonatalizam, odbacuje ideju da je život problem koji treba riješiti! Život je, naprotiv, iskustvo koje treba prihvatiti, svijet koji treba istražiti i pustolovina! To bi se također moglo nazvati prokreacijskom-pobunom.
Lične refleksije
Premda u trenutku pisanja ovog teksta još nisam roditelj, postajanje-roditeljem moja je lična želja koju izuzetno snažno dijeli i moja partnerica.
Rođen sam s vrstom tumora na mozgu koji se oblikuje u maternici i za koji se smatra da je genetski uzrokovan. Tumor nije otkriven sve dok nisam imao devetnaest godina. Mogao bih zamjerati svojim roditeljima što su me donijeli na svijet i osudili da budem onkološki pacijent ili da umrem mlad, prije nego što se tumor otkrije, i to u agoniji. Međutim, zahvalan sam za sve što sam stekao tim iskustvom – a čak i da sam od njega umro, imao bih mnoga čudesna i vrijedna iskustva. Mogao bih također odlučiti da se ne razmnožavam kako ne bih riskirao da se ista genetska osobina prenese na dijete kojem bih mogao biti otac, ali to neću učiniti jer znam da će svaki život sadržavati patnju, a da će ipak zaista biti vrijedan življenja.
Postoji mogućnost da izgubim plodnost prije nego što lično i kao dio para budem spreman za prokreaciju, kao naknadnu posljedicu zračenja moje epifize i načina na koji bi ono s vremenom moglo utjecati na hipofizu. Ako se to dogodi, mogao bih postati pristalica anarhonatalizma koji nije sposoban prokreirati. Mogućnost da izgubim svoju biološku priliku vjerovatno u određenoj mjeri doprinosi mojoj sklonosti da se suprotstavljam prisiljavanju ljudi da odustanu od biološkog-roditeljstva.
Ovu refleksiju uglavnom pišem kako bih odbacio svaku tvrdnju da ovo pitanje nisam razmatrao lično, iskreno i trezveno, već samo akademski ili kao politički koncept.
Naravno, moja individualna subjektivnost utjecala je na moje tumačenje antinatalističkih argumenata, a naročito na osjećanje simpatije koje sam imao dok sam čitao Ciorana. Umjesto da to pokušavam poreći svodeći vlastite misli na nešto što bi djelovalo objektivnije, dao sam sve od sebe da ih ne depersonaliziram.
Također je sasvim moguće tvrditi da poričem vlastitu lošu vjeru u ovom pitanju, s obzirom na način na koji sam razmatrao antinatalizam i njegovu sklonost autoritarnom mišljenju kao restriktivnoj moralnoj-ideologiji. Kada to razmatram introspektivno, osjećam da nije riječ o lošoj vjeri jer mi se ne čini da antinatalizam sada ima bilo kakvu restriktivnu-vlast nada mnom kao pojedincem. Prije je riječ o pesimizmu prema sklonosti pretjerano-socijaliziranih pojedinaca da traže strukture fašističkog tipa kojima će provoditi ono što smatraju ispravnim putem – o želji za ugnjetavanjem. Optimističnije tumačenje antinatalizma moglo bi ovo dovesti u pitanje i ovdje me kritizirati, ali s obzirom na to koliko je mašinerija fašističkih režima usmjerena protiv života – od koncentracijskih logora, masovnih strijeljanja i plinskih komora pa sve do autoritarnih struktura svakodnevnog društvenog života i totalitarne poljoprivrede – bio bih neiskren kada bih poricao koliko se snažno čini da se antinatalizam može prikloniti tom obliku ideologije.
Za mene biti anarhist znači biti posvećen oslobađanju života i tokova želje, istovremeno uništavajući sredstva represije. Dao sam sve od sebe da to izrazim u cijelom ovom tekstu o natalizmu-oslobođenja!
Izvor: Julian Langer, „Liberation Natalism: On Anti-Natalism”, 24. april 2021, The Anarchist Library. Tekst je izvorno objavljen u trećem broju publikacije Night Forest Poetry.
