Mi anarhisti danas imamo mnogo razloga da izbjegavamo prokreaciju. Naše suvišno razmnožavanje hrani upravo one sile kojima se pokušavamo suprotstaviti i sprečava nas da živimo onoliko slobodno koliko bismo mogli.
Kapitalizam zavisi od rastućeg stanovništva i potrošne radne snage. Radništvo stječe moć kada je potreba za radnicima veća. Kako se potražnja za robom bude smanjivala, a tržišta prestanu rasti, lakše će se ostvariti ekonomske promjene kojima težimo. Održivi ekonomski sistemi mogli bi zamijeniti zastarjele metode “posijeci i spali” kada bi broj potrošača bio manji.
Društvene institucije zavise od toga da stvaramo porodice. Crkvama, školama i socijalnim službama neprestano su potrebne nove zalihe ljudskih tijela kako bi opstale.
Poslovni svijet pozdravlja rođenja. Kao da slavi svaki novi sjevernoamerički život, s proizvodne trake silazi vozilo za više putnika kako bi mu se pridružilo.
Anarhisti se uglavnom protive kulturi rada, proizvodnje i potrošnje. Razmnožavanje povećava naše učešće u tim institucijama. Radnici koji imaju djecu zavisniji su od svojih poslova i manje skloni štrajku. Anarhisti preuzimaju rizike koje roditelji ne mogu preuzeti.
Većini nas teško je razmišljati o tome da ne stvaramo novo potomstvo. To je sloboda koju žestoko čuvamo, iako nam je, izuzev kineske vlade, niko ne pokušava oduzeti. Establišment nas sigurno ne pokušava odgovoriti od razmnožavanja. Vlade su tradicionalno natalističke i često subvencioniraju prokreaciju. Neorganizirane mase lakše je kontrolirati nego male i ujedinjene grupe.
Ako svako od nas proizvede jednog učenika manje za škole, jednog vojnika manje za vojsku, jednog najamnog roba manje za industrijsko iskorištavanje, jednog potrošača manje i jednog pijuna manje u zamci državnog sistema socijalne pomoći, pomoći ćemo starom sistemu da se sruši. A kada se sruši, neće pasti ni na jedno dijete koje smo odlučili ne stvoriti.
Anarhija podrazumijeva preuzimanje odgovornosti za vlastiti život. Stvaranje zavisnog bića za čije je odgajanje “potrebno cijelo selo” prisiljava druge da dijele odgovornost za slobodan izbor jednog para. Razmnožavanje, a naročito insistiranje na dodatnim uslugama zbog razmnožavanja, predstavlja izbjegavanje lične odgovornosti.
Anarhisti odbacuju hijerarhiju i daju prednost odnosima među jednakima. Odnosi roditelja i djeteta hijerarhijski su, a ne konsenzualni. Djeca ne biraju da budu rođena, ali roditelji biraju da se razmnožavaju. Stvaranjem zavisnog djeteta ujedno se stvara i figura autoriteta koja će to ostati mnogo godina. Parovi koji se razmnože “slučajno” nisu preuzeli odgovornost za vlastitu plodnost.
Anarhisti i ekolozi razumiju da je biosfera ugrožena i da nas je šest milijardi daleko previše. Preuzimajući ličnu odgovornost, odričemo se razmnožavanja radi dobrobiti i čovječanstva i Zemlje. Zemljina biosfera imat će koristi od smanjenja svakog zahtjeva koji ljudi postavljaju prirodi. Ljudsko društvo imat će koristi od poboljšane stope rađanja jer bi se nestašice hrane, stambenog prostora i drugih resursa mogle ublažiti. Ako djece bude manje, postojeća djeca moći će dobiti bolju brigu u čudnim vremenima koja dolaze. Ako se ne budemo razmnožavali, imat ćemo više vremena i energije za pokretanje društvenih promjena.
Anarhisti ne traže ni sigurnost ni stabilnost jer razumiju da ta iluzorna stanja nisu spojiva sa stvarnom društvenom promjenom. Roditelji traže i sigurnost i stabilnost radi svoje djece. Dobri roditelji loši su anarhisti.
Kada se razmišlja o smanjenju gustoće stanovništva, mnogi smrt vide kao jedino sredstvo da se to ostvari. Smrt je, zapravo, imala malo utjecaja na globalnu populaciju. Milion smrti nadoknadi se za manje od sedam dana. Visoke stope smrtnosti izazivaju visoke stope nataliteta.
Odustajanje od maštarije o odgajanju djece koja su biološki naša mnogima može izgledati kao velika žrtva. Međutim, ako smo spremni riskirati svoj društveni status, posao, a ponekad i slobodu, sigurno možemo razmotriti odricanje od nečega što još ne postoji.
Neki govore da trebamo stvarati više anarhista, ali koliko nas potječe od anarhističkih roditelja? Ne možete nekoga učiniti anarhistom: ta osoba mora sama odlučiti. Vjerovatno ćemo imati više uspjeha utječući na tuđu djecu. Uostalom, time bismo od vlastite djece očekivali da urade ono što bismo mi trebali raditi, samo uz odgodu od petnaest do dvadeset godina. Anarhija se događa upravo sada, ako je izaberemo.
Dobrovoljna odluka da postojećim milijardama ne dodamo još jedno ljudsko biće najveći je dar koji možemo dati planeti i najteži udarac koji možemo zadati Novom svjetskom poretku.
Pravi anarhisti se ne razmnožavaju.
Iako se priličan broj nas u VHEMT-u identificira kao anarhisti, ne slažu se svi anarhisti s VHEMT-om. Na pokušaj rezerviranja stola na anarhističkom sajmu knjiga dobili smo sljedeći odgovor:
Potpuno se protivimo VHEM-u i ne želimo vaš pokret ili grupu na našem sajmu knjiga. Možete doći kao pojedinci, ali bilo kakva literatura ili propaganda VHEM-a bit će dočekana neprijateljski.
Njihovo neprijateljstvo prema ideji koja je u potpunosti spojiva s anarhijom otkriva podsvjesnu svijest da razmnožavanje i nije tako dobra zamisao.
Fašizam i anarhija: faktor naše gustoće
Jedan od glavnih faktora koji ograničava našu slobodu često se zanemaruje: sama brojnost ljudi koji dijele isti prostor.
Kako se povećava broj ljudi koji žive zajedno, tako se radi pravednosti i reda mora povećavati i broj ograničenja njihovih aktivnosti.
Broj mogućih međudjelovanja određuje mogući stepen anarhije, odnosno stepen fašizma potreban za održavanje reda.[1]
Kada živimo sami, potrebno je malo pravila, ako je ijedno uopće potrebno. Vlada mirna anarhija. Za dvoje ljudi dovoljni su jednostavni dogovori. Međutim, kada više od nekoliko osoba dijeli kuhinju i kupatilo, moraju se uspostaviti i poštovati određena, jasno definirana pravila – dobrovoljno ili ne.
Isto vrijedi i u širim razmjerima. Arheološki dokazi iz cijelog svijeta i svih razdoblja ljudskog postojanja pokazuju da se prema pripadnicima nekog društva postupa ravnopravnije što je gustoća njegovog stanovništva manja. Kako egalitarna plemena prerastaju u poglavarstva, razvijaju se hijerarhije. Gradovi evoluiraju u carstva, potčinjavajući sve veći broj ljudi i povećavajući jaz između vrha i dna.
Kako se povećava gustoća stanovništva, propisi postaju brojniji i strože se provode. U gušće naseljenim područjima ne smijemo čak ni prijeći ulicu dok nam signal na semaforu ne da dopuštenje.
Kina ima približno jednaku kopnenu površinu kao Sjedinjene Američke Države, ali četiri puta više stanovnika. Njeno društvo mora biti više nego četiri puta represivnije samo da bi održavalo red.
Budućnost mira i slobode u ravnopravnijem društvu možda će biti moguća ako dovoljno nas prihvati odgovornost za rastući broj ljudi i dobrovoljno odluči da nas ne bude još više.
Natalizam protiv slobode
Iz usta djece izlaze neke od najsnažnijih društvenih indoktrinacija.
Prvo dođe ljubav,
Zatim dođe brak,
Zatim dođe (ovdje upiši svoje ime),
S dječijim kolicima.
Možda ćemo, ako preispitamo sve što smo naučili u vrtiću, doprijeti do korijena svega što sprečava nastanak anarhističkog društva.
Prokreacija nas automatski upliće u državnu birokratiju. Novi broj socijalnog osiguranja tek je početak. Obavezna vakcinacija, obavezno obrazovanje i sumnje na zlostavljanje ili zanemarivanje djeteta mogu poslužiti kao izgovori za miješanje u naše živote.
Strah da će naša djeca u školi otkriti povjerljive informacije može ograničiti naše slobode u vlastitom domu.
Jedno dijete može sravniti cijelo selo. – Anonimno
[1] Formula za izračunavanje broja međudjelovanja: n(n-1) / 2. Pritom je n broj ljudi. Kako n raste aritmetički, broj međudjelovanja raste eksponencijalno, kao i potreba za kontrolom.
Izvor: theanarchistlibrary.org
